| Transliteracija | Latinica || laban.rsBiblioteka → Cirilica-aorta srpskog nacionalizma

Veselin Matovic'

C'irilica — aorta srpskog nacionalizma

1.

Istorija srpskog naroda, pored svih drugih, biljezhi i dvije pobune zbog zabrane c'irilice, obje protiv istog njenog progonitelja — Austrougarske Carevine.

Takvih zabrana, zvanichnih i nezvanichnih, bilo je kudikamo vishe (jednu, u Hrvatskoj, sproveo je i pjesnik Ivan Mazhuranic', za vrijeme svog banovanja od 1873. do1880. godine), ali one nikada nijesu imale znachajnijeg uchinka u narodu, chak ni na prostorima koji su bili pod najjachim pritiskom latinizacije: Dalmacija, Banija, Slavonija, Srem, odnosno prostor nekadashnje Vojne Krajine. Srbi su, i pored svih iskushenja, uglavnom, ostajali vjerni svom praotachkom pismu, sve do novijeh vremena, uvijek ga dozhivljavajuc'i kao znamen bez koga ne bi bili ono shto jesu. Deshavalo se chak i da prevjere, ali i tada je posljednje shto su napushtali bila c'irilica. Mnogi Srbi katolici u Dalmaciji, Dubrovniku, Boki Kotorskoj i drugdje, sluzhili su se c'irilicom, kao i fratri u Bosni i Slavoniji sve do 18. vijeka. Poznati pisac, nadbiskup barski i primas srpski Andrija Zmajevic' (16241694), koji je za sebe govorio da je „vatreni katolik i vatreni Srbin”, pored latinskog pisma, sluzhio se i c'irilicom. U Bosni su i muslimani i katolici, kao i pravoslavni, pisali c'irilicom, sve do dolaska Austrougarske, 1878, kada je u shkolama uvedena c'irilica za pravoslavne, a latinica za katolike i muslimane.

Chakavci Hrvati i pokatolicheni Srbi u Primorju i Dalmaciji sluzhili su se i glagoljicom sve do kraja 18. vijeka.

Srbi pravoslavni nikada i nigdje se, do 1918. godine, nijesu sluzhili latinskim pismom, ni latinicom. Katolici nesrbi, na juzhnoslovenskim prostorima, dakle — chakavci i kajkavci, Hrvati, sluzhili su se latinskim pismom od njihovog pokatolichenja, nakon Splitskog sabora 1059, i, uglavnom, pored svog chakavskog i kajkavskog — latinskim, italijanskim i njemachkim jezikom, sve do 1836, kada su tzv. ilirci i njihov predvodnik Ljudevit Gaj, prihvatili srpski (shtokavski) kao svoj knjizhevni jezik i s njim latinicu, srpski oblik latinskog pisma, koje je Vuk Karadzhic' 1827. god. prilagodio glasovnom sistemu srpskog jezika, a Hrvati ga, kasnije, nakon pohrvac'enja Srba katolika, proglasili hrvatskim pismom.

Glavni cilj nametanja latinskog pisma (kasnije latinice), slovenskoj populaciji na Balkanu, kao shto je poznato, bio je, prije svega, vjerska asimilacija i potiskivanje pravoslavlja sa prostora koji Rimokatolichka crkva oduvijek smatra svojim dominionom. Danashnji pokushaj rasrbljavanja i latinizacije Crne Gore, uvjerava nas da ona od toga i dalje ne odustaje i da proces konvertitstva i unijac'enja na Balkanu, nazhalost, ni do danas nije zavrshen.

Zabranama c'irilice i asimilaciji Srbi su se tokom istorije odupirali na razne nachine, ponajvishe snagom svoje vjere i strpljivoshc'u, a kada im nije preostajalo nishta drugo, znali su i da se pobune.

Prva takva pobuna desila se na prostoru nekadashnje Karlovachke mitropolije, i trajala od 1779. do 1785, a povodom pokushaja, prvo carice Marije Terezije 1779, a zatim njenog sina cara Josifa II 1781, te 1784, da u svojoj carevini zabrane shtampanje knjiga c'irilicom i njenu upotrebu u shkolama. Valja znati da je u tom vremenu zabrana upotrebe c'irilice uvijek podrazumijevala praktichno i zabranu pisanja srpskim jezikom, jer Srbi, ne samo shto nijesu htjeli (chuvajuc'i svoj identitet, „karakter narodni”), nego je za vec'inu njih bilo i nemoguc'e srpski jezik pisati latinskim pismom. Bio je to vjekovima veliki problem i za dubrovachke i primorske pisce (iz Boke Kotorske, na primjer), koji su pisali srpskim (shtokavskim), ali i za one, sjevernije, u Dalmaciji, koji su pisali hrvatskim (chakavskim) jezikom. Sachuvani su zapisi u kojima se neki dubrovachki pisci zhale kako im je teshko „nashe”, „slovenske”, tj. srpske, rijechi pisati latinskim slovima, pa su zbog toga mnogi pisali latinskim ili italijanskim jezikom. Latinichno pismo bilo je tudje i (bez grafema za glasove: c', ch, lj, nj, zh. sh, dj, dzh), vrlo nepodesno i Srbima i Hrvatima, sve dok ga Vuk Karadzhic' 1827, nije prilagodio srpskom (shtokavskom) jeziku. Poslije njega, 1830, Ljudevit Gaj je pokushao da ga, po uzoru na cheshku latinicu, prilagodi hrvatskom i slovenachkom (kajkavskom) jeziku, ali je od toga odustao vec' 1836, i, zajedno sa svojim ilircima, prihvatio srpski jezik i srpsku (Vukovu) latinicu.

2.

Druga, skoro sasvim zaboravljena i malo kome poznata pobuna zbog zabrane c'irilice, desila se u Crnoj Gori, nakon njene okupacije 1916. godine, kada austrijska vlast, naredbom generalnog guvernera Viktora Vebera, zabranjuje upotrebu c'irilice u shkolama, ustanovama i poshtanskom saobrac'aju, a iz shkolskih programa iskljuchuje narodne epske i patriotske pjesme kao i predmet Srpska istorija. Tome se, iako je bilo nezadovoljstva i u drugim sredinama, jedino odluchno, podnoshenjem otkaza na sluzhbu, suprotstavila grupa uchitelja iz Bjelopavlic'a, njih chetrnaest, zbog chega su ubrzo uhapsheni i stavljeni pod vojni sud. Ostavke koje su potpisali u vojnoj komandi u Danilovgradu, 19. oktobra 1916, ovako su obrazlozhili: „C'irilica je srpska istorija — arterija, aorta srpskog nacionalizma, a mi smo spremni da budemo srpski uchitelji i nec'emo da budemo anacionalni. Da bismo ostali dosledni pozivu srpskog uchitelja u Crnoj Gori, chast nam je izvijestiti komandu da sa ovim podnosimo ostavku na svoju dosadashnju duzhnost.”

Nakon dvoipomjesechne istrage izrechene su im presude, kao i trojici njihovih navodnih podstrekacha, pravnicima: Nikoli Dragovic'u, Marku Jovic'evic'u i Radovanu Boshkovic'u.

Uchesnici pobune bili su: Vuksan Radovic', Savo Djurovic' i Velizar Djuranovic', koji su poslije izdrzhavanja kazne od tri mjeseca, pushteni na slobodu, dok su jedanaestorica njih (osudjeni na chetiri, odnosno pet mjeseci zatvora): Ilija Mijushkovic', Tripko Brajovic', Andrija Dragovic', Savo Jovovic', Tomo Dragovic', Radovan Popovic', Miladin Vujadinovic', Novo Vuchinic', Blazho Radonjic', Cvetko Stanishic' i Jaksha Brajovic' — internirani u Boldogason, a kasnije u Nezhider, gdje su ostali sve do kraja Prvog svjetskog rata. (M. Brajovic', za razliku od P. Radonjic'a, navodi da su i Velizar Djuranovic' i pravnici Dragovic', Jovic'evic' i Boshkovic' osudjeni na chetiri mjeseca, shto bi znachilo da su i oni bili internirani.) Medjutim, cilj ovoga rada nije da utvrdjuje chinjenice te vrste, to je tema za kvalifikovane istorichare. Njegov cilj je da, u kontekstu danashnjih zbivanja u vezi sa srpskim jezikom i pismom, posebno u Crnoj Gori, podsjeti javnost na ovaj visheznachno opominjuc'i dogadjaj — razumije se, s najvec'im divljenjem i poshtovanjem prema svim njegovim uchesnicima jednako, koji, naprosto, ne smije biti zaboravljen, i obratno: da naspram njegove svjetlosti, i mjerec'i etichkim arshinima njegovih uchesnika, osmotri danashnji odnos srpskog naroda prema c'irilici kao temelju svoje nacionalne kulture.

Nazhalost, o ovom dogadjaju, iako dostojnom da se uvrsti u najljepshe primjere „chojstva i junashtva”, nije kako izgleda, sachuvano mnogo arhivskih dokumenta i sve shto se o njemu zna potiche uglavnom iz dnevnika dvojice njegovih uchesnika: Jakshe Brajovic'a i Toma Dragovic'a, koji se nalaze u vlasnishtvu njihovih potomaka. Oni su posluzhili kao osnovni izvor podataka i autorima Milu Kordic'u i Mijajlu Ashaninu (1985) , Peru Radonjic'u (2000) i Milanu Mishu Brajovic'u (2005) koji, pishuc'i s posebnim pijetetom o ovoj „zaboravljenoj stranici istorije”, njene uchesnike oznachavaju kao „mjerilo vrijednosti mjesta u kom su zhivjeli” i „najodgovornije graditelje patriotske svijesti” (Radonjic'), odnosno kao „chuvare narodne tradicije”, „hrabre sinove crnogorskog naroda”, „uchitelje zasluzhne narodnog priznanja” itd. (Brajovic') Svrstavajuc'i ih medju najznachajnije predstavnike Bjelopavlic'kog plemena, Brajovic' donosi potpunije biografije najistaknutijih medju njima: Ilije Mijushkovic'a, Toma Dragovic'a, Jakshe Brajovic'a i Save Jovovic'a, kao i njihove fotografije. On se poziva u dva maha i na tekst objavljen 1937. u nikshic'koj „Slobodnoj misli” Jedna uchiteljska generacija zasluzhna narodnog priznanja, ali, shteta, ne navodi ime njegovog autora, niti tachan datum njegovog shtampanja. Ipak, iako se ne radi o shirim i studioznijim istrazhivanjima, na osnovu onoga shto nalazimo u radovima Kordic'a i Ashanina, odnosno Radonjic'a i Brajovic'a , moguc'e je sklopiti cjelovitu sliku (sa nizom upechatljivih detalja) o ovom zaista zadivljujuc'em primjeru ne samo pozhrtvovanja u odbrani ljudskog i profesionalnog dostojanstva nego i o karakteru i snazi nacionalne (srpske) samosvijesti tadashnje crnogorske inteligencije i crnogorskih rodoljuba, koju u svojim izvjeshtajima general Viktor Veber, tadashnji generalni guverner Crne Gore, vidi iz pozicije svog antisrpstva, identichno sa stavovima nekih danas vodec'ih politichara u Crnoj Gori, kao „zadojenost velikosrpskim i panslavistichkim idejama, koje su im duboko lezhale u srcu” .

Pobuni je, kako nas obavjeshtavaju navedeni autori, prethodio skup bjelopavlic'kih uchitelja u Danilovgradu, na kome je doshlo do neslaganja oko nachina otpora (istupanjem iz sluzhbe) ovome „dobro smishljenom i cinichnom ataku uperenom protiv uchitelja, chuvara narodne tradicije, koje je trebalo slomiti” . „Stariji uchitelji (osim Ilije Mijushkovic'a — prim. V. M.) nijesu se saglasili sa ovim vidom otpora i prihvatili su lojalno obaveze koje su zahtijevala nova programska pravila, motivishuc'i to osnovnom obavezom uchitelja u opismenjavanju mladih narashtaja” . Nasuprot njima, chetrnaest „mladih i tek svrshenih uchitelja”, ne zhelec'i da sluzhe neprijatelju, iako usamljeni, „latinica je u drugim sredinama prihvac'ena bez otpora” (Brajovic'), chvrsto odluchuju da podnesu ostavke. Po svemu sudec'i, prvo njih trojica: Jaksha Brajovic', Andrija Dragovic' i Sava Jovovic', pa nakon nekoliko dana i ostalih jedanaest .

„Chinovnik u komandi bio je Srbin iz Vojvodine. Pokushao je da odvrati mlade uchitelje od ostavke.

Ja sam Srbin. Sin sam popa pravoslavnog. Ja vama i vashem narodu zhelim dobro. Bic'ete odmah strijeljan, rekao je chinovnik.”

Medjutim, uchitelji su ostali pri svome.

3.

A s kakvom se lakoc'om i sa kakvom sigurnoshc'u u ispravnost onoga shto chine, ovi hrabri ljudi odluchuju na takav gest, smatrajuc'i da onaj ko hoc'e da ostane dosljedan pozivu srpskog uchitelja ni u kakvim okolnostima zavjetne vrijednosti svojih predaka: c'irilicu i nacionalnu istoriju, ne smije dovesti u pitanje — vidimo i iz svjedochenja Save Jovovic'a, objavljenog u listu „Slobodna misao”, koje navodi Brajovic' . Tamo se kazhe:

„Primio sam se vrshiti duzhnost narodnog uchitelja pod upravom c'esarskih i kraljevskih vlasti, vjerujuc'i da c'e bivshi program osnovnih shkola ostati i dalje. Naredbom iz nastave izbacuje se c'irilica, srpska istorija i pjevanje nacionalnih pjesama. C'irilicom su ispisani svi kulturni tragovi nasheg naroda, a ne predavati nacionalnu istoriju znachilo bi odrec'i se proshlosti, sadashnjosti i buduc'nosti. Chast mi je izvijestiti komandu da sa ovim podnosim ostavku na svoju dosadashnju duzhnost” .

Slichno nalazimo i u zapisu Jakshe Brajovic'a:

„Promijenjeni su svi udzhbenici, osim za vjeronauku i matematiku, a i oni su shtampani latinicom. Kad sam dobio ovaj akt, napisao sam ostavku i poshao u Danilovgrad da je predam u mjesnu komandu. Bio sam uchitelj u Gostilju”. (Ovdje nedostaje samo chuveni odgovor „Ja predajem etiku”, kojim je profesor Milosh Djuric' odbio da potpishe akt o lojalnosti okupatoru 1941, i time profesorsku katedru zamijenio logorom na Banjici.)

Buduc'i da je poziv uchitelja moralno najodgovornije narodno zaduzhenje, prihvatanje programa koji namec'e okupator, za onoga ko je „spreman da bude srpski uchitelj” mozhe biti samo chin izdaje i sopstvenog naroda i sopstvene profesije, i ne mozhe se pravdati nichim, pa ni tako plemenitim ciljem kao shto je „opismenjavanje mladih generacija”. To je ispit chasti i duzhnosti, granichno pitanje, na koje postoje samo dva odgovora, iskljuchivog znachenja. „To je biti jedno ili drugo”: izgubiti, ili ochuvati — i ljudsko i profesionalno dostojanstvo! Nekom drugom, recimo, nekom trgovcu ili zanatliji, mozhda je i dozvoljena odredjena moralna elastichnost, odnosno mimikrija, da bi spasio glavu, ili zarad nechega slichnog, ali uchitelju, srpskom uchitelju — to nije dozvoljeno! Zato, ne dvoumec'i se, ovi nepokolebljivi pregaoci djeluju po moralnom nalogu svog bic'a i svoje profesije, koja — u krajnjem — odredjuje njihovu sudbinu. Pri tome naglashavaju: Chast nam je izvijestiti komandu da podnosimo ostavku!

Ovaj se iskaz, naravno, mozhe razumjeti i kao svojevrsna etikecijska formula (isto sretamo i u vec' citiranom tekstu ostavke koju navodi Jaksha Brajovic'), ali, da li je to samo prosta etikecija? S obzirom na okolnosti u kojima se sve ovo deshava, i s obzirom na represiju koju je nad bespomoc'nim narodom sprovodila okupatorska vojska, zapamc'ena po najstrashnijim zlochinima, odnosno na sankcije koje su ih ochekivale, mozhda i strijeljanje, njima nesumnjivo nije bilo do kurtoazije u obrac'anju okupatorskoj vojnoj komandi, nego, upravo suprotno: da naglase da im je chast da joj iskazhu neposlushnost! Da je tako uvjerava nas i njihovo drzhanje prije i nakom hapshenja, odnosno dvomjesechne istrage i sudjenja: prvo pokushaj ubjedjivanja da odustanu ili makar izmijene tekst ostavke (zbog koga su mogli biti „odmah strijeljani”), tako shto bi naveli da se povlache zbog navodne bolesti (chime bi njihov chin bio sasvim obesmishljen), a zatim tortura u podgorichkom zatvoru i prijetnje smrc'u. („Spavali su na golom patosu, bez ikakve posteljine” , „neprestano pod nadzorom” i uz „prijetnje da c'e biti objesheni”, „dva strazhara su bila u njihovoj prostoriji, a dva ispred vrata” itd.)

„Dok su uchitelji bili zatvoreni u kasarni, u Bechu je umro austrougarski car Franjo Josif I. Ispod prozora postrojavala se vojska da ide na misu za pokoj dushi umrlog cara, a na zgradi su bile crne zastave od krova do zemlje. U trenutku dok se vojska postrojavala za misu iz sale gdje su bili zatvoreni uchitelji grunula je crnogorska himna, zatim srpska, pa hrvatska i na kraju slovenachka.”

Nakon izricanja presude (to je uchinjeno noc'u!), prebacheni su u cetinjski zatvor, a odatle deportovani u Boldogason (logor u Madjarskoj) iz koga je onaj koji je ovo posvjedochio (Jaksha Brajovic') tri puta pokushao da pobjegne, i svaki put bio uhvac'en.

4.

Tokom sudjenja (predsjednik suda bio je Cheh, zvao se Slavik), isljednik Hrvat pitao je Brajovic'a: „Zashto nec'ete ovaj shkolski program, po njemu se radi i u hrvatskim shkolama?” Brajovic' je odgovorio: „Vi ste taj program prihvatili jer ste robovi. Mi nijesmo robovi, mi smo okupirana zemlja. Vi da ste slobodni, u vashim chitankama, bile bi pjesme o vashim velikanima — Shtrosmajeru, Zrinjskom, Frankopanu, Gubcu i drugima, a ne o austrijskim nadvojvodama i vojvodama Habzburshkim”.

Iz ovog primjera prometejskog prkosa (dovoljnog da opravda svaki ljudski zhivot), prije svega iz suptilne distinkcije: „Mi nijesmo robovi, mi smo okupirana zemlja”, a kao da je chitamo iz neke antichke tragedije, vidimo punu dubinu smisla njihovog zhrtvovanja. Okupirana nije shto i porobljena zemlja, sve dok u njoj ima onih koji se odupiru, koji ne pristaju, makar ih bilo samo chetrnaest. Njih je moguc'e ulanchiti i utamnichiti, ali oni i tada ostaju slobodni. Onoga chija je dusha slobodna, zaludu je sputavati lancima. Shtavishe, on je tek onda u prilici da, poput Brajovic'a, pokazhe ko su stvarno robovi: oni koji su spremni da zarad odbrane znamenja svoga naroda zhrtvuju vlastiti zhivot, ili njihovi dzhelati i tamnichari — koji, odrekavshi se sebe i svog imena, ispunjavaju tudju volju i sprovode tudje programe! I da okupacija dolazi od spoljne sile, ropstvo (porobljavanje) — iz unutrashnje slabosti.

Zadivljuju, medjutim, i druge formulacije kojima oni obrazlazhu svoje ostavke, u stvari, povlache (i podvlache) jasnu granicu prema onima koji svoju lojalnost okupatorskoj vlasti pravdaju stavom da je „osnovna obaveza uchitelja opismenjavanje mladih narashtaja”. Na prvom mjestu ona, koju u svom tekstu navodi Pero Radonjic', a koja cijelom njihovom pregnuc'u daje poseban smisao, odslikava karakter njihove nacionalne svijesti i rodoljublja, i, istovremeno, precizno, sveobuhvatno, jezgrovito i slikovito definishe znachaj i ulogu c'irilice u istoriji i kulturi, odnosno sveukupnosti bic'a srpskog naroda: C'irilica je srpska istorija — arterija, aorta srpskog nacionalizma!

I to je cijela istina! Zhivot srpskog narodnog (svetosavskog) organizma nezamisliv je bez c'irilice, kao i zhivot chovjekov bez srchane zhile. Najbolji dokaz za to su Srbi katolici koji su, s katolichenjem, napustili c'irilicu. Njihovi potomci odavno vishe nijesu Srbi. Shta c'e biti, i shta je vec' s danashnjim Srbima i njihovim potomcima, koji se odrichu c'irilice? Koliko li c'e oni josh dugo biti Srbi? Ne etnichki, nego u srcu svom, a srce je, kako nas uche Sv. Oci Pravoslavne crkve, centar duhovnog zhivota. Kao shto vidimo, Crnogorci, koji su se odrekli c'irilice, izrichito tvrde da nijesu Srbi. Trebalo bi vidjeti shta je i sa onim Srbima koji se danas zalazhu za autonomiju, odnosno drzhavnost Vojvodine i nekakav vojvodjanski jezichki i kulturni identitet, i sa onima koji kazhu da je apel za vrac'anje c'irilici trazhenje „nekakvih vizantijskih i srednjovjekovnih simbola koji bi bili zashtitni znak srpstva”. Sluzhe li se oni c'irilicom ili latinicom? Srpski narod se duhovno formirao na c'irilici, i ona je neizostavan chinilac u formuli njihovog identiteta, ili, kako slikovito i precizno rekoshe bjelopavlic'ki uchitelji: „C'irilica je arterija — aorta srpskog nacionalizma”!

Ovdje se, naravno, radi o jednom zdravom shvatanju pojma nacionalizam, u bitno drugachijem smislu od onoga (mizogenog, nacionalshovinistichkog) koji mu je dala komunistichka, a kasnije ga dopunila i osnazhila tzv. mondijalistichka ideologija, posebno kad je rijech o srpskom nacionalizmu. U tom vremenu srpski se nacionalizam razumijevao, kao i svi drugi, u pozitivnom smislu (kakav je, u stvari, on i bio od Sv. Save do danas) — kao snazhna vezanost za kolektivni identitet sa svim njegovim duhovnim, istorijskim i kulturnim vrijednostima koje jedan narod chine samosvojnim, ali tolerantnim i neiskljuchivim i koji, ljubec'i slobodu iznad svega, tudju kao i svoju, nikad nije zhelio da bude „ni rdjav ni dobar gospodar nad drugim narodima i na tudjim ognjishtima”. Pri chemu je odnos pojedinca prema tim vrijednostima, etalon njegovog moralnog integriteta, odnosno njegovog rodoljublja. Prema tome, odrec'i se c'irilice „na kojoj su ispisani svi kulturni tragovi nasheg naroda” kako se kazhe u ostavci Save Jovovic'a, u vremenu okupacije i pod pritiskom okupatorske vlasti, znachi biti „anacionalan”, tj. odrec'i se svih vrijednosti i svih moralnih nachela, htjenja i ideala sopstvenog naroda, „rasrbiti se”, shto bi se danas reklo, a time i staviti se u sluzhbu okupatora! Takav neko, razumije se, ne mozhe biti „dostojan poziva srpskog (narodnog) uchitelja”. Jer, kako da vodi (uvodi) djecu (pedagog) u opitnu spoznaju tih vrijednosti, onaj ko ih se sam odrekao i ko ih je, svojim chinjenjem, sam porekao? (Treba imati na umu da su skoro svi ovi ljudi bili shkolovani u Bogoslovskouchiteljskoj shkoli na Cetinju, da su imali solidno teoloshko obrazovanje, te da su dobro znali odakle je dolazila i koji je bio krajnji smisao ove zabrane!)

5.

A shta bi danashnji programeri i dirigenti crnogorske prosvjete, da kojim sluchajem bane medju njih, imali da kazhu Savi Jovovic'u, povodom njegove maksime: Ne predavati nacionalnu (srpsku) istoriju znachilo bi odrec'i se proshlosti, sadashnjosti i buduc'nosti!?

Bi li se „sklonili da ih ne vidi i da izbjegnu susret s njim”, kao shto su to chinili mnogi njegovi i njegovih saboraca, „prijatelji i poznanici” onoga dana 1916. kada ih je „chitava cheta austrijskih vojnika” sprovodila kroz Danilovgradsku varosh do Podgorice, a „pored njih ishao jedino stari i sijedi profesor Mirko Dragovic' i kroz plach govorio: ‚E jadna djeco moja’. ?

I bi li imali razloga da se sklanjaju nakon shto su, danas, po njihovoj direktivi nazivi svih shkola i svi drugi natpisi u shkolama u Crnoj Gori ispisani latinicom, i shto se, po njihovoj volji danas u sve shkole u Crnoj Gori umjesto srpskog jezika i knjizhevnosti, uvodi stranachkopolitichka skalamerija crnogorskisrpski, boshnjachki, hrvatski jezik i knjizhevnost i shto je za posljednjih sedam godina iz nastavnih programa u Crnoj Gori iskljucheno preko 40 znamenitih srpskih pisaca, pochevshi od Sv. Save pa nadalje, i shto su, bash kao u austrijsko vrijeme, iz tih programa uklonjene skoro sve srpske epske narodne i patriotske pjesme, redigovana i marginalizovana srpska istorija, a cjelokupno srpsko kulturno nasljedje u ovdashnjim udzhbenicima preimenovano u crnogorsko?

Ili bi ga i oni, kao retrogradnog i nacionalno neosvijeshc'enog remetnika i neprijatelja Crne Gore, izveli na sud i, u najmanju ruku, ostavili bez „kore hljeba”, shto se, s obzirom na danashnje uslove zhivota i masovnu besposlicu, ne razlikuje mnogo od tamnice?

(Nepomirljiv buntovnik, osvjedocheni rodoljub i borac za pravdu i istinu, Sava Jovovic' je drugi put, po navodima M. Brajovic'a, dopao tamnice 1942. godine, osudjen od strane okupatorskog italijanskog suda na 101 godinu zatvora, a potom juna 1943. strijeljan u Andrijevici.)

Naravno, nijedna shkola, nijedna obrazovna ili kulturna ustanova, niti ulica u Crnoj Gori, nijesu znamenovane imenom i djelom ovih podvizhnika. Njih se, chak ni povodom dramatichnih zbivanja oko jezika tokom posljednjih desetak godina, niko, osim navedenih autora, nije sjetio, niti se iko na njih pozvao, iako je teshko nac'i impresivnije svjedochenje o srpskom nacionalnom, jezichkom i kulturnom identitetu Crne Gore, od njihovih djelom potvrdjenih rijechi, koje su svojevrsna apoteoza srpskoj c'irilici. A, shto je najgore, masovnim prihvatanjem latinice i odustajanjem od c'irilice (iako za to ne postoji nijedan valjan razlog: ni estetski, ni lingvistichki, ni istorijski, ni kulturni, ni vjerski, ni tehnichkotehnoloshki), i ne samo u Crnoj Gori, srpski narod je, odmah nakon oslobodjenja (prvi put, stidljivo, nakon Prvog a zatim i nakon Drugog svjetskog rata), a posebno krajem 20. i pochetkom 21. vijeka, u nekakvoj svojoj korjenitoj duhovnoj pometnji, dao za pravo okupatoru, a ne njima. I ne samo u vezi s c'irilicom. Ono dakle na shta ih neprijatelji njihovi vjekovima nijesu uspjeli privoljeti zabranama, progonima, nozhevima i bombama, Srbi danas chine dobrovoljno. I to vide kao svoj civilizacijski iskorak i uklapanje u kulturne sadrzhaje modernog doba.

6.

Zashto su Srbi i srpska oficijelna nauka latinicu prihvatili kao hrvatsko pismo (premda Hrvati nikada nijesu imali svog pisma), a posebno zashto je ono bash kao „hrvatsko”, potisnulo srpsko primarno, praotachko pismo — c'irilicu, na cijelom srpskom jezichkom prostoru, srpska nauka ni do danas nije do kraja razjasnila. Medjutim, bez jasnog i nauchno utemeljenog razjashnjenja te mozhda najkompleksnije zabune u novijoj srpskoj kulturnoj istoriji, koje bi obuhvatilo sve njene aspekte (i politichki, i istorijski, i etichki, etnopsiholoshki itd.), i njegove ugradnje u obrazovni sistem, proces latinizacije u srpskom narodu, koji ga neminovno vodi u nacionalnu amneziju, tj. gubitak istorijskog pamc'enja i samozaborav, ne mozhe biti zaustavljen. Odnosno — sve dok djaci i njihovi uchitelji u srpskim shkolama: u Srbiji, u Republici Srpskoj, u Crnoj Gori, i svuda gdje ima srpskih shkola, ne budu razumjeli zashto je 14 bjelopavlic'kih uchitelja 1916. godine, bilo spremno da zarad odbrane c'irilice stane pred streljachki stroj i shta su oni time poruchili svom i svim buduc'im pokoljenjima — nikakve administrativne mjere za njenu zashtitu (za koje se zalazhu neke organizacije i pol. stranke), ni ustavi, ni zakoni, ne mogu mnogo pomoc'i. [Poremec'aji u mentalitetu naroda, kao i pojedinca (a ovdje je upravo rijech o takvoj pojavi), mogu se proizvesti, ali teshko i ispraviti administrativnim mjerama.]

Obnova svijesti o c'irilici kao nacionalnom pismu i temelju nacionalne kulture u srpskom narodu znachila bi i njegov temeljan nacionalni preporod. Time bi srpski narod opet postao svjestan sebe i svojih vrijednosti. A to je moguc'e postic'i samo kroz obrazovni sistem i kulturne institucije.

Srbi, etnichki Srbi, danas, chak i neki mislec'i ljudi (nauchnici i stvaraoci, pa i pojedini lingvisti) kazhu — svejedno je pisali c'irilicom ili latinicom, s tim shto je latinica danas pismo moderne nauke i kulture, „univerzalno” pismo, bez koga je nezamisliv zhivot savremenog chovjeka, a c'irilica to nije.

Da je svejedno, zashto bi se zabranjivala c'irilica, zashto bi se spaljivale c'irilichne knjige, zashto bi se unishtavale biblioteke u kojima se one chuvaju, zashto bi se danas suzbijala upotreba c'irilice u Crnoj Gori, odnosno zashto je ona tamo odjednom, posljednjih desetak godina, postala primarno („drzhavno”) pismo, zapravo pismo tzv. crnogorskog jezika? Zashto, recimo, Srpska pravoslavna crkva, kao osvjedocheni chuvar srpskog nacionalnog, kulturnog, jezichkog i duhovnog identiteta, nikada nije prihvatila latinicu? I obratno: zashto Rimokatolichka crkva na srpskom jezichkom prostoru ne prihvata c'irilicu? Zashto Rusi, Bugari, Makedonci, chuvaju svoje c'irilice? (Rusi chak i zakonom po kome onaj ko zheli da su mu naziv i reklama firme ispisani latinskim pismom, mora da plati vec'i porez.) I zashto bi vishe od chetiri stotine godina prelazak na latinsko pismo medju Srbima bio znak unijac'enja, a danas to nije? Mnogo je tih „zashto” na koje bi trebalo da odgovore Srbi kojima je svejedno sluzhe li se latinicom ili c'irilicom, ili pak, koji se radije opredjeljuju za latinicu. S druge strane, ako su vec' sve knjige koje su Srbi tokom 20. vijeka shtampali latinicom, uvedene u medjunarodne bibliotechke registre kao da su shtampane hrvatskim jezikom, shta c'e biti za 20, 30 ili 50 godina? Kako c'e se u tim vremenima nacionalno identifikovati njihovi autori, i hoc'e li se tada znati da su te svoje knjige Srbi pisali srpskim jezikom, i hoc'e li se one rachunati u srpsko kulturno nasljedje ili u hrvatsko, i, na kraju — hoc'e li se znati jesu li ih pisali Srbi ili Hrvati?

Kad bi pismo, ma koje pismo, bilo samo formalan, i neutralan, grafichki lik (analogon) jezika, i kada dilema c'irilica ili latinica ne bi bila od sushtinskog znachaja za chuvanje kako jezichkog, tako i duhovnog i nacionalnog identiteta medju Srbima, odnosno — da, kroz vishevjekovnu istoriju, prelazak Srba na latinsko pismo nije bio najvidljiviji znak njihovog konvertitstva — onda bi se mozhda i moglo kazati svejedno je pisali c'irilicom ili latinicom. Ali, kao shto znamo, stvari ne stoje tako. Prelazak s jednog pisama na drugo, mozhda, sam po sebi, ne mozhe izazvati promjenu mentaliteta, karaktera, kulture i duhovnosti naroda, ali je sigurno znak ili da je do te promjene vec' doshlo, ili, pak, da se takva promjena zheli ostvariti. Crna Gora je upravo najbolji dokaz za to. Svoj novi, u osnovi antisrpski i antipravoslavni, tj. antiistorijski identitet ona gradi na latinici, i to bi trebalo da bude posljednja opomena svim Srbima da se dobro zamisle prije nego shto kazhu da im je svejedno pisali c'irilicom ili latinicom.

C'irilica za srpski narod ima posebnu simbolichku vrijednost, isto kao shto je i za druge narode imaju njihova pisma: grchko, arapsko, jevrejsko, kinesko, japansko, ali kojih se ti narodi, kao prepoznatljivih znakova svog identiteta, nikada nec'e odrec'i. (Sluchaj sa turskim i rumunskim narodom, koji su se navodno odrekli svojih tradicionalnih pisama, nije adekvatan primjer kojim se dokazuje suprotno. Arapsko pismo, kojim su se Turci sluzhili sve do 1928. godine, kada su, dodushe prisilom Kemala Ataturka, prihvatili latinsko pismo, nije bilo tursko izvorno pismo niti je odgovaralo glasovnom sistemu turskog jezika. Isti je sluchaj i sa Rumunima koji su umjesto tudjeg crkvenoslovenskog jezika i c'irilice, 1865. uveli kao knjizhevni svoj jezik i, kao i ostali romanski narodi, njima adekvatnu latinicu. )

C'irilicom se srpski narod upisao medju civilizovane (slovesne) i istorijske narode Evrope i svijeta, i njena istorija je istorija njegove hiljadugodishnje borbe za opstanak, kako se i kazhe u obrazlozhenju ostavke bjelopavlic'kih uchitelja: „c'irilica je srpska istorija”. Njeno napushtanje znachi prekid sa nacionalnim, kulturnim i duhovnim identitetom, odnosno odricanje od svog kulturnog nasljedja, nastalog u krugu vizantijsko-pravoslavne civilizacije, pa otuda i onih etichkih i zhivotnih nachela i vrijednosti svojstvenih toj civilizaciji, nachela koja su tokom istorije bila i ostala osnovna djelatna i pokretachka sila u srpskom narodu. Za ta nachela i te vrijednosti, nadogradjujuc'i ih prema sopstvenom karakteru (umu i srcu), potrebama i zhivotnim okolnostima, srpski narod je zhivio i umirao, a nigdje, chini se, s takvom gorljivoshc'u kao u Crnoj Gori, zahvaljujuc'i, svakako, i svetosavskolazarevskom nadahnuc'u svojih duhovnih vodja, posebno iz dinastije Petrovic'a, najdosljednijim nastavljachima i chuvarima svetosavskog duha i kosovskog zavjeta. Kontinuitet te duhovne skoposti i moralne dosljednosti otkrivamo i u ponashanju bjelopavlic'skih uchitelja iz 1916. godine.

Srbi, naprosto, nikad ne smiju zaboravljati da, iako pismo nije nuzhna odrednica ni nacionalnog, ni vjerskog, ni jezichkog identiteta (recimo, pola slovenskih naroda pishe razlichitim verzijama latinice, a pola c'irilicom), na balkanskom prostoru, na nesigurnoj liniji razdvajanja katolichanstva i pravoslavlja (Dalmacija, Hrvatska, Bosna, Hercegovina, Slavonija, Boka), vjekovima traje neravnopravna borba izmedju c'irilice i latinice, iza koje su uvijek stajali prozelitistichki apetiti Rimokatolichke crkve sa njenim propagandnim institucijama, kakve su svojevremeno bile Duzhba Isusova i Kongregacija za propagandu vjere, osnovana 1622. god. „Vojnici Druzhbe Isusove borili su se za svoje nebesko carstvo, shirec'i latinsku uniju i gonec'i c'irilicu sve dalje na istok. Tako je ovo slovensko pismo u povlachenju vec' puna chetiri veka, iako su se bosanski i slavonski fratri josh u 18. veku sluzhili c'irilicom” .

Borba ta dva pisma simbolishe borbu izmedju dva antipodna pogleda na svijet: eshatoloshkog (teocentrichnog), pravoslavno-vizantizskog, na jednoj, i geocentrichnog (homocentrichnog), rimokatolichkog, na drugoj strani. Ta borba je vjekovima odredjivala istorijsku sudbinu balkanskih naroda i obiljezhila cjelokupnu istoriju i kulturu njihovu.

Borba ta dva pisma, u istom simbolichkom poretku, traje i danas. Ali mozhda nikada u neravnopravnijim uslovima. I nikad s vec'om prevagom latinskog nad C'irilovim pismom nego danas. I nikad u srpskom narodu nije bilo manje svijesti o toj borbi i njenoj simbolici nego danas.

Politika Rimokatolichke crkve i njenih implementatora na Balkanu nije se prema srpskoj c'irilici bitno mijenjala vjekovima, ali jeste, na zhalost, odnos srpskog naroda, i to u tolikoj mjeri da jedan njegov dio odavno na nju gleda s ravnodushnoshc'u, s nipodashtavanjem chak.

Ideoloshki postavljena kao obiljezhje zapadnjachkog (rimokatolichkog), ekonomski i tehnoloshki superiornijeg civilizacijskog kruga i tzv. evropskih vrijednosti, sa neizmjernim medijskim i marketinshkim potencijalom, i veoma agresivnim politichkim i ideoloshkim zaledjem „vojujuc'e” Rimokatolichke crkve, i njenog prozelitizma (nakon Drugog svjetskog rata, i s domac'om potporom te vrste), latinica se, u suparnishtvu s c'irilicom, pravno nezashtic'enom i u sopstvenoj kuc'i programirano prepushtenom nemilosrdnim zakonima trzhishta i marketinga, u prilichnoj mjeri i stigmatizovanom, kao simbol navodnog srpskog hegemonizma i etnonacionalizma, morala ispoljiti kao efikasnija i superiornija, posebno u epohi informatike i globalizma, kada je engleski jezik sa latinichnim pismom postao jezik medjunarodne komunikacije. S druge strane, od njenog prodora (preko nauke, uglavnom medicine i tehnike) u sredishte srpskog kulturnog prostora, nakon Prvog svjetskog rata, pochelo je u srpskom narodu usvajanje, s nezajazhivim apetitom, koji traje i danas, duhovnih i kulturnih sadrzhaja „latinskog svijeta”, „obogac'enim” evroamerichkim egocentrichnim potroshachko-hedonistichkim zhivotnim nachelima i vulgarnim pragmatizmom.

Dodushe, ne mozhe se sa sigurnoshc'u znati shta je tu chemu prethodilo i da li bi se, s obzirom na istorijske okolnosti i slozhene kulturoloshke procese tokom 20. vijeka, desilo isto i bez latinice, ali je chinjenica da su te dvije pojave ishle jedna uz drugu, te da su se Srbi vishe rasrbili i raspravoslavili (mozhda ne nominalno koliko sushtinski) od kada su prihvatili latinicu, prvo kao svoje sekundarno, a zatim, u praksi — kao primarno pismo, nego za chetiri vijeka tokom kojih su na to silom, ucjenama, lukavstvima i prevarama navodjeni.

7.

Tome je posebno pogodovalo stanje u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata, prvo — potpuno komunistichko zatvaranje prema Zapadu, a onda — u zamjenu za stvarna gradjanska prava i slobode — dozirano otvaranje prema njegovoj pop kulturi i zabavi, pa se usvajanje te kulture, posebno od mladih generacija, smatralo osvajanjem slobode. Medjutim, ta kultura, sa rok muzikom kao njenim reprezentom od posebnog uticaja na model drushtvenog ponashanja i uspostavljanje novog vrijednosnog sistema, i kod nas i u Evropi (a proklamovala je blud, drogu i slobodu bez odgovornosti, kao vrhovne vrijednosti zhivota), ubrzo se pokazala kao najefikasnije sredstvo za ubrzanu disoluciju (rasrbljavanje i raspravoslavljivanje) nacionalne svijesti kod srpskog naroda (mozhda razornije od svih oruzhja koja su u tu svrhu nad njim dosad isprobana), odnosno za obezvredjivanje njegovih zhivotnih nachela i vrijednosti, a onda i za njegovu duhovnu dezorijentaciju tokom druge polovine 20. vijeka.

Iako je imala znachajan drushtveni angazhman, potencirala kritiku politike (americhki militarizam, rat u Vijetnamu i druge) i drushtva (inertnost i komformizam gradjanskog drushtva), rok muzika nije imala nikakvog dubljeg idejnog uporishta, osim potrebe za stihijnim razaranjem tradicionalnih vrijednosti, ali je zbog svoje prijemchivosti i popularnosti kod omladine, bila veoma podesna za ideoloshku zloupotrebu. Komunistichka vlast u Jugoslaviji, na primjer, efektno ju je kapitalizovala. Dajuc'i joj vrlo rano, za razliku od rezhima Istochnog bloka, propusnicu za ulazak u jugoslovenski kulturni prostor, na jednoj strani, ostvarila je privid slobodnog, demokratskog i otvorenog drushtva, a, na drugoj — chinec'i dobru uslugu mladim generacijama, dobila zauzvrat njihovo chvrsto i dugotrajno „Rachunajte na nas”! Bila je to veoma rafinirana i uspjeshna manipulacija. Rok muzicharima je bio „dozvoljen” odredjeni stepen disidentstva, recimo, kritika, ponekad i vrlo oshtra, drushtvene nepravde, ogranichenja gradjanskih prava i sloboda, birokratizacije drushtva, tzv. „verbalnog delikta” i sl., takvo disidentstvo tolerisalo se donekle i u knjizhevnosti, na filmu, u pozorishtu, shto je rok muzici uvec'avalo popularnost, podizalo tirazhe disidentskih knjiga i chasopisa, a rezhimu pribavljalo vazhne poene pred Zapadom, posebno u odnosu na Istochni blok gdje o takvim „slobodama” nije bilo ni govora. Tako je, umjesto da po svojoj subverzivnoj prirodi bude njegov nepomirljivi oponent i remetnik, rok muzika vishe od dvadeset godina bila — ventil za regulaciju moguc'eg nezadovoljstva „Titove omladine” i jedan od kljuchnih stabilizatora komunistichkog poretka u Jugoslaviji. (Sve do onog dana kada je Bora Djordjevic' zavapio: „Pogledaj dom svoj, andjele”!)

Istovremeno, rok muzika je bila sigurna zashtita i od eventualnog uticaja na srpsku omladinu pobijedjenih „nazadnjachkih snaga”, kao nosilaca i chuvara srpskih nacionalnih vrijednosti — Srpske pravoslavne crkve, u prvom redu. I danas njeni razni derivati obavljaju istu funkciju — duhovne i drushtvene pasivizacije omladine.

Pa ipak, u tom vremenu duhovnog sivila i ravnodushnosti, idejne i svake druge nivelacije, u okolnostima u kojima je iz obrazovnog sistema iskljuchena svaka vjerska pouka a nacionalnu istoriju zamijenila istorija „radnichkog pokreta” i KP, odnosno kada manipulacija istorijom i naukom i potiranje istorijskog pamc'enja postaju glavne poluge za usmjeravanje drushtvene svijesti, a zaborav i neznanje politichki kapital komunistichke oligarhije, rok muzika c'e, kao harizmatichna kulturna novina, dovesti, ako ne do ideoloshkog, a ono do jednog specifichnog kulturoloshkog raslojavanja u srpskom narodu. Na jednoj strani — nac'i c'e se ljubitelji tzv. zabavne, prozapadnjachke ili zapadnjachke pop kulture, kojoj se bezrezervno priklanja intelektualniji i boljestojec'i dio drushtva, graditelji „komunizma sa ljudskim licem”, etablirani i komformirani u kulturnim institucijama i strukturama vlasti, i, posebno omladina, vesela „djeca komunizma”, fascinirana zapadnjachkim seksualnim i slichnim slobodama, i sve nezainteresovanija za tradicionalne vrijednosti, a, na drugoj — „konzumenti” domac'eg „folka” (kasnije i tzv.„turbofolka”), zapravo degenerisane narodne muzike. To je bio manje obrazovan dio stanovnishtva — radnishtvo i chinovnishtvo, koji, iako su mu tradicionalne i nacionalne vrijednosti lezhale duboko u srcu, nije dovoljno razumijevao smisao i vazhnost njihovog chuvanja, pa ih nije ni umio chuvati. U procesu prinudne poslijeratne urbanizacije i industrijalizacije, doshavshi iz ruralnih sredina, nostalgichan za svojim zavichajnim zvucima (gusala, frule i dvojnica) i neprijemchiv za slozhenije kulturne sadrzhaje, ateiziran i instrumentalizovan da sluzhi kao glavni oslonac vladajuc'em komunistichkom rezhimu, taj stalezh je naprosto nalazilo odushka svom dertu i frustracijama, u tzv. novokomponovanoj ili narodnjachkoj pseudomuzici (amalgamu sachinjenom od najbezvrednijih komponenti izvorne narodne i „uvezene” pop muzike), i vishe od toga nije ni trazhio, ni dalje gledao. U tako raspjevanom srpskom narodu (latinska krilatica: „Hljeba i igara” nikada nije imala puniji smisao nego u godinama tzv. Titove Jugoslavije), latinica se, neminovno, identifikovala sa zapadnjachkom, a c'irilica sa „narodnjachkom”, nizherazrednom, kulturom, mada su i jedna i druga bile populistichke, i jednako profane. Pri tome je c'irilica u odnosu na „modernu” latinicu, u vrlo kratkom vremenu, kod mladih generacija, beznadno degradirana do simbola primitivizma, neprosvijec'enosti, seljashtva i kulturne zaostalosti. (Rijech c'irilica i danas je metonimija za taj kulturoloshki model.)

[Tom istom podjelom kasnije c'e se koristiti politichke stranke za pridobijanje pristalica prilikom politichke i nacionalne disolucije Crne Gore. Tako c'e se, godinama, na stranachkim skupovima (izbornim mitinzima i tzv. konvencijama, novogodishnjim zabavama i sl.) separatistichkih crnogorskih stranaka, ali i na njihovim TV i radio stanicama, pojavljivati iskljuchivo pop muzichari (ulagana su basnoslovna sredstva da bi se dovele svjetske zvijezde poput Madone i Rolingstona, ili popularne muzichke grupe iz Hrvatske), a na skupovima srpskih stranaka nastupali su pjevachi narodne muzike, etno sastavi i guslari, shto je imalo za posljedicu da se uz prve okupljaju mladje (djaci i studenti), a uz druge, starije generacije — sve dok se medijskom manipulacijom nije uchvrstio stereotip o primitivizmu, retrogradnosti i agresivnosti srpske, a o modernizmu, evropejstvu i uopshte kulturoloshkoj superiornosti crnogorstvujushc'e strane.]

8.

Latinica je, nesumnjivo, srpski jezichki i kulturni prostor, u dobroj mjeri, osvojila i preko tzv. pop kulture (rok muzike, americhkih filmova, koji su sve do skoro po pravilu titlovani latinicom, isprazne zabave, shund literature, itd.), ali joj je za to vrata shirom otvorio Novosadski dogovor, 1954, kada je latinica komandno (pravnopolitichki) izjednachena s c'irilicom, chime je pokriveno preimenovanje srpskog jezika u srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski. (I jedno i drugo prihvatili su samo Srbi i pri tome mnogi od njih ostali i danas). Ne zaboravimo, nakon Novosadskog dogovora, prestala je u Jugoslaviji proizvodnja i upotreba c'irilichnih pisac'ih mashina, a njihovo korishc'enje smatralo se nacionalistichkom provokacijom i u samoj Srbiji, shto znachi da je c'irilica bila osudjena na potpuno nestajanje. Taj Dogovor, koji su formalno inicirale najvishe srpske nauchne i obrazovne institucije, omoguc'io je, u stvari, sve ono shto c'e se kasnije deshavati sa srpskim praotachkim pismom (i jezikom), koje Srbi i danas masovno napushtaju na cijelom svom jezichkom i zhivotnom prostoru — jednako u Beogradu, Novom Sadu, Nishu, Banjaluci, Podgorici, Nikshic'u, sve do najzabachenijih sela starohercegovachkih! I jednako pismeni i polupismeni, i jednako u shkoli, u medijima, u kulturnim institucijama, jednom rijechju — u svim sredinama i u svim prostorima drushtvenog zhivota, pa, u posljednje vrijeme — i na grobljima.

To nam najbolje govori u kojoj mjeri se srpski narod otudjio i do kog stepena je kod njega usahnula emocija prema sopstvenom duhovnom i kulturnom nasljedju. Takvo mentalno stanje moralo je rezultirati sve vidljivijim gubljenjem samoposhtovanja i entuzijazma, odnosno pojavom psiholoshke i duhovne nesigurnosti, a onda — i prevagom skorojevic'skog mentaliteta, tj. sklonosti ka nekritichkom prihvatanju svega shto je tudje i pomodarsko, posebno kod intelektualnog i gradjanskog sloja. A to je, nesumnjivo, najkrac'i put do nestajanja i pojedinca i naroda u cjelini! Gubljenje osjec'anja ljubavi prema svom kulturnom i duhovnom nasljedju, zapravo je znak nemanja osjec'anja za, kako kazhe Jovan Duchic', „ dva najvec'a duhovna bogatstva — vjeru i rodoljublje”, a bez „ova dva osjec'anja chovjek je propalica” . I narod u cjelini — moglo bi se dodati.

Osvrnimo se i vidjec'emo da su danas svi Srbi koji su napustili c'irilicu i vezali se za latinicu, iz bilo kog razloga (izuzimajuc'i one u dijaspori koji su prinudjeni da se sluzhe tudjim pismom i tudjim jezikom), ili ateisti ili nijesu pravoslavni. I svi su „anacionalni” u onom smislu u kom su, kao shto smo vidjeli, taj pojam razumijevali bjelopavlic'ki uchitelji 1916. godine! I to je danas najuochljivija demarkaciona linija u srpskom narodu. Svi Srbi koji sebe danas drukchije nacionalno imenuju: dakle, nabijedjeni Crnogorci, Boshnjaci, Muslimani ili Hrvati, i svi koji su u medjuvremenu preshli u islam i katolichanstvo, ili su postali pripadnici koje drugo vjerske zajednice, pa i pripadnici nekih navodno liberalnih i anacionalnih politichkih partija, organizacija i pokreta (globalisti, feministkinje, pripadnici tzv. gej populacije, transvestiti, satanisti itd.) i svi koje muchi „kompleks mrzhnje prema sebi nekadashnjem”, a s njima (ni to ne treba zanemariti!) i pasionirani ljubitelji rok muzike i njenih muzichkih derivata, pa tzv. tajkuni i tzv. biznismeni, crnoberzijanci, modernisti, postmodernisti i pomodari u svemu i svachemu, ljubitelji „progresa” i komformisti, „fariseji i lazhni knjizhevnici, oni, na primjer, koji u Crnoj Gori dosadishe Bogu i narodu hvalec'i se c'irilichnim „Oktoihom”, a ovamo c'irilicu i srpski jezik proglashavaju simbolima primitivnog nacionalizma, retrogradnosti i kulturne inferiornosti, svi, dakle, shto su sebe izopshtili iz dushe naroda, i odronili se od njegove tradicije, odrekli su se praotachkog pisma i prihvatili latinicu, koja je postala glavni chinilac diferencijacije od „srpskog nacionalizma”, tj. srpskog etinichkog, kulturnog i etichkog korijena.

9.

Pa ipak, iako sa istim uzrocima, sa istim ciljevima i posljedicama (vjerovatno i usmjeravan iz istih centara iz kojih je to radjeno tokom 18, 19 i 20. vijeka, a i ranije .), proces potiskivanja c'irilice po mnogo chemu je drukchiji u Crnoj Gori nego u Srbiji ili u Republici Srpskoj, gdje je c'irilica (trudom drzhavnih organa) danas ipak najstabilnija. U Srbiji je, prije svega, posrijedi nebriga (ili nerazumijevanje) nadlezhnih nauchnih, kulturnih, obrazovnih i drzhavnih institucija, i tamo se, buduc'i da nije neposredno generisan iz vrhova vlasti i drzhavne politike, on, ipak, kakotako mozhe zaustaviti. Makar postoji razumna nada da se mozhe zaustaviti. Garancija je za to i Ustav Republike Srbije, u kome je c'irilica naznachena kao primarno pismo u javnoj upotrebi. Medjutim, ovdje, u Crnoj Gori, potiskivanje c'irilice dio je sveobuhvatnog drzhavnog projekta o razaranju identiteta vec'inskog (pravoslavnog) stanovnishtva, s ciljem njegove jezichke, kulturne i nacionalne preseminacije, tj. potapanja u dukljansko-montenegrinski etnokulturoloshki bestijanluk (projekat identichan sa onim koji je sprovodio guverner Viktor Veber 1916, odnosno Rimokatolichka crkva na prostoru tzv. Ilirika od vremena raskola do danas), i zato se, ovdje, u tom pogledu, teshko mozhe ochekivati neki boljitak — bar u skorije vrijeme. Vrac'anje c'irilici znachilo bi vrac'anje Crnogoraca svojoj etnichkoj i etichkoj osnovi, svom srpskom bic'u, a to nashi zapadni „prijatelji” i modifikatori nashe svijesti nec'e dozvoliti sve dok im bude u interesu da se latinicom, dajuc'i joj status kljuchne odrednice crnogorskog nacionalnog i jezichkog (!) identiteta , koriste kao vidom otklona Crne Gore od Srbije i Crnogoraca od Srpstva, odnosno dok najvec'i dio i Srba i Crnogoraca „ne pretvore u beslovesnu masu, kojoj c'e biti svjedno ko je, shta je i kakva joj je istorija” . Efikasnije sredstvo za ostvarenje tih ciljeva ne mogu pronac'i.

10.

Danas se srpski lingvisti i intelektualci spore oko toga da li Srbi treba da se konachno odreknu latinice — da je, kao „tudje” pismo iskljuche iz shkolskih programa, iz izdavashtva, iz medija itd., ili ne. Srbima pravoslavnim latinica, svakako, nije bila potrebna kao shto nije ni Rusima, Bjelorusima, Bugarima, Grcima…, ali je se oni sada, i kad bi htjeli, niti mogu odrec'i, niti bi to odricanje bilo opravdano, jer bi se time odrekli i svega shto su na latinici vjekovima stvarali Srbi katolichke vjeroispovijesti i drugi: u Dubrovniku, Dalmaciji, Hrvatskoj i Bosni, ali i ostali Srbi, tokom posljednjih sto godina, otkako su, sticajem istorijskih okolnosti, upali u „anakondin zagrljaj” latinichnog pisma i tobozhnjeg jezichkog zajednishtva. Latinica je odavno postala kulturno dobro srpskog naroda i odricanjem od nje, mi bismo, u stvari, pomogli onima koji nastoje da srpsku kulturu zatvore u granice danashnje Republike Srbije, a c'irilicu vezhu samo za ekavski izgovor srpskog jezika, odnosno da sve shto je shtampano srpskom latinicom, preknjizhe u hrvatsko ili chije drugo kulturno nasljedje, kako je to vec' uradjeno u medjunarodnom informacionom sistemu za kulturni i nauchni razvoj, pa se, nakon ukidanja (1994) odrednice srpski jezik — latinica, u bibliotechkim katalozima sve shto je shtampano latinicom (srpskom latinicom) smatra kao da je shtampano hrvatskim jezikom . S druge strane, kada srpska djeca danas ne bi uchila latinicu, makar pola knjizhnog fonda nashih biblioteka ostalo bi za njih nedostupno. (Po nekim procjenama, u Srbiji se i dandanas oko 53% tekstova shtampa c'irilicom, a 47% latinicom .) To su dovoljani razlozi za njeno chuvanje u srpskom narodu. Ali, to shto je se ne mozhemo odrec'i, ne znachi da moramo podlec'i latinici i napustiti c'irilicu. Ne odrichuc'i se, dakle, latinice, koju je, uostalom, kao i c'irilicu, da bi se i njome mogao pisati srpski jezik, uoblichio 1827. godine Vuk Karadzhic', a ne Ljudevit Gaj, kako se to uobichajeno misli, (pa je zato latinica kojom se danas sluzhe Hrvati, Slovenci, Boshnjaci, Crnogorci i Srbi, zapravo srpska latinica) , nasha je obaveza da sachuvamo c'irilicu. Ali ne administrativnim mjerama i zabranama, nego tako shto c'emo kroz obrazovni sistem, ugradnjom istine o c'irilici (i o latinici) u nastavne programe, i u Srbiji, i u Republici Srpskoj, a ako Bog da — jednog dana i u Crnoj Gori, kod mladih generacija razvijati svijest da je c'irilica ne samo nashe nacionalno nego i nashe bogosluzhbeno pismo koje nas najtjeshnje povezuje sa pravoslavnom duhovnoshc'u, a time i sa onim shto chini najdublje oslonce nasheg nacionalnog bic'a. I da je srpska c'irilica nemanjic'ko, tj, svetosavsko pismo i zavjeshtanje isto koliko i c'irilovsko. Jer, treba i to znati, upravo zaslugom Stefana Nemanje i Svetog Save, utemeljivacha nashe duhovnosti, kulture i pismenosti, u srpskom je narodu zazhivjela i c'irilica. I svako onaj ko se odriche c'irilice odriche se, makar i nesvjesno, svetosavskog puta i znamena.

Mi, osim Marijinog jevandjelja, nemamo sachuvanu nijednu knjigu pisanu glagoljicom, a izgleda da ih je bilo, na shto upuc'uju: Zhitije Sv. Kralja Jovana Vladimira (sachuvano u latinskom i grchkim prevodima), Trebinjski rodoslov i Dukljanska hronika (inkorporirani u Ljetopis popa Dukljanina i sachuvani u latinskom prevodu), odlomci apostola — Grishkovic'ev i Mihanovic'ev itd. No buduc'i da je glagoljica, povlachec'i se sa pravoslavnih prostora, pred praktichnijom i jednostavnijom c'irilicom, upotrebljavana od strane rimokatolichkog sveshtenstva u primorskim oblastima, nije iskljucheno da je i sam Stefan Nemanja, drzhavotvorac jasnih i dalekosezhnih vizija, svojom politikom dodatno podstakao njeno povlachenje, zhelec'i da sprijechi shirenje katolichanstva u svojoj josh u potpunosti duhovno neprofilisanoj drzhavi „U pravoslavno orijentisanoj Rashkoj potisnute su potpuno glagoljica i starija glagoljska knjizhevnost srpske redakcije jer su smatrane za sredstvo katolichke propagande.”

Nema sumnje da je u tom procesu ipak glavnu ulogu imao Sv. Sava, koji je svojim knjizhevnim djelom i svojom „pravopisnom reformom”, ustanovio obrazac knjizhevnog stvaranja, jezichkog izraza i pisma srpskom narodu tokom narednih vjekova. Kako kazhe i narodno predanje:

„Podje jednom Sveti Sava da uchi narod pobozhnosti i veri. Iduc'i po svetu, naidje na ljude gde sa chetiri vola unose svetlo u kuc'u. Zapita ih:

‚Shta radite to, brac'o?’

‚Evo ima tri dana, nachinismo kuc'u, pa nikako nam se u sobama ne vidi. Tri dana sa ova chetiri vola unosimo svetlost, pa sve jednako. Do pred vrata se vidi, a kad u kuc'u — mrak!’

Sveti Sava se pomoli Bogu, te im reche:

‚E, ljudi Bozhji, treba nachiniti prozore., evo ovako”’ — pa im onda nachini prozore.”

Ono chime je Sv. Sava, po ovoj, u nashem vremenu najtezhe shvatljivoj paraboli, otvorio prozore na srpskim domovima, ono dakle chime je, u tek sagradjenu srpsku kuc'u — Nemanjinu drzhavu, ali josh mrachnu i duhovno neutemeljenu, unio svjetlost pravoslavlja, svetosavskog pravoslavlja, sa njegovom toplinom i prostosrdachnoshc'u, koje je obasjalo, spolja i iznutra, svaku srpsku kuc'u — sebra i vlastelina jednako — bila je c'irilica!

Danas, nazhalost, napushtanjem c'irilice, srpski domac'ini spushtaju za tu svjetlost neprobojne zhaluzine na prozore svojih domova!

11.

C'irilicom su ispisani svi kulturni tragovi nasheg naroda, zapisa Sava Jovovic', a cilj onih koji su je zabranjivali, zvanichno i nezvanichno, i koji su spaljivali c'irilichne knjige i biblioteke, sve do juche (19911995. u Hrvatskoj i 19992004. na Kosovu i Metohiji), ili koji su organizovano suzbijali njenu upotrebu u medijima, shkoli i drzhavnoj administraciji, kako se to radilo 1916, a i danas, opet, radi u Crnoj Gori, bio je (i jeste) upravo zatiranje tih tragova, a time i „obaranje temelja odrzhanja” (tj. nestanak) karaktera (identiteta) srpskog naroda („da mu se ne zna traga ni imena”). To su znali Srbi u Ugarskoj 1784, kao i bjelopavlic'ki uchitelji, koji su pobunom zbog zabrane c'irilice 1916. ispisali najljepshe stranice u istoriji crnogorske prosvjete. Njihova pobuna bila je poruka okupatoru o nepokornosti, ali, mozhda i vishe — upozorenje sopstvenom narodu na opasnost koja se krije u zabrani upotrebe svog pisma i izuchavanja svoje nacionalne istorije u shkolama. Za to nijesu bile dovoljne rijechi, ma koliko bile ubjedljive. Trazhilo se djelo, trazhila se lichna zhrtva, prema velichini onoga shto je trebalo braniti i okolnostima u kojima se branilo. Oni se nijesu dvoumili.

A mi koji smo se danas nashli pred istim iskushenjem, ako nijesmo, zbog svoje duhovne tromosti, dostojni da budemo na visini njihovog djela, duzhni smo makar da ga otmemo od zaborava i kao svijetlu uspomenu predamo buduc'im narashtajima, koji c'e, nadajmo se, bolje od nas razumjeti i cijeniti njegovu poruku.

7.1.2013.

~ KRAJ ~

____
Izvor: chasopis „Slovo”
Veselin Matovic'