| Transliteracija | Latinica || laban.rsBibliotekaVera → Djurdjevi stupovi

Manastir Đurđevi Stupovi

Manastir Đurđevi Stupovi su jedan od najstarijih i najvažnijih manastira u nasleđu naše Crkve. Mesto na kojem je izgrađen, Ras, pominje se već u X veku, u delu vizantijskog cara Konstantina Porfirogenita, a posebno u delu o srpsko vĐ” vizantijskim sukobima.

Nastanak manastira

Manastir Đurđevi Stupovi podignut je iznad dolina reka Raške i Deževe. Razlog njegovog građenja pokazuje duhovnu, molitvenu vrednost koju sa sobom nosi. Sagradivši manastir Svetog Nikole kod Kuršumlije, a nedaleko od njega i crkvu posvećenu Bogorodici, bez saglasnosti svoje braće, Stefan Nemanja je bio pozvan u Ras, gde je i zatočen. Bio je zatvoren u jednoj pećini kod Rasa, iz koje je mogao da vidi samo jedno uzvišenje, brdo na kojem će kasnije sagraditi manastir. Ne dozvolivši da ga u takvom teškom i opasnom položaju savlada očajanje, budući župan se sa puno vere i nade obratio Svetom Georgiju za pomoć. Pritom mu se zavetovao da će mu vĐćposlužitivĐќ, ako se njegovim molitvama izbavi. Došavši na vlast, 1166/1167. godine, ispunio je zavet i u Rasu podigao manastir na vrhu onog brda koje je iz tamnice posmatrao. Tako je, u slavu Svetog Georgija, nastao prvi veći manastir u Rasu, oblasti koja je postala središte srpske srednjevekovne države u XII veku. Kako Nemanjini biografi kažu, on se i u drugim prilikama obraćao Svetom velikomučeniku Georgiju, svom moćnom zaštitniku.

Prema arheološkim istraživanjima, građenje je najverovatnije započeto 1167. godine, a završeno je u prvoj polovini 1171. godine. Crkva, posvećena Svetom Georgiju, predstavlja građevinu sa kojom započinje raška škola u srpskom srednjevekovnom crkvenom graditeljstvu. Prvo svedočanstvo o ovom manastiru daje nam Sveti Sava u žitiju svog oca Svetog Simeona, 1208. godine. Pouzdano se zna da su Đurđevi Stupovi bili veoma ugledan i značajan manastir u srednjem veku. Potvrdu za to nalazimo i u vĐćStudeničkom tipikuvĐќ, gde se iguman Đurđevih Stupova pominje na prvom mestu među igumanima šest manastira koji su učestvovali u izboru igumana manastira Studenice. U XIII veku, 1220. godine, u vĐćŽičkoj poveljivĐќ Stefana Prvovenčanog, Đurđevi Stupovi se pojavljuju kao vĐćkraljevski manastirvĐќ, što je značilo da su potčinjeni neposredno arhiepiskopu.

Drugi ktitor manastira bio je kralj Dragutin, poslednji vladar iz loze Nemanjića koji je stolovao u Rasu. On je vladao od 1276. do 1282. godine, i u njegovo vreme su izvođeni obimni radovi na manastiru. Ulazna severozapadna kula je pretvorena u crkvu vĐ” kapelu i ukrašena je freskama. Takođe je sagrađena i nova trpezarija sa kuhinjom (Dragutinova trpezarija). Koliko je kralj Dragutin poštovao Đurđeve stupove vidi se i po tome što je tražio da posle smrti bude tamo prenet iz sremske zemlje, gde je vladao. To je i učinjeno, ali je grobnica u XVIII veku opljačkana. 1597. godine se spominje grob kralja Dragutina, kao i to da se u manastirskoj riznici nalazi velika vrednost vĐ” ruka Svetog Jovana Damaskina.

[Ruševine Đurđevih Stupova (1)] [Manastir Đurđevi Stupovi] [Ruševine Đurđevih Stupova (2)]

Razaranje

Posle srednjeg veka u istoriji crkve i manastira mogu se izdvojiti tri glavna perioda:

  1. vreme turske vladavine i očuvanja kontinuiteta života u manastiru do kraja XVII veka;
  2. vreme napuštanja manastira krajem XVII veka i njegovog rušenja zaključno sa II svetskim ratom;
  3. vreme istraživanja, zaštite i, najzad, obnove manastira.

Najveća rušenja manastir je doživeo posle austrijsko-turskih ratova, 1689. godine kada su rušene i druge crkve i manastiri, među kojima i obližnja Petrova crkva i crkva manastira Sopoćani. Petrova crkva obnavljana je početkom XVIII veka, crkva manastira Sopoćani tek u prvoj polovini XX veka, dok su Đurđevi Stupovi ostali u ruševinama izloženi i kasnijim rušenjima. Položaj Đurđevih Stupova, jedna od osobenosti i vrednosti manastira u vreme građenja, postao je razlogom njegovog stradanja, budući da je na tom položaju organizovano vojno uporište turske vojske (u XVII i XIX veku ), kao i odbrana Novog Pazara u borbama za oslobođenje 1912. godine. Razlozi razaranja bili su u vezi sa odnošenjem kamena za zidanje utvrđenja u Novom Pazaru i okolini. Takva namera postojala je početkom XVIII veka, ali su crkvene vlasti intervencijom kod Turaka sprečile da se kamen sa Đurđevih Stupova prenosi i koristi za građenje tvrđave u novom Pazaru. Međutim, za vreme II svetskog rata okupatorske vlasti su sličnu nameru ostvarile. Tada je organizovano rušenje već obrušene crkve i kamen je upotrebljen za zidanje utvrđenja u okolini Novog Pazara. Tada je porušen južni zid crkve sa delom kupole kao i delovi priprate sa kulama koje su porušene do temelja. Jedan deo fresaka sa crkve tada je nepovratno uništen.

Posle svih tih razaranja i rušenja od manastirskog kompleksa Đurđevih Stupova preostali su samo pojedini delovi crkve, u velikom stepenu u ruševinama, sa neznatnim delom kupole i ostacima fresaka na sačuvanim zidovima. Sačuvana je i kapela kralja Dragutina, jedina grđevina nad kojom je postojao i krov, dok od ostalih manastirskih zgrada-trpezarija, cisterni i konaka vĐ” nije bilo vidnih ostataka.

NJihove ruševine bile su prekrivene zemljom i ceo prostor je bio pošumljen neposredno posle Drugog svetskog rata.