POSVETA,

Prahu Oca Srbije.

________________

Nek se ovaj vijek gordi nad svijema vjekovima,
on c'e era biti strashna ljudskijema koljenima.
U nj se osam blizanacah u jedan mah iznjihashe
iz kolevke Belonine, i na zemlji pokazashe:
Napoleon, Karlo, Bliher, knez Velington i Suvorov.
Karadjordje, bich tirjanah, i Shvarcenberg i Kutuzov.
Arei je, strava zemna, slavom bojnom njih opio
i zemlju im za poprishte, da se bore, naznachio.
Iz grmena velikoga lafu izac' trudno nije,
u velikim narodima geniju se gnj'jezdo vije:
ovde mu je pogotovu materijal k slavnom djelu
i trijumfa dichni v'jenac, da mu krasi glavu smjelu.
Al' heroju topolskome, Karadjordju besmrtnome,
sve prepone na put bjehu, k cilju dospje velikome:
dizhe narod, krsti zemlju, a varvarske lance srushi,
iz mrtvijeh Srba dozva, dunu zhivot srpskoj dushi.
Evo tajna besmrtnika: dade Srbu stalne grudi;
od viteshtva odviknuta u njim lafska srca budi.
Faraona istochnoga pred Djordjem se mrznu sile,
Djordjem su se srpske mishce sa viteshtvom opojile!
Od Djordja se Stambol trese, krvozhedni otac kuge,
sabljom mu se Turci kunu — kletve u njih nema druge.
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Da, viteza sustopice tragicheski konac prati:
tvojoj glavi bi sudjeno za v'jenac se svoj prodati!
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Pokoljenja djela sude, shto je chije daju svjema!
Na Borise, Vukashine, opshta grmi anatema,
gadno ime Pizonovo ne sm'je kaljat mjesecoslov,
za Egista uprav slichi grom nebesni, sud Orestov.
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Nad svijetlim tvojim grobom zloba grdna bljuva tmushe,
al nebesnu silnu zraku shto c'' ugasit tvoje dushe?
Plachne, grdne pomrchine — mogu l' one svjetlost kriti?
Svjetlosti se one kriju, one c'e je raspaliti.
Plam c'e, vjechno zhivotvorni, blistat Srbu tvoje zublje,
sve c'e sjajni i chudesni u vjekove bivat dublje.
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Zna Dushana rodit Srpka, zna dojiti Obilic'e,
al heroje ka Pozharske, divotnike i plemic'e,
gle, Srpkinje sada radju... Blagorodstvom Srpstvo dishe...
Bjezhi, grdna kletvo, s roda — zavjet Srbi ispunishe!

U Bechu na Novo ljeto 1847. goda.

SOChINITELJ.

LICA.

________________

1. Vladika Danilo
2. Iguman Stefan
3. Serdar Janko Djurashkovic'
4. Serdar Radonja
5. Serdar Vukota
6. Serdar Ivan Petrovic'
7. Knez Rade, brat vladike Danila
8. Knez Bajko
9. Knez Rogan
10. Knez Janko
11. Knez Nikola
12. Vojvoda Drashko
13. Vojvoda Milija
14. Vojvoda Stanko (LJub.)
15. Vojvoda Batric'
16. Tomash Martinovic'
17. Obrad
18. Vuk Raslapchevic'
19. Vukota Mrvaljevic'
20. Vuk Tomanovic'
21. Mnozina
22. Bogdan Djurashkovic'
23. Vuk Mic'unovic'
24. Vuk Mandushic'
25. Vuk LJeshevostupac
26. Pop Mic'o
27. Sestra Batric'eva
28. Hadzhi-Ali Medovic', kadija
29. Skender-Aga
30. Mustaj-Kadija
31. Arslan-Aga Muhadinovic'
32. Kavazbasha Ferat Zachir
33. Ridzhal Osman
34. Jedna baba

Skupshtina uochi Trojichina dne na Lovc'enu. Gluho doba noc'i, svak spava.

VLADIKA DANILO (sam sobom)

Vidji vraga su sedam binjishah,
su dva macha a su dvije krune,
praunuka Turkova s Koranom!
Za njim jata prokletoga kota,
da opuste zemlju svukoliku
ka skakavac shto polja opusti!
Francuskoga da ne bi brijega,
aravijsko more sve potopi!
San pakleni okruni Osmana,
darova mu lunu ka jabuku.
Zloga gosta Evropi Orkana!
Vizantija sada nije drugo
no prc'ija mlade Teodore;
zvijezda je crne sudbe nad njom.
Paleolog poziva Murata
da zakopa Grke sa Srbima.
Svoju misli Brankovic' s Gertukom.
Muhamede, to je za Gertuku!
Sjem Azije, dje im je gnjijezdo,
vrazhje pleme pozoba narode —
dan i narod, kako c'uku tica:
Murat Srpsku, a Bajazit Bosnu,
Murat Epir, a Muhamed Grchku,
dva Selima Cipar i Afriku.
Svaki neshto, ne ostade nishta;
strashilo je slushat shto se radi!
Malen svijet za adova zhvala,
ni najest ga, kamoli prejesti!
Janko brani Vladislava mrtva;
shto ga brani, kad ga ne odbrani?
Skenderbeg je srca Obilic'a,
al' umrije tuzhnim izgnanikom. —
A ja shto c'u, ali sa kime c'u?
Malo rukah, malena i snaga,
jedna slamka medju vihorove,
sirak tuzhni bez nigdje nikoga...
Moje pleme snom mrtvijem spava,
suza moja nema roditelja,
nada mnom je nebo zatvoreno,
ne prima mi ni placha ni molitve;
u ad mi se svijet pretvorio,
a svi ljudi pakleni duhovi.
Crni dane, a crna sudbino!
O kukavno Srpstvo ugasheno,
zla nadzhivjeh tvoja svakolika,
a s najgorim hoc'u da se borim!
Da, kad glavu razdrobish tijelu,
u muchenju izdishu chlenovi...
Kugo ljudska, da te Bog ubije!
Ali ti je malo po svijeta
te si svojom zloshc'u otrovala,
no si otrov adske svoje dushe
i na ovaj kamen izbljuvala?
Mala ti je zhertva sva Srbija
od Dunava do mora sinjega?
Na tron sjedish nepravo uzeti,
ponosish se skiptrom krvavijem;
hulish Boga s svetoga oltara,
munar dubi na krst razdrobljeni!
Ali sjenku shto mu shc'e trovati
te je u zbjeg sobom unijeshe
medju gore za vjechnu utjehu
i za spomen roda junachkoga?
Vec' je u krv ona prekupata
stoput tvoju, a stotinu nashu!
Vidji posla cara opakoga,
koga djavo o svachemu uchi:
„Crnu Goru pokorit ne mogu
ma nikako da je sasvim moja;
s njima treba ovako raditi...”
Pa im poche demonski mesija
lazhne vjere pruzhat poslastice.
Bog vas kleo, pogani izrodi,
shto c'e turska vjera medju nama?
Kuda c'ete s kletvom pradjedovskom?
Su chim c'ete izac' pred Milosha
i pred druge srpske vitezove,
koji zhive doklen sunca grije? —
Kad danashnju premislim vijec'u,
raspale me uzhasa plamovi:
isklati se brac'a medju sobom,
a krvnici, jaki i opaki —
zatrijec'e sjeme u odivu.
Grdni dane, da te Bog ubije,
koji si me dao na svijetu!
Chas proklinjem lanski po sto putah
u koji me Turci ne smakoshe,
da ne varam narodnje nadanje.

Vuk Mic'unovic' lezhi blizu vladike; pritajio se kao da spava, ali sve chuje divno.

VUK MIC'UNOVIC'

Ne, vladiko, ako Boga znadesh!
Kakva te je spopala nesrec'a
teno kukash kao kukavica
i topish se u srpske nesrec'e?
Da li ovo svetkovanje nije
na komu si sabra Crnogorce
da chistimo zemlju od nekrsti?
I bez toga ovo nam je slava,
na koju se vrsni momci kupe
sposobnosti svoje da kushaju,
silu mishce i brzinu nogah;
strijeljanjem da se nadmashaju
i sjechenjem u opkladu plec'ah;
da slushaju bozhju leturdjiju
i da vode kolo oko crkve —
da viteshtvom prsa nabrecaju.
To je tamjan sveti junacima,
to gvozdeni srca u momcima!
Turi takve razgovore crne!
LJudi trpe, a zhene narichu;
nema posla u plaha glavara!
Ti nijesi samorana glava:
vidish ove pet stotin momchadi,
koje chudo snage i lakoc'e
u njih danas ovdje vidijesmo?
Vidjashe li kako strijeljaju,
ka se grada vjeshto izigrashe,
kako hitro grabljahu kapice?
Tek shto vuchad za majkom pomile,
igrajuc' se strashne zube svoje
vec' umiju pod grlom ostriti;
tek sokolu prvo perje nikne,
on ne mozhe vishe mirovati,
nego svoje razmec'e gnijezdo,
grabec' slamku jednu i po jednu
s njom put neba bjezhi cijuchuc'i.
Sve je ovo nekakva nauka!
Bez momchadi ove te su ovdje
shest putah je josht ovliko doma;
njina sila, to je tvoja sila.
Dokle Turci sve njih savladaju
mnoge c'e se bule ocrniti;
borbi nashoj kraja biti nec'e
do istrage turske ali nashe...
Nada nema pravo ni u koga
do u Boga i u svoje ruke;
nadanje se nashe zakopalo
na Kosovo u jednu grobnicu.
U dobru je lako dobro biti,
na muci se poznaju junaci!

Iznijeli su krste s Lovc'ena navrh Crkvine, pa su po vrhu sjeli, gadjaju pushkama i broje kolika puta koja odjekne.

SERDAR JANKO DjURAShKOVIC'

Chudne pushke, valja mushku glavu!
Svaka nasha shest putah odjekne,
a dzheferdar Tomanovic'-Vuka
devet putah jednako se chuje.

SERDAR RADONJA

Vidite li chudo, Crnogorci!
Prisuka sam pedeset godinah,
na Lovc'en sam vazda ljetovao,
izlazio na ovu vrshinu:
sto putah sam gledao oblake
dje iz mora dodju na gomile
i prekrile svu ovu planinu,
otisni se tamo ali tamo
s sijevanjem i s velikom jekom
i s lomljavom strashnijeh gromovah;
sto putah sam ovdjena sjedio
i grija se mirno sprama sunca,
a pod sobom munje i gromove
gleda, slusha djeno cijepaju;
gleda jekom grada stravichnoga
dje s' poda mnom jalove oblaci,
al' ovoga chuda josht ne vidjeh!
Vidite li, ako boga znate,
koliko je mora i primorja,
ravne Bosne i Hercegovine,
Arbanije upravo do mora,
koliko je nashe Gore Crne,
sve je oblak pritiska jednako,
svud se chuje jeka i grmljava,
svud ispod nas munje sijevaju,
a nas jedne samo sunce grije.
I dosta je dobro primarilo
ka je ovo brdo vazda hladno.

OBRAD

Vidjeste li chudo i znamenje
ka se dvije munje prekrstishe?
Jedna sinu od Koma k Lovc'enu,
druga sinu od Skadra k Ostrogu,
krst od ognja zhiva napravishe.
Oh, divan li bjeshe pogledati!
U svijet ga josht nije takvoga
ni ko chuo niti ko vidio.
Pomoz, Bozhe, jadnijem Srbima,
i ovo je neko znamenije!

VUK RASLAPChEVIC'

Na shto mjerish dzheferdarom, Drashko?

VOJVODA DRAShKO

Hoc'ah ubit jednu kukavicu,
a zha mi je fishek oshtetiti.

VUK RASLAPChEVIC'

Nemoj Drashko, tako ti zhivota!
Ne valja se biti kukavica...
Ali ne znash, rdja te ne bila,
da su one shc'eri Lazareve?

Stade velika graja navrh Crkvine, na sjevernoj strani vishe jezera.

SERDAR VUKOTA

Shto grajete, koji su vi jadi,
a evo ste gori nego djeca!

VUKOTA MRVALJEVIC'

Dolec'e ni jato jarebicah,
i svakoju zhivu uhvatismo.
Stoga graja stade medju nama.

SVI IZ GRLA POVIChU:

Pushtite ih, amanat vi bozhi,
jere ih je nevolja nagnala,
a ne biste nijednu hvatali.
Utekle su k vama da uteku,
a nijesu da ih pokoljete.

Pustishe jarebice, i vratishe se s krstima otkuda su ih i digli.

Skupshtina o Malome Gospodjinu Dne na Cetinju, pod vidom da mire neke glave. Glavari su se makli na stranu, a narod kolo vodi.

KOLO

Bog se dragi na Srbe razljuti
za njihova smrtna sagreshenja.
Nashi cari zakon pogazishe,
pocheshe se krvnichki goniti,
jedan drugom vadit ochi zhive;
zabacishe vladu i drzhavu,
za pravilo ludost izabrashe.
Nevjerne im sluge postadoshe
i carskom se krvlju okupashe.
Velikashi, proklete im dushe,
na komate razdrobishe carstvo,
srpske sile grdno satrijeshe;
velikashi, trag im se utro,
raspre sjeme posijashe grko,
te s njim pleme srpsko otrovashe;
velikashi, grdne kukavice,
postadoshe roda izdajice.
O prokleta kosovska vechero,
kud ta srec'a da grdne glavare
sve potrova i trag im utrije;
sam da Milosh osta na srijedi
sa njegova oba pobratima,
te bi Srbin danas Srbom bio!
Brankovic'u, pogano koljeno,
tako li se sluzhi otachastvu,
tako li se cijeni poshtenje?
O Miloshe, ko ti ne zavidi?
Ti si zhertva blagorodnog chuvstva,
voinstveni genij svemoguc'i,
grom stravichni te krune razdraba!
Velichastvo viteshke ti dushe
nadmashuje besmrtne podvige
divne Sparte i velikog Rima;
sva viteshtva njina blistatelna
tvoja gorda mishca pomrachuje.
Shta Leonid oc'e i Scevola
kad Obilic' stane na poprishte?
Ova mishca jednijem udarom
prestol srushi a tartar uzdrma.
Pade Milosh, chudo vitezovah,
zhertvom na tron bicha svijetskoga.
Gordo lezhi veliki vojvoda
pod kljuchevma krvi blagorodne,
ka malopred shto gordo idjashe,
strasnom mishlju prsih nadutijeh,
kroz divjachne tmushe azijatske,
gutajuc' ih vatrenim ochima;
ka malopred shto gordo idjashe
k svetom grobu besmrtnog zhivota,
preziruc'i ljudsko nishtavilo
i pletenje bezumne skupshtine.
Bog se dragi na Srbe razljuti:
sedmoglava izide azhdaja
i satrije Srpstvo svekoliko,
klevetnike grdne i klevetu.
Na razvale carstva junachkoga
zasja sveta Milosheva pravda,
okruni se slava vjekovjechno
Milosheva oba pobratima
i lijepe kite Jugovic'ah.
Srpskoj kapi svud ime pogibe.
Postadoshe lafi ratarima,
isturchi se plahi i lakomi —
mlijeko ih srpsko razgubalo!
Shto uteche ispod sablje turske,
shto na vjeru pravu ne pohuli,
shto se ne hc'e u lance vezati,
to se zbjezha u ove planine
da ginemo i krv prolivamo,
da junachki amanet chuvamo,
divno ime i svetu svobodu.
Sve su nashe glave izabrane!
Momci divni, isto ka zvijezde;
shto su dosad ove gore dale,
svi padali u krvave borbe,
pali za chest, ime i svobodu.
I nashe su utirali suze
vjeshti zvuci divnijeh gusalah.
Proste nashe zhertve svekolike
kad je nasha tvrda postojbina
sile turske nesita grobnica.
Shto je ovo evo neko doba
te su nashe gore umuchale,
ne razlezhu ratnijem klicima?
Pochinu ni rdja na oruzhje,
ostade ni zemlja bez glavarah.
Nekrshc'u se fore usmrdjeshe...
Ujedno su ovce i kurjaci,
zdruzhio se Turchin s Crnogorcem,
odzha riche na ravnom Cetinju!
Smrad uhvati lafa u kljusama,
zatrije se ime crnogorsko,
ne ostade krsta od tri prsta!

VOJVODA MILIJA

Chujete li kolo kako pjeva?
Ka je ona pjesna izvedena,
iz glave je cijela naroda.
I imaju razlog Crnogorci
na nas dic'i prokletu gomilu.
Ne smijemo nishta zapocheti
shto bi narod k viteshtvu zazheglo,
shto bi svete kosti pradjedovske
ogranulo, da u grob igraju, —
a ka guske sve neshto c'ukamo.
Udri vraga, ne ostav mu traga,
ali gubi obadva svijeta!

VOJVODA STANKO (LJubotinjanin)

Imash razlog, vojvoda Milija.
I dabogda trag nam se zatro
kad pod ovom zhivjeli maramom!
Shto c'e djavo u krshc'enu zemlju?
Shto gojimo zmiju u njedrima?
Kakva brac'a, ako Boga znate,
kada gaze obraz crnogorski,
kada javno na krst chasni pljuju!

SERDAR IVAN

Shto bi ovo te josht ne dodjoshe
Ozrinic'i, nashi krajichnici?
A bez njih se poslovat ne mozhe;
najedno se bolje razbiramo.

VOJVODA MILIJA

Otishli su na stanak Turcima
da nekakvo roblje mijenjaju;
ema sam im posla poklisara:
tek se vrate, da ovamo idu,
da hitaju da ne dangubimo,
e ovome vec' trajanja nije.

Dodjoshe i Ozrinic'i

VUK TOMANOVIC'

Koje jade dangubite, ljudi?
Pogibosmo ovdje chekajuc'i,
nestade ni archa u torbice,
a duhana nesta u toboce;
vrat iskrivih uz polje gledec'i
da ako se niz njeg' pomolite.

SERDAR VUKOTA

Hitali smo da prijed dodjemo,
ma nikako ne mogasmo brzhe:
no Pecirep i stari Baleta
sakupili dvadest tridest drugah,
pa u dugu s chetom zapadnuli,
dochekali karvan od Nikshic'ah;
pokolji se na drum sa Turcima,
chetrnaest posjeci Turakah
i uzmi im sedamdeset konjah
i dvije tri uhvati robinje.
Pa ni dodje knjiga od Nikshic'ah,
i u knjizi deset pobratimstvah
na Poljane da se sastanemo,
da im damo roblje na otkupe;
pa smo bili na stanak Turcima,
stoga smo se malo zadocnili.

KNEZ BAJKO

Shto zborashe Hamza i Nikshic'i?
Shc'ashe li im mila vjera biti
da izdizhu mirno u Rudine?

SERDAR VUKOTA

To znash, Bajko, bi im mila bila,
od dobra se josht bjezhalo nije.
Ka ne zhele Turci dobrovanje,
da u miru rashiruju ovce?

KNEZ ROGAN

Rijechanja bi li medju vama
oko roblja al' oko drugoga?

KNEZ JANKO

Bi, Rogane, grdna razgovora!
Da li ne znash Turke od Nikshic'ah?
U malu se dlanu ne isklasmo,
da pas pasu dovijek kazhuje
za krvavo nashe sastavanje.

VUK MARKOVIC'

A s chesa se to malo svadiste?
Ko najprvi smuti na sastanku?

KNEZ JANKO

Ka iz ruge to bi u pochetku.
Vuk Mandushic' i Vuk Mic'unovic'
zapocheshe s Hamzom kapetanom
oko vjere neshto popovati;
dok odjednom oni zagustishe,
uljegoshe u krupne rijechi.
reche Hamza Mic'unovic'-Vuku:
„Ja sam bolji, chuj, Vlashe, od tebe,
bolja mi je vjera nego tvoja!
Hata jashem, britku sablju pashem,
kapetan sam od careva grada,
u njem vladam od trista godinah;
djed mi ga je na sablju dobio
dje su carstvo sablje dijelile,
te mu tragu osta za gospodstvo.”
Raspali se Mic'unovic' Vuche,
pa se Hamzi poprimache blizu:
„Kakvo Vlashe, krmska poturice!
Dje izdajnik bolji od viteza?
Kakvu sablju kazhesh i Kosovo?
Da l' na njemu zajedno ne bjesmo,
pa ja rva i tada i sada?
Ti izdao prijed i poslijed,
obrljao obraz pred svijetom,
pohulio vjeru pradjedovsku,
zarobio sebe u tudjina!
Shto se hvalish gradom i gospodstvom —
svi gradovi shto su do nas turski,
jesam li ih opsuo mramorjem,
te nijesu za ljude gradovi
no tavnice za nevoljne suzhnje?
Bich sam bozhji ja spleten za tebe,
da se stavljash shto si uradio!”

MNOZINA

Mic'unovic' i zbori i tvori!
Srpkinja ga josht radjala nije
od Kosova, a ni prijed njega...

KNEZ JANKO

Josht nijesam lijepo kazao
oko shta se na stanak poklasmo. —
Utrkmismo Vuka s kapetanom.
Znate nashu momchad ozrinic'ku:
dje god dodju, svud zamec'u shalu.
Vrag donio na sastanak bjeshe
i staroga odzhu Brunchevic'a;
i u njega nekakva shishana,
lakat u njoj bjeshe al' ne bjeshe.
Objesio pushku o ramenu,
pa chepuka, tamo i ovamo,
po poljani kao svi ostali;
a odovud neki od nashijeh,
umimogred, pokraj odzhe mini
i tisni mu od lakta rozhinu
njegovojzi u grlic' shishani.
Bozhe jedan, tri stotine drugah,
sve popada mrtvo od smijeha!
A odzha se chudi shetajuc'i
shto se radi od toliko ljudih,
dokle vidje u pushku rozhinu.
Tu se odmah pomutismo grdno,
pobismo se ognjem iz pushakah;
napravismo petnaest nosilah,
shest nashijeh, devet njihovijeh.

BOGDAN DjURAShKOVIC'

Vrijeme je da se okupimo,
vrijeme je da shto uglavimo.
Nash se posa svuda proc'ukao.
Kad opaze brac'a nekrshc'ena,
nec'e oni ka mi rastezati.

SERDAR RADONJA

Svak je dosha ko je od potrebe,
al' nijesu pet Martinovic'ah.
I nije im bez neke nevolje,
a bez njih se nikako ne mozhe.

KNEZ BAJKO

Hajte, ljudi, da shto poslujemo,
ali doma hajte da idemo,
da se s nama djeca ne rugaju;
pa s Turcima kako koji mozhe,
a ja znadem, dje mi shake padne.
A evo smo kao oni mishi
te za machku zvono pripravljahu.

Dodjoshe Martinovic'i

VUK MIC'UNOVIC'

Evo i vi, vec' se nachekasmo!
A evo se, ljudi, okupljamo
ka svatovi, pjani shto se pricha.
To je vama doista sramota,
jer je vama ponajblizhe doc'i.

TOMASh MARTINOVIC'

Nemoj, Vuche, i ostala brac'o!
Davno bismo na sastanak doshli,
no se neshto ruzhno dogodilo,
te smo vi se malo odocnili.

KNEZ ROGAN

Je li vino goste posvadilo,
ka je vama ovo krsno ime?

TOMASh MARTINOVIC'

Nije svadje medju goste bilo,
no ni Turci zhenu ugrabishe.

VUK MIC'UNOVIC'

Kakvu zhenu, rugash li se zbilja?
Danu prichaj shto se dogodilo,
a ne boj se, svak c'e te slushati;
takve posle svako rado slusha.

TOMASh MARTINOVIC'

Prichac'u vi za toga djavola.
Mi igrasmo u kolu s gostima,
redjasmo se naokolo vinom,
dokle pushka izvishe Pishteta
puche jedna, i chovjek pokliche:
Ko je vitez, ko je dobri junak!
Povede se roblje crnogorsko!
Poklichi se onoj narugasmo:
kakvo roblje sasred Gore Crne!
Pjan, rekosmo, pa misli da poje.
Dokle dvije jedna iza druge:
cik! cic! i opet, izdushit ne dashe;
i klikuje chovjek kao prijed.
Ono nije bez nekakve muke!
Ugrabismo pushke, potrchasmo.
Kad onamo, imash shto vidjeti:
Mujo Alic', turski kavazbasha,
odveo nam Ruzhu Kasanovu
i uteka s bratom najmladjijem.
Evo ima vishe no godina
otka neshto medju sobom glave.
Ali ko bi moga pomisliti
da c'e uzet Srpkinja Turchina?

KNEZ ROGAN

C'ud je zhenska smijeshna rabota!
Ne zna zhena ko je kakve vjere;
stotinu c'e promijenit vjerah
da uchini shto joj srce zhudi.

TOMASh MARTINOVIC'

Nijesam vi sve josht iskazao.
Kuku onoj dushi zadovijek
te je Ruzhi narok izgubila,
te je dala Ruzhu za Kasana,
zatvorila vilu u tavnicu,
jere je Kasan bruka nevaljala.
I chujte me dobro, Crnogorci:
trag po tragu meni poginuo,
da je bjeshe Srbin ugrabio
ako hoc'ah glave obratiti,
ta nevolja kako me boljela!
Ema kad chuh e ode u Turke,
vec' kud kamo ne bi razmicanja,
no za njima u potoch podjosmo.
Na Simunji stigosmo svatove,
te ubismo obadva Alic'a,
a kroz Turke nesrec'nu nevjestu.
Tu smo grdno obraz ocrnili
i od Boga dio izgubili.

KNEZ JANKO

Bozhe dragi, chudna dogovora!
Bi li ovo djeca poslovala?
Ne smijemo chinit shto chinimo,
ne smijemo javit shto je javno;
neke misli na vrat tovarimo
ka da posla do mislit nemamo,
ka da chinit shto treba ne znamo.
Kad sam gode mnogo razmishljava,
vazda mi se posa povukova.
Ko razgadja, u nas, ne pogadja.

Vladika Danilo vidje da su se okupili svi, pa i on izidje medju njih.

VUK MIC'UNOVIC'

Ne drzhi nas ovako, vladiko,
no otrshaj ovoliko ljudstva.
Svako gleda shto c'e chut od tebe,
a ti si se neshto zamrsio:
nit' shto zborish niti nas otrshash,
u obraz si kao zemlja dosha;
sam se shetash poljem bez nikoga,
nit' shto jedesh niti zaspat mozhesh.
krupno neshto uchish u pameti, —
zbili ti se snovi na Turchina, —
a ja zebem od mnogo mishljenja.

VLADIKA DANILO

Slushaj, Vuche, i ostala brac'o!
Nishta mi se nemojte chuditi
shto me crne rastezaju misli,
shto mi prsa kipe sa uzhasom.
Ko na brdo, ak' i malo, stoji
vishe vidi no onaj pod brdom;
ja povishe neshto od vas vidim —
to je srec'a dala al' nesrec'a.
Ne bojim se od vrazhjega kota,
neka ga je ka na gori lista,
no se bojim od zla domac'ega.
Bijesna se bratstva isturchila;
tek domac'e napadnemo Turke,
svoj svojega nikad pushtat nec'e;
razluchi se zemlja na plemena,
krvava se isklati plemena,
vrag djavolu doc'i u svatove
te svijec'u srpsku ugasiti!
Zlo se trpi od straha gorega.
ko se topi hvata se za pjenu;
nad glavom se nadodaju ruke!

KNEZ RADE (brat vladichin)

Shto se mrchi kada kovat nec'esh?
Shto zbor kupish kad zborit ne smijesh?
Pridje si im s koca utekao,
dabogda im skapa na chengele!
Zhalish neshto, a ne znash shto zhalish;
s Turcima ratish, a Turke svojakash,
domac'ima tobozh da s' umilish,
a jednako, nemoj se varati!
Kako bi im zapa, da te mogu,
glavu bi ti onaj chas posjekli
al' ti zhivu ruke savezali
da te muche, da srce naslade.
Vrana vrani ochi ne izvadi;
brat je Turchin svud jedan drugome.
Nego udri dokle mahat mozhesh,
a ne zhali nishta na svijetu!
Sve je poshlo djavoljijem tragom,
zaudara zemlja Muhamedom.

VOJVODA BATRIC' (knezu Radu)

Imash razlog, ali ne toliko.
To se moglo sve ljepshe kazati,
da mu tako rane ne vrijedjash
i grkom ga ne otrujesh tugom.

Svi muche, niko ni u nos.

Noc' je mjesechna; sjede oko ognjevah i kolo na Veljem guvnu poje.

KOLO

Chashu meda josht niko ne popi
shto je chashom zhuchi ne zagrchi;
chasha zhuchi ishte chashu meda,
smijeshane najlakshe se piju.
Beg Ivanbeg, junachko koljeno,
borashe se kao laf s Turcima
na sve strane u gore krvave.
Polu zemlje Turci mu uzeshe,
no poshto je svu oblishe krvlju
i poshto mu brata izgubishe,
zmaja ljuta vojvodu Urosha,
na shirokom polju C'emovskome.
Zhali Ivan brata jedinoga:
zhalije mu vojvode Urosha
no obadva da izgubi sina;
zhalije mu vojvode Urosha
no svu ovu zemlju shto je izgubio;
zhalije mu vojvode Urosha
nego ochi da je izgubio, —
da bi ochi za brata Urosha!
Junaku se cheshc'e putah hoc'e
vedro nebo nasmijat grohotom.
Ivan chasom nazdravi osvete,
svetim pic'em, Bogom zakrshc'enim.
B'jele vlase niz plec'i prosuo,
b'jela brada vije do pojasa;
ruke stare, u njih mach i koplje,
krvave mu ruke i oruzhje;
koracima broji tursko trupje,
skache starac kako hitro momche.
Bozhe dragi, da ga san ne vara
te ovako starac uzletio?
Srec'a se ja stara probudila:
u Karuche, na kraju Crmnice,
od petnaest hiljadah Turakah
ne pustishe zhiva nijednoga;
i danas je pobjeno mramorje
divne slave Crnojevic'-kneza.
Bog da prosti Uroshevu dushu!
Krasne zhertve shto joj uchinishe.

Polijegashe.

VUK MIC'UNOVIC'

Bez muke se pjesna ne ispoja,
bez muke se sablja ne sakova!
Junashtvo je car zla svakojega,
a i pic'e najsladje dushevno,
kojijem se pjane pokoljenja.
Blago tome ko dovijek zhivi,
imao se rashta i roditi!
Vjechna zublja vjechne pomrchine
nit' dogori niti svjetlost gubi.

VLADIKA DANILO (medju svima kao da je sam)

Dje je zrno klicu zametnulo,
onde neka i plodom pochine.
je li instinkt al' duhovni vodja,
Ovde ljudsko zapire poznanje!
Vuk na ovcu svoje pravo ima
ka tirjanin na slaba chovjeka.
Al' tirjanstvu stati nogom za vrat,
dovesti ga k poznaniju prava,
to je ljudska duzhnost najsvetija!
Ako sablju poljubish krvavu
i zaplovish u noc'ne valove,
sljeduje ti prahu svetkovanje.
Zhrec Evrope s svetoga amvona
huli, pljuje na oltar Azije;
lomi teshki topuz azijatski
svete kule pod sjen raspjatija.
Krv pravedna dimi na oltare,
c'ivoti se u prah razvijashe.
Zemlja stenje, a nebesa c'ute...
Luna i krst, dva strashna simvola —
njihovo je na grobnice carstvo.
Sljedovat im rijekom krvavom
u ladjici grdna stradanija,
to je biti jedno ili drugo.
Ali hula na sveshteni c'ivot
koji ga je mlekom odranio —
to mi prsa u tartar pretvara.
Chvor ne treba na pravu mladiku;
shto c'e luna na krst stradanija,
shto l' bijela suncu na zjenicu?
Vjero prava, kukavna siroto!
Strashno pleme, doklen c'esh spavati?
Neki jedan, to je ka nijedan,
nako da je vishe muchenija.
Vrazhja sila odsvud oklopila;
da je igdje brata u svijetu
da pozhali, ka da bi pomoga.
Pomrchina nada mnom caruje,
mjesec mi je sunce zastupio.
Uh, shto mislim, kud sam zaplivao?
Mlado zhito, navijaj klasove,
predje roka doshla ti je zhnjetva.
Divne zhertve vidim na gomile
pred oltarom crkve i plemena;
chujem lelek dje gore prolama.
Treba sluzhit chesti i imenu.
neka bude borba neprestana,
neka bude shto biti ne mozhe —
nek ad prozhdre, pokosi satana!
Na groblju c'e iznic'i cvijec'e
za daleko neko pokoljenje.

SERDAR VUKOTA

Bog sa nama i andjeli bozhji!
A evo si udrio, vladiko,
u nekakve smuc'ene vjetrove,
ka u marchu kad udri vjeshtica
al' u jesen mutnu vjedogonja.

Vladika se trza kao iza sna.

VLADIKA DANILO

Udri za krst, za obraz junachki,
ko godj pashe svijetlo oruzhje,
ko godj chuje srce u prsima!
Hulitelje imena Hristova
da krstimo vodom ali krvlju!
Trijebimo gubu iz torine!
Nek propoje pjesna od uzhasa,
oltar pravi na kamen krvavi!

(Svi glavari skoche na noge s velikom grajom: tako, vec' nikako!)

VLADIKA DANILO

Ne... ne... sjete da i josht zborimo!
Ja bih, brac'o, s opshteg dogovora
da glavare brac'e isturchene
dozovemo na opshtemu skupu,
da im damo vjeru do rastanka,
eda bi se kako obratili
i krvavi plamen ugasili.

SERDAR JANKO

Hajd, vladiko, i to obidimo,
ma zaludu, na ti bozhju vjeru!
Shto se crnim zadoji djavolom,
obeshta se njemu dovijeka,
Oni c'e nam i bez vjere doc'i,
medju nama stati nadebljati;
kakve su ti oni poglavice,
nazivlju se carevi sinovi!

Otpravishe tri chetiri druga da pozovu na skup turske poglavice.

KOLO POJE

LJuta kletva pade na izroda!
Prokle mati od nevolje sina,
te knjeginja Ivanbegovica,
prokle Mara svog sina Stanishu.
Progrize joj sisu u posanje,
rajsko pic'e prosu u njedrima.
Stizhe djecu roditeljska kletva!
Stanisha je obraz ocrnio,
pohulio na vjeru Hristovu,
na junachko pleme Crnojevo;
obuka se u vjeru krvnichku
i bratske je krvi ozhednio.
Grdne treske povrh LJeshkopolja!
Dva se brata bore oko vjere,
a oko njih hiljade ratnikah.
Stizhe sina materina kletva,
pogibe mu vojska svakolika.
bjezhi Stanko uprav Bajazitu,
da s njim jede madzharske nosove.
O gnjijezdo junachke svobode,
jeste li te Bog nagleda okom,
mnogo li se muke prenijelo,
mnoge li te chekaju pobjede!

Dodjoshe poglavice turske, okolo sedam osam, i posjedashe s Crnogorcima, svi muche i gledaju preda se.

KNEZ JANKO

Koje se se jade skamenili?
Shto razgovor kakav ne pochnete,
no pospaste i pozamrcaste?

HADzhI-ALI-MEDOVIC' KADIJA

Bash aferim, knezhe ozrinic'ki!
Ja c'u pochet, kada drugi nec'e.
Stotina se skupilo glavarah,
nas Turakah i Crnogoracah.
Ja znam divno shto smo okupljeni:
da mirimo krvi medjusobne.
Nego hajte, od zemlje glavari,
medju sobom da nachin vidimo
i smirimo dvije porodice,
Velestovce i Turke c'eklic'ke,
pa Bajice i bratstvo Alic'e, —
da radimo da ih pomirimo
al' od mira vjeru uhvatimo.
Ja c'u prvi poc'i pred kumama,
ja za glave bratsko mito dati.
Tek smirimo, dinar prekinimo
i krvnice pushke objesimo!

KNEZ ROGAN

Efendija, ti ne ugoneta
oko shta se ovo okupilo,
no si s kraja pocheo tanjega.
A mudar si i knjizhevnik, kazhu.
Uchio si knjigu u Carigrad,
ne nekakvu c'abu pritvrdio.
Ali ti se josht hoc'e pameti —
potezha je ova nasha shkola.

Muchi opet a svak i gleda preda se.

VLADIKA DANILO

Bozhe dragi, koji sve upravljash,
koji sjedish na prestol nebesni
te moguc'nim zazhizhesh pogledom
sva svijetla kola u prostoru;
ti, koji si razvija prashinu
ispod tvoga trona svijetloga
i nazva je tvojim mirovima,
te si prashak svaki ozhivio,
nasija ga umnijem sjemenom;
ti, te knjigu drzhish mirobitnu,
u koju su sudbe upisate
mirovima i umnim tvarima,
koji se se milosno sklonio
djejatelne ozhivit chlenove
malom mravu ka gordome lafu, —
provedri mi vishe Gore Crne,
uklon' od nje munje i gromove
i smuc'eni oblak gradonosni!
Da, nijesu ni krivi toliko;
premami ih nevjera na vjeru
ulovi ih u mrezhu djavolju.
Shto je chovjek? Ka slabo zhivinche!

(Pogledaju se Turci ispod ochih).

Med za usta i hladna prionja,
a kamoli mlada i vatrena!
Slatka mama, no bi na udicu:
Pij sherbeta iz chashe svecheve,
al' sjekiru chekaj medju ushi!
Strah zhivotu kalja obraz chesto;
slabostima smo zemlji privezani,
nishtava je, nego tvrda veza.
Ali tice te su najslabije
lovi svjetlost lisichijeh ochih,
nego orla krijuc'i gledaju.
Za vrsnijem bratom ali sinom
pusti glasi milost utrostruche;
nadjeno je drazhe negubljena;
iza tuche vedrije je nebo,
iza tuge bistrija je dusha,
iza placha veselije pojesh.
Oh, da mi je ochima vidjeti
Crna Gora izgub da namiri!
Tad bi mi se upravo chinilo
da mi sv'jetli kruna Lazareva,
e sletio Milosh medju Srbe;
dusha bi mi tada mirna bila
kako mirno jutro u proljec'e
kad vjetrovi i mutni oblaci
drijemaju u morskoj tavnici.

Turci se mrko pogledaju.

SKENDER-AGA

Ja se chudim, lijepe mi vjere,
kakav davash prigovor, vladiko!
Vidije li suda od dva pic'a,
ali kape za po dvije glave?
Manji potok u vishi uvire,
kod uvora svoje ime gubi,
a na brijeg morski obojica.
Oli chele hvatat u kapicu
da uljanik u gori zametnesh?
Niko meda otle jesti nec'e. —
Gonish kamen badava uz goru. —
Staro drvo slomi, ne ispravi. —
I zvjerad su isto kao ljudi,
rod svakoji svoju vjeru ima;
za kokoshku i orla ne pitam,
no shto strepi laf od guske, kazhi!

KNEZ ROGAN

Ja se ovoj i chudim raboti!
Pop greshnika za grehove pita,
da ga djavo nije prevlastio,
a djavola josht nijesam gleda
da se popu ispovijedao.

KNEZ JANKO

Kad me zhena pita dje sam bio,
kazac'u joj da sam so sijao.
Kuku njojzi ako ne vjerova!

KNEZ BAJKO

Sad mi pade na um ona pricha
kad onoga iz jame vadishe:
po mu lica crno, po bijelo.

OBRAD

Ulec'e mi jedna muha u nos,
shteta c'e me nechesova nac'i.

VUK RASLAPChEVIC'

Kako su mi dlani zasvrbili,
da se hoc'e ko dje posvaditi,
bismo globe golemo uzeli.

VOJVODA MILIJA

Teshke pushke, igdje li ikoga!
Ka je nosish, Bog-ti-bratska, Stanko?

VOJVODA STANKO

Teke, brate, shto se derem njome,
evo neko doba ne valja mi.

SERDAR JANKO

Kako sam se sinoc' ismijao!
U kuc'u mi odnekud dodjoshe
dva momcheta, te krasna, bjelichka.
Pocheshe se shalit ka umiju:
kako su im neki od starijih
ogradili negdje vodenicu
dje niti je splake ni potoka;
kad prigradi, spazi se za vodu!

VUK MANDUShIC'

Bjeshe mi se snaha pomamila,
bez putah je nishta odrzhati!
Otvara' joj knjige na proroke;
neki kazhe: Na sugreb je stala,
neki kazhe: Splele je madjije.
Svud je vodi po manastirima
i chita' joj masla i bdenija;
kumi vraga u sve manastire
da ostavi snahu Andjeliju,
kumi vraga-nishta ne pomazhe!
Te ja uzmi trostruku kandzhiju,
uzheni joj u meso koshulju:
vrag uteche nekud bez obzira,
a ozdravi snaha Andjelija.

VOJVODA BATRIC'

Turci brac'o, — u kam udarilo! —
shto c'emo vi kriti u kuchine?
Zemlja mala, odsvud stijeshnjena,
s mukom jedan u njoj ostat mozhe
kakve sile put nje zijevaju;
za dvostrukost ni mislit ne treba!
No primajte vjeru pradjedovsku,
da branimo obraz otachastva.
C'ud lisichija ne treba kurjaku!
Shto jastrebu oc'e naochali?
No lomite munar i dzhamiju,
pa badnjake srpske nalagajte
i sharajte uskrsova jaja,
chasne dvoje postah da postite;
za ostalo kako vam je drago!
Ne shc'este li poslushat Batric'a,
kunem vi se vjerom Obilic'a
i oruzhjem, mojijem uzdanjem,
u krv c'e nam vjere zaplivati, —
bic'e bolja koja ne potone!
Ne slozhi se Bajram sa Bozhic'em
Je l' ovako, brac'o Crnogorci?

Svi iz glasa: tako, vec' nikako!

MUSTAJ-KADIJA

Shto zborite? Jeste li pri sebi?
Trn u zdravu nogu zabadate!
Kakva jaja, poste i badnjake
vi na pravu vjeru tovarite?
Rad noc'i se zublje uvijaju,
ali shto c'e u sunchane zrake?
Alah, more, mudra razgovora!
Krst i nekrst sve im je na usta;
snijevaju shto biti ne mozhe.
Bogu shuc'ur, dvjesti su godinah
otka pashi vjeru prihvatismo,
izmec'ari dinu postadosmo.
C'abo sveta, nema u nas hile!
Shto c'e slabo raskrshc'e lipovo
pred ostrotom vitoga chelika?
Svetac pravi mahne li topuzom,
od udara zaigra mu zemlja
kako prazna povrh vode tikva.
Malo ljudstvo, shto si zasl'jepilo?
Ne poznajesh chistog raja slasti,
a borish se s Bogom i s ljudima,
bez nadanja zhivish i umiresh.
Krstu sluzhish, a Miloshem zhivish!
Krst je rijech jedna suhoparna,
Milosh baca u nesvijest ljude
al' u pjanstvo neko prec'erano.
Vishe valja dan klanjanja jedan
no krshtenja chetiri godine.
O hurije, ochih plavetnijeh,
te mislite sa mnom vjekovati,
dje ta sjenka, shto je dic'i mozhe
da mi stane pred vashim ochima?
pred ochima koje strijeljaju,
koje kamen mogu rastopiti,
a kamoli slaboga chovjeka,
rodjenoga da se od njih topi;
pred ochima vode prebistrene,
dje u dvije sveshtene kapljice
predjel shiri vidish bozhje sile
no s planine u proljetnje jutro
shto ga vidish nad bistrom puchinom!
O Stambole, zemaljsko veselje,
kupo meda, goro od shec'era,
banjo slatka ljudskoga zhivota,
dje se vile u sherbet kupaju;
o Stambole, svecheva palato,
istochniche sile i svetinje, —
Bog iz tebe samo begenishe
chrez proroka sa zemljom vladati!
Shto c'e mene od tebe odbiti?
Sto putah sam u mojoj mladosti
iz mindera u zoru hitao
na tvoj potok bistri i chudesni,
nad kojijem ogledujesh lice
ljepshe sunca, zore i mjeseca.
U nebu sam, u moru, gledao
tvoje kule i ostre munare,
s kojih su se k nebu podizali
u svanuc'e, u divnu tishinu,
hiljadama sveshteni glasovi,
glasec' nebu ime svemoguc'e,
zemlji ime strashnoga proroka.
Kakva vjera s ovom da se mjeri?
Kakav oltar blizhe neba stoji?

KNEZ JANKO

Efendija, ovako ti hvala! (podizhe kapu)
Lijepu ni ishchita prediku:
shto trazhili, ono smo i nashli!

VUK MIC'UNOVIC'

Krst i topuz neka se udare,
kome prsne chelo, kuku njemu!
Jaje zdravo dobije slomljeno.
Shto uzmognem, chuc'ete hoc'u li!

KNEZ JANKO

Ema nec'u, bozhija vi vjera,
vishe slushat odzhe u C'eklic'e
dje guguc'e svrh one stugline
ka jejina svrh trule bukvine!
Koga zove uz one glavice
svako jutro kako zora sine?
Ja mnim ga je doista dozvao, —
jer mi nije lakshi, shto c'u kriti,
nego da mi na vrh glave stoji.

KNEZ ROGAN

Lijevo mi uho sad zapoja,
ja se nadam veselome glasu.

VUK MANDUShIC'

Danu, Bajko, puhni mi u oko,
jere mi se grdno natrunilo.

SERDAR JANKO

Ukreshite koji da pushimo!
To je dusha vjeri prorokovoj,
nec'e biti zhao efendiji.

TOMASh MARTINOVIC'

Gavranovi grachu i biju se,
cijene c'e brzo mesa biti!

VUKOTA MRVALJEVIC'

Ne prelaz' mi preko pushke, Bajko,
no se natrag preko nje povrati!

VUK MIC'UNOVIC' (shapti na uho serdaru Janku)

Ovaj drzhi za rep adzhi-Adzha,
i pushtit ga zadovijek nec'e
dok pogine kuchka ali zhrvni.

SKENDER-AGA (Vidi Vuka dje shapti; nije mu milo)

Shto je ovo brac'o Crnogorci?
Ko je ovaj plamen raspalio?
Otkud dodje ta nesrec'na misa
o prevjeri nashoj da se zbori?
Nijesmo li brac'a i bez toga,
u bojeve jesmo li zajedno?
Zlo i dobro bratski dijelimo.
Kosa mlada na groblje junachko
siplje li se bulah ka Srpkinjah?

SERDAR VUKOTA

O prokleta zemljo, propala se!
Ime ti je strashno i opako.
Ili imam mladoga viteza,
ugrabish ga u prvoj mladosti;
ili imah chojka za chovjestvo,
svakoga mi uze pridje roka;
ili imah kitnoga vijenca
koji kruni chelo nevjestama,
pozhnjesh mi ga u cv'jetu mladosti.
U krv si se meni pretvorila!
Istina je, ovo nije drugo
do gomile kostih i mramorah
na kojima mladezh samovoljna
pokazuje torzhestvo uzhasa.
O Kosovo grdno sudilishte,
nasred tebe Sodom zapushio!

VUK MIC'UNOVIC'

Pi, serdare, grdna razgovora!
Shto su momci prsih vatrenijeh,
u kojima srca pretucaju
krv uzhdenu plamenom gordoshc'u?
Shto su oni? Zhertve blagorodne
da prelaze s bojnijeh poljanah
u veselo carstvo poezije,
kako rosne svijetle kapljice
uz vesele zrake na nebesa.
Kud c'e vishe bruke od starosti?
Noge klonu, a ochi izdaju,
uzbluti se mozak u tikvini,
podjetinji chelo namrshteno;
grdne jame nagrdile lice,
mutne ochi utekle u glavu,
smrt se gadno ispod chela smije
kako zhaba ispod svoje kore.
Shto spominjesh Kosovo, Milosha?
Svi smo na njem srec'u izgubili;
al' su mishca, ime crnogorsko
uskrsnuli s kosovske grobnice
nad oblakom, u viteshko carstvo,
dje Obilic' nad sjenama vlada.

SERDAR IVAN PETROVIC'

S Muhamedom i glupost u glavu!
Teshko, Turci, vashijem dushama,
shto obliste zemlju njenom krvlju!
Malene su jasli za dva hata.

FERAT ZAChIR, KAVAZBAShA

Jok, serdare, ne ugadjesh putom!
Vjera turska podnijet ne mozhe
da se haba dokle glava skochi.
Iako je zemlja pouzana,
dvije vjere mogu se slozhiti,
ka u sahan shto se chorbe slazhu.
Mi zhivimo kao dosad bratski,
pa ljubovi vishe ne trebuje.

KNEZ JANKO

Bismo, Turci, ali se ne mozhe!
Smijeshna je ova nasha ljubav.
Grdno nam se ochi susretaju,
ne mogu se bratski pogledati,
no krvnichki i nekako divlje:
ochi zbore shto im veli srce.

VUK MANDUShIC'

Glete, ljudi, lijepa saruka!
Dje ga kupi, aga, amanati?

ARSLAN-AGA MUHADINOVIC'

Nijesam ga, Vuche, kupovao,
no mi ga je vezir poklonio
kad sam ljetos u Travnik hodio.

VUK MANDUShIC'

LJubovi ti, nabavi mi takvi!
Dac'u vola za njega iz jarma.

ARSLAN-AGA MUHADINOVIC'

Ja c'u ti ga pokloniti, Vuche,
tek ako c'esh da se okumimo;
milo mi je s takvijem junakom.

VUK MANDUShIC'

Nema kumstva bez krshtena kumstva,
ako hoc'esh i chetvorostruko.

ARSLAN-AGA MUHADINOVIC'

Shishano je isto ka krshc'eno.

VUK MANDUShIC'

Kum c'u biti, a prikumak nigda!

Velika graja i pravdanje medju Turcima i Crnogorcima, nego mudriji razdvajaju da se ne pokolju, sve umucha, niko nishta.

KOLO

Tri serdara i dva vojevode
sa njihovo trista sokolovah,
soko Bajo su tridest zmajevah
mrijet nec'e dok svijeta traje.
Dochekashe Shendjera vezira
uvrh ravne gore Vrtijeljke
i klashe se ljetnji dan do podne.
Ne kc'e Srbin izdati Srbina
da ga svijet mori prijekorom,
trag da mu se po prstu kazhuje
ka nevjernoj kuc'i Brankovic'a;
no svi pali jedan kod drugoga,
pjevajuc'i i Turke bijuc'i,
a trojica samo pretekoshe
pod gomile mrtvijeh Turakah —
ranjene ih Turci pregazili.
Divne smrti, prosto im mlijeko!
Junacima Bog c'e uchiniti
spomen dushi a prekadu grobu!
Tri hiljade momka jednakoga
na Shendjera udrishe vezira
pridje zore na polje krstachko.
Pregaocu Bog daje mahove!
Raskrhashe silu Shendjerovu.
Blago tome ko se tu nagnao,
vec' ga rane ne bole kosovske,
vec' Turchina ni za shto ne krivi.
Vitezovi, Srbi vrtijeljski,
lucha c'e se vazda prizirati
na grobnicu vashu osveshtenu!

Dohode deset kavazah iz Podgorice od vezira novoga, koji oblazi carstvo, i daju vladici Danilu pismo, vladika ga chita, zamishljen.

VOJVODA BATRIC'

Kazh', vladiko shta ti vezir pishe.
Vec' nec'emo da se krije nishta,
svi ako c'e okrilatit Turci!

VLADIKA (chita pismo od rijechi do rijechi):

Selim vezir, rob roba svecheva,
sluga brata sunca svijetskoga,
a poslanik od sve zemlje cara.
Na znanje vi, glavari s vladikom!
Car od carah mene je spremio
da oblazim zemlju svukoliku,
da uredbu vidim kako stoji:
da se vuci ne prejedu mesa;
da ovchica koja ne zanese
svoje runo u grm pokraj puta;
da podstrizhem shto je predugachko,
da odlijem dje je prepunano;
da pregledam u mladezhi zube
da se ruzha u trn ne izgubi,
da ne gine biser u bunishte; —
i da raji uzdu popritegnem,
e je raja ka ostala marva.
Pa sam chuo i za vashe gore.
Porodica sveta Prorokova
zna junashtvu pravednu cijenu.
Lazhu ljudi shto za lafa kazhu
da se misha i najmanje boji.
Hajte meni pod mojim shatorom,
ti, vladiko, i glavni serdari,
samo da ste caru na bjeljegu,
za primiti od mene darove,
pa zhivite kao dosle shto ste.
Jaki zubi i tvrd orah slome;
dobra sablja topuz iza vrata,
a kamoli glavu od kupusa.
Shta bi bilo oduchiti trske
da ne chine poklon pred orkanom?
Ko potoke mozhe ustaviti
da k sinjemu moru ne hitaju?
Ko izide ispod divne sjenke
Prorokova strashnoga barjaka,
sunce c'e ga sprzhit kao munja.
Pesnicom se nada ne rastezhe!
Mish u tikvi — shto je nego suzhanj?
Uzdu glodat — da se lome zubi!
Nebo nema bez groma cijenu.
U fukare ochi od splachine.
Puchina je stoka jedna grdna —
dobre dushe, kad joj rebra puchu.
Teshko zemlji kuda prodje vojska!

KNEZ JANKO

Trgovac ti lazhe sa smijehom,
zhena lazhe suze prosipljuc'i;
niko krupno ka Turchin ne lazhe!

SERDAR JANKO

Ne drzhimo ove poklisare,
nego da se brzhe otrshaju
da im pasha shtogod ne dvoumi.
Nek zna prijed, pa chini shto mozhe!

VUK MIC'UNOVIC'

Otpishi mu kako znash, vladiko,
i chuvaj mu obraz ka on tebi!

VLADIKA DANILO (otpishuje)

Od vladike i svijeh glavarah
Selim-pashi otpozdrav na pismo.
Tvrd je orah voc'ka chudnovata,
ne slomi ga, al' zube polomi!
Nije vino poshto pridje bjeshe,
nije svijet ono shto mishljaste.
Barjaktaru darivat Evropu —
grehota je o tom i misliti!
Velja krushka u grlo zapadne.
Krv je ljudska rana naopaka,
na nos vam je pochela skakati;
prepuniste mjeshinu grijeha!
Puche kolan svechevoj kobili.
Leopoldov hrabri vojevoda,
Sobijevski, vojvoda savojski
salomishe demonu rogove.
U c'itapu ne pishe jednako
za dva brata jednoimenjaka.
Pred Bechom je Burak posrnuo,
obrnushe kola niza stranu.
Ne trebuje carstvo neljudima,
nako da se pred svijetom ruzhe.
Divlju pamet a c'ud otrovanu
divlji vepar ima, a ne chovjek.
Kome zakon lezhi u topuzu,
tragovi mu smrde nechovjestvom.
Ja se sjec'am shto si rec'i htio.
Tragovi su mnogi do pec'ine —
za gorske se goste ne pripravlja!
U njih sada druge misli nema
do shto ostre zube za susjede,
da chuvaju stado od zvjeradi.
Tijesna su vrata uljaniku,
za medjeda skovana sjekira.
Josht imate zemlje i ovacah,
pa harajte i kozhe gulite!
U vas stenje na svakoju stranu
zlo, pod gorim, kao dobro, pod zlom.
Spushtavah se ja na vashe uzhe,
umalo se uzhe ne pretrzhe;
otada smo vishi prijatelji,
u glavu mi pamet uc'eraste.

(Svrshi pismo i chita ga naglas pred svijema) (Crnogorcima i Turcima)

KNEZ ROGAN

Eto pismo, pa sad put za ushi!
Dajte mu ga da se razgovori.

(Poslanici vezirski, neveseli, odlaze.)

VUK MIC'UNOVIC'

Drzh, ridzhale, uzmi ovaj fishek,
ponesi ga na poklon veziru
i kazhi mu da je to cijena
koje drago glave crnogorske.

RIDzhAL OSMAN

Kakav fishek na poklon veziru,
samovoljni kavurski hajduche!
Ne zbori se tako s vezirima,
no dje dodju donose groznicu,
suze skachu same na ochima
i zahuchi zemlja od kukanja!

VUK MIC'UNOVIC'

Da nijesi u kuc'u doshao,
znao bih ti odgovorit divno;
ema hoc'u neshto svakojako.
Zar obadva nijesmo hajduci?
On je hajduk roblja svezanoga,
on je bolji e vishe ugrabi;
ja sam hajduk te gonim hajduke,
glasnija je moja hajduchina.
Ja ne przhim zemlje i narode,
ama mnogi grdni muchitelji
na nos su se preda mnom pobili;
mnoge bule vashe kukajuc'i,
za mnom crna kluvka razmotale.

Odoshe kavazi vezirski. — Biju se dva kokota kod skupshtine.

KNEZ ROGAN

Vidite li ova dva djavola!
Oko shta se oni dva poklashe,
jedan drugom ochi iskopashe?
Za njima su tridest kokoshakah,
mogu zhivjet kao dva sultana
da im dade nekakva nesrec'a.
I shto mi je do njihove svadje —
a voli bih da nadjacha manji;
a ti, aga, brade ti svecheve?

SKENDER-AGA

A ja voli da nadjacha vishi.
Rashta ga je Bog vishega dao:
kad je vishi, neka je i jachi!

Noc' je mjesechna, sjede oko ognjevah i kolo na velje guvno poje.

KOLO

Novi Grade, sjedish nakraj mora,
i valove brojish niz puchinu
kako starac, na kamen sjedec'i,
shto nabraje svoje brojanice.
Divna sanka shto si onda snio!
Mlechic'i te morem poduzeshe,
Crnogorci gorom opasashe;
sastashe se u tvoje zidove,
okropishe krvlju i vodicom —
te od tada ne smrdish nekrshc'u.
Topal-pasha su dvadest hiljadah
da pomozhe Novome hitashe;
sretoshe ga mladi Crnogorci
na Kameno, polje pouzano.
Turskoj kapi tu ime poginu,
sva utonu u jednu grobnicu;
mozh i danas vidjet koshturnicu.

VUK MIC'UNOVIC'

(Lezhi zajedno sa serdarom Jankom.)

Kud, serdare, hoc'esh s tom pasinom?

SERDAR JANKO

Da je metnem odzgor svrh haljinah.

VUK MIC'UNOVIC'

Koje c'e ti jade svrh haljinah?

SERDAR JANKO

Pritiska me sve nesrec'na mora;
kako zaspim, ne da mi krknuti.

VUK MIC'UNOVIC'

Kakva mora i kakva zla srec'a!
Tu niti je more ni vjeshtice,
no si eto ka chabar debeo,
pa te salo kad lezhesh zadushi.
Mene nikad josh pritisla nije.

SERDAR JANKO

A meni je ona dodijala.
Svagda nosim rena uza sebe,
i trnovu drachu u optoku;
ali od nje nishta bolje nije
no pas pruzhit odzgor svrh haljinah.

(Knez Janko lezhi s knezom Roganom)

KNEZ JANKO

Kako smrde ove poturice!
Opazhash li ti shtogod, Rogane?

KNEZ ROGAN

Ka u zli chas, knezhe, ne opazham!
Kad blizu njih sjedim u skupshtinu,
ja nos drzhim svagda u rukama;
da ne drzhim, ja bih se izbljuvao.
Pa sam s toga na kraj i uteka,
e blizu njih ne bih osvanuo.
Evo vidish kako smo daleko,
i opeta ona teshka vonja
od nekrsti ovde zaudara.

Mrtvo doba noc'i, sve spava, neko zbori kroza san. Digni se knez Janko i knez Rogan da vide ko je, kad onamo al' Vuk Mandushic' govori kao na javi.

KNEZ ROGAN

Koji su ti jadi, Mandushic'u,
te se svu noc' s nekim razgovarash?

KNEZ JANKO

Ne, Rogane, nemoj ga buditi,
e on u san ka javi zbori;
e c'emo ga shtogod raspitati,
da se barem dobro ismijemo.

KNEZ JANKO

Danu, Vuche, shto ono zborashe
za nashega bana Milonjic'a?
Je li chegrst kakva medju vama?

VUK MANDUShIC'

Nije, brate, nishta medju nama,
no mu neshto oko snahe zborim.

KNEZ JANKO

A shto je to, kazhi mi natajno!

VUK MANDUShIC'

LJepsha mu je od vile bijele!
Nema puno osamnaest ljetah,
zhivo mi je srce ponijela!

KNEZ JANKO

Rashta ti je srce ponijela?

VUK MANDUShIC'

Ima rashta, rugash li se zbilja?
Rashta druge nema na svijetu!
Da nijesam s Banom Milonjic'em
devetorostruko kumovao,
bih mu mladu snahu ugrabio,
pa s njom bjezha glavom po svijetu.

KNEZ JANKO

Ne djetinji, kukala ti majka!
Zbilja ti je svu pamet popila.

VUK MANDUShIC'

Al' je djavo, ali su madjije,
ali neshto tezhe od oboje?
Kad je vidju da se smije mlada,
svijet mi se oko glave vrti.
Pa sve mogah s jadom pregoreti,
no me djavo jednu vecher nagna,
u kolibu noc'ih Milonjic'a.
Kad pred zoru, i noc' je mjesechna,
vatra gori nasred sjenokosa,
a ona ti od nekuda dodje;
ukraj vatre sjede da se grije.
Chuje da svak spava u kolibe.
Tada ona vijenac rasplete,
pade kosa do nizhe pojasa;
poche kosu niz prsa cheshljati,
a tankijem glasom naricati,
kako slavlja sa dubove grane.
Tuzhi mlada djevera Andriju,
mila sina Milonjic'a Bana,
koji mu je lanih poginuo
od Turakah u Dugu krvavu.
Pa se snahi ne dao ostric'i:
zhalije mu snahin v'jenac bilo
nego glavu svog sina Andrije.
Tuzhi mlada, za srce ujeda,
ochi gore zhivje od plamena,
chelo joj je ljepshe od mjeseca, —
i ja plachem ka malo dijete.
Blago Andri dje je poginuo —
divne ga li ochi oplakashe,
divna li ga usta ozhalishe...

(Knez Rogan shapti knezu Janku: ne pitaj ga, amanati, za takve stvari, dok se nije shto izbleja. — Zora je; bude se i dizhu.

OBRAD

Da vi pricham shto mi se prisnilo.
Naroda se bjeshe mnogo diglo,
kao nekud da krste nosimo;
sunce peche da ochi iskoche,
i tvrdja je kudijen idemo.
Dok sidemo ka na ovo polje,
pochinemo pod jednu jabuku,
ispod koje i potochic' vrashe.
Svi se u hlad pod njom sabijemo,
uberemo zrelijeh jabukah,
kao cukar svaka bjeshe slatka;
pop ochita pod njom evandjelje.
U to doba pet Martinovic'ah
digoshe se jedan za drugijem
i za njima tri chetiri druga.
Sav ih narod gleda kad odoshe;
a oni ti stube, te uz crkvu:
na oltar se od crkve popeshe
i na njemu krst zlatni metnushe.
Krst zasija ka na gori sunce,
i sav narod na noge ustade,
chasnome se krstu poklonishe.
U tome se razbudih od straha.

VUK MIC'UNOVIC'

Srec'an bio, divno li si snio!
Na chudo sam i ja na san bio
branec'i se od nekijeh pasah,
i pet shest sam machem presjekao.
Da sam djegod u chetu krenuo,
doista se bih pokla s Turcima.

SERDAR JANKO

Ja sam noc'as bio u svatove
i sa bulom zhenio Bogdana;
u crkvu je nashu pokrstismo,
pokrstismo, pa ih privjenchasmo.

(Turci jedan za drugijem svi odoshe, ljuto sjetni.)

SERDAR VUKOTA

Ja sam Ozra noc'as na san gleda.
Bjesmo poshli dvjesta Ozrinic'ah,
i toliko poc'erali konjah,
da uzmemo punje arandjelsko.
I vrati se s pic'em iz Kotora.
Poju ljudi, gadju iz pushakah.
Kad dodjosmo navrh Potochinah,
ali sjede oko trista drugah;
na svakoga zelena dolama,
na svakome toke i oruzhje.
Pomislimo: ko c'e ono biti?
Kakvi gosti? — Nije im vrijeme.
Kad ali je ono stari Ozro
i birani za njim Ozrinic'i.
(nije od njih ni jednoga zhiva)
Puche na nas svake grdne jade
shto u Chevu crkvu ne gradimo
Arandjelu, da ni svud pomaga.
Ondena se malo ne poklasmo,
i sad drhtim od njegova straha!

VUKOTA MRVALJEVIC'

Ja po svu noc' prtljam i snijevam;
dok se dignem, ja sve zaboravim.

(Knez Bajko je sjetan, i Vuk Mandushic'; oni dva ne hoc'e nishta da prichaju.)

KNEZ JANKO

Knezhe Bajko, ti si neshto sjetan?
Shto c'e biti, to ne mozhe proc'i,
nego prichaj, da i nije milo.

KNEZ BAJKO

Hoc'u, knezhe, sve mi jedno biva.
Ja sam noc'as grdan san vidio:
sve oruzhje svoje u komate.
Bez zla mi se obic'i ne mozhe
i bez neke bratske pogibije,
jer kad god sam takvi san gledao,
pripravlja sam shto mrcu trebuje.

KNEZ ROGAN

Mandushic'u, shto si neveseo?
Shto ne prichash shto si noc'as snio?

VUK MANDUShIC'

Ni shto snio ni prichat umijem,
no sam svu noc' kao zaklan spava.

KNEZ ROGAN

Ja c'u prichat, kad svi ostaviste:
vidjeh na san Drashka Popovic'a!
A meni se ka u zarok stjeca,
i reka bih, eto ga niz polje.

SERDAR RADONJA

Gledaj chuda, shto je jadni chovjek!
Mi se dosad nishta ne sjec'asmo
najboljega nashega vojvode.
A dje bio Drashko Popovic'u?

SERDAR VUKOTA

Hodio je do u Mletke Drashko.
Kada Shendjer na Kotor udara,
sta grad biti topom bukovijem.
Pop Shc'epan se tad u Kotor nagna.
Godi jednom topom sa Kotora,
Shendjerovu pogodi lubardu,
u grlo joj zrnom ugodio —
slomi mu je u trista komatah.
Tad zadobi platu u principa,
na godinu stotinu cekinah.
Pop je pao ljuto od starosti,
pa je Drashko u Mletke hodio
da donese od Mlechic'a platu.

KNEZ ROGAN

Navrtite te pet shest ovnovah,
da ruchamo, da doma idemo.

(Dodje Drashko vojvoda pa se sa svijema grli i celiva, pa sjede medju njima.)

KNEZ ROGAN

Prichaj shtogod, Drashko, od Mletakah!
Kakav narod bjeshe na te strane?

VOJVODA DRAShKO

Kakav narod, pitash li, Rogane?
Ka ostali — ne bjehu rogati.

KNEZ ROGAN

Znamo, choche, nijesu rogati,
no bjehu li zgodni i bogati?

VOJVODA DRAShKO

Bjeshe, brate, dosta lijepijeh,
a grdnijeh deset puta vishe;
od bruke se gledat ne mogahu.
Bogatijeh bjeshe pogolemo;
od bogatstva bjehu poludjeli,
djetinjahu isto kao bebe.
Svi nuglovi punani praznovah;
muchahu se, da im ochi prsnu,
da oderu koru leba suha.
Gledao sam po dva medju sobom
dje uprte kakvu zhenetinu
tjelesine mrtve i lijene
(potegla bih po stotinu okah!)
pa je nose proz gradske ulice
usred podne tamo i ovamo.
Ne boje se chesti i poshtenju,
tek da steku da se kami rane.

KNEZ JANKO

Bjehu li im kakve kuc'e, Drashko?

VOJVODA DRAShKO

Bjehu kuc'e na svijet divota!
Ama bjeshe muke i nevolje:
c'eskota ih nesretnja davljashe,
smrad veliki i teshka zapara,
te nemahu krvi u obrazu.

VUK MIC'UNOVIC'

A kako te zbilja, dochekashe?

VOJVODA DRAShKO

Ko m' u zli chas dochekiva, Vuche?
Ja nijesam ni pozna nikoga,
a kamoli da me ko docheka,
no mi ona ruzhna mjeshavina
ne davashe iz kuc'e izac'i.
Svagda graja bjeshe oko mene
kada hoc'ah po gradu izac'i,
kao u nas bijele nedjelje
kad se krenu momchad u mashkare.
Da jednoga ne bi prijatelja,
glavom sina Zana Grbichic'a,
svoga doma vec' ne c'ah gledati,
nego kosti tamo ostaviti.
A on me je bratski dochekao,
vodio me svuda po Mletkama.

VUK MANDUShIC'

A bjehu li junaci, vojvoda?

VOJVODA DRAShKO

Ne, bozhja ti vjera, Mandushic'u!
O junashtvu tu ne bjeshe zbora.
Nego bjehu k sebi domamili,
domamili pa ih pohvatali,
jadnu nashu brac'u sokolove,
Dalmatince i hrabre Hrvate;
pa brodove njima napunili
i tiska' ih u svijet bijeli,
te dovukuj blago iz svijeta
i pritiskaj zemlje i gradove.

SERDAR IVAN

A sudovi bjehu li im pravi?

VOJVODA DRAShKO

Bjehu, brate, da te Bog sachuva!
Malo bolji nego u Turchina.
Bjeshe jedna kuc'a prevelika
u kojoj se gradjahu brodovi;
tu hiljadu bjehu nevoljnikah,
svi u ljuta gvozhdja poputani,
te gradjahu principu brodove;
tu od placha i ljute nevolje
ne mili se uljesti chovjeku.
Jedni suzhnji bjehu prikovani
u putima na velje brodove,
te vozahu po moru brodove;
tu ih ljetnje gorijashe sunce
i davljahu kishe i vremena,
ne mogahu iz veze shenuti,
no, ka pashche kad ga za tor svezhesh,
tu chamaju i dnevi i noc'i.
Najgore im pak bjehu tavnice
pod dvorove dje duzhde stojashe;
u najdublju jamu koju znadesh
nije gore ko u njih stojati.
Konj hoc'ashe u njima crknuti,
chovjek pashche tu svezat ne shc'ashe,
a kamoli chojka nesretnjega;
oni ljude sve tamo vezahu
i davljahu u mrachnim izbama.
Sav protrnem, da ih Bog ubije,
kad pomislim za ono strashilo.
Niko zhalit ne smije nikoga,
a kamoli da mu shta pomozhe.
Kada vidjeh viteshku nevolju,
zabolje me srce, progovorih:
Shto, pogani, od ljudi chinite?
Shto junachki ljude ne smaknete,
shto im takve muke udarate?
Dok Grbichic' meni poprishapta:
Nemoj takve govorit rijechi,
ne smije se ovde pravo zborit.
Tvoja srec'a — ne razumjeshe te
I chujte me shto vam danas kazhem:
poznao sam na one tavnice
da su bozhju grdno prestupili,
i da c'e im carstvo poginuti
i boljima u ruke uljesti.

VUK MIC'UNOVIC'

Budili se ti tako prorichesh,
mishljahu li u svijet za koga?

VOJVODA DRAShKO

Nema toga ko s' ne boji chega,
da nichega ano svoga hlada.
Oni straha drugoga nemahu
do od zhbirah i do od shpijunah;
od njih svako u Mletke drktashe.
Kad dva zbore shtogod na ulicu,
trec'i uho obrne te slusha,
pa onaj chas trci sudnicima,
kazhi ono shto oni zborahu
i popridaj shtogod i pogladi.
Sud onaj chas ona dva uhvati,
pa na muke s njima u galiju.
Od toga ti bjehu poginuli,
medju sobom vjeru izgubili.
Kolike su s kraja u kraj Mletke,
tu ne bjeshe ni jednoga chojka
jedan drugog koji ne drzhashe
za tajnoga zhbira i shpijuna.
Grbichic' se meni kunijashe
da su jednom zhbiri i shpijuni
oblagali jednoga principa
pred senatom i svijem narodom,
i da su mu glavu otkinuli
bash na stube njegova palaca.
Kako ih se drugi bojat nec'e
kad mogashe oblagati duzhda!

KNEZ JANKO

A bjeshe li igre u Mletkama,
ka ovo te se mi igramo?

VOJVODA DRAShKO

Bjeshe igre, ali drugojache.
U jednu se kuc'u sakupljahu
poshto mrkni i poshto vecheraj.
Kuc'a bjeshe sila od svijeta,
uzhdi u njoj hiljadu svijec'ah;
po zidu joj svud bjehu panjege,
cijele se napuni naroda,
tako isto i kuc'a ostala;
svud mogashe iz zida vidjeti
dje virahu ka mishi iz gnj'jezda.
Dok se jedna podizhe zavjesa,
trec'i dio od kuc'e otvori.
Bozhe dragi, tu da vidish chuda.
Tu izmilje nekakvoga puka,
to ni u san nikad doc' ne mozhe,
svi shareni kao divlje machke.
Dok ih stade po kuc'i krivanja,
dje ko bjeshe zapljaska rukama;
imah mrtav padnut od smijeha!
Malo stade, oni otidoshe,
a za njima drugi izidoshe.
Takve bruke, takvijeh grdilah
nigdje niko josht vidio nije!
Nosine im po od kvarta bjehu,
istreshtili ochi kao tenci,
a zinuli ka kurjaci gladni;
a drvene noge nasadili,
pa idjahu kao na kljucheve;
oblachili prnje i jachine, —
usred podne da ga chovjek sretne,
sva bi mu se kosa najezhila.
Dokle neko, da mu Bog pomozhe,
iz onijeh panjegah zavika:
„Bjezh, narode, e izgore kuc'a!”
Bozhe dragi, da tu bruku vidish.
Stade jeka, klepet i lomjava,
stade piska, kape popadashe,
stotina ih ispod nogah osta;
sve se nabi, da krknut ne mozhe,
kao stoka kad je zvjerad gone.
Te mi opet sjutradan na igru,
kad u kuc'u nigdje niko nema,
no je pusta kuc'a zatvorena.
I josht c'u vi jednu sprdnju prichat
(a znam chisto vjerovat nec'ete):
vidio sam ljude u Mletkama
dje na konop skachu i igraju.

KNEZ ROGAN

To ne mozhe bit istina, Drashko,
nego su ti ochi zamashtali.

VOJVODA DRAShKO

Ne znam nishta, no sam ih gledao;
i sam mislim da je mashtanije.

OBRAD

Ada shto je nego mashtanije!
Ja sam chuo od jednoga djeda,
u Boku su jedni dohodili
iz Talije, ili otkud drugo,
na nash pazar isti izlazili,
pa viknuli cijelu narodu:
„Pogledajte onoga kokota!”
Kad pogledaj onoga kokota,
ali shljeme za nogu potezhe.
Kad onaj chas, nije nego slamka!
Drugom vikni: „Poslushaj narode,
svak c'e sada grozd u ruku imat,
grozdu c'e te britve prinijeti,
al' chuvajte, da vas jad ne nadje,
nemoj koji grozda otkinuti!”
Dokle svako za po grozd uhvati,
prinijeshe britve grozdovima;
kad vidjeshe chudo nevidjeno:
svaki sebe za nos dohvatio,
dogna britvu do svojega nosa!
Dokle trec'i savrh zida viknu:
„Chuj, narode, ne potopite se!”
U to rikni niz pazar rijeka;
ili bilo mushko ili zhensko,
svak, da gazi, uzdigni haljine.
Kad ni vode ni od vode traga,
no svak diga u pazar haljine
i krenuo ka da vodu gazi!
Kad vidjeli e ih pogrdishe,
skochi narod, i bi ih pobili,
no uteci u Kotor Latini. —
To igranje isto je ovakvo
shto na konop igraju, vojvoda!

VUK MIC'UNOVIC'

Pojahu li uz gusle lijepo?

VOJVODA DRAShKO

Kakve gusle i kakvu nesrec'u?
Tu za gusle i zbora ne bjeshe!

VUK MIC'UNOVIC'

Ada za svu igru bez gusalah
ja ti ne bih paru tursku dao.
Dje se gusle u kuc'u ne chuju,
tu je mrtva i kuc'a i ljudi.

SERDAR RADONJA

Za svaku te rabotu pitasmo;
a gleda li principa, vojvoda?

VOJVODA DRAShKO

Gledah, brate, kao tebe sada.

SERDAR RADONJA

A bjeshe li kakav, amanati?

VOJVODA DRAShKO

Bjeshe chovjek te od srednje ruke;
da ne bjeshe pod onim imenom,
ne shc'ashe se bojat od uroka.

SERDAR RADONJA

Kako li se zvashe, vojevoda?

VOJVODA DRAShKO

Valijero... i vec' ne znam kako.

SERDAR IVAN

Pita li te shto za ove kraje?

VOJVODA DRAShKO

Pita, brate, ne znam ni sam kako.
Ja izidoh pred njim s Grbichic'em,
poklonih se kako mi rekoshe.
Put mene se poosmjehnu princip,
raspita me za nashe krajeve,
i shc'ah rec'i ljubi Crnogorce,
jer spomenu sve redom bojeve
dje su nashi pomogli Mletkama.
Pa poslijed poche djetinjiti;
zapita me za nashe susjede,
za Boshnjake i za Arbanase:
Kad uhvate — kazhe — Crnogorca,
bilo zhiva al' mrtva u ruke,
hoc'e li ga izjest, shto li rade?
Dje izjesti, ako Boga znadesh,
ka c'e chovjek izjesti chovjeka?
Ma sam chuo — opet mi govori —
jedan narod tamo zmije jede.
Kakve zmije, chestiti principe?
A gadno je na put pogledati —
sve se dlake najezhe chovjeku!

KNEZ JANKO

Ja mnim te je docheka lijepo?

VOJVODA DRAShKO

No lijepo, nego prelijepo!
Obec'a mi i shto mu ne iskah.
I pomislih kad od njega podjoh:
blago meni jutros i dovijek,
evo srec'e za sve Crnogorce,
dajbudi c'u povest dosta praha
da s' imaju chim biti s Turcima.
Kad poslijed, sve ono izlinja,
ka da nishta ni zboreno nije.
I posad mu ne bih vjerovao
mlijeko je da reche bijelo.

KNEZ ROGAN

A kako te ranjahu, vojvoda?
Bjehu li im lijepa jestiva?

VOJVODA DRAShKO

Tu ne bjeshe jela izvan leba,
no donesi nekakve preslachke,
po tri ure lizhi dokle ruchaj.
Dva dijela tu bijashe puka
joshte mladi, a obezubili,
sve lizhuc'i one poslastice.
Od zhelje se sad najedoh mesa.

VUK MIC'UNOVIC'

Fala Bogu, jest veliko chudo!
Vidi te li ovde u Kotoru
bash ovoga Sovru providura
i ostalu gospodu mletachku?
Voli su ti kokosh ali jaje
nego ovna ali grudu sira.
Koje chudo mogu na godinu
kokoshakah oni pozobati!
Pa pogini u ono gospodstvo,
spushti kulje, a obrivi brke,
a pospi se po glavi pepelom,
a brnjice ka u zhene ushi.
Kako tridest napuni godinah,
svaki dodje kao babetina,
od bruke se gledati ne mozhe;
kako podji malo uza stube,
ublijedi kako rubetina
a neshto mu zaigraj pod grlom,
rekao bi, onaj chas umrije!

(Sijeku peciva i sjedoshe na ruchak. Serdar Janko pita chi je brav te mu on u plec'e gleda, i kazhu mu da je Martina Bajice).

SERDAR JANKO

Divna plec'a, a divno li pishe!
Blago tebi za dovijek, starche,
chudno li c'esh neshto dozhivjeti!

KNEZ ROGAN

Koje drzhe da je nasha strana,
al' od krsta ali je od stuba?

KNEZ JANKO

Mi smo vazda od krsta drzhali.

KNEZ ROGAN

Hiljadu sam plec'ah oglodao,
ali ove ne vidjeh nesrec'e.
Chije ovo plec'e te ga gledam?
NJegova se kuc'a ugasila,
u nju nec'e kokota pojati;
a evo je nasred njega shuplje
ka da ga si silom proshupljio,
a po njemu dvadeset grobovah
i ni jedan nije izvan kuc'e.

(Svi gledaju ono plec'e i chude se kakvo je. Pitaju od chijega je brava, i kazhu im da je od brava Skender-Age Medovic'a).

KNEZ JANKO (gleda jedno plec'e i pricha iz njega)

Ima ovaj dvadeset govedi,
guvno mu je kod kuc'e lijepo,
na kuc'u mu shljeme dosta jako,
jaki su mu i lijepi konji;
krije negdje zamotuljak parah,
ma bih reka da ih nije mnogo,
i za njih mu svi u kuc'i znaju.

VUKOTA MRVALJEVIC' (pricha iz plec'a)

Chudna negdje pustoga plijena,
no je krvav, da ga Bog ubije:
Kosovo je oko njega leglo!

VUK MIC'UNOVIC'

Shto bajete kao bajalice
ali babe kad u bob vrachaju?
Shto c'e znati mrtve kosturine
kako c'e se kome dogoditi?

VUKOTA MRVALJEVIC'

Koje jade ti tobozh mudrujesh?
A ti vishe u njima prorichesh
no koji mu drago desetinja.
Ne dash nigda plec'a oglodati,
no ih grabish iz ustah ljudima;
meni si ih stotinu uzeo
da djavola pridje u njih vidish.
U to ti je proshlo po vijeka!

VOJVODA BATRIC'

Danu, Vuche iz LJesheva Stupa,
uzmi gusle da nas razgovorish;
kad je dobro, neka je i bolje.

VUK LJEShEVOSTUPAC (poje)

Chevo ravno, gnjijezdo junachko,
a krvavo ljudsko razbojishte,
mnoge li si vojske zapamtilo,
mnoge li si majke ojadilo!
LJudske su te kosti zatrpale,
ljudskom si se krvlju opjanilo;
vazda ranish od Vidova dana
junachkijem i konjskijem mesom
gavranove i mrke vukove!
Strashno l' bjeshe jednom pogledati:
dim te crni bjeshe priklopio,
sto hiljadah pritislo Turakah,
oko tebe pushke grmijahu,
frishtijahu hiljade momakah
a grakahu na jata vranovi.
Iza tmine i sunce ogrije:
pred vecher se nad tobom izvedri,
Turke mrtve po tebe brojasmo,
pogodit se nigda ne mogasmo
oko broja, koliko ih bjeshe.

Ostavlja gusle.

VOJVODA BATRIC'

Danu, Vuche, nemoj prekidati,
razgovora bez takvoga nema.

(Vuk: ne umijem, vojvoda, pa je ljepshe ostaviti. Pucaju pushke uz polje, pjevaju ljudi, ima ih okolo sto i pedeset.)

VOJVODA DRAShKO

Ko je ono, ka da su mahniti?

SERDAR JANKO

Ono su ti svati Mustafic'a,
a zheni se Suljo barjaktare
sinovicom s Oboda kadije.

VUK MIC'UNOVIC'

Ma nijesu svi svatovi Turci,
nego ima i Crnogoracah.

SERDAR JANKO

Ima ondje i Crnogoracah
malo manje nego polovina.

VUK MIC'UNOVIC'

Kud su shc'eli potrpezne kuchke,
Brankovic'i i lizhisahani?
Shto im oc'e drushtvo sa Turcima?

KNEZ JANKO

A kakva je to vrazhija zhenidba
kad vjenchanja nikakva nemaju,
no zhivuju ka ostala stoka?

SERDAR JANKO

U njih nema nikakva vjenchanja,
no pogodbu nekakvu uchine
ka da kravu napoli predaju.
Oni zhene u cheljad ne broje,
no ih drzhe ka prodano roblje.
Oni kazhu: Zhena je chovjeku
slatko voc'e al' pecheno jagnje.
Dok je takva, neka je u kuc'u;
nije l' takva, sa njom na ulicu!

KNEZ ROGAN

Hvala Bogu, pasjega mileta,
ka je opit sa zlom i nepravdom!
Dje dopire, tu zakona nema;
zakon mu je shto mu srce zhudi,
shto ne zhudi u Koran ne pishe.

(Poju svatovi uz polje).

SVAT TURChIN

Gergeleze, krilo od sokola,
te na hata u raju polec'e,
samovoljno, bez nikakva zora,
pred Proroka pridje da izadjesh;
hurije te divne zarobishe
te si nama tako zakasnio.
Izlaz k nama, chasa ne pochasi,
na tvojega krilata halata!
Ne zaborav' sablje i mizhdraka
i tvojega bicha paklenoga,
jer su Vlasi ushi podignuli,
da okupish stoku u torinu.
Vuci su ti ljuto pogladnjeli;
nek ti sine sablja damaskija,
da ne laju pashchad na Proroka!

SVAT CRNOGORAC

Dje si, Marko, nagnuta delijo?
Iako si turska pridvorica,
al' si opet nasha perjanica.
Pojash', Marko, tvojega, Sharina,
od oruzhja nishta ne uzimaj
do tvojega teshka shestoperca;
njim Aliju zgodi medju plec'a,
pa mu na chast Prorok i hurije!

SVAT TURChIN

Ilderime, svechev buzdovane,
malo li ti bi krstove vjere
medj' istokom i medju zapadom
da istrchesh hata krilatoga,
damaskiju da krvi napojish,
da najstrashnim postanesh shehitom,
no se dizhe da Fatimu c'erash,
jedinicu svetoga Proroka?
Tu sagr'jeshi Bogu i Proroku;
ko im skrivi, on im grdno plati!
Al' ti prosto dinovo mlijeko
kada Bosni salomi rogove,
kad sve pokla shto ne posuneti ;
samo fakir ostavi fukaru
da nas sluzhi, a pred krstom tuzhi.

SVAT CRNOGORAC

Obilic'u, zmaju ognjeviti,
ko te gleda, blijeshte mu ochi!
Svagda c'e te svetkovat junaci!
Mrcino nam krunu ne upushti
kad padishi stade pod vilice,
kada dinu zagazi u chorbu.
Sat te vidju na tvojega Zhdrala
dje razgonish kod shatora Turke.
Shto c'e biti, ko c'e ugoditi?
Srb i Turchin ne slazhe se nigda,
no c'e prije more oslachati.

SVAT TURChIN

Drzh, Alija, kurvino kopile,
Kotarke se mlade razbjezhashe!
Sramota je sivome sokolu
c'erat dugo jato jarebicah,
pa za sebe ne ulovit mesa.
Udri, Tale, tvojom drenovachom,
pod njom puchu rebra ka orasi!
Polovina glave izgubite,
ne ostavte Kosu u kavure;
takvo voc'e nije za kavure.

SVAT CRNOGORAC

Bjezh, Komnene, zadrta delijo,
kad si takvu srnu ulovio!
Vec' si dosta odmorio krila,
nijesu ti daleko Kotari;
vjera ti je Hajki omilila,
jedva cheka da ti se prekrsti.
Zabobonji, Starino Novache,
svrh Klisure, ka si nauchio,
jer su dinu ushi zaglibile;
probudi mu buhe u kozhuhe.
Ne pusht', Bajo, zhiva djavoljega;
neka svati ne bude planine
bez pitanja tvoga al' Limova.

Izlazi Mustaj-kadija i moli momchad da ne poju onake pjesne pokraj sakupa Crnogorskoga, da ne bude od glavarah kome shto zhao, nego neka poju svatovske pjesne, i on sam pochinje pojati.

MUSTAJ-KADIJA

Ne plach', majko, dilber Fatimu:
udata je, nije ukopata;
ruzha s struka nije pala svog,
no u bostan preneshena svoj.
Fatimu c'e Suljo drzhati
kao ochi svoje u glavi.
Fatima je strukom divota,
ochi su joj dvije zvijezde,
lice joj je jutro rumeno,
pod vijencem gori Danica;
usta su joj parom srezana,
usne su joj ruzhom uzhdene,
medj' kojima katkad sijeva
snjezhna grivna sitna bisera;
grlo joj je chista fildisha,
b'jele ruke — krila labuda.
Nad cvijec'em pliva zornjacha,
a voze je vesla srebrna.
Blago odru na kom pochine!

SVAT CRNOGORAC

Soko mrzi polja od prashine,
soko nec'e zhabu iz luzhine,
soko hoc'e visoku liticu,
soko trazi ticu jarebicu;
jarebica tanka i plashiva,
ma tijela kako vatra zhiva.

SVAT TURChIN

Ne dangubi, svatski prvijenche,
sahati su danas ka godine,
hoc'e nam se Sulju oduzhiti.
Bog je dragi nekoliko dana
tandarihe zemlji poklonio;
grehota je da ih potkidamo.

VOJVODA STANKO

Chudne bruke, grdne mjeshavine!
Chujaste li kako se pojashe?
Zaludu se nedruzhina druzhe,
sve nekakvi prigovori stari:
Milosh, Marko — Mujo i Alija!
Pripravlja se, dok odjednom pukne;
vec' previre kapa na sve strane.

VUK MANDUShIC'

Ema shta se druzhe s krvnicima,
a u jedan kota da ih svarish,
ne bi im se chorba smijeshala!

VUK MIC'UNOVIC'

Bezobrazne, obrljane kurve,
povukushe te nam obraz grde!
Junachkoga ne znaju poshtenja,
a ne bi se vukli za Turcima.
Mrzni su mi oni nego Turci,
a ne mislim za njih ni za Turke.
Badava se inate s Turcima
kad im lizhu, ka pashchad, sahane!

BOGDAN DjURAShKOVIC'

Oni shc'ahu sve onako pojat,
no im ne da podmukla lisica.
Vidite li onoga kadije?
Druga nema u chetiri zemlje.
U njega su medene rijechi,
uvija se ka vrag oko krsta,
ama punan gube i lukavstva;
krvnika ga rishc'anskoga nema —
zaklala ga pushka crnogorska!

Prodjoshe svatovi. — Malo stade, evo pokajnice uz polje, i tuzhi sestra Batric'eva pred njima.

SESTRA BATRIC'EVA

Kuda si mi uletio,
     moj sokole,
od divnoga jata tvoga,
     brate rano?
Da l' nevjerne ne zna Turke,
     Bog ih kleo!
E c'e tebe prevariti?
     divna glavo!
Moj svijete izgubljeni,
     sunce brate!
Moje rane bez prebola,
     rano ljuta!
Moje ochi izvadjene,
     ochni vide!
Kome brac'u ti ostavi,
     bratska hvalo,
i staroga baba Pera,
     kuku, Pero!
I tri mlade sestre tvoje,
     kukavice?
Sedam snahah shto oshisha?
     njima prazno
Shto ne chuva mladu glavu,
     ljudska vilo;
shto krvnika njom nasladi,
     bratska diko?
Na vjeru te posjekoshe,
     nevjernici!
Divno l' Travnik okitishe,
     to platili!
Sa lijepom glavom tvojom,
     kuku, lele!
Ko c'e chete sakupljati,
     chetovodja,
ko l' krajini branit krilo,
     bratsko krilo,
ko c'e turske glave sec'i,
     ostra sabljo?
Da pogibe u boj ljuti,
     ubojniche,
dje se srpski momci grabe,
     mlado momche,
oko glavah i oruzhjah,
     proste rane;
no na vjeru u nevjere,
     vjerna glavo!
Da mi se je pomamiti,
     sestri crnoj,
da te kako zaboravim,
     kukavica,
e prezgodna glava bjeshe,
     mladi brate!
Da uz cara sjedijashe,
     mudra glavo,
shc'ashe carev vezir biti,
     sestri tuzhnoj;
da kod kralja sjedijashe,
     moj mladiko,
djeneral mu shc'ashe biti,
     moja ruzho!
Da se mogu razgovorit,
     srce moje,
a sa mrtvom tvojom glavom,
     kam da mi je!
Da ti crne ochi vidju,
     ochi moje,
da poljubim mrtvu glavu,
     mjesto brata,
da ocheshljam dugi perchin,
     jaoh meni!
I junachku chalmu svezhem,
     sestra grdna!
U krvnichke sad si ruke,
     platili te!
Nagrdic'e krasnu glavu,
     prekrvnici!
Ti c'esh mnogo brac'e nac'i,
     kuku nama!
Biranijeh sokolovah,
     kuku, brac'o!
Po bedemu od Travnika,
     Bog ga kleo!
Glave bratske poznat nec'esh,
     nama prazno!
Jere su ih nagrdili,
     nevjernici!
Kud c'e tvoja mlada ljuba,
     kuku njojzi!
Dvoje djece tvoje ludo,
     sirochadi?
Shto c'e jadni djed ti Bajko,
     moj Batric'u,
koji te je odnjivio?
     teshko njemu!
Proste tvoje ljute rane,
     moj Batric'u,
al' neprosti grdni jadi,
     kuku rode!
e se zemlja sva isturchi,
     Bog je kleo!
Glavari se skamenili!
     kam im u dom!

Svi glavari plachu, i kad chushe ime Batric'evo, svi plachuc'i izidoshe pred pokajnice. Kako se sastashe s njima, znadoshe shto je. Sestra se Batric'eva zagrli s djedom Bajkom (knezom), ugrabi mu nozh iza pasa i ubi sama sebe; Bajko se prenemogne i pade spored unuke mrtve.

VUK TOMANOVIC'

Hvala Bogu, velike zhalosti
shto nas nadje danas iznenada!
          (svak c'uti i plache).

VUK MIC'UNOVIC'

Oh do Boga, a oh dovijeka,
da chudno li s glave pogibosmo!

KNEZ ROGAN

Osamdeset vec' imam godinah;
sto putah sam gleda Crnogorce,
gleda Turke, a gleda Latine —
mlade glave onakve ne vidjah!

VUK TOMANOVIC'

U ove se gore nigda nije
onakvoga mladeta dizalo.
Ono bjeshe junak pod krilima!
Gleda sam ga dje skache s momcima:
skochi s mjesta chetrnaest nogah,
a iz trke dvadest i chetiri;
po tri konja zagona preskochi.

VUK MIC'UNOVIC'

Shto je fajde kriti ono shto je?
Onakvoga sivoga sokola
Crnogorka josht radjala nije!
Ne mogashe chovjek nigda znati
al' je zgodni ali je valjasti,
al' je mudri ali je ljubavni!
Shest putah sam s njim na muku bio
dje prah gori pred ochi junachke
i dje glave mrtve polijec'u —
josht takvijeh ochih gvozdenijeh
ja ne vidjeh u jednoga momka.
A nemashe josht dvadest godinah.
I shto c'u vam kriti, Crnogorci,
zhivo mi je srce pokosio
i nashu je zemlju ocrnio!

VUK TOMANOVIC'

On ne bjeshe no samo nastao, —
Crnogorca vec' bjeshe svakoga
on gotova preteka junashtvom:
sedamnaest ali osamnaest
bjeshe glavah posjeka turskijeh!

VOJVODA BATRIC'

Bog ga jaki i mrtva ubio!
Kako moga vjerovat Turcima,
tere im se na vjeru opushta?

VUK TOMANOVIC'

Vjeran bjeshe junak mimo ljude,
pa ga ono pashche C'orovic'a
izbezumi nekako na bratsku,
te sramotno, crn mu obraz bio!

SERDAR JANKO

Je li mu se kuc'a iskopala?

VUK TOMANOVIC'

Ne, serdare, ali shto za fajdu?
Ostalo je dvoje djece mushko,
jedno drugom vode dat ne mozhe;
i zgodna su ka dvije jabuke.
Nego ko c'e djecu dochekati?

KNEZ JANKO

Kolika mu brata ostadoshe?

VUK TOMANOVIC'

Sedam bratah, svi sedam jednaci.

KNEZ JANKO

Hoc'e li ga osvetiti, Vuche?

VUK TOMANOVIC'

Hoc'e, knezhe, ali shto za fajdu?

KNEZ JANKO

Kako zashto? Shto govorish, choche?
Da ga mogu dobro osvetiti,
ka da bi ga iz groba dignuli!

KNEZ JANKO

Ada ova nesrec'na nevjesta,
te se danas ubi medju nama,
ljuc'e mi je na srce zavila
no nesrec'na glava Batric'eva.

SERDAR JANKO

Ne zbori nam, knezhe, za te jade!
Ni ovakve josht nije zhalosti
na mnogo se mjestah dogadjalo;
no joj puche srce u prsima
a obrnu svijet naopako
za onijem sivijem sokolom,
pa ne moga odoljet zhalosti,
nego zhivot uze sama sebi.

KNEZ ROGAN

Nevolja je, brac'o, da s' ubije!
Kam bi crka od ove zhalosti,
a ne sestra za onakvim bratom,
e predivan bjeshe, jad ga nasha!
Kad se shc'ashe odjest kud da ide,
pa obuci one puste toke,
shal crveni svezi oko glave,
a pani mu perchin niz ramena,
dvije pushke metni za pojasom,
a pripashi macha o pojasu,
a u ruke uzmi dzheferdara, —
krasna lica, visok kao koplje!
Kad pomislim i ja kakav bjeshe,
raspale se uz mene plamovi!

Glavari sjede okolo Veljega guvna i razgovaraju se, dok evo ti tri chetiri stotine Ozrinic'ah, Cucah i Bjelicah. Svi posjedashe pred glavare i drzhe duge pushke uz ramena.

SERDAR VUKOTA

Dobro doshli! Shto je bilo, ljudi?
Krenuli ste nekud ka na vojsku!
To vam nije bez neke nevolje;
da se nije ko pokla, Boga vi?

VOJNIK

Ne, serdaru, josht nije pokolja,
ema bi se moglo doslutiti.

(drugi od vojnikah)

Pope cucki, da' im ono pismo
te si pisa medju svima nama,
pa se s njime neka razgovore,
e c'emo ih grajom zaglushiti.

Pop Mic'o dava pismo vladici Danilu. Vladika ga gleda i ne govori nishta.

KNEZ JANKO

Shto je bilo? Shto pishe, vladiko?

VLADIKA DANILO

Ne mozhe se ono prochitati.

(Daje ga vladika knezu Janku da ga popu povrati)

KNEZ JANKO (gleda ga)

Divna pisma, jadi ga ubili!
Krasno je na kartu slozheno,
kao da su kokoshke chepale.

(Svak se smije. Knez Janko dava pismo popu i govori mu.)

KNEZ JANKO

Pope Mic'o, drzh ti ovo pismo,
te prochita', da znamo shto pishe!

Pop Mic'o uzimlje pismo, dugo ga gleda i pochinje chitati:

POP MIC'O (chita)

. . . . um . . . dam . . . am . . .
. . . . bi . . . nu . . . no . . .
. . . . na . . . sha . . . ra . . .

VUK MIC'UNOVIC'

Lijepo li ova sablja chita,
divno li nas danas razgovori!
Amanati, dje nauchi tako?
Jesu li te u Mletke shiljali?
Kada svoje tako osijecash,
ada shto bi s tudjijem chinio?

POP MIC'O

Ti se, Vuche, kada sa mnom rugash?
Kakav nauk, takvo i chitanje!
Da sam ima boljeg uchitelja,
te bih i ja danas bolje chita.
Ka je, da je, o njemu se bavim.
Ko c'e bolje, shiroko mu polje!

VUK MIC'UNOVIC'

Ja ti ne bih predavao bira,
da se slusham, zrno dadjavolje.

POP MIC'O

I ne daju zhita ni u shaku,
do po runo i po grudu sira;
pa i to mi daju ka na silu.
Da li ne znash nashe davaoce?

VUK MIC'UNOVIC'

Amanati, ne naijedi se!
A kako im chitash leturdjiju
kad ovako u pismo zatezhesh?

POP MIC'O

Amanat mi, ja je i ne chitam,
niti mi je knjiga za potrebu,
nit' je kada u crkvu otvaram.
Napamet sam je dobro utvrdio
leturdjiju, krstit i vjenchati,
ka i druge pomanje potrebe;
pa kad mi je koje za potrebu,
ispojem ga ka pjesnu na usta.

KNEZ JANKO

Chudna popa, jadi ga ne bili,
u svijet ga ovakvoga nema!

(Sve u smijeh i u graju.)

SERDAR VUKOTA

Danu prichaj koji shto ste doshli,
da idemo, da ne zamrchemo.

JEDAN CUCA

Prichac'emo, a imamo dosta!
Prosta sablja po sto putah turska,
od Kosova koja nas sijeche,
pri zlu tome, ako je istina.
Evo ima shest-sedam godinah
ka dohodi jedna prorochica
medju nama. Iz Bara se kazhe.
Dava trave i neshto lijechi,
i zapishe nechesove gradi
da chovjeka pushka ne ubije.
Svak je drzhi, oprosti mi, Bozhe,
ka da duhom svetijem prozire.
Donio je djavo medju nama
evo ima dvije tri nedjelje,
pa je sada, shto nije nikada,
udarila kazhivat vjeshtice.
Dvadest ih je do sada kazala,
i sama je sebe oblichila;
na njih vishe no pedeset glavah
shto su one svakoju izjele,
a sve djece koja su pomrla
i momchadi te pushka ubila.
Pa se narod cio pomutio,
niko ne zna shta hoc'e da radi;
pomrzjelo sve jedno na drugo.
Na chudo smo i na jade bili
razdvajuc'i da se ne iskolje.
Jedva smo ih ovamo savili,
eda kako vi to pretechete.

VUK MIC'UNOVIC'

Chudne stoke, Bog ih posjekao,
oko shta se imalo poklati!
A dje vi je ta zlosrec'na baba
te medju vas nozh krvavi vrgla?

ISTI CUCA

Evo smo je doveli sa sobom
da pred vama ovo posvjedochi.
Ona zbori da c'e sve kazati;
i kazuje, Bog je posjekao,
ka da chovjek sve ochima gleda.

(Izlazi prorochica i vjeshtica)

KNEZ JANKO

Kazhuj, babo, jesi li vjeshtica?

BABA

Jesam, knezhe, nije fajde kriti.

KNEZ JANKO

A kako se gradite vjeshtice?

BABA

Mi imamo jednu travu za to,
pa tu travu u lonac svarimo,
iz lonca se redom namazhemo;
iza toga budemo vjeshtice.

KNEZ JANKO

Pa poslijed shto se od vas radi?

BABA

Kupimo se na mjedeno guvno, —
niko ne zna do nas dje je ono.
Na vratila o marchu jashemo,
dogovore krijuc'i chinimo
kakvo c'emo zlo uchinit kome.
Zhivinom se svakom promec'emo;
vozimo se na srebrna vesla,
ladja nam je kora od jajeta.
Zla mrznome chinit ne mozhemo;
a ko nam je mio ali svojta,
trag po tragu njegov iskopamo.

SVI IZ GLASA:

Vidite li kako ne zna nishta!
Istina je sve shto je kazala;
ne bi sama sebe naruzhila
da u taj lik nije obeshtana.
Pa se kaje, stavila se dushe,
jere vidi trag ni iskopashe.

KNEZ JANKO

Slushaj, babo, sve ti vjerujemo:
mozhe biti i mjedeno guvno,
jahati se mozhe na vratilo,
ma za ladju i vesla srebrna,
to ti niko vjerovati nec'e,
er je sasma prenishtava ladja.

BABA

Istina je, moj mili, dushe mi!
A kako bih danas pridizala
kada visim nogama u grobu?
Nego sam se jednom pokajala;
volija sam poc'i pod gomilu
sa svijema te smo toga lika
no zla chinit kako smo do sada,
da ako mi lakshe dushi bude.
          (i plache baba.) —

KNEZ JANKO

Chudna vraga, vidite li, brac'o?
Hvala Bogu, ima li vjeshticah?

KNEZ ROGAN

Ima, knezhe, nekijeh rogoshah,
pod oblak c'e ustrijelit orla!

VUK MIC'UNOVIC' (vladici)

Ti, vladiko, znash duboke knjige;
nalazish li u njima vjeshtice?

VLADIKA DANILO

Dje vjeshtice, shto govorish, Vuche!
Nema toga ni u jednu knjigu.
Svrh mene se svi ovde kunite,
to su babske priche i mudrosti;
nego lazhe ova babetina,
ali mozhe neshto drugo biti!

SVI GLAVARI

Kazhuj, babo, rashta si lagala,
al' na nashu dushu pod kamenje!
Nije shala shto si uchinila:
pomutila tri muchna plemena
i krvavu sablju izvadila!
          (baba se prepada i drhti.) —

BABA

Kazhac'u vam, al' na ispovijest,
pa chinite shta hoc'ete sa mnom.

KNEZ JANKO

Nema, babo, ovde duhovnika,
nako c'emo poslat popa Mic'a,
a on knjige uza sebe nema.
Nego kazhuj, al' c'esh pod gomilu;
ne varaj se, drugo bit ne mozhe!

BABA (drhtec'im glasom kazuje)

Kad se spravljah iz Bara na ovamo,
dok evo ti jednoga kavaza
dje od pashe za mene doshao;
povedi me na Skadar veziru.
Vezir bjeshe chuo shto se radi,
da dogovor medju se imate
na domac'e udariti Turke,
pa me posla da vas ja pomutim,
da se o zlu svome zabavite.
Nauchi me sve kako c'u radit,
i reche mi, dusha mu prokleta:
„Na tebe se niko stavit nec'e,
jer ti chesto idesh medju njima.”
Zaprijeti kad od njega krenuh:
„Ne smuti li, babo, Crnogorce,
kunem ti se turskom vjerom tvrdom:
imash doma deset unuchadi
i tri sina, sva tri ozhenjena, —
sve c'u ti ih zatvorit u kuc'u,
pa u zhivi oganj izgorjeti!”
Ta me sila, brac'o, nac'erala
te pomutit hoc'ah Crnogorce.

Tada skochi narod cio, uzmi kamenje da je pod gomilom metnu, ali je ne puste glavari, no je s mukom odbrane.

Razidjoshe se doma svikolici; samo nekoliko glavara ostadoshe na Cetinje da pritvrde svoj dogovor.

Smrklo se; sjede glavari okolo ognja. Izlazi mjesec krvav, i bi veliki potres. U to isto doba dodje k njima stari i slijepi iguman Stefan s brojanicama u ruke.

KNEZ ROGAN

Mozh li znati, oche igumane,
rashta ove gore uzdrhtashe?

IGUMAN STEFAN

Ko c'e, sinko, bozhju volju znati,
ko li bozha prozreti chudesa?

KNEZ ROGAN

Ada shto je ovaj mjesec crven
kako da je iz ognja ispretan?

IGUMAN STEFAN

Ni to, sinko, ja ne mogu znati.
Aljinah je na nebesa dosta,
pa Bog daje kome kakvu hoc'e;
a meni je svakoja jednaka,
tek sam svoje ochi izgubio.
Blago vama koji ih vidite,
vi ste blizhe Boga i chudesah!

Tishina je; iguman broji brojanice.

KNEZ JANKO

A brojish li sve tako, igumane?

IGUMAN STEFAN

Brojim, sinko, ne prestajem nigda.

KNEZ JANKO

Doista se mislish nabrojiti.
Da li ti se, oche, ne dodije,
a od toga . . .
Ja bih voli sad grivnu orahah,
da je jednom po nashki izbrojim,
na stotinu tijeh brojanicah
da prebiram prstima za fajdu.

SERDAR JANKO

Ti sve, knezhe, na shalu okrec'esh.
Danu, oche, ono ka umijesh,
ispricha' ni shtogod, amanati,
pridje no smo legli i zaspali.
Ko te nije chuo dje govorish,
onaj ne zna shto u tebe spava.

IGUMAN STEFAN

Hoc'u, brac'o, to sam i doshao.
Ja sam mnoga zazhega kandjela
na oltaru crkve pravoslavne,
pa sam slijep dosha medju vama
da podzhezhem, koliko uzmogu,
i vash oganj sveti na oltaru,
na oltaru crkve i poshtenja.

(Mnogi iz glasa: zbori, oche, svi c'emo slushati koliko te god volja, ako c'esh do ponoc'i.)

IGUMAN STEFAN

Ja imadem osamdeset ljetah.
Otkako sam ochi izgubio,
ja sam vishe u carstvo duhovah,
iako mi josht tijelo dushu
zadrzhaje i krije u sebi
kako kamen podzemna peshtera.
Ja sam mnogo obisha svijeta.
Najsvetije nebesne hramove
shto je zemlja nebu podignula
ja sam redom svaki polazio,
nasrka se dima s zhertvenikah.
Penja sam se na sveshtenu goru
sa koje je strashno predskazanje
svoje sudbe Jerusalim chuo.
Razgleda sam i sve tri pec'ine:
dje se sunce hristjanstvu rodi,
dje je nebo jasli osveshtalo,
dje su cari nebesnom mladencu
pohitali s darom pokloniti se.
Gledao sam Getsimansku bashtu,
ocrnjenu strashc'u i izdajom.
Svjetu lampu lud vjetar ugasi!
Mi vidimo na plodnim njivama
dje se grdno trnje rastic'ilo,
hram Omarov dje se povisio
na sveshteni osnov Solomonov,
dje Sofija za konjushku sluzhi.
Smijeshna su svojstva nashe zemlje,
punana je ludijeh premjenah.
Priroda se svakolika pita
sunchanijem chistijem mlijekom;
u plamen se i ono pretvara,
danas zhezhe shto juche njivljashe.
Kolijevke kakve bi trebale
ne imadu sve nashe rijeke;
vidimo li mi ova strashila
dje pustoshe nemilosrdno zemlju?
Vreme zemno i sudbina ljudska,
dva obraza najvishe ludosti,
bez poretka najdublja nauka,
sna ljudskoga djeca al' ochevi, —
je li ovo prichina uprava
kojoj tajnu postic' ne mozhemo?
Je l' istina e ovo ovako,
al' nas ochi sopstvene varaju?
Ishte svijet neko djeistvije,
duzhnost radja neko popechenje,
obrana je s zhivotom skopchana.
Sve priroda snabd'jeva oruzhjem
protiv neke neobuzdne sile,
protiv nuzhde, protiv nedovoljstva:
oshtro osje odbranjuje klasje,
trnje ruzhu brani ochupati;
zubovah je tushte izoshtrila,
a rogovah tuste zashiljila;
kore, krila i brzine nogah,
i cijeli ovi besporeci
po poretku nekome sljeduju.
Nad svom ovom grdnom mjeshavinom
opet umna sila torzhestvuje;
ne pushta se da je zlo pob'jedi,
iskru gasi, a zmiju u glavu.
Muzh je branich zhene i djeteta,
narod branich crkve i plemena;
chest je slava, svetinja narodnja!
Pas *), svakoji svoje breme nosi;
nove nuzhde radju nove sile,
djeistvija naprezhu duhove,
stjesnenija slamaju gromove;
udar nadje iskru u kamenu,
bez njega bi u kam ochajala.
Stradanje je krsta dobrodjetelj;
prekaljena iskushenjem dusha
rani t'jelo ognjem elektrizma,
a nadezhda vezhe dushu s nebom
kako lucha s suncem kapljicu.
Shto je chovjek, a mora bit chovjek!
Tvarca jedna te je zemlja vara,
a za njega, vidi, nije zemlja.
Je li javje od sna smuc'enije?
Ime chesno zasluzhi li na njoj,
on je ima rashta polaziti;
a bez njega — u shto tada spada?
Pokoljenje za pjesnu stvoreno,
vile c'e se grabit u vjekove
da vam v'jence dostojne sapletu;
vas c'e primjer uchiti pjevacha
kako treba s besmrtnoshc'u zborit!
Vam' predstoji preuzhasna borba:
pleme vi se sve odreklo sebe
te crnome rabota Mamonu!
Pade na njem kletva beshchestija.
Shto je Bosna i po Arbanije?
Vasha brac'a od oca i majke;
Svi ujedno i dosta rabote.
Krst nositi vama je sudjeno
strashne borbe s svojim i s tudjinom!
Tezhak v'jenac, al' je voc'e slatko!
Voskresenja ne biva bez smrti.
Vec' vas vidju pod sjajnim pokrovom,
chest, narodnost dje je vaskresnula
i dje oltar na istok okrenut,
dje u njemu chisti tamjan dimi.
Slavno mrite, kad mrijet morate!
Chest ranjena zhezhe hrabra prsa,
u njima joj nema bolovanja.
Porugani oltar jazichestvom
na milost c'e okrenut nebesa!

_____
*) Pokolenje (str. 95)

Svi pospashe, a Iguman sjedi uz oganj, broji brojanice i svu noc' chita molitve medju njima. Zora je, dizhu se, pripasuju oruzhje da krec'u doma. Chude se gladujuc'i staroga Igumana dje sjedi uz vatru. Broji brojanice i neshto u sebi chita, a oni, kako se koji dizhe, tako mu pristupa i ljubi ga u ruku iz uvazhenija, rashta lijepo i mudro zbori.

SERDAR IVAN

Ti nijesi slijep, Igumane,
kad si tako mudar i pametan.
Budale su s ochima slijepe,
koje vide, a zaludu vide;
trebaju im za proste potrebe,
ka ostaloj isto zhivotini.

SERDAR VUKOTA

A mislish li, serdare njegushki,
da bi bio ovakvi s ochima?
Pjesna dobra spava u slijepca,
pogled smeta misli i jeziku.
Mozh' obisti kad shto hoc'esh prichat:
kad prichanju tvome pokazhe se
stvar sasvijem protivna pred ochi.
slast i silu izgubi prichanje,
um se smuti, a jezik zaplete;
cheshc'e ne znash shto si htio rec'i.
A slijepcu ochi ne smetaju,
no se drzhi sve jednoga puta,
ka pjan plota kada se prihvati.

VOJVODA BATRIC'

Da prichamo snove pri kretanju!
Ja sam snio shto nijesam nigda
(milo mi je za moje oruzhje):
noc'as na san Obilic' prolec'e
preko ravna Polja Cetinjskoga
na bijela hata ka na vilu;
Oh, divan li, Bozhe dragi, bjeshe!

Posle trideset, chetrdeset drugah prichaj svoje snove: svaki kaza san jednak, da je Obilic'a vidio kako i vojvoda Batric'. Veseli idi u crkvu da se zakunu svi najedno da se kolju s domac'ima Turcima. Ulaze u crkvu, Vuk Mic'unovic' razmota shal sa glave, pa ga pruzhi, te svi za njem rukama uhvatishe i u kolo stadoshe.

VLADIKA DANILO

Chuj, Nikola knezhe dupioski,
i ti ruku pruzhajesh na kletvu!
Ti si nejak, znash li, u Crmnicu,
a Turcima pred kuc'om Crmnica.
Krivu kletvu na dom ne ponesi,
jer je muka s Bogom ratovati!

KNEZ NIKOLA

Znaj, Vladiko, i svi Crnogorci,
ja znam divno kako mi je doma;
Ama imam trista Dupiljanah,
nek me izda svako, ka i hoc'e,
zadajem vi bozhju vjeru tvrdu —
s Turcima se hoc'emo poklati
ako c'e nam sjeme utrijeti!
Kad krv prospem radi svoje vjere,
ne bojim se kletve, ni drugoga.
Kako pushka pukne na Cetinje,
grohota c'e biti na sve strane.
Blago tome koga srce sluzhi
i ko nije sasma ostario,
dosta c'e se posla nagledati!

SERDAR JANKO

Izdati se nec'emo, ama treba da se utvrdimo
kletvom; zdravi je posao.

Vuk Mic'unovic': kuni, serdare Vukota, ti to najbolje umijesh, a mi c'emo svi vikati: Amin.

SERDAR VUKOTA

U pamet se dobro Crnogorci!
A ko chinja biti c'e najbolji;
A ko izda onoga te pochne,
svaka mu se satvar skamenila!
Bog veliki i njegova sila
u njivu mu sjeme skamenilo,
u zhene mu djecu skamenio!
Od njega se izlegli gubavci
da ih narod po prstu kazuje!
Trag se grdni njegov iskopao
kako shto je sharenim konjima!
U kuc'u mu pushke ne visilo,
glave mushke ne kopa od pushke;
zheljela mu kuc'a mushke glave!
Ko izdao, brac'o, te junake
koji pochnu na nashe krvnike,
spopala ga bruka Brankovic'a
chasne poste za psa ispostio;
grob se njegov na ta' svijet!
Ko izdao, brac'o, te junake,
ne predava punje ni proskure,
nego pasju vjeru vjerovao;
krvlju mu se prelili badnjaci
krvlju krsno ime oslavio,
svoju djecu na nj pechenu io;
u pomamni vjetar udario,
a u lik se manit obratio!
ko izdao, brac'o, te junake,
rdja mu se na dom rasprtila;
za njegovim tragom pokajnice
sve kukale do vijek lagale!

Svi iz glasa vichu: Amin! Izlaze iz crkve i otolen svaki doma.

Badnji Veche; Vladika Danilo i Iguman Stefan sjede kod ognja, a djaci, veseli, igraju po kuc'i i nalazhu badnjake.

IGUMAN STEFAN

Jeste li ih, djeco, nalozhili,
u prijekrst ka treba metnuli?

DjACI

Nalozhili, djedo, ka trebuje,
presuli ih bijelom shenicom,
a zalili crvenijem vinom.

IGUMAN STEFAN

Sad mi dajte jednu chashu vina,
ma dobroga, i chashu od oke,
da nazdravim starac badnjacima.

Daju mu chashu vina, on nazdravi badnjacima i popi je.

IGUMAN STEFAN (chistec'i brke)

Bog da prosti vesela praznika!
Donesite, djeco, one gusle,
dusha mi ih vaistinu ishte,
da propojem; odavno nijesam.
Ne primi mi, Bozhe, za grehotu,
ovako sam starac nauchio. (daju mu djaci gusle)

IGUMAN STEFAN (poje)

Nema dana bez ochnoga vida
niti prave slave bez Bozhic'a!
Slavio sam Bozhic' u Vitlejem
slavio ga u Atonsku Goru,
slavio ga u sveto Kijevo,
al' je ova slava odvojila
sa prostotom i sa veseloshc'u.
Vatra plama bolje nego igda,
prostrta je slama ispod ognja,
prekrshc'eni na ognju badnjaci;
pushke puchu, vrte se peciva,
gusle gude, a kola pjevaju,
s unuchadju djedovi igraju,
po tri pasa vrte se u kolo, —
sve bi reka jednogodishnici,
sve radoshc'u divnom naravnjeno.
A shto mi se najvishe dopada,
shto svachemu treba nazdraviti!

VLADIKA DANILO

Srec'an li si, Igumne Stefane,
kako te je Bog vesela dao!

IGUMAN STEFAN

Mladi sinko, lijepi Vladiko
samo sobom noc'as je veselo,
a dushu sam natopio kapljom
pa se stara igra povrh vina
ka blijedi plamen po rakiji.
To mi katkad starcu budi kosti,
spomene ih na mlade godine.

VLADIKA DANILO

LJepshe stvari nema na svijetu
nego lice puno veselosti,
osobeno ka shto je kod tebe:
sa srebrnom bradom do pojasa,
sa srebrnom kosom do pojasa,
a lice ti glatko i veselo,
To je uprav blagoslov vishnjega.

IGUMAN STEFAN

Ja sam prosha sito i resheto
ovaj grdni svijet ispitao,
otrovi mu chashu iskapio,
poznao se s grkijem zhivotom.
Sve shto biva i shto mozhe biti,
meni nishta nije nepoznato;
shto god dodje ja sam mu naredan.
Zla pod nebom shto su svakolika
chovjeku su prc'ija na zemlju.
Ti si mlad josh i nevjesht, vladiko!
Prve kaplje iz chashe otrovi
najgrche su i najupornije.
O da znadesh shto te joshte cheka!
Sv'jet je ovaj tiran tiraninu,
a kamoli dushi blagorodnoj!
On je sostav paklene nesloge:
U nj ratuje dusha s tijelom,
u nj ratuje more s bregovima,
u nj ratuje zima i toplina,
u nj ratuju vjetri s vjetrovima,
u nj ratuju zhivina s zhivinom,
u nj ratuje narod s narodom,
u nj ratuje chovjek s chovjekom,
u nj ratuju dnevi sa noc'ima,
u nj ratuju dusi s nebesima.
T'jelo stenje pod silom dushevnom,
koleba se dusha u t'jelu.
More stenje pod silom nebesnom,
koleblju se u moru nebesa;
volna volnu uzhasno popire,
o brijeg se lome obadvije.
Niko srec'an, a niko dovoljan,
niko miran, a niko spokojan.
Sve se chovjek bruka sa chovjekom:
gleda majmun sebe u zrcalo!

VLADIKA DANILO

Dobra vatra, a josht bolje vino;
malo si se, djedo, ugrijao,
pa prechishc'ash svijet na resheto!

IGUMAN STEFAN

Dje si bio danas, amanati,
te si doma tako pozna dosha?
Stoja u lov toliko nijesi;
ranije si svagda dohodio.
I dje su ti tjelohranitelji,
dva Novaka i barjaktar Pima! (Prvi Velestovac a drugi Dupljanin)
Ne bio ih pushtavat od sebe.
Bio dozvat, dok ti Bozhic' prodje,
dva tri sina staroga Martina,
jere ti se ja sve bojim, sinko,
da c'e Turci tebe izgubiti.
Dvadest, tridest da noc'as udare,
kako ti se kuc'a osamila,
shto bi shc'eli, to bi uchinili!

VLADIKA DANILO

Ne boj mi se, akobogda, djedo!
Ne misli se o tome Turcima,
zle su misli i na njih napale.
Pa i da bi doshli i stotina,
imam ovde desetak djachadi,
u kuc'u se bismo zatvorili,
mi se bili, a ti bi nam pjeva.

IGUMAN STEFAN

Od te pjesne, Bozhe me sahrani!
Tezha bi mi bila no plakanje;
Plakanje je pjesna sa suzama!

Idu da spavaju. Dizhu se pred zoru i idu u crkvu. Svrshila se leturdjija, izlaze.

Djache pricha Igumanu Stefanu pred crkvom.

DjAChE

Slushaj, djedo, da ti neshto kazhem.
Kad su prva zvona zazvonila,
diga sam se da idem u crkvu,
ali jeku nechesovu chujem,
te ja strchi brzhe nakraj polja.
Iako je lijepo vrijeme,
mishljah skache voda u Ponoru.
Kad prisjedoh malo ukraj polja
ali nije ono shto ja mishljah,
no to brdo na kraj polja jechi
kako da c'e prsnut u oblake.
Pushke grme, nebesa se lome,
fiska stoji mlade ubojnike!
Te ja brzhe bolje preko polja.
Kada dodji pri Djinovu brdu,
al' u brdo nigdje nishta nema,
no se negdje boj krvavi bije,
pa odzivom brdo uzjechalo.

IGUMAN STEFAN

Much' budalo, da li Bozhic' nije?
vec' je troje pojelo pjevacah:
sada pushke najvishe pucaju,
a to brdo ka shuplja tikvina,
pa glasove hvata odsvakuda.
Vec' za dugo i ne treba nishta,
no ponavlja ono shto dje chuje
kao jedna prekomorska tica.

DjAChE

Nije, djedo, tako mi rozhdestva,
no nekakav pokolj, te veliki;
Od miline uru sam slushao!
Dim je crni lega nad Bajice
ka najgushc'i oblak o jeseni.

IGUMAN STEFAN

Hajd' otolen, shto kojeshta drobish!
Dim na Bozhic', velikoga chuda!
Kako c'e se svenarodnja zhertva
bez oblakah dima uchiniti?

Chuje se grmljava pushakah niz polje. Pojaha Vladika Danilo hata i izide u polje. Kad eto niz polje pet shest stotinah ljudih. On potrchi konja i brzhe bolje dodje medju njih. Oni se svi oko njega u kolo okupi. Videc'i vladika pet Martinovic'ah, Vuka Borilovic'a i tri svoje sluge sve krvave, poche zapitovati.

VLADIKA DANILO

Prichajte mi shto je tamo bilo:
al' ste vuci ali ste lisice?

VOJVODA BATRIC'

Veseli su glasi, gospodare,
klanjamo se Bogu i Bozhic'u.
Najpridje ti Bozhic' chestitamo,
chestitamo Bozhic' Gori Crnoj!
Mi pet bratah pet Martinovic'ah
i tri tvoje sluge najvjernije
sa sokolom Borilovic' — Vukom
poklasmo se sinoc' sa Turcima.
U pomoc' nam ko god c'u priteche,
sakupi se vojske kao vode.
I shto c'u ti duljiti prichanje?
Koliko je ravnoga Cetinja,
ne uteche oka ni svjedoka,
ni da kazhe kako im je bilo,
te pod sablju svoju ne metnusmo
koji ni se ne kc'e pokrstiti;
Koji li se pokloni Bozhic'u,
prekrsti se krstom hristijanskijem,
uzesmo ga za svojega brata.
Kuc'e turske ognjem izgorijesmo,
da se ne zna ni stana ni traga
od nevjerna domac'ega vraga.
Iz Cetinja u Djeklic' podjosmo.
C'eklic'ki se razbjezhashe Turci
malo koga od njih posjekosmo
ma njihove kuc'e popalismo;
od mecheta i turske dzhamije
napravismo prokletu gomilu,
neka stoji za uklin narodu.

VLADIKA DANILO

Blago meni, moji sokolovi,
blago meni, junachka svobodo!
Jutros si mi divno voskresnula
iz grobovah nashijeh djedovah!

Skida se s konja Vladika, te grli i celiva junake koji su pocheli boj s Turcima; I tako idu niz polje pjevajuc'i i pushkama veselje chinec'i. Kada dodjoshe blizu crkve, ali je Iguman Stefan pred crkvom i josht jedan kaludjer, koji drzhashe sveti putir u ruke.

IGUMAN STEFAN

Ja ne vidi, nego chujem dosta.
Hajte, brac'o, te se pricheshc'ujte
bez priprave i bez ispov'jesti,
a ja michem sve na moju dushu.

Pristupaju i pricheshc'uju se koji ne bjeshe rucha. Poshto se prichestishe, navrc'eshe peciva i pocheshe kolo voditi. A Vladika uljeze u kuc'u i uvede sa sobom pet Martinovic'ah, Vuka Borilovic'a i tri njegove sluge za njima uljegoshe.

Peku se peciva, igraju se momchad svake igre i kolo poje.

KOLO

Bjeshe oblak sunce uhvatio,
bjeshe goru tama pritisnula,
pred oltarom plakashe kandjelo,
na gusle se strune pokidale,
sakrile se vile u peshtere —
bojahu se sunca i mjeseca;
bjehu mushka prsa ohladnjela,
a u njima umrla svoboda,
ka kad zrake umru na planinu,
kad utone sunce u puchinu.
Bozhe dragi, svjetla praznika!
Kako su se dushe pradjedovske
nad Cetinjem danas uzvijale!
Igraju se na bjela jata,
kako jata divnih labudovah
kad se nebom vedrijem igraju
nad obrazom svjetla jezera.
Sokolovi pet Martinovic'ah,
koje jedna prsa zadojishe
a odnjiha jedna kolijevka,
dva Novaka s barjaktarom Pimom,
i viteze Borilovic' Vuche,
koji prvi udriste na Turke, —
ko umije vama splesti v'jence?
Spomenik je vashega junashtva
Gora Crna i njena svoboda!

Izlazi Iguman Stefan medju narod, i nose za njim dva momka medju sobom jednu siniju i na njoj dvadest okah shenice varene, izmijeshate zrnima shipchanima, nalite dobro vinom i medom. Narod se chudi njegovu poslu i sav se okupi okolo njega da gledaju shto c'e da radi. Momci postavishe koljivo na sred velikoga guvna, a Iguman poche govoriti.

IGUMAN STEFAN

Chuj, narode, svi skinite kape!
Hoc'u spomen da chinim dushama
vitezova nashega naroda;
Danas c'e im najmilije biti,
od Kosova nigda kao danas.

(Svak skida kapu i smiju se.)

IGUMAN STEFAN (chita naizust)

Vjerne sluge pomjani, Gospodi,
vladaoce, ma tvoje robove:
Nepobjednog mladoga Dushana,
Obilic'a, Kastriota Djura,
Zrinovic'a, Ivana, Milana,
Strahinic'a, Relju Krilatoga,
Crnovic'e Iva i Urosha,
Cmiljanic'a, Vojvodu Momchila,
Jankovic'a, devet Jugovic'ah,
i Novaka — poradi halaka,
i ostale nashe vitezove!
Na nebu im dushe carovale
ka im ime na zemlji caruje!

Izjedoshe ono koljivo, ruchashe i svak doma odlazi.

Novo ljeto, izishli iz crkve, sjede uz oganj, pa se neshto Iguman zamislio.

VLADIKA DANILO

Neshto si se zamislio, djedo!
Ali ti se drijemat pochelo?

IGUMAN STEFAN

Ne drijema nego neshto mislim,
pa se chudim za novu godinu
shto je danas oshc'ela ljudima.
Rashta nije s pochetkom proljec'a,
kad se sunce sa juga povrati
i kad pochnu dnevi napredovat,
kad se zemlja obuche u zelenju
i stvar svaka kad na njoj dobije
novi zhivot i vid sasvim novi?

VLADIKA DANILO

Sve jednako tada ali danas;
vrijeme c'e svojim tokom hodit,
a ovo su stari uredili.

IGUMAN STEFAN

Ko je da je, nije ugodio.

(Ulazi jedno momche k njima, celiva Vladiku u ruku, pa Igumna Stefana).

VLADIKA DANILO

Shto je, momche? Otkuda si sada?
E da c'esh ni shto dobro prichati?

MOMChE

Ja sam ulak, od Rijeke sada;
Serdar Janko posla me do tebe,
da ti pricham shto je kod nas bilo.

VLADIKA DANILO

Prichaj, sinko, shto najbrzhe mozhesh.

MOMChE

Kako chusmo za boj na Cetinju,
da na glavu pogiboshe Turci,
Serdar Janko odmaha otpravi
dva momcheta rijechkim Turcima.
Ko ne misli na Koran pljunuti
neka bjezhi glavom bez obzira!
Turci momchad kod sebe primami
i oboje na obod objesi.
U to serdar poklich niz nahiju!
Svak potrchi k rijechkomu gradu,
al' zaludu — svi utekli Turci
u ladjama put bijela Skadra;
samo Bogdan shto je pohitao
te ubio rijechkog Kadiju.
Shc'ashe doc'i serdar s glavarima
da ti pricha sve kako je bilo,
no nemashe kada ostaviti:
razuraju grada Obodnika
i sve Turske kule i dzhamiju
da nas pazar ne smrdi nekrshc'u.

Preklanja se ulak, celiva opet Vladiku u ruku, mec'e mu knjigu na skut i odlazi.

Vladika Danilo zove djache da prochita onu knjigu, da je chuje i Iguman Stefan, djache uzima knьigu.

(chita.)

Knez Nikola i svi Dupiljani
pozdravljamo nashega Vladiku!
Pishemo ti shto je kod nas bilo.
Kako chusmo shto bi na Cetinju,
poklasmo se s nashijem Turcima.
Dan i noc' je poklanje trajalo:
bjeshe puna Crmnica Turakah,
desechara, age izjelice.
Malo ko nam u pomoc'i dodje;
i mi smo ti grdno izginuli,
polovina u boj poginusmo.
Nestalo je groblja oko crkve,
po shestinu u jedan kopamo.
Po Crmnici Turke isjekosmo
i grad Besac s zemljom izravnismo.
sad ti nema u nashu nahiju
obiljezhja od turskoga uha
do trupine ali razvaline.

Vladika Danilo plache a Iguman se Stefan smije.

VLADIKA DANILO

Ti, Igumne, ne razumje pismo,
a bi i ti na njem proplakao:
po shestinu ujedno kopaju!

IGUMAN STEFAN

Razumijeh ga, al' plakat ne mogu.
Da umijem plakat od radosti,
bih plakao sladje nego igda,
Al kod mene, kada poje dusha,
suze mi se smrznu od radosti.

(Bije neko u vrata od kujine, da ih slomi, misle da je lud)

IGUMAN STEFAN

Pomoz Bozhe i Mali bozhic'u!
Kad je radost sa svakoje strane,
nek uljeze i ta' ludi k nama
da nam kuc'u napuni smijeha!

(Otvaraju djaci vrata, kad evo Vuk Mandushic'. Namrchio se i crni mu brci pali na izlomljene toke. Dzheferdar prebijen nosi u ruke, i sjeda kod ognja, sav krvav. Nikome ni „pomoz Bog”. Zachude se kad ga onakvoga vide).

VLADIKA DANILO

Shto je, Vuche? Grdno li izgledash!
Vidju da si s krvave poljane,
gazio si negdje vatru zhivu
i Bog znade, do tebe samoga,
je li iko tu zhiv pretekao;
jer bez muke ne prskaju toke
ni se lome taki dzheferdari
te s' od vitke zhice sakovani.

VUK MANDUShIC' (mrko pricha)

Na Shc'epandan dodje mi odiva,
iz Shtitarah ljetos povedena,
i kaza mi: Evo harachlije
u Shtitare da kupe harache!
te ja skupi pedeset momchadi
i zapadni s njima pod Shtitare
da posijechem Turke izjelice.
Puchu pushke LJeshanskom nahijom.
Mislim, idu Turci u harache,
pa na raju stravu udaraju.
kad boj chujem u Progonovic'e,
te ja potec' sa onom druzhinom.
A kad tamo, muka i nevolja!
Udarilo dvjesta harachlijah,
poturice, ljuta Arnauta,
na krvavu Radunovu kulu.
Sam se Radun u kulu nagnao
i s njim zhena njegova LJubica;
zhena mlada, ama soko sivi,
puni pushke svome gospodaru.
Radun gadja s prozora od kule,
sedminu je na obor ubio.
No mu doshla bjeshe pogibija:
Turci bjehu slamu i sijeno
oko b'jele kule nanijeli
pa zazhegli sa svakoje strane.
Plam se diga bjeshe u nebesa
i kulu mu bjeshe dohvatio.
A on gadja pushkom, ne prestaje;
popijeva, tanko, glasovito,
pripijeva Baja i Novaka,
pripijeva, Drashka i Vukotu
i dva Vuka od sela Trnjinah,
Markovic'a i Tomanovic'a,
a klikuje i zhive i mrtve —
vidi strashnu uru pred ochima!
Nama zhiva srca popucashe,
potrchasmo kuli Radunovoj,
oko nje se poklasmo s Turcima.
Izbavismo iz kule Raduna,
ma izgore ojadjela kula.
Josht nam djeko u pomoc' priskochi
te od kule poc'erasmo Turke;
do Kokotah, vishe LJeshkopolja,
osamdeset i tri posjekosmo.
I u boju kod bijele kule
olova mi toke izlomishe,
a u razdvoj boja krvavoga,
najpotonja koja puche turska —
dzheferdara drzhah pred ochima —
prestrizhe ga, ostala mu pusta, (plache)
po remiku, kada trska bjeshe!
Vishe zhalim pusta dzheferdara
no da mi je ruku okinula!
Zha mi ga je ka jednoga sina,
zha mi ga je ka brata rodnoga,
jere bjeshe pushka mimo pushke.
Srec'an bjeshe, a ubojit bjeshe;
oko njega ruke ne previjah,
svagda bjeshe kao ogledalo;
u hiljadu drugijeh pushakah
poznati ga shc'ashe kada pukne.
Pa sam dosha do tebe, vladiko:
na moru je od svashta majstorah,
pa bi l' mogli pushku prekovati!

VLADIKA DANILO

Mrki Vuche, podigni brkove,
da ti vidju toke na prsima,
da prebrojim zrna od pushakah
kolika ti toke izlomishe!
Mrtvu glavu ne dizhe iz groba
ni prekova bistra dzheferdara.
Zdravo tvoja glava na ramena,
ti c'esh pushku drugu nabaviti
a u ruke Mandushic'a Vuka
bic'e svaka pushka ubojita!

(Vladika ustade i dade Mandushic'u iz odaje svoje jedan dobar dzheferdar).