Zaveshtanja

Rech Stevana Nemanje (Stefana Nemanje — oca Simeona (1166-1196)) izgovorene na samrtnichkoj postelji, koje je zapisao njegov najmladji sin Rastko, Sveti Sava (iz knjige „Zaveshtanje Stefana Nemanje”, pisca Mileta Medic'a)

Zaveshtanja Velikog zhupana srpskog Stefana Nemanje svom sinu Svetom Savi

1. ZAVJEShTANJE ZEMLJE

Narod koji nema svoju zemlju ne mozhe se nazvati narodom.

Narod chini zemlja, chedo moje milo.

Narod nije jato ptica ni stado koje se seli s juga na sjever i sa sjevera na jug, pa sleti na zemlju da se nazoblje zrnja ili se zaustavi samo da se napase i napije vode.

LJudske horde koje se josh uvijek tako krec'u kroz prostranstva nisu narod. One postaju narod tek onda kada se zaustave i zaposjednu polja i shume, rijeke i jezera, mora i obale.

Srbijom i sad prohode narodi s jednoga kraja svijeta na drugi. Avari i Huni, Pechenezi i Kumani, i s njima chitavi dijelovi drugih naroda protutnjali su ovim zemljama kao strashne bujice. Ali, chedo moje, te bujice nikada nisu postale rijeke. Iza njih su ostajali samo tragovi razaranja.

Radjali su se na jednom kraju svijeta, a umirali na drugom kraju svijeta. Oni nikada sa istog izvora nisu vodu pili. Nikada nisu zanoc'ili gdje su danjivali. Nikada nisu zimovali gdje su ljetovali.

Od zemlje u koju su zalazili njihovi su bili samo putevi. Polja i shume, rijeke i planine, sela i gradovi pripadali su onima koji su na njima zhivjeli prije njihovog dolaska i onima koji su prezhivjeli poslije njihovog odlaska.

Chedo moje, te horde postaju narod kad se na istoj zemlji pochnu radjati i umirati i kad na istoj zemlji pochnu sijati i saditi pa brati i zhnjeti, a ne samo sa tudje zemlje tudje plodove otimati.

Zapishi to chedo moje, za pamc'enje ovome narodu kojemu su u sudbini i krvi putevi i seobe.

Zapishi, sine moj, zemlja, kao i zhena, pripada onome ko u nju sjeme ostavlja, oplodi je i kome radja. I zapishi, chedo moje ovako: zemlja se ne mozhe, kao zhena, oteti i ponijeti sa sobom na put. Ako hoc'esh da zemlja ostane tvoja, morash na njoj biti i ostati.

Narodi koji zadju u neku zemlju da je opljachkaju, popale i razrushe nisu njeni gospodari. Mi smo davno ushli u ove zemlje da ih nastanimo, obradimo i zagospodarimo njima.

Chedo moje, stotine godina smo vec' tu, a josh se u nama nije smirio lutalachki nagon. Ima nas svuda. Kipi i preliva se ovaj narod i otiche na sve strane kao mlado vino. Josh nas ne drzhi zemlja niti mi znamo drzhati nju.

Bojim se ponekada, chedo moje, rasuc'emo se u druge, chvrste i stojec'e narode, razlic'emo se kao voda niz planinu u tudje rijeke i nestati u njima kao da nas nikada nije bilo.

Nikada se ne odvajajte od zemlje i nikada ne odvajajte zemlju.

Okupite sve nashe zemlje i okupite se svi u zemlji.

Ne otkidajte se od zemlje i ne otkidajte zemlju ni sebi ni drugome.

Ako narod ima majku, onda mu je majka zemlja na kojoj zhivi. Ona nas uvijek iznova radja i hrani. Zemlja je vjechna rodilja naroda.

Chuvajte je i ljubite, chedo moje. LJubite joj ne samo polja i planine, i rijeke i more njeno, nego svaku njenu stopu i svaku grudu. Morate znati, chedo moje milo, da je u toj grudi shto mozhe da stane na dlan sva zemlja. Zato uzmite svoju zemlju na dlanove i ne ispushtajte je nikada i ni za shta iz svojih ruku, jer ste sa tom grudom zemlje u ruci narod, a bez te grude, praznih shaka, samo skitnice medju narodima.

2. ZAVJEShTANJE KRVI

I zapamti, chedo moje, krv i krv chini narod.

Krv je vjechna.

Krv novorodjenog djeteta stara je hiljade godina. Djeteshce je mlado, a krv u njemu je ona stara krv koja je proticala u zhilama njegovih predaka josh prije hiljade godina.

LJudi se radjaju pa nestaju, a krv ostaje. Ona se pretache iz jednoga u drugoga chovjeka.

I moja krv, chedo moje milo, teche u tvojim zhilama. I da ti nisi naumio ic'i kroz zhivot i vrijeme ne tjelesnim i krvnim strujama, nego na duhovnim krilima, i tvoja bi krv potekla u tvojoj djeci. Ali ti imash svoja velja duhovna cheda i ona c'e tebe nositi u duboke vijekove i daleka vremena.

Chedo moje milo, kao shto velika rijeka teche kroz klisure u polja, tako kroz vremena teche krv i pretache se iz narashtaja u narashtaj i iz vijeka u vijek.

shta je onda chovjek nego mali sud u kome se vjechna i sveta krv prenosi s pokoljenja na pokoljenje.

Zato krv ne pripada chovjeku nego narodu. I ne lije se nikad za jednoga nego za narod. I zato dodje vrijeme kad se ne pita ko si i kakav si, nego chije si krvi: ili srpske ili ugarske, ili grchke ili avarske. U to strashno vrijeme kad zamuknu svi jezici, krv progovori jezikom svih predaka. I ne pita se ko si i kakav si, nego chije si krvi sobom zaitio.

Cheda moja, po krvi mojoj i duhu mojemu, neka u vama nikada ne bude mrzosti na tudju krv, nekmoli na krv bratsku. Krv chelovjecheska je sveta i u svima nama teche iz jednog istochnika. Svima nam je od Boga dana i praoca nashega Adama.

Nichiju krv ne prolivajte zato shto je iz tudjega plemena ili naroda. Ali, chedo moje, ljuto branite krv svoju ibo u njoj jest krv predaka nashih.

Nikome ne dajte da lije nashu krv zato shto je srpska.

Mirom na rat idite i ratom mir chinite.

LJubavlju na ljubav idite, ali krvlju krv srpsku branite.

3. ZAVJEShTANJE GROBOVA I KOSTIJU

Grobovi, chedo moje, grobovi i kosti chine narod.

Oni koji ne znaju za svoje grobove i kosti nikada nec'e postati narod. Oni su slichniji vukovima i lisicama, koji ne znaju za svoja groblja.

A groblja su, chedo moje, tiha seoca u kojima josh uvijek borave pod zemljom nashi pokojnici. Grobovi su tihe postelje u kojima zauvijek spavaju, u miru neprobudnom, tijela nashih predaka.

Narod ne chine samo oni zhivi na zemlji, shto po njoj hode i tvore, nego i svi mrtvi, svaki na broju koji u njoj pochiva. Jer bez onoga pod zemljom, chedo moje milo, onoga najneznatnijeg i bezimenog, ne bi bilo ovoga na zemlji, sada znatnog i imenitog.

Ni njivu ne chini jedna ljetina, pa ni narod ne chini jedan narashtaj.

Livadu ne chini jedan otkos, niti mozhe unishtiti jedna kosidba. shto je za livadu jedan otkos, to je za narod jedna bitka ili morija.

Narod niche u talasima i pada u otkosima smrti kao trava, ali opet prorasta sve gushc'e zemlju i buja u novim narashtajima.

Zapamti, chedo moje, nasha groblja su najsvjetliji biljezi nasheg naroda i najsvetiji granichnici nashe domovine.

Ako ti niko zhiv ne mozhe kazati dokle dopire tvoja zemlja i tvoja bashtina, potrazhi kosti i grobove, i mrtvi c'e ti istinu kazati.

4. ZAVJEShTANJE NEBA I ZVIJEZDA

Ima neshto shto se na zemlji ne mozhe, a chovjek i narod ne mogu bez toga, ili ako mogu, chedo moje, to nisu ljudi niti je to narod.

Ima neshto, chedo moje, shto se na njivi ne mozhe uzorati, u kovachnici iskovati, u shumi razlistati, ni u snu sniti, ni jezikom izrec'i, ni mishlju dosec'i, ni machem ubiti, ni u prichi isprichati.

Ima neshto shto se na zemlji nikako ne mozhe.

Ali svaki chovjek nad svojom glavom ima svoje nebo, i svaki narod nad sobom ima svoje nebo. Tamo im je sve shto im nije na zemlji.

Tamo im je, chedo moje, bash ono shto na njivi ne raste, shto se u kovachnici ne kuje, u shumi ne lista, u vatri ne gori, u snu ne sniva, jezikom ne izgovara, mishlju ne dosizhe, machem ne ubija, prichom ne pricha.

Zaista, tamo im je sve shto nije na zemlji. Tamo je sve to moguc'e. Ali, chedo moje, ne zna to svako i ne vide to svi.

Mozhe to samo prorok i tajnovidac, neboznanac i zvjezdoznanac, visokovidac, dubokovidac i dalekovidac.

I mozhe to nebogledac i nebotvorac, nebotecha i nebohodac, i josh neboslov i neboslovac, pa neboljub i neboljubac, i opet neboplovni neboplovac i neborodni neborodac. Josh tu dodju svi drugi neboljubni i neboletni, nebodarni i neboprimni, nebozvani i nebojavni, i svi oni duhovnjaci i chudaci, i junaci i mudraci, i ludaci, muchenici i sretnici, nebotvorni charobnjaci, KOJI ZNAJU I UMIJU DA UZNESU ZEMLJU DO NEBA, VOZNESUT ZEMLJU DO NEBES, I KOJI IMAJU MOC'I DA SPUSTE NEBO NA ZEMLJU.

To su ljudi koji znaju da otvaraju nebo. Gore je, chedo moje, sve shto ovdje nemamo. Gore je sve shto chekamo.

I zapamti, chedo moje, da je chovjekovo tijelo na zemlji, a njegova dusha vije se nebom. Tako i tijelo naroda boravi na zemlji, a dusha naroda obitava na nebu.

Samo narod koji nema dushu nema ni svoga neba. Nebo nije prazno. Bezdan. Kome je nebo prazno, taj nema dushe.

Zato ti kazhem, chedo moje milo, nema naroda dok ne zadobije svoje carstvo na zemlji, CARSTVIE ZEMALJSKOE, i nema naroda ako ne zadobije svoje nebo i svoje carstvo nebesko, CARSTVIE NEBESKOE.

Ima ljudi koji pripadaju samo zemlji. Ti zemljanici odlaze u zemlju.

A pojave se ljudi, ili se rode, koji odmah ZNAJU TVORITI NEBESKE STVARI NA ZEMLJI I ZEMALJSKE STVARI UZDIZATI DO NEBA. Oni pripadaju nebu. Ti nebesnici i zvjezdari odlaze u nebo i medju zvijezde. Koliko ih je tamo, treba pogledati u vedru noc' kad nebo ozvjezda.

Vishe ih je tamo nego na zemlji.

Vishe ih je u zemlji nego na zemlji.

Zato ti kazhem, chedo moje milo, ne chine narod samo oni shto zhive na zemlji, nego i oni u zemlji i oni u nebu.

Narod uvijek zhivi izmedju svojih grobova i nebesa svojih.

5. ZAVJEShTANJE JEZIKA

Chuvajte, chedo moje milo, jezik kao zemlju. Rijech se mozhe izgubiti kao grad, kao zemlja, kao dusha. A shta je narod izgubi li jezik, zemlju, dushu?

Ne uzimajte tudju rijech u svoja usta. Uzmesh li tudju rijech, znaj da je nisi osvojio, nego si sebe potudjio. Bolje ti je izgubiti najvec'i i najtvrdji grad svoje zemlje, nego najmanju i najnenznatniju rijech svoga jezika.

Zemlje i drzhave ne osvajaju se samo machevima nego i jezicima. Znaj da te je neprijatelj onoliko osvojio i pokorio koliko ti je rijechi potrao i svojih poturio.

Narod koji izgubi svoje rijechi prestaje biti narod.

Postoji, chedo moje, bolest koja napada jezik kao zaraza tijelo. Pamtim ja takve zaraze i morije jezika. Biva to najcheshc'e na rubovima naroda, na dodirima jednog naroda sa drugim, tamo gdje se jezik jednog naroda tare o jezik drugog naroda.

Dva naroda, milo moje, mogu se biti i mogu se miriti. Dva jezika nikada se pomiriti ne mogu. Dva naroda mogu zhivjeti u najvec'em miru i ljubavi, ali njihovi jezici mogu samo ratovati. Kad god se dva jezika susretnu i izmijeshaju, oni su kao dvije vojske u bici na zhivot i smrt. Dok se god u toj bici chuje jedan i drugi jezik, borba je ravnopravna, kad pochinje da se bolje i vishe chuje jedan od njih, taj c'e prevladati. Najposlije se chuje samo jedan. Bitka je zavrshena. Nestao je jedan jezik, nestao je jedan narod.

Znaj, chedo moje, da ta bitka izmedju jezika ne traje dan-dva, kao bitka medju vojskama, niti godinu-dvije, kao rat medju narodima, nego vijek ili dva, a to je za jezik isto tako mala mjera vremena kao za chovjeka tren ili dva. Zato je chedo moje bolje izgubiti sve bitke i ratove nego izgubiti jezik. Poslije izgubljenog jezika nema naroda.

Chovjek nauchi svoj jezik za godinu dana. Ne zaboravlja ga dok je zhiv. Narod ga ne zaboravlja dok postoji. Tudji jezik chovjek nauchi isto za godinu dana. Toliko mu je potrebno da se odreche svoga jezika i prihvati tudji. Chedo moje milo, to je ta zaraza i pogibija jezika, kad jedan po jedan chovjek pochinje da se odriche svoga jezika i prihvati tudji, bilo shto mu je to volja bilo da to mora.

I ja sam, chedo moje, u mojim vojnama upotrebljavao jezik kao najopasnije oruzhje. Pushtao sam i ja zaraze i morije na njihove jezike ispred mojih polkova. Za vrijeme opsada i dugo poslije toga slao sam chobane, seljane, zanatlije i skitnice da preplave njihove gradove i sela kao sluge, robovi, trgovci, razbojnici, bludnici i bludnice. Moji polkovodci i polkovi dolazili su na napola osvojene zemlje i gradove. Vishe sam krajeva osvojio jezikom nego machem.

Chuvajte se, chedo moje, inojezichnika. Dodju neprimjetno, ne znash kad i kako. Klanjaju ti se i sklanjaju ti se na svakom koraku. I zato shto ne znaju tvoj jezik ulaguju ti se i umiljavaju kako to rade psi. Nikad im ne znash shta ti misle, niti mozhesh znati, jer obichno shute. Oni prvi koji dolaze da izvide kako je, dojave drugima, i eto ti ih, preko noc'i domile u neprekidnim redovima kao mravi kad nadju hranu. Jednoga dana tako osvanesh opkoljen gomilom inojezichnika sa svih strana.

Tada doznajesh kasno da nisu mutavi i da imaju jezik i pjesme, i svoja kola i obichaje. Postaju sve buchniji i zaglushniji. Sada vishe ne mole niti prose, nego trazhe i otimaju. A ti ostajesh na svome, ali u tudjoj zemlji. Nema ti druge nego da ih tjerash ili da bjezhish, shto ti se chini moguc'nijim.

Na zemlju koju tako osvoje inojezichnici ne treba slati vojsku. NJihova vojska tu dolazi da uzme ono shto je jezik osvojio.

Jezik je chedo moje, tvrdji od svakog bedema. Kada ti neprijatelj provali sve bedeme i tvrdjave, ti ne ochajavaj, nego gledaj i slushaj shta je sa jezikom. Ako je jezik ostao nedirnut, ne boj se. Poshalji uhode i trgovce neka duboko zadju po selima i gradovima i neka slushaju. Tamo gdje odzvanja nasha rijech, gdje se josh glagolja i gdje se josh, kao stari zlatnik, obrc'e nasha rijech, znaj, chedo moje, da je to josh nasha drzhava bez obzira ko u njoj vlada. Carevi se smjenjuju, drzhave propadaju, a jezik i narod su ti koji ostaju, pa c'e se tako osvojeni dio zemlje i naroda opet kad-tad vratiti svojoj jezichkoj matici i svome matichnom narodu.

Zapamti, chedo moje, da svako osvajanje i otcjepljenje nije toliko opasno za narod koliko je shtetno za narashtaj. To mozhe shtetiti samo jednom narashtaju, a ne narodu. Narod je, chedo moje, trajniji od narashtaja i od svake drzhave. Kad-tad narod c'e se spojiti kao voda chim puknu brane koje ga razdvajaju. A jezik, chedo moje, jezik je ta voda, uvijek ista s obje strane brane, koja c'e kao tiha i moc'na sila koja bregove roni opet spojiti narod u jedno otachastvo i jednu drzhavu.

6. ZAVJEShTANJE CRKAVA

Kad chovjek zida kuc'u ne zida je za sebe, nego za svoju djecu i unuchad. Tako nastaje porodica i domac'instvo.

Kad vladar zida crkvu, ne zida je za sebe, ni za svoje sinove, ni unuchad, nego za narod koji c'e je kroz vjekove pohoditi. Tako se stvara drzhava.

Kuc'a je ono shto ostaje poslije chovjeka.

Crkva je ono shto ostaje poslije vladara.

Kuc'a ostaje djeci, crkva narodu.

A crkva je chedo moje, velika korablja, ladja koja plovi prema dubokim i dalekim nama neznanim vremenima i ljudima. U koji god vijek doplovi, doveshc'e i nas i pokazati nas nashim josh nerodjenim potomcima.

Sretan sam i miran, chedo moje shto je sada moja Studenica, zaplovila prema vjekovima.

U opshtem potopu vremena samo su takve korablje, poput Nojeve ladje, kadre da nas spase najvec'eg od svih ponora, od zaborava. A mi c'emo, chedo moje, koji sagradismo crkve, biti u njima vremeplovci na tim velikim korabljama.

Az Nemanja sin Zavide i az Stefan zhupan velji i az Simeon monah plachem i zhalim za onim divnim ljudima chiji smo potomci a koji nisu mogli na svojim troshnim gradjevinama doploviti do nashih dana. NJihove kolibe i bajte bile su troshnije od njih samih i nisu ih mogle donijeti do nashih dana. NJihove divovske likove naziremo samo kroz nejasne obrise priche i pjesme.

A mi smo uzidani u svoje crkve tvrde gradje, kadre da odole strashnim udarima vremena. Sve sam kamen i mramor, najtvrdje shto postoji na svijetu. Uzidali smo sebe u svoje crkve, ispisali svoju vjeru i zhivopisali svoje likove u njima.

Nashi daleki potomci prepoznac'e nas u Studenici Znac'e ko smo i kakvi smo. I, chedo moje, bic'e ponosni shto nas imaju, pouzdano znam da hoc'e. Ponosic'e se shto su pleme nemanjic'ko.

Chedo moje, kad sam naumio da gradim Studenicu, imao si samo osam ljeta. Pitao sam protomajstora koliko mu je potrebno ljeta da sagradi crkvu.

— Sedam — odgovorio je kratko.

— Mnogo je, protomajstore!

— Ako ti je gradim najmanje sedam ljeta, trajac'e ti najmanje sedam vjekova.

— A za koliko je, protomajstore, ljudi mogu razrushiti?

— LJudi za sedam dana, vrijeme za sedam vjekova, veliki zhupane. Ali ni poslije sedam dana, ni poslije sedam vjekova Studenica ti nec'e nestati jer c'u je graditi tako da bude velichanstvena i prelijepa. Nagledao sam se, veliki zhupane, mnogo ljepshih i velichanstvenijih rushevina nego shto su gradjevine koje su tek zavrshene.

Eto, chedo moje, gradite za danas, gradite za sutra, ali gradite i za vjekove. Kad se gradi za narod, onda to shto se gradi mora biti trajno i jako kao sam narod.

7. ZAVJEShTANJE DRZhAVE

Drzhava i narod nisu isto.

Narod je stariji od drzhave. On je stariji od svega.

Narod je trajniji od drzhave. Postoji prije drzhave i ostaje poslije nje.

Jedan narod mozhe biti u vishe drzhava, i jedna drzhava mozhe imati vishe naroda.

A sada, chuj me, chedo moje, dobro me chuj. Jedan narod, jedna drzhava, to je moj naum bio i ostaje, i ja vam ga predajem u zavjet svima, od sada pa dovijeka.

Srbi josh nemaju svoju drzhavu, nego su se rasuli po drugim, tudjim drzhavama.

Slaveni su svojim mnoshtvom pritisli zemlju od sjevernih do juzhnih mora. Mogli su biti najvec'e carstvo na zemlji i najvec'i narod pod nebom. Ali oni su bili i ostali josh uvijek samo mnoshtvo u tudjim drzhavama.

Svako se nashe pleme bije da stvori svoju drzhavu. Veliki slavenski narod rasitnio se u male narode i josh manje drzhavice. A mala drzhava na svijetu je isto shto i mala riba u moru i sluzhi da je velika proguta.

Shta su velike drzhave nego velike ribe koje su se nagutale malih.

Srbija je, chedo moje, bila premala drzhava u ustima velike Vizantije. Uvijek je virila iz utrobe velikih drzhava. Chim nas je koja od tih grabljivica ispustila ili smo se sami iskoprcali, odmah nas je druga zgrabila.

A najvec'a nam je nevolja bila shto bi svako na svom brijegu i svako u svojoj dolini od svoga vlastelinstva hotio praviti svoje carstvo.

A ja sam, chedo moje, uz sve to odluchio da stvorim drzhavu svih Srba, i stvorio sam je. Nisam stvorio ni kraljevstvo, ni carstvo. To vama ostavljam. Ima nas Srba dovoljno i za kraljevstvo i za carstvo. Ja sam stvorio veliku zhupaniju pred kojom su se zaustavljala i uzmicala velika i mala carstva i kraljevstva.

U mojoj drzhavi ne mozhe vishe svako selo sanjati da postane carevina. Sada, chedo moje, imamo svoju drzhavicu, potvrdjenu vlastitom silom i zlatopechatnim carskim i kraljevskim poveljama.

Chuvajte je, shirite i jachajte. Imate gdje da je shirite i imate s kim da je jachate. Svuda oko vas, u tudjim drzhavama, zhive nashi istokrvni i istojezichni suplemenici.

Nas Srba vishe je izvan drzhave nego shto nas je u nashoj drzhavi. To znachi, chedo moje, da je ova moja drzhava, samo pochetak, nachalo. To je kao kad pochne porodjaj pa se pomoli samo djetinja glavica.

Chedo moje, pokrenu se iskonski naponi i trudovi u zheni, i pojavi se glavica, pa dio po dio tijela. Tako se radja chovjek. ROZhDAETSJA ChELOVEK!

Pokrenu se iskonski nagoni mnogih narashtaja i plemena iste krvi i jezika i pochnu se okupljati u jednoj drzhavi. Tako se radja narod. NAROD ROZhDAETSJA!

Blizhi se kraj, chedo moje, zhivota mojega, a ja mogu objaviti najradosniju vijest: radja se veliko chedo moje Srbija!

ROZhDAETSJA SERBIJA!

8. ZAVJEShTANJE VLASTI

Kad sam se rodio, imao sam sve, a dobio ime Nemanja, onaj koji nishta nema...

U Srbiji je, chedo moje, bolje biti prosjak nego car.

Svuda je to tako. Umre car, dodje drugi, njega ubije trec'i, trec'ega svrgne chetvrti, dok petoga ne svrgne shesti i tako ide redom dok je careva i carstva.

Najgore je kad nema ni carstva ni cara, ni kraljevstva ni kralja, ni vlasti ni vladara, nego samo pust i raspushten narod, kakav je nash, spreman da svakoga olako prihvati za cara i gospodara i da ga josh lakshe zbaci i odreche ga se kao gubavca.

Prosjaku se to ne deshava.

Ja sam, chedo moje, imao srec'u i nesrec'u da vladam Srbijom. Najvishe shto sam mogao postic'i to je da budem veliki zhupan, megaloiupanos, a to je chesto bilo, u sushtini, biti samo veliki sluga velikih careva.

Tudji carevi i kraljevi ne dadoshe nam da osnujemo svoje kraljevstvo i carstvo. Najvec'a milost careva pochinjala je i zavrshavala se time da meni, velikom zhupanu, daju da vladam ovim narodom, s kojim oni sami ne mogu izic'i na kraj, jer nas nikada ne mogu ni pokoriti ni priznati nas za sebi ravne.

Treba im neko ko c'e umjesto njih da se bakc'e sa ovim pustim i vrletnim narodom, da im kupi vojsku za ratove, ubire poreze i da ih kao veliki neprobojni zhivi zid chuva od drugih naroda na granicama carstva.

Dok to chinimo, dobri smo, mozhemo biti i veliki zhupani. Pomislimo li na sebe i svoju drzhavu, eto ih sa velikom vojskom da nas kazne i pokazhu nam ko je gospodar a ko sluga u nashoj rodjenoj zemlji.

A kada krenu u pohod na Srbiju, vishe rachunaju na nashe vojskovodje nego na svoje. Ispred svoje vojske shalju glasnike da objave kako c'e car srushiti velikog zhupana, a na njegovo mjesto postaviti onoga vojskovodju srpskog ili kneza koji mu najvishe pomogne.

Srpski polkovi prelaze tada, jedan po jedan, na stranu carevu, a veliki zhupan bjezhi sa malo pristalica u najdublje shume i pec'ine, ili trazhi zashtitu kojeg drugog cara.

Srpskog vladara ne prizna niko, ni car ni kralj, ni papa ni patrijarh, ni tudjinac ni brat, pa ni posljednji opanchar. U Dioklitiji je bio bash jedan ubogi opanchar Blazh. Ni taj siromashni opanchar nije me priznavao. Dojadilo opancharu shilo i oputa pa se odmetne u shume i na drumove i nakupi dosta druzhine, sve istih kao on. Naumio Blazh opanchar da se okruni i zavlada ne samo shumom i drumom nego i cijelom drzhavom.

Chedo moje, kad to naumi opanchar, kako nec'e knez i vojvoda. Na kraju sve je ostajalo kako je i bilo, samo je shilo ostalo bez opanchara, knezhevine bez knezova, a vojske bez svojih vojvoda. Bog i svi sveci su mi pomagali.

Chedo moje, shta je drugo nasha istorija nego neprekidno postavljanje i svrgavanje vladara, bezbroj pokushaja da se uspostavi vlast i drzhava.

Kad sam se rodio, imao sam sve, a dobio ime Nemanja, onaj koji nishta nema. Drugo mi je ime Stefan, onaj koji nosi vijenac, Stefanos, ovjenchani, a na moju glavu nije pao ni vijenac ni kruna. Sada sam Simeon monah, a od sveg imanja ostalo mi ovo oronulo tijelo, a od vlasti gola dusha. Sad ovo tijelo predajem zemlji po kojoj je hodilo, a dushu svoju grijeshnu prepushtam tebi, chedo moje, da je molitvama svojim ochistish od grijehova pred sudijom nebeskim.

9. ZAVJEShTANJE KNJIGE I PISMA

Narod koji nema svoje knjige i svoga pisma, svojih knjigopisaca i svojih knjigoljubaca ne mozhe se nazvati narodom.

Izgovori, chedo moje, nashu najvec'u rijech, izgovori SRB, pa mi reci koliko ti u ushima traje. Tren. Izgovorena rijech traje dok se izgovara, pa nestaje kao dah iz grudi koji ju je proizveo.

Samo napisana rijech ostaje.

Reci AZ, BUKI, VJEDI, GLAGOL, i sve c'e te rijechi odletjeti kao ptice u jatu chim ih izgovorish. A napishi ih na kamenu, drvetu, na kozhi jelenjoj ili na troshnome listu papirusa i uvijek c'esh ih nac'i tu gdje si ih ostavio.

Napisana rijech traje duzhe od usta koja su je izgovorila, i grla iz kojeg je doviknuta, i ushiju koje su je chule. Traje vjechno. Kad je za hiljadu godina pronadju nijemu na papiru ili kozhi, prozboric'e. I ja sam, sine moj, vidio i chatio knjige starostavne, pisane prije hiljadu godina. I sam chitash knjige izashle iz glava koje su davno postale prah ili, su se odavno pretvorile u shuplje lobanje.

Od nas c'e, chedo moje, ostati ono shto bude zapisano u knjizi.

Sada pipamo po mraku proshlosti i trazhimo u dalekoj istoriji neshto o nama Srbima i ne nalazimo nikakvog traga ni glasa o nama. Kao da nas nije bilo. A bili smo i tada. Jer da nismo bili tada, ne bi nas bilo ni sada. I mi Srbi smo Adamova djeca. Bilo nas je, ali nismo zapisani. Samo zapisani narodi ulaze u istoriju.

Kazhem ti, milo moje, govorenje je razgovor sa trenom. Pisanje je razgovor sa vijekovima, i mi moramo zapocheti nash veliki razgovor sa nashim potomcima u vijeke vjekova, VO VJEKI VJEKOV, sine moj.

Slovo je chudno sjeme. Pismena su najbolje zrnje sjemeno svakoga naroda. Klija sa papira poslije hiljadu godina i rascvjetava se u glas i rijech, u sliku i prichu, u misao i chuvstvo, i u davne srca otkucaje.

Chedo moje milo, ono shto narod ne mozhe machem ni plugom, mozhe knjigom i pisalom. Pisalo od suve trske ili od lakoga pera ostavlja dublje brazde od rala i motike.

Glagoljati znachi prolaziti, a pisati znachi ostajati.

Narod koji nema svoje knjigopisce i knjigovijedce nema svoje povijesti u proshlosti ni zhivota u buduc'nosti. Mi smo ponekad bivali zapisivani tudjom rukom u tudjim knjigama i tudjim pismom. A pero u tudjoj ruci, sine, opasnije je od macha. Postac'emo narod kad se svojom rukom zapishemo u svojim knjigama i svojim jezikom i pismom.

Dobar knjizhevnik vishe vrijedi nego tri ljute vojvode i tri velika grada. Dobar vojvoda mozhe osvojiti svaki grad, a drugi ga mozhe preoteti. Knjigu niko ne mozhe pokoriti, a mnoge zemlje i gradove sachuvala je knjiga medju svojim tvrdim koricama.

Chedo moje, ruka ti je vichna i vjeshta peru i hartiji. Bog te je obdario i odredio da nas ti prvi chitko zapishesh u knjige. Zapishi nas u knjigu naroda na ovome svijetu da se zauvijek zna da smo bili, da jesmo i da c'e nas biti.

10. ZAVJEShTANJE PJESME I SVIRKE

I pjesma, chedo moje, pjesma i svirka chine narod.

Svaka ptica svojim glasom pjeva. I svaki narod ima svoj glas i svoju pjesmu po kojoj se poznaje.

Kad sretnesh stranca, ne pitaj nikada ko je i odakle je. Pusti ga da zapjeva ili zasvira i sve c'e ti se samo kazati. Odmah c'esh znati da li je Bugarin ili Grk, da li je doshao iz ravne Ungarije ili iz prekomorskih zemalja. Ako mu jezik ne mozhesh razaznati, njegovo pjevanje i sviranje uvijek c'esh razumjeti. Gusle i diple, trube i tambure, svirale i citre govore sve jezike svijeta.

Ali kao shto ptica nikad ne iznevjeri svoj pjev, tako ni nijedan narod ne mozhe pjevati tudjim glasom i tudju pjesmu. Shta bi, chedo moje, bilo da slavuj zagrakc'e, a lastavica zapuc'puriche? Ne bi to bilo prirodno niti Bogu ugodno. Neka uvijek orao klikc'e, c'uk c'uche, a svaki narod neka pjeva svoju pjesmu svojim glasom.

Nije zlo, chedo moje, chuti i znati tudju pjesmu. Zlo je zaboraviti i ne znati svoju. Teshko onome ko svoju pjesmu ne pjeva.

Chudo je pjesma, sine moj.

U maleshnoj svirali, ne vec'oj od djetinjega prstic'a, mozhesh ponijeti cijelu Srbiju. Nashi polkovi, karavni i brodovi nosili su je od Hispanije do Persije. U sred Carigrada, kad god sam htio doznati ima li kojeg Srbina na Bazaru, slao sam svirca da iz male svirale pusti nashu svirku. I, gle chuda, ona je privlachila svakoga Srbina koji se tu u tudjini zatekao. Prepoznali su svoju pjesmu u vasharskoj vrevi i prilazili joj kao omadjijani.

KRILA BOG NE DADE ChELOVJEKU NO ANGELU. Umjesto krila Bog je chovjeku dao pjesmu da na njoj LETJETI MOZhET JAKO ANGEL. Ako je ishta u chovjeku andjeosko i bozhansko, onda je to pjesma.

Pjesma je bestjelesna kao i dusha chovjekova. U pjesmi dusha narodna obitava.

Tijelo chovjekovo zemlji tezhi, a dusha i pjesma nebu u visine. Pjesma se uzdizhe iznad TJELESNAGO SOSTAVA ChELOVJEChESKAGO.

Sve shto se obichnom rijechju i prichom ne mozhe iskazati, staje u pjesmu i svirku. Zato se pjevanje i sviranje nikada ne mozhe rijechima isprichati. Pjesmu mozhesh samo chuti i osjetiti onim svojim duhovnim chestima iz kojih je i sama pjesma sastavljena.

Poput proljetnog vjetra pjesma leti visoko nad zemljom i lebdi nad vodama. Ona je krilati duh i dusha chovjekova i narodna.

Nevidljivo treperenje pjesme prolazi kroz sve zidove i bedeme. Tvrdjave za nju ne postoje. Prolazi kroz kljuchaonice dveri i okana zatvorenih. Slushao sam pjesmu kako nevidljiva izlazi iz tvrdih tamnica pored budnih strazhara. I sam sam je chesto iz tamnice pushtao u slobodu.

Chedo moje, Srbija je tamo dokle god dopire nasha pjesma i svirka. I zapamti da je ta vazdushasta struja pjesme iz svirale najtvrdja granica naroda i drzhave. Tvrdjave i gradovi od kamena osvajaju se i rushe i lako zarastaju u trave i zhbunje, kuc'e i dvorci se pretvaraju u pepeo. Jedina nerazrushiva granica i tvrdjava narodna je pjesma i svirka. Chujesh je, a ne vidish je. Postoji, a nevidljiva je. Neopipljiva je kao dushe. Machevima je ne mozhesh isjec'i, strijelom je ne mozhesh pogoditi, kopljima je ne mozhesh probosti. Oganj je ne mozhe sagoriti, voda je ne mozhe potopiti.

Zato ljubite, chedo moje, svoju pjesmu i svirku kao dushu svoju. I pazite dobro da vam pred kuc'om nikad ne zasvira tudja pjesma i zaigra tudje kolo.

11. ZAVJEShTANJE IMENA SRPSKIH

Chuvajte, chedo moje, srpska imena. I po njima se nash narod poznaje medju drugim narodima. Imena nashih otaca i matera, nashe brac'e i sestara i nasha rodjena imena, Rastko sine, sveta su koliko i ova svetachka koja sada nosimo.

Sveshtenici tudji, i grchki i latinski, rado bi nam tudjinska imena ponadijevali. Rado bi nam zatrijeli svako ime srpsko i svako sjeme srpsko.

A shta bi bilo kad bi bash svi Srbi sebi sveta imena ponadijevali?

Bojim se da onda vishe ne bi bilo Srba. A vjera nasha nije da unishti Srbe, Srbiju i sve shto je srpsko, nego da ih ukrijepi. Prelijepa su srpska imena.

Uzmi chedo moje, bilo kakvo srpsko ime. Uzmi, evo, Dobrashina. Pa shta fali nashemu Dobrashinu? Ima u tom imenu, u Dobrashinu, mnogo dobra i neshto vishe od dobra, jer da nije tako, bio bi prosto Dobro. Tako i nashe ime Dobrilo, ne znachi samo da je dobar nego i da druge dobri i prodobrava. Shta bi mi, chedo moje bez nasheg Dobre i Dobrasha, Dobrashina i Dobreshe, Dobrice i Dobrihne, Dobrila i Dobromila, Dobrimira i Dobrinka, Dobrishe i Dobrivoja, Dobroja i Dobroje, Dobrohvala i Dobroljuba, Dobromira i Dobronje, Dobroslava i Dobrote? Narod koji ima toliko dobrote u svojim imenima mozhe biti samo Bozhiji narod. Imenima svojim oni chuvaju dobrotu, zhude za njom i pronose je svijetom. Ne smijemo im oduzimati tu dobrotu, u dushu ih dirati. U imenima je dusha narodna.

Ne kazhem ja, chedo moje, da ne valja i nashem narodu davati sveta imena. Valja, ali ne svima i ne silom. Polako i pomalo, kao shto se kvasac i so u hljeb mec'e da hljeb nabuja i bude ukusniji. Ni hljeb u kojemu je previshe soli i kvasca nije za jelo.

Mi smo, chedo moje, otpocheli veliku vojnu za vjeru i za Srbiju. A u toj vojni mi ne smijemo dobiti vjeru i izgubiti Srbiju.

Bozhe, shta chinimo? Oduzimamo ovome narodu njegovu staru vjeru, unishtavamo njihova svetilishta i stare bogove. Zabranjujemo njihove stare obrede i obichaje. Dushu mu prevrc'emo. Evo sad pocheli smo da mu imena zamjenjujemo tudjim iako svetim imenima. Bozhe, hoc'e li ishta ostati od ovoga naroda? Hoc'e li ga biti kad sve posvrshavamo shto smo naumili? Hoc'emo li iza sebe ostaviti samo pustosh i rushevine? A rushiti moramo, rushiti i unishtavati da bismo mogli stvarati. O Bozhe, daj nam da shto vishe stvorimo, a da shto manje unishtimo i srushimo.

Ne dirajmo im u imena. Nevina su im i prelijepa. Dodajmo im pokoje sveto ime i bic'e dosta i Bogu i narodu. Zashto da im dajemo tudja i nevoljena imena, za koja oni ne znaju ko ih je i zashto nosio. Ne oduzimajmo im ono shto im je najmilije i najljepshe, shto im je ljubav smishljala i u imena stavljala. U tim imenima im je tajna zhivota, ljubavi i srec'e. Smislili su najljepsha imena na svijetu, prelijepa zvukom i bogata smislom. Bilo bi odvec' tuzhno kad u ovoj zemlji ne bi vishe bilo Drzhislava, Vojislava i Vladimira. Ko bi nam drzhavu stvarao, drzhavu branio i drzhavom vladao? Shta c'emo dobiti kad nam proste chobanice i sebarke postanu Anastazije, Teodore, Simonide, Veronike i Magdalene ili neke druge svetice i carice? Hoc'e li biti bolje od nashih Milica, Danica, Cvijeta ili Tankosava? Koliko radovanja ima u Radojki i Radovanu, miline u Milinki i Milunu, slave u Slavni i Slavoljubu, tishine u Tijani i Tihomiru? Bujne li kose u Kosari, milja li u Miljani i Miljanu, mirisa u LJubici i Miomiru, dushe u Dushanu i Dushici. Zlatko i Zlata zlatom nas pozlac'uju, Srebrenka nas srebrom srebrila. Ko bi nas branio da nemamo toliko Branislava. Ko bi od nas zlo odgonio da nam nije Zlogonje. Bilje ne bi se zvalo biljem da nije Biljane. Za blagost ne bismo znali da nije Blazha, Blagoja i Blazhenke. Ko bi nam njezhnost chuvao da nije Grube, Grubishe i Grubana. Mir nam ne bi imao ko ljubiti da nam nije Miroljuba i Miroslava. Najljepsha pjesmarica mogla bi se ispjevati od nashih imena, u nisku bi se kao biseri mogla ovako nizati nasha imena! A shta mi chinimo?

Zato dobro zapamti, chedo moje milo: nikada nec'emo biti vec'i hristjani ako manje budemo Srbi.

Ja se divim silnoj moc'i nashega naroda da sve uchini slichnim sebi, da sve posrbi. Vidish li shta se deshava: mi bismo da pohrishc'animo Srbe, a oni posrbe hrishc'anstvo. Ni jedan narod na svijetu nije samo primio i dobio hrishc'anstvo. Svaki narod i daje neshto hrishc'anstvu. I srpski narod ima shta da daje hrishc'anstvu. A kad mu dade, hrishc'anstvo vishe ne mozhe da mu bude tudje, nego njegovo. I shto mu vishe daje, i shto vishe od njega kroz svoju dushu prima, to ovaj narod sve vishe postaje hrishc'anski. Ja vishe volim posrbljenog hrishc'anina nego hristijaniziranog Srbina, jer je na svijetu mnogo hrishc'ana, a jedan je Srbin. Mnogi bi sa istoka i sa zapada da nas kroz hrishc'anstvo posvoje i unishte, a na nama je, chedo moje, da u hrishc'anstvu opstanemo i svoji ostanemo. U tom je smisao nashe vjere.

Nasha vjera jeste hrishc'anska, nashe hrishc'anstvo je pravoslavno, a nashe pravoslavlje je srpsko. Tako je i tako c'e se zvati. To je moja vjera i moje VJERUJU.