| Transliteracija | Latinica | | laban.rsBibliotekaAldous Huxley → Index sr

Oldos Leonard Haksli

[Fotografija 1] [Fotografija 2] [Fotografija 3]

O. L. Haksli (16.7.1894. g. – 22.11.1963. g.)

Oprečnih mišljenja nema; svi su tako obrađeni da ne mogu a da ne rade ono što treba. (Vrli novi svet)

Zarad društvene stabilnosti ljudi su se odrekli ličnih sloboda, nauka je zamenila religiju i služi kao neprikosnoveni posednik istine, umetnosti je iščupana suština, jer je dopuštena samo laka i površna zabava, konverzacija je svedena na trivijalne, hiljadu puta izgovorene fraze, promiskuitetno ponašanje se podstiče, a droga (bilo hemijska, bilo medijska) služi kao nezamenljivo sredstvo za uspavljivanje svesti i stvaranje virtuelne stvarnosti. Iako ovim rečima opisujem radnju u najboljem romanu Oldosa Hakslija „Vrli novi svet", jeste li ovaj opis mogli da razlikujete od stvarnosti u kojoj živite?

... industrijska civilizacija je moguća jedino ako nema samoodrcianja. Traži se samopovlađivanje, ograničeno jedino zahtevima higijene i ekonomike. Inače dolazi do zastoja u industrijskom razvoju. (Vrli novi svet)

Oldos Haksli se rodio 16. jula 1894. godine u Godalmingu, u Engleskoj, u porodici čiji članovi su generacijama predstavljali istaknute članove visokog društva. Oldosov deda, Tomas Henri Haksli bio je zoolog, ali se najviše istakao kao „Darvinov buldog", jedan od najvećih propagatora Darvinove teorije evolucije u XIX veku, dok će skoro jedan vek kasnije, 1963. godine, Endrju Haksli, Oldosov polubrat, postati jedan od dobitnika Nobelove nagrade za medicinu. Leonard, Oldosov otac, pored toga što je bio učitelj i pisac, posedovao je veoma dobro opremljenu laboratoriju u kojoj je mladi Haksli sticao svoja prva znanja, dok je sa zvaničnom nastavom započeo u osnovnoj školi „Hilsajd", gde mu je predavala njegova majka Julija, po zanimanju učiteljica. Kasnije se mladi Haksli upisao na Iton, jedan od najčuvenijih engleskih koledža.

Iton je rezervisan samo za decu iz najviših kasta. (Vrli novi svet)

Iako je porodica imala drugačije planove za mladog Oldosa, sudbina se isprečila i odredila mu da ne ide stopama uglednih rođaka; sudbina, koja ga je izolovala od društva i tako mu omogućila dublje spoznavanje stvarnosti i jasnije uočavanje pogrešnih tokova kojima se čovečanstvo kretalo i kreće, a čemu su, u ne maloj meri, doprinosili upravo i njegovi najbliži. A sudbina se u njegovom slučaju zvala keratitis (zapaljenje rožnjače), od kojeg je oboleo u svojoj četrnaestoj godini, usled čega je narednih nekoliko godina bio gotovo u potpunosti slep. Čim mu se vid malo povratio, umesto da se posveti medicini ili biologiji, Oldos se upisao na Oksford, da bi studirao englesku književnost. Diplomirao je 1916. godine, usred Prvog svetskog rata, od kojeg je, zbog svoje bolesti bio izuzet.

Nema slobode na ovome svetu, postoje samo pozlaćeni kavezi. (Oldos Haksli)

Ubrzo po završetku formalnog školovanja, Haksli je započeo svoju književnu karijeru, objavljujući uglavnom satirične priče u kojima je ismevao modu i manire visokog društva u Britaniji, da bi se potom okrenuo poeziji i objavio četiri zbirke, pre nego što se definitivno posvetio pisanju romana. Pisao je eseje i članke za različite časopise, ali nije bio dovoljno plaćen, pa ga je i dalje izdržavao otac. Godinu dana je proveo kao predavač francuskog jezika na Itonu, gde je predavao i Eriku Bleru, kasnije poznatijem pod svojim pseudonimom, Džordž Orvel. Haksli je brzo napustio ovaj posao, jer se nije snalazio u ulozi predavača.

Što je kod nekoga veća moć i originalnost uma, to on više naklinje religiji i samoći. (Oldos Haksli)

Godine 1919. Haksli se oženio sa belgijankom, Marijom Nis (sa kojom će ostati u braku sve do 1955. godine, kada je ona umrla od raka; godine 1956. oženio se po drugi put, sa Laurom Arčer, koja se, poput njega, bavila pisanjem, te ostala upamćena kao njegov prvi biograf). U svom prvom romanu, „Kromov kukavičluk" (1921), Haksli kritikuje Viktorijanske i Edvardovske društvene principe koji su doveli do stvaranja povoljne klime za izbijanje Prvog svetskog rata. Proganjala ga je spoznaja da pred njegovim i očima čitave Evrope, sve što je nekada imalo neku vrednost nivelisano, da je svaki smisao obesmišljen i da se ogromna praznina, poput crne rupe u svemiru, kreće čovečanstvom i nemilosrdno ga guta. U pismo svom ocu, Haksli je objasnio da je ovaj roman napisao želeći da prikaže „život i razmišljanja veka koji je bio svedok nasilnom uništavanju svih merila, konvencija i vrednosti jedne epohe."

Treba da saznaš istinu i istina će od tebe napraviti ludaka. (Oldos Haksli)

Godine 1925. rođena je Margaret Tačer, buduća premijerka Velike Britanije, u Rusiji je Sergej Jesenjin, čuveni pesnik, navodno izvršio samoubistvo, a Oldos Haksli se po prvi put uputio u Sjedinjene američke države. Ipak, ono što je tamo video duboko ga je pogodilo. Bio je svedok rađanja nečeg novog, nečeg što ga je zabrinjavalo i obespokojavalo. U Evropi su sva merila uništena, a avet amerikanizacije nadvijala se nad njom i spremala se da je pokori. Kada se vratio kući, zapisao je:

U Americi se trenutno redefinišu sve vrednosti, dešava se radikalna promena (na gore) u ustanovljavanju novih standarda.

Prepun užasavajućih utisaka, po povratku sa putovanja u Ameriku, on zapisuje svoja zapažanja, pravi skice i slaže sve potrebne elemente u temelj svog najboljeg romana, kojem će dati ironičan naziv po jednoj rečenici iz „Bure", drame koja se pripisuje Šekspiru — „Vrli novi svet", koji je objavio 1932. godine (sam Šekspir je posebna tema, a veliki broj istaknutih intelektualaca ne samo da je izražavao sumnju da je Vilijam Šekspir ikada išta napisao, već je i imenovalo ser Francisa Bejkona kao originalnog autora tih dela; pored toga, dela obiluju rozenkrojcerovačkom, templarskom i slobodnozidarskom tematikom, ritualima i simbolima, a poznato je da Bejkon nije bio samo najučeniji čovek svoga doba, već i vodeći Rozenkrojcerovac). Haksli je bio uvređen sveprisutnom komercijalizacijom, otvorenim i snažnim podsticanjem seksualnog promiskuiteta i stvaranjem individua koje su orijentisane isključivo na zadovoljavanje površnih želja. Upravo u Americi, Haksli je naleteo i na knjigu Henrija Forda (kasnije jednog od glavnih likova koji se fizički ne pojavljuju ali su intelektualno sveprisutni u „Vrlom novom svetu", toliko glavnog da je zamenio i samog Boga), imućnog industrijalca i velikog propagatora nacizma, čoveka koji je na svom radnom stolu umesto ženine držao sliku Adolfa Hitlera. Henri Ford u medijima nije bio predstavljan samo kao uspešan industrijalac, on je predstavljao uzor novog veka. Pohlepa, žudnja, momentalno zadovoljavanje nametnutih instant želja, slepi materijalizam i obožavanje tehnologije — sve to zajedno Haksli je uspeo da objedini u svojoj distopijskoj viziji budućeg čovečanstva. Kada je dvadesetak godina kasnije napisao esej o sopstvenom delu, sa očajanjem je konstatovao: „Nisam ni pomišljao da će se sve odvijati tako brzo."

... sva naša nauka je samo jedan „Narodni kuvar", sa ortodoksnom teorijom kuvanja koju niko ne sme da dovodi u pitanje, i spiskom recepata kome se ništa ne sme dodavati bez odobrenja glavnog kuvara. (Vrli novi svet)

„Vrli novi svet" dočekan je „na nož" kako od književnih kritičara, tako i od sveukupnog medijskog establišmenta, te je roman tek decenijama kasnije stekao svoj kultni status. Ali, to i ne treba da nas čudi. Haksli je u svom delu uspeo da objedini sve mane savremenog društva, ne uklanjajući svoju žaoku ni od koga, već sve podvrgavajući žestokoj kritici. Tako su i imena likova nastala kao spoj različitih, stvarnih i uglednih ličnosti, onih ljudi koji su na različitim poljima kreirali ili doprinosili stvaranju „vrlog novog sveta", sveta u kojem je individualnost ukinuta, gde je Bog zamenjen naukom, tehnologijom i Henrijem Fordom, i gde se sve meri isključivo profitom i isplativošću. Tako imamo Bernarda Marksa, jednog od glavnih protagonista u romanu, čije ime je nastalo stapanjem Bernarda Šoa (čuvenog dramskog pisca koji se u periodu između dva svetska rata otvoreno zalagao za socijalizam, a Haksli je u socijalizmu video samo drugo lice kapitalizma, odnosno samo još jedno sredstvo za porobljavanje ljudi) i Karla Marksa; Leninu Kraun, koja je ime dobila po Lenjinu a prezime, ironično, po engleskoj reči za kraljevsku krunu; Benita Huvera, koji ime nosi po Benitu Musoliniju (italijanskom fašističkom diktatoru i engleskom špijunu, kako su otkrili nedavno obelodanjeni spisi iz arhive britanske tajne službe) i Herbertu Huveru, tadašnjem predsedniku SAD; tu je i Darvin Bonaparta, nastao po uzoru na Čarlsa Darvina i Napoleona Bonapartu (a ovaj spoj nikako nije slučajan, jer je Darvinova teorija evolucije na intelektualnom polju krenula u pokoravanje sveta baš kao što je Napoleon to pokušao da učini fizički); zatim imamo Mustafu Monda, koji svoje ime duguje Mustafi Kemalu Ataturku, osnivaču moderne Turske, a prezime odeljenju „Brunner Mond" u okviru hemijske fabrike „Imperial Chemical Industries"; nikako ne smemo zaboraviti da spomenemo i Morganu Rotšild, čije invetivno ime i prezime je nastalo iz spoja dve najmoćnije dinastije u tom trenutku, porodice Morgan (koja je pre Rokfelerovih slovila za najimućniju porodicu na tlu SAD, mada se kasnije ispostavilo da je najveći deo njihovog kapitala takođe pripadao porodici Rotšild) i Rotšilda, koji i danas važe za najbogatiju porodicu na svetu.

Iznad glavnog ulaza, reči: LONDONSKI CENTAR ZA INKUBATORSKU PROIZVODNJU I SISTEMSKU OBRADU i, na reljefu u obliku štita, geslo Svetske Države: ZAJEDNICA, ISTOVETNOST, STABILNOST. (Vrli novi svet)

Kao što ni imena likova Haksli nije prepustio slučaju, tako ni nijedan drugi element u romanu nije slučajan, već plod želje autora da ukaže (onima koji su dovoljno pronicljivi) na mnogostruke veze koje se pletu unutar tokova moderne civilizacije. Roman otvara direktor Londonskog centra za inkubatorsku proizvodnju, koji vodi grupu mladih studenata kroz sva odeljenja svoje fabrike upoznajući ih sa najsavremenijom tehnologijom, a time i nas, čitaoce, sa načinom na koji se stvaraju novi „vrli" ljudi.

„Koliko da dobijete opštu predstavu", objašnjavao bi im. Jer neku opštu predstavu bi, naravno, morali da imaju, ako svoj posao treba da obavljaju inteligentno — ali što je mogućno bleđu, ako treba da postanu dobri i srećni članovi društva. (Vrli novi svet)

U „Vrlom novom svetu" svet je ujedinjen pod zajedničkim nazivom — Svetska država. Tom državom vladaju regionalni Upravljači, kojih ima ukupno deset. Žene više ne rađaju (u određenoj starosnoj dobi njima se uklanjaju jajnici), već se deca dobijaju iz epruveta. Narator nam objašnjava da je na taj način dovršen proces započet sa Sigmundom Frojdom, jer „gospod Frojd je bio prvi koji je otkrio zastrašujuće opasnosti porodičnog života. Svet je bio pun očeva — dakle pun bede; pun majki, dakle pun svakojakih perverzija od sadizma do nevinosti; pun braće, sestara, stričeva, strina — pun ludila i samoubistva." Tokom čitavog romana, na mestima gde mi danas uobičajeno spominjemo Boga, stanovnici „vrlog novog sveta" koriste dva imena — Forda i Frojda, pa tako govore: „Gospode Forde" ili „Gospode Frojde", „Forda mi"; koriste termine kao što su „njegovo fordstvo" ili se organizacije zovu poput „Kola fordovskih sestara". Takođe, godine se dele na one pre i posle Forda (radnja romana se odvija 2540. godine ili po novom kalendaru 632. godine posle Forda, odnosno 632 godine posle proizvodnje prvog primerka automobila „Model T"). Poistovećivanje Forda i Frojda, naravno, nije slučajno, i njih dvojica u romanu zapravo predstavljaju dva lica jednog istog bića, bića kojem je cilj da ubedi ljude da nisu ništa drugo do prazne, materijalne ljušture i da se jedina sreća krije u zadovoljavanju materijalnih potreba, neprekidnoj kupovini i svakodnevnom odlasku kod psihijatra koji se neće baviti vašom dušom (koju uostalom i ne priznaje kao zaseban entitet, jer je polazište savremene psihoanalize, nažalost, zasnovano na ideologiji materijalističkog pozitivizma), već indoktrinacijom i socijalizacijom u postojeći poredak stvari. Otuda stanovnici Svetske države i ne umeju normalno da razgovaraju, već je njihova konverzacija (ukoliko se takvom uopšte može nazvati) svedena na besmisleno ponavljanje hiljadu puta ponovljenih fraza. Jer, njihova indoktrinacija je započela još u periodu dok su se nalazili u epruveti.

Proces Bokanovski je jedan od najvažnijih elemenata društvene stabilnosti!... Standardni ljudi i žene u jednoobraznim serijama... Princip masovne proizvodnje najzad primenjen u biologiji. (Vrli novi svet)

U okviru Londonskog centra postoje različita odeljenja u kojima se vrši selekcija i odrađuju potrebni tretmani ne bi li se, na kraju, dobili odgovarajući članovi društva. U „Sali za društveno predodređenje" vrši se selekcija po kastama, od Alfi (intelektualaca, čija je sudbina da budu lideri na različitim društvenim poljima, a između ostalog, neki od njih će postati i budući Upravljači sveta) do Epsilona (tupih fizičkih radnika, nesposobnih za bilo kakvo razmišljanje). Proklamovani cilj Svetske države jeste sreća celog društva, ali je sreća definisana kao sposobnost zadovoljavanja potrošačkih potreba, odnosno kao mogućnost trenutnog pristupa svakog člana društva hrani, drogama, seksu i novim stvarima. „Bolje nove nabavljati nego staro popravljati. Novu robu u novu sobu", glasi jedna od deviza Svetske države.

... to je tajna sreće i vrline — voleti ono što mora da se radi. To je svrha celokupne obrade: navesti ljude da vole svoje neizbežnu društvenu sudbinu. (Vrli novi svet)

„Vrli novi svet" je svet otuđenosti, potrošačkog mentaliteta, lažne sreće i neprikosnovenih autoriteta. Za razliku od romana „1984" (1949) Džordža Orvela (a koji je nastao po uzoru na „Vrli novi svet", baš kao što je „Vrli novi svet" nastao po uzoru na roman „Mi", ruskog pisca Jevgenija Zamjatina, iako je Haksli negirao da je to delo pročitao pre nego što je započeo rad na sopstvenom), gde vlast uspostavlja i održava svoj autoritet pomoću sile i apsolutne kontrole (pa je zato atmosfera u tom svetu tako sumorna i siva), vladari u „Vrlom novom svetu" su se opredelili da stvore ljude kakvi su im potrebni (pa atmosfera u ovom delu nije sumorna, već laka, jer odiše površnom srećom i trivijalnim zabavama). U oba dela akcenat je na tehnologiji, ali dok se Orvel posvetio tehnologiji u službi masovne kontrole, Haksli se prvenstveno bavi biologijom, jer je ona upotrebljena za stvaranje onakvih ljudi kakvi su vlasti potrebni. U „vrlom svetu" nauka se poštuje iznad svega, ali ne sva nauka, već samo ona čija istraživanja služe interesima vladajuće elite. Pomoću vakcinacije (koja se obavlja još dok se plod nalazi u epruveti) guše se ili podstiču željene osobine i na taj način stvaraju ljudi-zombiji, odnosno prazne čaure koje svrhu svog života nalaze jedino u pokornom služenju vladarima (industriji), a jedini odušak pronalazi u zabavi (koja, ponovo, donosi profit toj industriji). Svetska država podstiče jedino onu nauku koja podupire njena shvatanja sveta, dok se svaka nezavisna potraga za istinom smatra opasnom i seče se u korenu.

„Počeću iz početka", reče D. C. a revnosniji studenti zapisaše njegovu nameru u svoje sveske: početi iz početka. (Vrli novi svet)

Kada se rode, deca prolaze kroz čitav niz „hipnopedijskih" postupaka, čime se nastavlja proces njihovog oblikovanja. „Hipnopedija" je učenje u snu, čime je Haksli želeo da ukaže na podsvesne uticaje kojima su ljudi neprestano izloženi a da to i ne primećuju: od filmova, muzike, nauke, tehnologije, knjiga, pa do reklama. To su sublimirane poruke, skrivene, kojima se ljudima nameću uzori ponašanja i modeli koje treba slediti. Suština „hipnopedijske" obuke svodi se na neprekidno ponavljanje jednih te istih fraza, od kojih će biti sačinjen kasniji život svakog čoveka i koje će oni potezati svaki put kada nemaju odgovor na suštinska ili bolna pitanja sa kojima se suočavaju. Tako će svaki put, suočeni sa neprijatnom situacijom, ljudi u „vrlom" svetu posegnuti za „somom", halucinogenom drogom koja ulepšava stvarnost, a pri tom će se pozivati na duboko u podsvest usađene „hipnopedijske" fraze kao što su „Gram u pravi čas — to je pravi spas", ili „Bolje gram nego sram". Pošto je kolektivno uzdignuto na najviši pijedestal, svako lično osećanje (svaka emocija, svako samostalno razmišljanje) predstavlja opasnost po društvo i zato kad bilo koji pojedinac oseti nešto svoje, nešto lično, on automatski ponavlja „Kad jedinka nešto oseti u duši, zgrada celog društva počne da se ruši", guta tablete čudotvorne „some" i učestvuje u zajedničkim orgijama.

Forda slavimo, orgije pravimo;
Puno some, puno seksa,
Parimo se bez kompleksa. (Vrli novi svet)

Glavni junak ovog romana je Džon, mladić je čija majka nekada bila u vezi sa direktorom Londonskog centra, ali se tokom obilaska „Rezervata divljaka" izgubila i zauvek ostala u njemu. U „Rezervatu" žive Indijanci i to životom kojim su živeli i pre dolaska Evropljana na njihov kontinent. Kao jedini belci, Džon i njegova majka su diskriminisani, što mladog Džona tera u samoću u kojoj on otkriva drugačije svetove i stiče naviku da razmišlja. Ipak, njih dvoje su iz različitih razloga diskriminisani: Džon, prosto jer je beo, a njegova majka, jer je zadržala sve navike iz „vrlog" sveta i nastavila sa njihovom primenom. Džonova majka je od epruvete učena da „svako pripada svakome", te da je najveći greh ukoliko su momak i devojka zajedno u vezi duže od nekoliko meseci i pri tom još nemaju seksualne afere sa drugima. Stoga ona spava sa svim muškarcima u indijanskom selu i na sebe navlači gnev Indijanki, tih „divljakuša", koje se vežu za samo jednog muškarca i još im rađaju decu. Kao što je već napomenuto, u „vrlom" svetu nema više rađanja, jer se deca prave u fabrikama, pa je otuda u tom svetu najgora i najčudnija reč, reč — majka; kada čuju tu reč žitelji „vrlog sveta" ne mogu a da ne pocrvene, kao da su čuli najstrašniju psovku. „Rezervat" i „vrli svet" su naizgled dve suprotnosti, dve krajnosti, ali ukoliko ste pažljiviji jasno ćete uočiti da kao što Ford i Frojd predstavljaju dva lica istog bića, tako i ove dve suprotnosti, zapravo, predstavljaju dva lica istog sveta. Razlikuju se samo po sredstvima koja koriste, ali oba sveta su podjednako zatvorena, podjednako progone ili teraju u izolaciju ljude koji se razlikuju, koji misle sopstvenom glavom, koji ne dopuštaju da im se nameću lažne vrednosti. U oba sveta mudri ljudi žive usamljeno.

Nerazvijenost kostiju i mišića odvojila je Bernarda od njegovih bližnjih, a osećanje izuzetnosti, koje je po svim merilima rezultat prejakog duha, postalo je sa svoje strane uzrok još jače izolovanosti. Helmholca je, međutim, činila tako nelagodno svesnim sebe i tako potpuno usamljenim upravo njegova prevelika sposobnost. Zajednička im je bila svest da obojica imaju izraženu individualnost. (Vrli novi svet)

Džon je rastao u uverenju da je „vrli svet" zaista pun blagodeti, jer ga je njegova majka (žena rođena iz epruvete, te žestoko postiđena što je nazivaju tim pogrdnim imenom) uspavljivala sa pričama o prelepom i srećnom svetu u kojem nema starenja, u kojem ljudi lete u modernim mašinama i postoji čarobna „soma" koja odstranjuje sve boli. Pored toga, Džonovo obrazovanje je zasnovano na Šekspirovim delima, iz kojih se on nije mogao naučiti prirodnom stanju stvari, već je sve veštače tvorevine iz tih dela shvatao bukvalno, još uvek ne umejući da čita jezik simbola. Zato kada bude stupio u taj „vrli svet", Džon će se potpuno razočarati, toliko da će na kraju i sam otići u drugi esktrem, pokušati da oživi nešto što je odavno prevaziđeno i na kraju se ubiti. Pre svega toga, Džon će se zaljubiti u Leninu još tokom njene posete „Rezervatu" (Bernard Marks, glavni protagonista romana do pojave Džona, odvešće Leninu Kraun u „Rezervat" kao na neku vrstu egzotičnog turizma, opasan provod u „svetu divljaka"; tu će oni prisustvovati prastarim, okrutnim običajima za dozivanje kiše, te se s radošću vratiti u „vrli svet", a sa sobom će povesti i Džona i njegovu majku. Obredi kojima su prisustvovali samo su ogoljeno nasilje kojem oni svakodnevno prisustvuju i u kojem učestvuju i u svom „vrlom svetu", ali kojeg nisu svesni, jer je ono našminkano i prikriveno, a oni samo indoktrinirani i naučeni da ga ne vide. Tako, na primer, oni neće nalaziti ništa strašno u izolovanju Džonove majke na samrti, jer u „vrlom svetu" postoje posebne ustanove u kojima ne samo što ljudi umiru, već se i deca obučavaju da smrt prihvataju kao nešto veselo i čak korisno, jer: „Nekad se P2O5 gubio svaki put kada bi nekog spalili. Sada se kaptira više od devedeset osam odsto. Više od kilogram i po iz prosečnog odraslog leša. Dakle, samo u Engleskoj, gotovo četiri stotine tona fosfora godišnje... Lepo je pomisliti da smo društveno korisni i posle smrti. Đubrimo biljke", objašnjava jedan od likova). Odnos između Džona i Lenine je odličan primer sukobljavanja različitih pogleda na život, različitih vrednosti. To je pogled jednog idealiste, koji se uzdizao u samoći, čitajući knjige i jedne praktične žene, koja nikada nije želela ništa više no da bude kao i svi ostali. Iako oni gaje međusobne simpatije (koje u Lenininom slučaju idu čak dotle da se zaljubljuje u Džona i želi da bude samo sa njim, što je nečuveno u „vrlom svetu" gde svako pripada svakome), njihovi porivi izviru iz različitih izvora. I Džon je ludo zaljubljen u Leninu, ali romantičarski i dok on u njoj traga za ljubavlju, ona u njemu traži samo partnera za seks; on želi iskrene emocije, ali Lenina, od epruvete odgajana da bude prazna, trivijalna osoba, željna jedino instant užitaka, nije u stanju da mu ih pruži. U Svetskoj državi, kada žele da pohvale neku ženu, ljudi kažu da je ona baš „pneumatična" (ponovo automobilski žargon), ali isti taj izraz koriste i za opis udobne fotelje, čime nam Haksli poručuje da u „vrlom svetu" ne samo da više nema nikakvih emocija, već je i sam seks sveden na nivo robe široke potrošnje.

Nejasno se pribojavao da ona ne prestane da bude nešto čega bi se on osećao nedostojnim. (Vrli novi svet)

I, kao što se to dešava u životu, sistem nastavlja sa svojim postojanjem uklanjajući svaku pretnju, odnosno sklanjajući ljude koji samostalno misle. Iako već vekovima stvaraju ljude po sopstvenim željama, Upravljači sveta su svesni da stvaranjem Alfi (malobrojne, ali preko potrebne intelektualne kaste) moraju i da rizikuju. Naime, i unutar indoktriniranih Alfi javlja se mali broj onih pojedinaca koji ne pristaju da budu slepi poslušnici i žele da misle sopstvenom glavom. Tako su Bernard i Helmholc (jedini Bernardov prijatelj, veoma produhovljeni čovek, gladan novih duhovnih iskustava koje nije mogao da ima u svetu trivijalnosti) prognani na ostrvo (Haksli koristi ostrvo kao simbol izdvojenosti od društva, mesto na kojem se istaknuti pojedinci samostalno razvijaju, bez opasnosti da ugroze društveni poredak), dok je Džon ostavljen u „vrlom" svetu kao jedini primerak „divljaka" i turistička atrakcija. Pokušavajući da vodi drugačiji život, Džon se naselio u jednom od svetionika, u kojem je pokušavao da vodi asketski život: sam je uzgajao povrće u bašti, meditirao je i rigorozno se kažnjavao svaki put kada je imao „grešne" misli. Stanovnici „vrlog sveta" su se oduševljavali ovom čudnom pojavom i dolazili su u sve većem broju da uživaju u Džonovom samokažnjavanju. Sve se završava kada Džon shvati da mu je dostojanstvo zauvek oduzeto, da mu je svako pronalaženje smisla nedostižno, pa izvršava samoubistvo.

Ne može se igrati elektromagnetski golf po pravilima centrifugalne lore. (Vrli novi svet)

Oldos Haksli je živeo na relaciji Engleska — Italija — Francuska sve do 1937. godine, kada je jasno uočio da svet juriša ka novom globalnom ratu, pa se preselio u Los Anđeles i pokušao da izgradi karijeru kao scenarista. Ipak, u Holivudu se nije proslavio, jer su njegove tekstove moćni holivudski producenti smatrali suviše teškim i nefilmičnim. Po dolasku u Ameriku otkrio je u sebi nove sklonosti, pre svega ka misticizmu, pa se učlanio i do kraja života ostao važan član jednog mističkog kulta. Pored toga, interesovao se za hipnozu, prisustvovao brojnim seansama za prizivanje duhova i počeo da eskperimentiše sa drogama. Godine 1953. po prvi put je probao meskalin (halucinogenu drogu koja se dobija od kaktusa pejotla koji raste u Meksiku i Teksasu, a koji su još Asteci koristili radi padanja u trans; prvi je o ovom kaktusu pisao franjevački misionar Bernardino de Sdžahagun 1560. godine, da bi 1888. godine nemački toksikolog Luis Levin uspeo da iz osušenog kaktusa izoluje jedan alkaloid, a njegov kolega Artur Hefter, malo kasnije, još četiri. Godine 1919. meskalin je sintetizovan u laboratoriji, te prvo postao omiljen među psihijatrima jer je izazivao pravu „orgiju vizija", a potom stekao i kultni status među evropskim intelektualcima. Ironično, Haksli je upravo u romanu „Vrli novi svet" pisao o meskalinu i kritikovao ga.) koju mu je dao njegov psihijatar, Hamfri Ozmond, a potom je počeo da koristi i LSD, a sve u nadi da će pomoću narkotika dobiti mistične vizije drugih svetova. Kada je prvi put probao meskalin uhvatila ga je panika, jer posmatrajući običnu baštensku stolicu pomislio da se nalazi pred Stašnim sudom. Dalje eksperimentišući s drogama, Haksli je napisao i svoju studiju na tu temu, naslovljenu „Vrata percepcije" (The Doors of Perception), koja će kasnije oduševiti mladog Džimija Morisona, te će on po njoj nazvati svoj bend „The Doors". Iako je ova knjiga izazvala negativne rekacije od strane njegovih kolega književnika (čak ga je kritikovao i Tomas Man, koji je do tada podržavao njegov rad, smatrajući pisanje takvog štiva neodgovornim i opasnim), „Vrata percepcije" su postala gotovo istog trenutka bestseler. Na neki način, sam Oldos Haksli je postao sve ono protiv čega je nekada pisao. Do kraja života je eksperimentisao s drogama i pisao na tu temu, čak i na samrtnoj postelji tražeći od svoje žene da mu ubrizga 100 miligrama LSD-a.

Vreme prošlo i buduće moju dušu strašno muče... Uz gram „some" sve se reši, sadašnje se vreme smeši. (Vrli novi svet)

Istoga dana kada je ubijen predsednik Sjedinjenih američkih država, Džon F. Kenedi, 22. novembra 1963. u svom domu, od posledica raka, umro je i Oldos Haksli. Bez obzira na njegovo ponašanje u drugoj polovini života, kada je više iz očajanja nego iz znatiželje krenuo putem narkotizovanja svesti, iza Hakslija je ostao jedan maestralan roman, remek-delo koje bi trebalo s vremena na vreme nanovo iščitavati, ne samo zbog njegovog satiričnog, a ipak dubokog stila, niti samo zbog fantastičnog predviđanja budućnosti (izuzetno je zanimljivo pročitati razgovor stanovnika Svetske države o nekom filmu koji su gledali, jer se njihovi utisci svode na specijalne efekte, uzbuđenost zbog realističnog prikaza detalja, dok je sama priča i tematika potpuno nebitna), već zbog jednog dodatnog kvaliteta koje je ovo štivo dobilo — a to je njegova esejističnost. Čitajući ga danas, mi imamo priliku da kritički i detaljno razmatramo upravo sve ono što nas okružuje. Iluzorno bi bilo pomisliti da će učenje lekcija iz ovog dela uticati na promenu tokova kojima svet ide (uostalom, oni koji ovim svetom upravljaju i ne čitaju knjige, a ako ih i čitaju, ne obaziru se na njihove pouke, odlučni da sprovedu svoje sebične ciljeve), ali, kao pojedinci, čitanjem možemo proširiti sopstvenu svest, otvoriti unutrašnje oči (bez pomoćnih hemijskih sredstava) kojima ćemo sagledati stvarnost koja se krije iza privida i prepoznati sve zablude i varke koje nam se serviraju kao najveće istine. Ta produhovljenost će nas učiniti pronicljivima, ali i usamljenima u svetu u kojem svi ostali veruju u nametnute laži, pa zato i postoje brojne izreke koje upozoravaju da mudost i istina nisu za sve ljude. Ne može svako da nosi to breme.

Uvrede su se odbijale od debelog oklopa gluposti koji ih je štitio; gledali su ga bezizrazno, s tupom i mrgodnom ozlojeđenošću u očima. (Vrli novi svet)

____
© Dragan Matić: „Oldos Haksli”
Original teksta nalazi se na e-adresi:
URI: http://www.creemaginet.com/sajt/oldos-haksli-biografija
Vebsajt „Mreza Kreativnih LJudi” (K veliko, LJ veliko)

Radovi O. Haksli

O piscu na drugim jezicima