Lelejska gora

MAGLA

Malo prije bile su tu livade, divljake i zhbunje oko puteljaka. S one strane doline, ako se dobro sjec'am, shirila se visoravan s jarugama. Sad je sve drukchije: magla legla preko rushevina, rastache ih polagano i uporno u tishini. Od zelenila i chvrstine ostale su samo nejasne uspomene — one se gube kao u snu, ili plivaju na talasima i pojavljuju se na drugim mjestima da me iznenade. Chini mi se da to i jeste san, samo produzhen neshto drukchije nego obichno. Ponekad se ukazhe neka stijena — maglom napadnut i preoblichen ostatak vec' potopljene obale. Ne znam ni je li to stijena, ili je pramen magle izmedju dvije puketine koje same zarastaju chim se dodirnu. Zatim zadugo nema nicheg, samo mi, bez sjenki, nechujni, ronimo u to rasplinuto, u to shto lichi na tijesto a u stvari je bljutava blagost bez dna i bez neba.

Ne znam pravo gdje smo i nec'u da mislim o tome. Neka misli Vasilj — on je to navaljivao da podjemo preko Djavolje chesme. Ili neka misli Ivan Vidric' ako hoc'e — njegova je duzhnost da o svemu misli, a meni je dobro i ovako. Lutam, i jedva ih nazirem kako jedan za drugim teturaju kroz pec'ine od pramenja vijugavim hodnikom koji se stalno penje; uzalud se penje, a zato ponekad pochinje da se spushta. To je kao da se otvaraju vrata podzemnih dvorana i tajanstveni svjetovi iz mashtanja koja su se obnovila i obistinila. Kad bi moglo da se sasvim vratim tim stvarima i onom stvaranju iz nichega i bez cilja, ja bih mu se vrlo rado prepustio. Ima u tome neke chudne slasti chiji neprekidan nagovjeshtaj povremeno osjec'am, kao zhamor tamnih doziva, negdje sasvim blizu. Htio bih da ga nadjem, a ne znam kako — izmiche mi kroz neke pore, izmakao je vec'.

Umjesto toga, kao u snu kad se iznenada izmijeni prizor — kad potrchish za leptirom a suochish se s djavolom — prepoznajem sebe kakav jesam, skoro pravog: brada, vashljiv, kost i kozha, omrazheno neshto, gonjeno, uspomene na neke mrtve i uz to samo gomila dronjaka ... Ispod pazuha me muchi shuga — ona se lagano shiri s rebra na rebro i dube. Jedna zakrpa me vazdan zavitlava: lapara mi niz stegno i ponekad se chuje, sasvim se nejasno chuje kao neshto shto se krec'e u daljini. Nekad je daleko, a nekad se priblizhi i izgleda kao koraci — kao da se zadihan neko privlachi da opali iznenada i bez promashaja. Dvaput me tako prevarila, trec'i put nec'e. Nozhem sam je otkinuo i gledam je — mrtva stvar, nijema sasvim, a svejedno chudna: kao da sam je s nepoznatog, ili s mrtvaca otkinuo, zatim kao da mi je sama doshla i neku nejasnu poruku mi kroz tu maglu donijela.

Gledam je i sjec'am se Kushtrimove pec'ine i gomile gdje su Fatu Kushtrimovu kamenovali. Veliki je vjetar urlao oko pec'ine kao da ala ali dovikuje „A-a-a kuje — kushetrim” bez prestanka. Niko Sajkov je izlazio da osmotri, donosio drva za vatru i opet odlazio da strazharchi. Bio sam se pokrio c'ebetom do pasa, skinuo sam chakshire da ih Anja okrpi, gledao sam kako Anja para shavove nechije stare kabanice da bash ovu ovdje zakrpu iz nje izvuche. Usne su joj bile stisnute zbog onih gnjida i vashaka, ali ona nishta nije kazala. Nije usta otvarala, bila je vec' navikla, a ja sam se svejedno stidio i kroz stid mislio: ima li necheg izmedju Nika i Anje, kad su tako chesto sami, i je li to ljubav? ... Jeste ljubav, mislio sam, i sasvim je zagrcnuta — jer to je ono gluvonijemo chudovishte shto se zove prva ljubav i shto ne zna shta c'e sa sobom.

„Shta si stao, Lado”, pita me Vasilj i ruga se: „Chitash li to?”

„Oslobadjam se proshlosti”, i bacih zakrpu u maglu.

„Nemoj, ne budi lud! Nec'e ti nishta ostati kad se sasvim oslobodish, a ne valja da idesh go.”

„Ostac'e mi shuga i brada, a to nije go.”

„Imash se chime pohvaliti.”

„Imash li ti neshto bolje?”

On je uobrazhavao da ima, bi mu krivo kad vidje da bash nema. Reche da bi bolje bilo da zavezhem, ja ga podsjetih da je on prvi pocheo i da obichno prvi pochinje. Lice mu se iskrivi i poche da lichi na blijedi mjehur u magli. Tezhi sam mu, reche, nego Talijani. Tezhi je on meni, rekoh mu, nego Talijani i chetnici zajedno — od njih mogu da pobjegnem bar donekle, a od njega ne. Pa shto onda idemo zajedno, upita on, zar ne bismo mogli da se rastanemo... U stvari njega zabrinjava neshto drugo, ili je dremovan pa vikom, na silu, hoc'e da se probudi. I kod mene je neshto slichno — htio bih bar da se chujem, kad sam vec' nevidljiv postao. Potreban nam je, izgleda, neki dokaz, neshto kao ogledalo, da sami sebe uvjerimo da smo josh zhivi. Jeste, zhivi smo i sposobni smo — ako ne za drugo, bar za svadju. I tek shto smo osjetili slast te svadje u magli, a Ivan Vidric' poche da je gasi:

„Neka toga, de! Shta se stalno rogljate?”

„Mi se ne rogljamo”, reche Vasilj. „Razgovaramo, ljudi smo zhivi — ne mozhe se sve c'utke.”

„Jeste”, okrenuh se i ja protiv Ivana, „samo ti mozhesh c'utke.”

„Shto ne nadjete neshto drugo za razgovor”, reche Ivan.

„Ti nam odredi temu”, podsmjehnu se Vasilj.

„I propishi teze”, dodadoh ja, „zajedno sa struchnim mishljenjima.”

„Bolje je da se svadjamo nego o gladi da prichamo, i o zapadnom frontu.”

„A bash je danas zgodno za putovanje”, mirno reche Ivan.

„Zar je ovo dan”, zachudi se Vasilj. „Nije, nema danas, ovo je maglas!”

Ivan c'uti i odmiche da prikrije smijeh koji mu je iskrivio lice. Suzbili smo ga, ali on to ne osjec'a. Sav je srec'an, chini mi se, shto nas je slozhio protiv sebe. To je: prirodno, jer on se iznenada nashao u svojoj sredini i materiji — potopljen u nju preko glave. Uvijek sam nasluc'ivao da on nije kao Vasilj i ja — nije povrshinsko bic'e huke i sujete. Njemu ne treba ogledalo, ne ni odjek, ni vika — zna on i bez toga da postoji, i shta hoc'e i kako c'e to postic'i. Dubok je, pa chak i kad ne zna — zna da c'e znati, i ne predomishlja se nego polako radi. To je jedan od onih shto u tami i dubini dugo mijese neku trajnost koja c'e iznenaditi otkud i kako se stvori. Nekad zaista ispadne trajna; drugi put, kad ne uspije — oni strpljivo mijese opet, od istog ili od drugog tijesta, kao da nishta nije bilo: drugi ustanak, pa trec'i, pa chetvrti — nikad kraja ...

Jedna jela, oborena nekad davno, izgrizhena vremenom, bjelasa se u raspadanju kao oglodan kostur morske nemani. Naokolo su borovnjaci, u njihove se zhilave spletove propada do koljena. Ne mirishu, nikakav se miris ne osjec'a, samo blatnjav potmuli zadah magle. Ima grana, izmedju njih se naziru male smrche pretvorene u aveti. Dugo, neodluchno svitanje bez jutra i bez dana, zakrzhljalo, pochelo je najzad da se pokajnichki povlachi i smrkava. Jedna nepredvidjena shuma, ne znam ni otkud shuma, iznenada nas opkoljava krivim sabljurinama grana. U tami se staza izgubi, a druga se namjesto nje ne pojavi — to je kao da nam se posljednji fenjer ugasio. Sjeli smo na smrcheve zhile, uz stablo chiju nevidljivu krunu u visini osjec'amo samo po tome shto iz magle iscjedjuje kishne kapi. Miris smole, razmekshan i izmijenjen, dodje odnekud kao pricha o nechem nejasnom, nepovratnom, shto je nekad lijepo bilo.

Vasilj je dovukao suve grane da nalozhi vatru. Za njega je veliko uzhivanje kad mozhe uz vatru da pripeche tabane i pripali cigaretu zharonm s ognjishta. Meni je dovoljno samo da gledam vatru, ona je kao neshto zhivo — jedina zhiva snaga koja nam je josh uvijek ostala vjerna i samo dimom mozhe da nas izda. Danas nek gori, dim se nec'e vidjeti. Vec' puckara — sluti opet na bitku — i plamenovi iskachu jedan za drugim: male crvene vjeverice propinju se i premec'u jedna preko druge. Shire se novi mirisi — jedni iz kora a drugi iz srchanica. Jedan drugi svijet stvara se u isto vrijeme: gore je chadjav krov, meso se pod krovom sushi, sa strane su brvna s mahovinom izmedju balvana. Sve se tako popravlja chudesnim bojama vatre, chak i pokojna proshlost. Mozhda i nijesmo sve shanse izgubili, nego je to samo privremeni izgled — prikupic'emo ostatke, ozhivjec'emo ih; gdje je sad jedan ili dvojica — bic'e chitava desetina.

Opazio je Ivan neshto u blizini — gura me laktom i glavom pokazuje na desnu stranu. Smjeshka se — nije nishta opasno. Okrenuh se: jedan zec chuchi, i gleda nas, i shapicom trlja ochi da bolje vidi. Nije sasvim siguran shta smo — prijatelji ili ne. Nije stari zec, josh on ne poznaje svijet. Dodje mi da ga pomilujem po glavi, odavno nikog nijesam pomilovao — ali on bi se od toga uplashio. Vishe volim da ga ovako gledam: ima drhtavu njushkicu kojom pokushava da neshto pita i sazna o blizhnjima. Ochevidno se chudi, jer sve ga zhivo progoni, a odjednom je naishao na neke shto ne laju i ne trche za njim. Shta su oni? ... Vasilj osjeti da se pojavilo neshto novo i osjeti s koje je strane. Drzhao je pushku preko koljena, malo je pomjeri i opali. Grunu mukli pucanj i ugushi se bez odjeka, u magli se rasu pahuljica sive dlake.

„Shto ga otjera”, pita Ivan.

„Njushka mi tu kao shpijun.”

„Shto ne pusti Lada, on bi ga pogodio.”

„Zar bi? Imao je vremena, pa shto nije?”

„Ne valja shto si tako brz, pokvarish stvar”.

„Takav sam po prirodi, uzalud prichash.”

„Sad bismo imali ruchak, a ovako ga nema. Treba da idemo.”

Treba, jer pucanj nas je otkrio ako ima nekog u blizini. Mozhda ima — vazda shalju u shume neke shto ih zovu „letec'e desetine”. Stalno nalaze neka strashna imena za te svoje desetine — to su od nas nauchili. Skanjujemo se neko vrijeme — bash nam je lijepo bilo pod tom jelom pored vatre. Ivan rastavlja ugarke i zavlachi ih u zemlju da se ugase. Pishti zharovlje, ljutim dimom se brani i sveti. To nas najzad otjera. Napipali smo neku brazdu shto lichi na stazu, tim idemo. Svjetlost je nejednaka: na proplancima izgleda da pochinje svitanje, a poslije se opet smrkava. Vec' dugo idemo — koliko proplanaka, toliko dana. Izronili smo najzad na goletiju slichnu onoj oko Djavolje sofre. Neko vrijeme mi se chini da je to s lijeve strane; Vasilj, naprotiv, vuche desno. Jedna stijena izraste da mi dokazhe kako je on u pravu, ali onda vidjeh da je i ta stijena od magle i mashte. Nema one chesme, ne chuje se nigdje blizu, put skrec'e uz brdo — nije to ...

Ne znam gdje sam, ali to mi nije neobichno. Kad se chovjek udruzhi s Ivanom, uz njega nauchi da c'uti i kad ne zna gdje je. Uvijek se negdje izadje — na neki put ili na rijeku. Sad je brdo. Ne prepoznajem koje je, samo pamtim — dugo traje. Chini mi se da je to neka uska greda koja se pruzhila u veliki beskraj van zemlje i njenog vazdushnog omotacha. Bash da vidimo! Ako izlazi van zemlje, onda tamo vishe nec'e biti ni magle. Lijepo bi bilo kad bi tako bilo — kad stignemo do kraja grede, ispruzhic'emo se na suncu. To tamo mora da lichi na neki visoki balkon, ili na chardak ni na nebu ni na zemlji, s kojeg mozhe da se gleda kako magla grize zemlju prekrivenu okupacijama, potjerama, zasjedama, svachim. Fino bismo se ispruzhili da pljuckamo na sve to — nek nas oni dolje uzalud ucjenjuju i trazhe. Glad bi nas muchila i dalje, ali nama to ne bi bilo vazhno — na suncu glad nije tako muchna kao u magli.

Najzad i toj gredi dodje kraj: jedna glavica, krastava od kamenja, drugo nishta. Vasilj bi htio i dalje da se penje, a nema kud. I ja bih htio, ali Ivan nec'e.

„Dolje”, kazhe on Vasilju. „Shta se mislish?”

„Ne ide mi se dolje”, reche Vasilj. „Dojadilo mi je sve to dolje.”

„Ti, chini mi se, ne znash gdje smo?”

„Ne. A ti znash li bolje?”

„Trebalo je da to ranije kazhesh.”

„Zar bi se od toga neshto poboljshalo? Ne vjerujem.”

„Sachekali bismo dok prodje magla.”

„Dosadilo je i chekanje. Stalno ima neshto da se cheka. Ne mogu, nec'u da sjedim i da chekam samo zato shto ne znam gdje sam. Ni Njemci ne znaju, pa ne chekaju. Ko je taj shto zna pod ovim pokvarenim nebom?”

Tako — istutnjio se. Ivan slegnu ramenom i podje dalje. Podjoh i ja. Mora da se ide i kad se ne zna kud. Svi tako idu — niko ne zna i niko nema vremena da cheka dok sazna. Ako cheka izgubio bi volju, ili bi ga neka rdja spopala i izjela i samo bi mu kostur ostavila da se bjelasa josh neko vrijeme u magli. Ponekad se otkotrlja kamen ispod nas. Sad vishe i ne pazimo na to. Svejedno nam je. Ima trenutaka kad je i Ivanu Vidric'u svejedno, pa iako on to ne govori. Uostalom, to bash nije opasno: gore nema nikog, a oni dolje pobjec'i c'e ili poginuti. Opasno je samo ako zalutamo u neki drugi kraj; tamo, i kad bi nam neko pokazao pravi put, mi ne bismo mogli da mu vjerujemo jer ne znamo za koju stranu navija. Sve je tako vrashki podijeljeno, gdje god podjesh — podijeljeno je, pa i jedna i druga strana gomilaju varku na varku da se vishe ni djavo ne bi snashao.

Strmina se ublazhila — otkotrljano kamenje pred nama brzo se smiruje. Ima i zhbunja — primjec'ujemo ga tek kad zagazimo u njegov gustish opasan za ochi. Spustili smo se u plitku dolinu, ili bar u neshto shto izgleda tako. Izgleda i da je ogradjena kamenjarima, a nije — kud god krenesh, prohodno je i ravno, meko, maglom nagrizheno. Potok, chiji izvor mora da je negdje blizu huchi i graji i sapuna kamenje uz put, a onda odjednom nestaje o kazanu ponora. Mozhda on i nema izvora, pomislih, od same se magle stvara — sve shto magla dirne svojim pipcima, u vodu se pretvara i teche, i odlazi. Umili smo se iznad ponora i obrisali se rukavima, a ni to nishta ne pomazhe — nec'e da svane, ni da se sasvim smrkne, sve isto ostaje. Lagano se gegamo, jedva jedan drugog naziremo. Tako je bolje — shto manje predjesh, manje c'esh zalutati. Noc' c'e skoro, a sjutra — nek bude shta bude.

Osjec'a se puteljak pod nogama i ravno je, ravno i rasplinuto, i skoro da nije neugodno. Navikli smo se, izgleda, i Vasilj je navikao — zato c'uti. Odjednom se sagnuo, vadi neshto ispod magle i gleda ga.

„Evo smo stigli na ono mjesto”, reche.

„Koje mjesto”, upita Ivan.

„Ovo je tvoje, Lado. Tvoje je bilo.”

„Shta moje? Otkud moje? Ne mozhe da bude moje.”

„Pogledaj, pa prichaj! Zar nije?”

Prinio mi je pred ochi zakrpu iz Kushtrimove pechine i zajedno s njom sve one uspomene na Nika Sajkova i na Anju, kad sam se pitao hoc'e li Nika uhvatiti kao Kushtrima i hoc'e li Anju zasuti kamenjem kao Fatu. Otkud to tu? Svijest mi se stijesnila od magle; krene da se probudi, pa ne mozhe. Gledam — stvarno je zakrpa. Ona ista je, nema sumnje. Pomislih da ju je neka tichurina podigla i prenijela i spustila tu ispred nas. Mozhda je to neka shaljiva tichurina, neka buljina koja poznaje knjige sudbine. Ili je neka vradzhbina, ili djavo bi znao shta — skoro mi se glava zavrtje od izmishljenih moguc'nosti. Ni Ivan ne vjeruje — gleda zakrpu i pipa je kao nevjerni Toma ranu. Po ivicama je ostalo iskidanog konca — debeo vuneni konac shto ga je Anja s mukom udjenula u iglene ushi — po njemu on utvrdjuje istovjetnost.

„Ono ste se ovdje svadjali”, reche Ivan.

„Jeste, ovdje”, reche Vasilj.

„Oko shuge ste se svadjali, ili neshto tako.”

„Oko proshlosti — htio je da se oslobadja.”

„A vidish kakva je ponekad proshlost!”

„Kakva? Mislish — vrac'a se?”

„Sacheka ljude kraj puta i prisili ih da isprave pogreshan rachun.”

Sad znamo gdje smo, a i to neshto vrijedi. Treba da produzhimo, ali suton je i magla se zgusnula. Vidjelice uskoro nec'e biti. Nema vishe ni rushevina bivsheg svijeta, ni uspomena na chvrstinu i zelenilu. One pec'ine od pramenja povezale su se i slile u jedno, u mekotu i tishtanje pratijesta. I ta magla chini mi se da vec' odavno nije magla nego neka siva vatra bez toplote, zagushena svojim dimom. Sve shto je bilo, proshlo, ili shto tek treba da dodje, razmekshalo se i rastopilo na toj vatri, krchka se na njoj i mijesha se s njenim dimom. U njemu su se rasplinule podzemne dvorane i svjetovi iz mashtanja, i sve shto je lichilo na san ili stvarnost. Ostalo je samo shupljikavo hladno neshto, umijesheno od vremena i prostora — materijal za nestvoreno ljulja se u toj ogromnoj kolijevci.

KATUN JABLAN S ChESMOM I DjEVOJKOM

Jedna sjenka, drukchija od drugih, pojavila se negdje u vazduhu ili na zemlji. Nejasna je kao obichno, drmnula me zlom slutnjom i ishchezla. Stadoh da odredim shta je i odakle — gledam, a ne mogu da pogodim chime me to ohladila. To mi se bash ne svidja: umjesto da se vremenom naviknem — ja nazirem stvari kojih nema i sve cheshc'e sretam ono shto neki zovu predosjechanjem, a shto je u stvari nejasan strah probudeo nerazgovijetnim dostavama chula. Ono shto je sad probudilo strepnju u meni, ostavilo je neshto traga u uspomenama koje je uzburkalo; idem za njima nekud unazad, stalno unazad, i stizhem do djetinjstva: snijeg dolinu stijesnio, oblaci je pritisnuli, muklo huji rijeka preko kamenja, chuche stare vrbe pored rijeke u mutna jutra slichna sutonima.

Dolinom su se tih jutara odigravali veliki sabori nekih psec'ih stranaka ili vjera. Rundovi ovcharski iz planinskih zaselaka, navikli da se kolju s vukovima, krupni kao junad, brzi i strashni, dolazili su da uspostave pravu vjeru i da podave jeretike iz nizine. Oni su svoje propovijedi pochinjali velichanstvenim basovima, krupno i razgovijetno: hum, grum, grumbum — u ime Boga, cara i zakona. Grijesi dolinske sekte, koje su nabrajali, teshki i sve tezhi, najzad bi ih sasvim razgnjevili. Tada bi se skupili u kovitlac i pochinjali klanje. Njihovi protivnici, vec' unaprijed zastrasheni sudbinom koja ih cheka, moljakali su drhtavim glasovima i pushtali prodoram cvilezh koji se brzo pretvarao u umiruc'e jecaje. Po onome shto se chuje izgledalo je da jachi slabijima gule kozhe, pregrizaju vratove i kidaju crijeva na komade.

Vrane su bjezhale s mjesta na mjesto i sklanjale se po ogoljeloj johovini, spushtale su se samo na visoke grane gdje psi odozdo ne mogu da ih domashe, pa su i odatle chesto morale da bjezhe. Ljudi prolazhahu na konjima, s vikom, stravljeni, razmahujuc'i toljagama da se odbrane. Oni shto nemaju konja, nijesu se usudjivali da idu sami — skupljali bi se po tri i vishe da se zajednichki brane. Chinilo mi se da sve strahuje od psec'ih vrtloga shto se brzo premjeshtaju, i da je najvazhnije na svijetu nac'i neki siguran nachin da se zhivot sachuva od te napasti. Ja sam znao jedan jedini nachin: da se ne izlazi iz kuc'e! Ali, kao za inat, trebalo je bash tada da se ide u shkolu — preko mosta, pa pored groblja — i ja sam po svu noc' strahovao kako c'u sam, bez konja i bez drushtva, da prodjem kroz taj pokolj gdje chereche sve shto je nejach.

Jedan hrapav glas, vishe odjek nego glas, doprije negdje odozdo i prekide mi lanac sjec'anja. To je negdje ispod brda lanuo mrzovoljan pas, a odjek mu odgovorio. Ona sjenka, upravo strepnja shto je prati, pokusha da umakne prije nego sam je prepoznao. Nije umakla, suochio sam ih i znam — to je to. Sve mi je jasno, ali je neshto zebnje josh ostalo. Sad to vishe nije strah od pasa, nego — gdje su psi, tamo i ljudi ima. Zamorni su susreti s ljudima, chovjek pri tom mora brzo da se snalazi. Pazish da te ne prevare u razgovoru, da unaprijed pogodish kojoj strani pripadaju i shta se skriva iza lazhi shto ih prichaju, da im nikako ne otkrijesh neshto vazhno, da lukavstvom ne dokuche ko si i kud c'esh. To je uvijek teshko, a ponekad ne uspijeva i pored najbolje pripreme. Poslije tih razgovora sam sebi lichim na psa koji se hrabro klao i jedva se, s ranama, zhiv izvukao.

Od magle su ostali dugi repovi nad prodolima. Oni liche na ostatke reshcherechene hobotnice: iskidani su a svi zhivi, slijepi su a uporno se trazhe, naprezhu se i razvlache da se ponovo nadju i sastave. Neki se od razvlachenja istanje i skoro providni postaju, kroz utrobe im se shume zazelene i pojave se proplanci s ogorelim panjevima. Od njihovog grchenja izgleda da se planina grchi i talasa — izrone glavice i strmine i rebrasti crtezhi po livadama gdje su nekad otkosi bili; usprave se stijene obasjane suncem, osmjehnu se ili iskeze, pa opet potonu. To je kao da se u mukama radja svijet — chudan neki svijet u kojem se, usred novih, pojavljuju i neki poznati predjeli. Sve je neizvjesno osim opasnosti, a bash ona se vjeshto krije — ne samo u nepoznatom, nego chesto i u onom shto izgleda da je poznato.

Katuni, oni shto nijesu u jesen zapaljeni, chesto su prazni. Lopurje je brzo obraslo nagnojenu zemlju torova, kolibe su oronule — po tome izgleda da su vec' godinama napushtene. Takav je rat — sve pod njim brzo stari i propada. Ako se vidi gdje koja koliba nad kojom se dizhe dim — nec'e biti da je to koliba nekog nasheg prijatelja. Vlast je dobro pazila kome c'e i zashto dati dozvolu za izdig u planinu. Ponekad je dozvolila da izdigne i neko od onih shto su nashi bili, ali to je uchinjeno s namjerom da nas tamo primame i ulove. Jedni znaju zashto su im date dozvole i staraju se da opravdaju povjerenje; drugi se dovijaju i obec'avaju i odlazhu iz dana u dan. Ima i nekih shto ne znaju, shto nec'e ni da misle zashto su im date dozvole — chini im se da je to obichna stvar — otkad pamte izdizali su na ljetnju ispashu.

Najzad smo stigli do katuna Jablan, u predjele Veljka Plec'ovic'a. Treba da nadjemo Veljka, a ne znamo kako. Izdaleka on vidi samo ljude s pushkama. Ne ochekuje nas i nema nikakvih znakova po kojima c'e poznati da smo to mi a ne oni od kojih se sklanja. Ako dozivamo — bog zna koga c'emo dozvati. Samo srec'a mozhe pomoc'i da sluchajno naidjemo na njega, ali srec'a nam je odavno otkazala saradnju. Stojimo i nishta ne pochinjemo. Prostrane su se livade rashirile izmedju dviju shuma — dugo bi bilo da ih zaobilazimo, a opasno je da na otkriveni prostor izadjemo. Tu je negdje blizu chesma — chuje se kako prska. Katun je na padini iznad chesme. Poslashe me da osmatram: kad ne bude nikog na chesmi, proc'i c'emo ispod padine i mozhda nas nec'e opaziti. Dvoje djece su kod chesme, prskaju se vodom iz korita, nikad da im to dosadi. Najzad se potukoshe i podjoshe.

Htio sam vec' da dam znak za polazak, kad — stizhe djevojka s dvije shtruglje. Strashno je kako lijepa mozhe da bude djevojka, narochito za chovjeka koji dugo ne vidja djevojaka. Chini mi se da i drvec'e, da i brda vide kako je lijepa — jedno od njih je ispruzhilo vrat, iskrivilo zatubastu glavu, zashkiljilo ochima da je bolje vidi. Tako stoji i zachudjeno zuri u nju. Ona je odlozhila posudje i osvrnula se da vidi ima li koga naokolo — ovih godina se svi plashe i osvrc'u ima li koga naokolo. Ne vidje me, podizhe pletenu suknju iznad koljena i pusti da joj slap s chesme oblije preplanule listove. Odbija se voda, bljeshte kaplje pune sunca i postaju mala sunca shto igrajo oko nje. Zagledao sam se u to chudo i nekoliko trenutaka nijesam znao ni da postojim. Tada osjetih da sam poshao; idem, i priblizhavam se, i treba brzo da izmislim neshto chime se pochinje razgovor. Ona se prenu i poblijedje.

„Ne boj se”, rekoh. „Ne jedem ja zhivu cheljad. Kako si?”

Promrmljala je neku kletvu i pokazala bijele zube. Bulji sa strahom u moju bradu, zatim u kapu i kokardu s ukrshtenim kostima, najzad spusti pogled na veliki nozh shto ga vuchem na kaishu. Za trenutak se oveselih: koliko je ona lijepa, toliko sam ja strashan i besmisleno nakindjuren! To se pobija jedno drugim — ravnotezha je uspostavljena.

„Ima li ovuda koji repezan da se krijucka”, upitah je.

„Repezan”, ponovi ona. „Ne znam shta ti je to”.

„Repezan je partizan. Ima li ih ovuda?”

„Nema. Partizani vishe ne postoje.”

„Jesi li sigurna da ne postoje?”

„Tako vashi kazhu. Bili su neki partizani, poshli su za Bosnu.”

„Znam. A Veljko Plec'ovic' nije poshao. Krijete ga, chuvate ga za sjeme. Ovdje neko njega hrani, znamo mi to. Ali ja c'u ga svejedno nac'i. Ovim nozhem, vidish, zaklac'u ga!”

Ona me stravljeno pogleda, zatim spusti ochi. Pogled joj se zaustavi na mojim dronjcima i zakrpama kojima se kraja ne zna. Zastidjeh se — osvetila mi se time.

„Imam ja nove chakshire kod kuche”, rekoh. „Ovo mi je za po gori, za ove stvari. Drukchije mi ne bi vjerovali i ne bih mogao da im se primaknem. Nego — kad c'esh ti da se udajesh, djevojko?”

„Lako je za to”, reche ona i stavi shtruglju da se nalije.

„Nije bash lako. Rat je, gine se — nema chekanja.”

„Ne brini ti za to”, reche ona i stavi drugu shtruglju pod chesmu.

„Slushaj: dopadash mi se! ... Ochi su ti — valjaju tri careva grada. A, bogami i noge! Kako bi bilo da se uzmemo? Hoc'esh li?”

Ona pokupi shtruglje i potrcha, zatim se okrenu:

„Ne, s tom bradom — da si jedini na svijetu!”

„Mogu ja bradu da obrijem”, viknuh. „Obrijao bih ja za tvoju c'ef da je od zlata. Evo sad c'u je obrijati ako hoc'esh. Stani, da vidish!”

To bih i uchinio bez razmishljanja, ali ona nije htjela da se okrene. Otrchala je prema katunu, a voda iz shtrugalja prskala je za njom po travi oko puta. Pozhurismo i mi da prodjemo prije nego stigne da digne uzbunu. U shumi smo sjeli da odahnemo. Chekam kad c'e Ivan pocheti da mi drzhi lekciju, i Vasilj da mu pomazhe, a oni c'ute. Umorni su, zato c'ute. Kroz grane se vidi katun Jablan — chetiri kolibe, petoj je krov razvaljen, torovi i telechari oko njih. Djeca, ono dvoje i josh dvoje drugih, igraju se partizana i chetnika: „Bum-bum! Opkoljeni ste, predajte se! Ne ginite uzalud, zhivi se ne predajemo!” Najzad je Ivan prikupio dah i pita me: shta mi bi da se javljam djevojci kod chesme? ... Zbilja, shta mi bi, pitam se i ja, ali to nije kajanje. Naprotiv, divim se sam sebi i stezhem ruku sam sebi da chestitam: kako sam se usudio da za trenutak zavirim u jedan drugi svijet i zhivot.

Opet bih to ponovio kad bi se moglo. Ispod oka vrebam kad c'e iz neke od tih koliba izac'i djevojka da je vidim josh jedanput. Ne znam joj ni ime, ne znam ni kako c'u ga doznati. Ona je dotle bila negdje u shumi — pojavi se puteljkom s naramkom lisnatih grana za telad. Telechar je iza kolibe, iza one najvec'e, pokrivene lubom preko dasaka. To je gazdinska koliba, a djevojka ne izgleda kao gazdina c'erka. Ne bi bila plashljiva da joj je gazda otac; bic'e da je tek neka svojta — pribila se tu kod tetke dok prodje zla godina. Mora da su strogi prema njoj: tek shto je vodu donijela, odmah su je poslali za hranu teladima. Mozhda nijesu ni opazili kako je uplashena — prosto se ljudi naviknu da im neko obavlja poslove, toliko se naviknu da ga vishe i ne opazhaju. Eno udje. Zbogom, mala!

Prilichno smo se odmorili. Vasilj i Ivan se nagadjaju kud da podjemo. Ja c'utim — svejedno mi je. Iza drveta se pojavi Veljko Plec'ovic' nechujno kao u snu. Lice mu je rumeno, obrazi okrugli, na glavi mu je kapa od zechje kozhe. Mora da nas je dugo posmatrao i chekao zgodan trenutak da nas iznenadi.

„Dobro doshli”, reche. „Izgledate kao chergashi.”

„A ti kao ciribasha”, osveti mu se Vasilj.

„Smetaju vam pushke”, reche on. „Da nije njih, mislilo bi se da ste prosjaci. Svako bi se sazhalio da vam pruzhi c'asu kopriva.” „Kako si nas nanjushio”, upita Ivan.

„Shpijunazha, druzhe, — vazda doznam kad neko naidje u moju drzhavu.”

„Kad imash drzhavu”, reche Ivan, „imash li shta za jelo?” On se ne zbuni kao shto smo ochekivali: „Nac'i c'e se”, reche.

Poveo nas je kroz shumu, pored pec'ina s podzemnim glasovima. Uzgred se hvali pec'inama kao da ih je on sam napravio. Jedna je prostrana, kazhe, cheta bi mogla u nju da se skloni. Vjerovatno bi mogla, ali mi odavno nemamo chete. I druga pec'ina je zgodna — ulaz joj je sakriven izmedju dva zhbuna koje treba razgrnuti. Ima josh desetak tih pec'ina — uplashih se da c'e sve redom htjeti da nam pokazhe. Srec'om, on ih zaboravi. Izashli smo na chuku: katun, livade i svi puteljci naokolo vide se odatle kao na dlanu. Iz jednog stabla, chiju je shupljinu pokrio lisnatom granom, izvuche Veljko torbu s hljebom i sir zamotan u lopurove listove. Pravi hljeb! Ima u njemu neshto zelja, ali vishe je od brashna. Ivan Vidric' ga opipa dlanovima da se uvjeri; Vasilj ga pomirisa od zhelje. Izvukao sam nozh da ga sijechem, a Veljko reche:

„Je li to taj nozh shto prijetish da koljesh njime?”

„To ti je kazala ona cura”, rekoh. „Ono li ti je shpijunazha?”

„Jeste. Maga! Uplashio si je, djavo te odnio s nozhem!”

„Zgodna ti je Maga, preporuchic'esh me.”

„Mogu, imam ih dosta. U tri katuna naokolo sve su mi rodjaci, rodjake i kume svakojake.”

„Zato ti je crven vrat”, reche Vasilj. „Uzhilio si se kao hrastovina.”

Stvarno, ima necheg od hrastova kod Veljka. Zglobovi su mu kao chvorovi i ima ih vishe nego ostali ljudi. Plec'i su mu shiroke, a ruke tanke, male, skoro djechje; ali te ruke, kad neshto zgrabe, kao da su od gvozhdja — lome. Tijelo mu je chvrsto, i sporo, i ravnodushno prema svemu — kao da spoljne opasnosti uopshte ne postoje. To je neshto urodjeno kod svih Plec'ovic'a — jer, pored svih mjeshavina, kod njih josh traju neke posebne tjelesne oznake. Chak i dushevne: izgledaju poshteni i kad im se to ne isplati; prevario bi se chovjek ako bi pomislio da oni drukchije ne znaju — kad se ukazhe potreba, umiju i oni da preokrenu. Odive su im na cijeni — radjaju zdravu i lijepu djecu — zato Plec'ovic'i uvijek imaju bogatih i uticajnih prijatelja.

„Zasnovac'emo gore bazu”, kazhe Ivan. „Da se zna gdje smo.”

„Bolje da se ne zna”, reche Veljko.

„Chuvac'emo da se ne zna, a poslije c'esh i ti doc'i kod nas.”

„Ne bih rekao da vam je menza sjajna.”

„Tvoja je, sigurno, bolja.”

„Pa shto onda da dolazim? Da je vishe gladnih.”

„Imamo radio, slushac'emo vijesti.”

„Vijesti, i kad su dobre — od njih se ne zhivi.”

„Imash ti neku udovicu ovdje”, kazhe Vasilj, „zato ti se ne ide.. Ne bih ni ja da sam na tvom mjestu.”

Veljko se smije, znachi — ima. Nije vazhno je li udovica, glavno je da je zhena. Skoro bih mogao da ga mrzim od zavisti, jer on eto ima ono shto za mene postoji samo u snovima. Ivan je ipak navalio da mu dokazhe kako je bolje u drushtvu nego sam. Ivanu je to navika, otkad ga pamtim on ubjedjuje ljude u ono shto im se nec'e. Chujem kako se Veljko odupire kao ostrvo koje je samo sebi dovoljno, ali to mu je uzalud. Kad Ivan neshto naumi, onda tu ne pomazhe otpor; ne pomazhu ni razlozi, jer on ih napada kao kisha i dosada istovremeno. Okrenuo sam se da ne slusham tu sitnu kishu koja, kap po kap, kamen dube. Gledam katun — pustili su telad da se igraju. Sve neka smedja telad — liche na srne a igraju se kao leptirovi: krenu sva zajedno na isto stranu, pa iznenada zaokrenu. Ona djevojka, Maga, ne pojavljuje se vishe. Kao namjerno, kao da zna da je vrebam, nec'e da se pojavi. Naslonih glavu na kamen, iznenadic'u je poslije, kad bude sigurna da je ne gledam ...

Odjednom — ne znam je li to u snu ili na javi — dodje mi chudna misao: Ona nije Maga nego Vidra! Zachudih se kako se to nijesam prije sjetio. Zbog necheg sam uobrazhavao da je Vidra poginula, a eto nije! Izlijechili su je u onoj bolnici, u Opshinskoj bolnici ispod Zvjezdare, a poslije je doshla preko partizanskih veza i tu se sklonila. Kasno je doshla, kad smo mi vec' bili u rasulu, zato se prerushila u seljanku. Sad zhivi pod drugim imenom. Ostalo joj je krivo na mene shto sam je samu ostavio u zapaljenom Beogradu, zato sad nec'e da mi se javi. Ona i ne zna kako su me muchki odgurnuli od onog kamiona kojim su je vozili, i kako su odmah povec'ali brzinu. Sad — ne mari! Glavno je da si zhiva, Vidra! Sama pomisao da si ti zhiva ispunjava me slashc'u nade koja je bila izgubljena.

OD VODE I ZA TRAVU

Ako zhelish da te sanja djevojka koju si u snu vidio, kazhu — treba da prevrnesh jastuk na kojem si spavao. Ja prevrnuh kamen — stonoge ispod njega pozhurishe da pobjegnu. Ivan me pogleda i okrenu glavu. Nec'e da pita; tim bolje — jer ne znam shta bih mu kazao. Nije da vjerujem u vradzhbine, nego — duzhan je chovjek da uchini sve shto mozhe. Ako je pod tim jastukom od kamena, ili ma gdje naokolo, ostao pramichak njene zalutale dushe koja me u snu posjetila — neka sad bude oslobodjen da me prati bar komadic' puta. I stvarno, ili mi se bar tako chini, odnekud me gleda i prati. Jedna djetinja radost od toga prosijava kroz bradatu shumu nad stazom i proplancima. Ona je od letec'e mrezhe zraka — suncem glavu povezala, mjesecom se opasala — da uljepsha sve shto obasja i razbije sumor svijeta.

Ima u tome neshto shto ne mozhe da se kazhe jer ta imena nijesu stvorena. Kad se sjetim slika iz sna, one zaiskre i nepoznatim bojama i prelivima preobraze smrchevu goru, brda i ljude. Tako, bar za kratko, svijet postane bogat i darezhljiv — kao shto je bio u djetinjstvu kad smo mislili da c'e stvarno biti darezhljiv. Veljko Plec'ovic', vlasnik pec'ina i rodjak djevojaka, koracha ispred nas i drzhi se domac'inski. Ima pravo, jer to su njegovi predjeli. Jako su se rashirili, sad graniche s predjelima Nika Sajkova Doselic'a — chitav feudalni posjed shuma i pashnjaka s planinskim vrhovima i izvorima rijeka. Dok su drugi nashi drugovi padali na razne nachine, gubili se i nestajali, njih dvojica, Veljko i Niko, ostali su kao hrastovi koji svojim zhilama brane zemlju. Bez njih bi sad ovi predjeli bili tudji i sumorni.

„Vidjash li se s Nikom”, pita ga Ivan.

„Ne odavno”, reche Veljko. „Dvaput sam ga trazhio, a ne daju.”

„Ko ne da?”

„Zasjede. Gadan mu je teren, sve chetnichko — chudim se kako se drzhi.”

„Sad je gadan svaki teren do Kavkaza.”

„Njegov je, chini mi se, najgadniji — nema rodjaka, nema se gdje osloniti.”

„Nemoj ni ti mnogo da se oslanjash na rodake!”

Pa jeste: sve je podijeljeno, najzad i rodjashtvo. Nije bila samo jedna podjela, pa da znash na kojoj je ko strani, nego u talasima shto su nailazili da potkopaju i najchvrshc'e. Jedni rodjaci su vec' unaprijed bili protiv nas, drugi su im se pridruzhili kad su vidjeli da na onoj strani mozhe neshto da se dobije, trec'i tek kad ih je pritisla glad i strah s nevoljama. Ostali su neki shto se josh nijesu izjasnili. Oni se sporije odluchuju i izvlache se da se nikako ne odluche, ali ni oni nijesu sigurni za oslonac. Ne daju im ni soli na kupe, a zbog soli su se i prije ljudi turchili. I nije samo zbog soli, nego i iz zavisti — kad vide shta sve komshije dobijaju — i iz bojazni da ne ostanu sami kao bijele vrane, i iz straha da c'e im vlast zato zapaliti kuc'e. Dugo se u sebi lome, pa se odjednom slome — izdac'e prvog ko im na vjeru dodje.

„Pazi dobro”, kazhe Ivan Veljko, „nije svako poshten kao shto je bio!”

„Znam da nije, vidio sam to.”

„Ovdje sad nema drugog izvora zarade, zato bi te neki prodali.”

„Vjerovatno. A po chemu c'u ih poznati?”

„Ucijenjen si, za novac se sve radi, nemoj nikom da vjerujesh!”

„Zlo vjeruj, a gore ne vjeruj. Negdje chovjek mora da zaglavi — inache bi zhivio sto godina, a to je mnogo.”

Izrukovasmo se, vrati se Veljko. Sad smo sami. Nekako je odjednom zahladnjelo i doshlo sivo. Vishe mi ne polazi za rukom da se sjetim ni jedne od onih slika ili boja iz sna. Pogasile su se neosjetno, same od sebe — sve se troshi, a to najbrzhe, jer je od dalekih odjeka i odbljesaka. Chudno je samo kako sam im mogao poklanjati pazhnju poslije svega. Umjesto onoga shto je zrachilo uhvatila se po stvarima kora od tuge i strepnje. Jedan prizemni vjetar, podmukao, iz pec'ina, okrec'e lishc'e na nalichja i kasno planinsko cvijec'e zatvara krunice kao da je vec' zashlo sunce. Okrenuh se — Veljka vishe nema: i on zashao. Chudim se kako je tako brzo zashao, nestao — ako se nije pretvorio u neki od tih hrastova na livadi. Ima raznih hrastova, starih i mladih — na najljepshem su se okupile vrane, i pregone se kao da plijen dijele.

Naokolo je muklo i sporo talasanje planina i vjechnosti. Naoblachilo se i tanka kisha, hladna i oshtra, prska ukoso. Sa sjevera, kao chadjav zid koji se krec'e, visok od neba do zemlje, priblizhava se veliki pljusak. Josh je daleko, ali se osjec'a zhivcima i chuje se njegovo hujanje isprekidano grmljavama. Kretanje mu je nejednako: dugo se zadrzhi prelazec'i neku dubodolinu nevidljivu odavde, zatim odjednom zajashe preko prevoja i preskochi chitav planinski lanac, pa ga zbrishe iz vidika. Skinuli smo obuc'u da se ne raspadne. Uzljutio se Vasilj, psuje bogove kishe i vremena — to je jedino chime mozhe da im se osveti za lukavstva koja su, u saradnji s Talijanima i chetnicima, protiv nas pokazali.

Samo je Ivan ravnodushan, ne da on ni pet para za svu tu nebesku huku. Sve shto nas snadje, za njega je prirodno; sve da se isturchi — njega nec'e zachuditi. To shto nas mrze i gone, i shto nas kunu i psuju kad nishta drugo ne mogu — on kao da je vec' predvidio. I kad bi ga chovjek upitao zashto je to tako, mislim da bi kao Isus odgovorio — jer ne znaju shta chine. Zhena njegova, Gara, negdje je u logoru, u Albaniji; sin mu je, tek odojche, kod neke chetnichke porodice — on ih ne spominje, kao da je i to prirodno. Ugledao je kolibu s provaljenim krovom, a bash takva je nama potrebna. Ostalo je desetak dasaka nad vratima, ispod njih je suva zemlja na kojoj lijepo mozhe da se sjedi i cheka. Kroz pokotine u brvnima vidi se dolje livada — s te strane nam niko ne mozhe pric'i prije nego ga opazimo.

Prvo stizhe zatamnjenje, pa skoro sumrak, za njim pljusak zaklapara po daskama i lokvama koje se odmah stvorishe. Izgleda da jedna voda lije odozgo a druga provire iz zemlje. Chuje se kako krupan grad lomi granchice u shumi — gadno bismo se proveli da nas je tamo zastao. Malakshe, da nas prevari i izmami napolje, zatim opet prida. Tako stalno, a ima ga do beskraja. Posluzhi se vjetrom kao rukama, obori dvije daske da pokazhe shta sve mozhe, iskosi struju grada da nas nadje shc'uc'urene uz brvna. Skoro bi se reklo da neka svjesna volja upravlja time. Unutra se zabijeljeshe loptice leda. Jednom od njih pogodih Vasilja u sljepoochnicu — znao sam da c'e mi se odmah osvetiti. On se osveti — bar meni mozhe kad nikom drugom ne mozhe — i bi mu lakshe.

Najzad se ishuktalo, ponovo se razdanjuje. Ostala je samo kisha, u pojachanoj svjetlosti kapi svjetlucaju. Ivan mi pokazuje prstom da pogledam livadu. Shta li mu je to sad? Je li opet zec, ili se neki medvjed namjerio? ... Nije, nego vec'e chudo: chovjek! Za trenutak se uplashih — mozhda nas je spazio. Ali ne — onda ne bi stajao tu. Stoji na livadi bos, u dzhamadanu, vrec'om je pokrio glavu. Lice mu se ne vidi, ali meni se chini da ga poznajem. Vidjao sam ga negdje ranije, vukao je on te iste chakshire negdje dolje oko varoshi. Sav je u vodi, a opet mu je malo vode — vodi je jazom, dijeli je i natapa parche po parche. Chak kao da uzhiva. Shto da ne? Jer on je od onih stocharskih stvorenja iz pretkosovskog i prethrishc'anskog vremena shto nasljedno zhive od vode i za travu i vec' odavno obozhavaju ovce od kojih zhive.

Ipak ne bi dobro bilo da navrati ovamo. Ne, jer on bi prichao nekom da nas je vidio, i to bi se poslije razglasilo. Ako navrati, ne treba da ga pustimo zhivog. Nec'e, ponadah se — zanio se poslom, produzhi jazom, ne vidi se vishe, samo se chuje kako kopka motikom. Strepnja prodje, a tuga je zamijeni: dokle smo doshli, shta smo dochekali! Poslije velike nashe slave i huke, da strahujemo od ove mokre ovchje ushtve! Mi shto smo nekad jedva chekali da zapodjenemo razgovor s chovjekom, sad se sklanjamo da nas ne vidi. Sve je na nas zinulo i protiv nas se ustremilo — izgleda da nema na svijetu pojave koja nam nije opasna... Istovremeno podigosmo glave: chuje se njegovo tapkanje pred kolibom. Ivan zamota lice shalom — da ostane nepoznat. Onaj spusti motiku, i udje s ubjedjenjem da unutra nema nikog. Neshto ga je iznenadilo — pogleda i pokusha porebarke da uhvati vrata. Vasilj ga shchepa za skut i uvuche:

„Kad si tu”, viknu, „sad lezi tu! Tebe smo chekali!”

„Bratashu moj, nemoj me”, procvilje on. „Shta sam li ja kriv?”

„Zashto plavish livadu kad je bog s neba zalijeva?”

„Mora se, bratashu. Ova godina je gora nego Arslan-pashina. Gladno se”...

„Zashto gladno? Koliko imash ovaca?”

„Tako mi svete Petke, trideset sam prodao za zhito!”

Pokaza se da sve lazhe. Slava mu je Tomindan; kad lazhe, njime se ne kune, nego svetom Petkom. Nije prodao trideset, nego samo osam ovaca; a i njih je dao za komad livade, ne za zhito. Do tih otkric'a stizhe Vasilj unakrsnim pitanjima, a podvrgao ga je istrazi zato shto ga poznaje. I Ivan ga poznaje, a i ja sam chuo za njega — jer to je Mirko Kadushin sa sto ovaca koji svake zime ukrade bar po breme sijena chobanima. Neki ga izbiju kad ga u kradji uhvate — on se nikad ne ljuti na njih; drugi ga tuzhe sudu, a Mirko se poslije cviljenjem izvlachi da manje plati. Vune dosta ima, a chakshire ipak nikad ne mijenja. Proshlog ljeta, kad smo napadali varosh, on se smucao naokolo o ovim istim chakshirama, bez pushke, s vrec'om — da shtogod ukrade kad drugi pochnu da pljachkaju. Uzalud smo mu govorili da pljachke nec'e biti, on to nije mogao da vjeruje. Svi su ga poznavali i tjerali, on je ipak uspio da nakopi punu torbu konopaca, ulara, svashta — plakao je kad mu je nasha strazha te stvari iz torbe istresla.

„Kad me poznajesh”, upita on Vasilja, „chiji si ti?”

„Djavolov”, reche Vasilj. „Bojish li se djavola?”

On se prekrsti: „Bojim, bogami!”

„A bojish li se partizana”, upitah ga ja i procheshljah brado.

„Bojim se ja svakoga, vidish da sam slabotinja.”

Primijetio je najzad bradu, po njoj pomisli da pripadamo stranci bradonja i pozhuri da nam ugodi. Komuniste on mrzi, reche, zato shto se oni hrane na zajednichkom kazanu. On ne bi mogao da jede iz istog kazana, gadilo bi mu se. Ne voli ih i shto za crkvu ne mare, i shto su im zhene pomijeshane — djecu prave s kim stignu, pa se i ne zna chija su djeca... Stigli su da i njemu napune glavu time. Meni se chini da to nije shteta. Jedino po chemu se on razlikuje od svojih ovcharskih chukundjedova, to je shto oni nijesu nishta znali o tim zajednichkim kazanima i zhenama. On je iz pec'inskog vremena, a eto je na nas palo da glavama i trupovima svojim popunimo taj razmak. I nije chudo shto nas mrzi, jer mi bismo htjeli da ga zhivog izvuchemo, kroz klisure vremena, i da ga ubacimo u kolhoz koji c'e ga lishiti vashaka, skotoloshtva i moguc'nosti da krade.

„Bi li ti, stari, ubio Nika Sajkova”, upitah ga da prikrijem trag.

„Ja ga ne poznajem”, reche.

„Shteta”, reche Vasilj. „Mogao bi da zaradish dobre pare. Sto hiljada lira dobija ko ga ubije, a pedeset ko ga prosochi.”

„Je li to sin Sajka Doselic'a”, prisjeti se starac.

„Jeste, vidish kako sad znash. On se od tebe ne nada, i ne pazi se, lako bi ti njega smakao. Hoc'esh li?”

On se opet sneveseli: „Ne, bogami! Nemam chime.”

„Pushkom. Dac'emo ti pushku sad ako hoc'esh.”

„Uzalud bi mi je davali — prije bi on mene ugrabio. Takav mu je i otac bio: miran na izgled, a mnogima je svijec'e utulio”.

„Ako ti nec'esh, rekoh, „mi c'emo ga sami. Ali: pst! Nikom ni rijechi! Zatvor ti ne gine, i platic'esh glavom ako nekom kazhesh da si nas vidio! Razumijesh li?”

Razumio je, ostavili smo ga da sjedi unutra. Nahvatao se straha, mislim da se do mraka nec'e usuditi da izadje iz kolibe. Svejedno, Ivan hoc'e da idemo shumom, ne preko livada — da se ne zna kud smo poshli. Zemlja je pokrivena oborenim lishc'em i granchicama, kroz to do chlanaka tonemo u njenu zhitku shlitu. S proplanaka gledam brda u daljini — izmijeshala su se poznata i nepoznata, a magla se vuche izmedju njih. Jedno vrijeme je izgledalo da c'e se izvedriti, pa se opet predomisli. To kao da neka lukava sila upravlja tim promjenama — prvo nas izazove da vidi shta zhelimo, zatim navali bash ono shto ne zhelimo. Drvec'e se josh nije ocijedilo, a vec' ponovo pochinje kisha. Posakrivala je vis za visom, pozatvarala doline kao mokre dzhakove. Tek kod izvora prepoznadoh prodo i put koji vodi k selima.

Vasilj podje putem, Ivan ga zaustavi:

„Gdje c'esh? Kud si naumio?”

„Treba da svratimo kod Nika, tako smo rekli.”

„Treba, ali nije on tamo. Gdje mislish da je, Lado?”

„Negdje oko Gubavcha.”

Vasilj se naljuti: „Kad bolje znate, zashto sami ne vodite?”

Ne bi trebalo da se ljuti, jer on strashno voli da vodi i kad zna put i kad ga ne zna bash sigurno. U tom pogledu ni ja nijesam bez mane — da nije njega, ja bih bio taj koji grabi da bude prvi. To je neki urodjeni djavo u nama, a on nas uz put ubrzava — kud god krenemo, mi kao da se plashlmo da nikad nec'emo stic'i ako odmah ne stignemo. Znam da ne treba tako, ali chim pochnem da mislim o nechem drugom — opet me uhvati zhurba. Srec'a je shto nas Ivan bremza, inache — bog zna dokle bismo Vasilj i ja stigli. Ispred nas se chuje lavezh iz katuna. Muklo, kroz mokrinu, odjekuje ovcharsko zvono. Suton je, muzu ovce. Vidi se vatra. Galame kao da se svadjaju, a to im je obichan chobanski razgovor: bic'e trave ako sunce izgrije, bic'e je do preko glave. Onaj veseli glas je Vuchka Masnika, onaj drugi ne znam chiji je.

„Nemoj tamo”, reche Ivan. „Kud c'esh tamo? Nije Niko u katunu.”

„Znam da nije. Mislim da je u Gubavchevoj pec'ini.”

„Ne vjerujem, nashli bi ga oni tamo.”

„Nashli bi ga i u Kushtrimovoj pec'ini.”

„Sigurno. On mora da je negdje ispod drveta.”

I ja tako mislim, ali drvec'a ima mnogo, ima ga na hiljade u svakoj od tih dolina i na brdima izmedju njih. Ako guramo dalje kroz te shume, pogubic'emo se u mraku. Zapamtio sam jednu kolibu na obronku iza napushtenog katuna, napipan je u tami — to mi potvrdi da sam isti s onim shto sam nekad bio. Zbilja, jesam li isti? U svakom sluchaju ima u meni neshto trajno, shto je mnogo toga preko glave preturilo — to me ispunjava iznenadnom radoshc'u. Ushli smo u suvotu, zamirisa na smrcheve daske. Kresnuh shibicu: kreveti od dasaka stoje kao i prije. Nema nikakvog traga od konagdzhija shto su se tu smjenjivali, svaki je za sobom uklanjao ono shto bi ga pred buduc'ima odalo. Ivan uzdahnu — kao da i on misli o tome. Vasilj poche da skuplja ugarke na ognjishtu.

„Ne bih ja vatru”, reche Ivan. „Mozhe da nas izda vatra.”

„Kome? Nikog nema po ovoj kishi, a i da ima — treba da prosushimo ove dronjke.”

„Dobro, ali da poslije ugasimo.”

„Ugasic'emo, chim se zagrijemo.”

Iz torbe je izvukao trijesku lucha — uvijek nosi nekoliko njih da se ne vidi kako mu je torba prazna. Zapalio ju je, pruzhi mi da je drzhim. Shegrtujem mu vec' odavno u toj stvari, ali on mi nikad nec'e dozvoliti da vodim samostalan posao. Ne bar dok su mu ruke zdrave — jer on voli sam, lichno i svojeruchno, da probudi prvi plamichak i sasvim izbliza da osjeti njegovo stidljivo treperenje kao dah novorodjencheta. Kad zapuckara, on s uzhivanjem trlja ruke i lupa se po koljenima od zadovoljstva. Ponekad mi se chini da je to kod njega neka vradzhbina, ili neshto chime misli da se vradzhbina razbija. Ili je zamjena ljubavnog dozhivljaja, ili ozhivljavanje neke zapretane uspomene chije su veze i njemu samom nepoznate.

ARSLAN-PAShINA GODINA

Zaboli smo rachvasto kolje oko ognjishta, objesili na nj kapute da se sushe. Odozgo smo stavili kape. Sad su to tri strashila s kapama — gledaju se i c'ute. Ako se neko spolja privuche i proviri kroz pukotinu — nek se prevari i prvu vatru na njih opali; poslije bismo mi njemu proshili kokardu, da se vishe ne privlachi. Spustili smo daske na zemlju, pri zemlji je sigurnije nego na krevetima. San nas hvata. Ivan ipak ustaje — sjetio se da opipa zadnji zid kolibe. Gura proshke, proba stoje li chvrsto, trazhi slabo mjesto da napravi sporedni izlaz, dobro bi nam doshao takav izlaz u sluchaju da nas s vrata iznenade. Najzad je nashao rupu, neko drugi napravio ju je prije nas i prikrio je granama. Mozhda je to bio neko od nashih, Niko Sajkov ili neki kurir izdaleka, a mozhda neko od onih sa suprotne strane — nije ni njima mirna dusha kad zanoc'e u planini. Sad je lijepo: vatra, kisha, shuma huji. Sjenke po brvnima, kao po bioskopskom platnu, besplatno vuku jele i proplanke; prolazi konjica preko proplanaka, pa karavani i cigani i vozovi pored uspavanih hanova — Divlji Zapad. U pochetku je to nijemi film sa zbrkom slika — izmijeshale su se trake i neki su snimci naopako okrenuti — ali se sve polako sredjuje i ozvuchava. Jedva se chuje kiridzhijska pjesma iza brda — blijeda, s prekidima, sjenka pjesme — i ne zna se jesu li to pravi kiridzhije, ili statisti nekog novog Holivuda skrivenog u pec'inama Prokletlja. Samo izgleda da je sjutra Arandjelov dan: Branko i ja sjedimo pored zida, Dzhana sprema priganice na ognjishtu. Eno ih je izruchila iz tiganja u karlicu, Branko ih na zashiljenom prutu izvlachi kao ribe i nudi me: „Uzmi, Lado, to je za nas. Zashto nec'esh? Ima ih dosta”... To je san, kazhem u sebi. Krivo mi je shto mi san dovodi samo mrtve, stalno mrtve, i shto mi kao djetetu obec'ava ono shto mi ne mozhe dati. Okrenuo sam mu ledja, a onda chujem moj glas: „Ako ti, stari, nec'esh da ga ubijesh — mi c'emo ga!” Koga to da ubije, pitam se i prisjec'am se: Nika Sajkova!... On je nash, zashto njega? Kako njega? To se ja pitam, a jedan opor glas mi iz daljine odgovara: „Muchki, kao shto je vojvoda Radonja ubio harambashu Markovic'a”... Ali zashto mi Nika da ubijemo?... Tiho je sasvim do kraja svijeta, chuje se opori shapat izdaleka: „Otkud ja znam zashto? Tako si kazao.” Jeste, kazao sam, ali to je bilo drugo, shala. Htio sam da iskusham onog ridjeg, onu rdju s vrec'om na glavi, da vidim shta c'e rec'i: „U svakoj shali ima istine”, shapuc'e glas iz daljine, „i u toj shali ima istine. Mozhda c'emo ga nehotice, ili u neznanju — ne znam ja to. Jer kad chovjeka jednom ubijesh, poslije ga vishe ne mozhesh ozhivjeti”... Strah me uhvati, jer to vec' predugo traje, ozbiljno izgleda i pochinje da lichi na neko uporno prorochanstvo. Ne samo shto lichi, nego — ako se desi da Niko nekako pogine, rec'i c'e se da sam to ja htio. Trgao sam se, a pred ochi mi izadje Mirko Kadushin s vrec'om pokradenih konopaca i ulara — zhali se na Arslan-pashinu godinu. To sam ja njega kushao hoc'e li da ubije Nika. To je on u svoju vrec'u sjec'anja smotao snimak moga glasa da ga nosi po narodu. Sad treba da ga stignem i glavu da mu raspolutim. Glavu treba, jer to je ta njegova vrec'a sjec'anja u koju trpa sve shto zgrabi — ulare, razgovore, potkovice i priche protiv komunista. Bic'e gadno kad ga stignem, pochec'e da moli: „Bratashu, bratashu”, ali ja sam dosta oprashtao, vishe nikog nec'u da zhalim. Poslije c'e se nac'i dosta drugih da umjesto njega kradu sijeno i pomazhu ovcama pri porodjajima. Umirilo me to — smirim se odmah kad znam shta hoc'u — i polako se budim: ognjishte, strashilo, kisha po krovu. Veselim se shto je to bio samo san, a ipak mi je krivo shto bash moj san sa mnom zbija takvu shalu. Ne mogu to drukchije da shvatim nego kao znak nesloge u onutrashnjoj pomrchini shto se skrac'eno zove dusha. Jedna potlachena klasa u meni, neshto kao podmukla raja, zbog necheg je htjela da me probudi, a sad nec'e ili ne zna da kazhe zashto. Ili je to bila samozvana strazha kojoj je dosadilo da samotuje budna, ili je neko nepoznato chulo nazrelo u daljini stvarnu opasnost i nashlo nachin da me uznemiri. Ne znam shta je, ali vidim da se posluzhilo istom vjeshtinom kojom su slijepi guslari uznemiravali junake i narod: zgrabilo je starudiju iz ostave — ni poznatu, ni sasvim nepoznatu — obojilo je, pokrenulo i izguralo na vidjelo. Sam Mirko Kadushin tu bash nije kriv: moja mashta se posluzhila njime kao utvarom koja se sluchajno zatekla josh dosta svjezha u sjec'anju. Boje na njega nije mnogo utroshila, ima Mirko svoje urodjene i trajne boje: chadjave chakshire, dzhamadan od surog sukna, kosu kao kostrijet koja nikad ne sijedi. Malen, na kratkim nogama, koje po potrebi mogu i da se skrate — chas dvokraka mrlja, chas zhivotinja shto puzi, on je skakutao i puzio oko grada pod pucnjavom.

Dva dana je puzio gladan, dvije noc'i nije spavao, stoput se preznojio od straha, od zhelje, od nadanja da c'e se nekako uvuc'i u neki duc'an bogat chudesima, gdje s tavana vise svezhnjevi kosa i srpova a po podu lezhe dzhakovi soli — sve shto on mema i ne mozhe da napravi, sve bez chega seljak ne mozhe da zhivi — pa da izvlachi i odnosi, da mu traje dozhivotno i preostane za praunuke. Izgledalo mu je da je sasvim blizu te srec'e o kojoj je od mladosti mashtao, a onda su izmedju njega i srec'e stale skojevske strazhe: djechaci s pushkama, djaci neki i shiparice s kratkim rukavima. Svi ga odnekud poznaju, znaju shta hoc'e i muche ga kao Isusa Hrista: Shta c'esh ti, stari, bez pushke, ko je tebe zvao ovamo?... Zabranjena je kradja, nema pljachke, nego ti idi kuc'i dok te nijesmo zatvorili!” Prichao im je da je sirotinja, gladan, izbjeglica, i pokushavao da ih suzama gane, a nishta mu nije upalilo kod te omladine bez milosti. Pravio se da se tobozhe vrac'a i puzio da se neopazhen privuche gdje ih nema, a oni su dovikivali strazha strazhi „Eto se tamo shunja jedan vampijer s vrec'om — doshao da krade, a pravi se lud. Ne dajte mu tamo, nek ide zbogom, ili ga zatvorite u izbu!...” Pa i kad se najzad uvukao u oslobodjenu varosh — sve je vec' bilo pod strazhom; i kad je pokrao neke sitnice po dvorishtima — uhvatili su ga i sve mu iz vrec'e istresli. Istresli su mu vrec'u kraj ceste, pa su se zbunili shta da chine s pokradenim stvarima, ko da ih chuva i kome da ih preda?... On je dotle sjedio na zemlji, suze su mu kapale po prashini. Chini mi se da ga i sad gledam kako sjedi u prashini, klima ruzhnom glavom i miche usnama. Onda nijesam znao shta shapuc'e, ali sad znam i kao da slusham kako nas iz dna dushe proklinje: Dabogda vam nesrec'an bio taj rat shto ste ga zapocheli u zao chas za vashe glave! Mora da vam bude nesrec'an kad ne znate ni shta ste zapocheli. Rat i pljachka idu zajedno, a vi bi htjeli da ih rastavite — dabogda vam se meso s kostima rastavljalo! Ostadoshe mi kljusad bosa, ne date chovjeku ni potkov da uzme — dac'e jaki bog da vas bose tjeraju po snijegu i da vas vrelim olovom potkivaju!... Ne mogu vishe da ga slusham, ne mogu ni da spavam od te njegove kletve shto se vec' odavno ostvaruje. Ustadoh, a Ivan reche: „Znash li kud si krenuo?”

„Znam: pogledac'u kako je napolju.”

„Gledao sam ja malo prije: kisha i tmusha. Niko nam nec'e doc'i po ovom vremenu, nema opasnosti.”

„Ti shto ne spavash kad je nema?”

„Nec'e mi se, ne da neki stari djavo.”

Promrzle su mu noge na Dubu, otpali su mu prsti u bolnici na Zhabljaku, to je taj djavo shto mu ne da da spava kad kisha pada. Izashao sam; pipam ispred ochiju — da ih ne izgubim. Danju se s obronka vidi desetak sela, sad samo tama. Ni pas da zalaje, ni chovjek da lelekne — dodje meni da leleknem nad pustinjom. Samo na dnu doline varosh svjetluca — gomila shljake u kojoj se gasi malo zhara. Mora da je varosh na istom mjestu gdje je i prije bila, ali meni se chini da se od straha pomakla u stranu i smanjila. Drhtala je i zbijala se sama u sebe od straha kad smo s pushkama navalili da je oslobadjamo, kad su s konjima i vrec'ama navalili da je opljachkaju. Jedva smo je od seljaka, od pljachke odbranili; pri tom smo svu naklonost i povjerenje sela izgubili — zato se sad potishtena raja u meni pita: zashto smo je branili?

„Odmaraj se, Lado”, kazhe Ivan. „Lezi, pa c'esh zaspati.”

„Imam i ja mog djavola, ne da mi.”

„Imac'emo sjutra dosta posla, treba da smo odmorni.”

„Kakvog posla?”

„Da trazhimo Nika, mozhda vazdan.”

„I mozhda ga vazdan nec'emo nac'i, malo je jedan dan za to.”

„Ako bude malo, trazhic'emo ga kad se vratimo. Imac'emo vremena.”

On to kazhe kao da mu je svejedno. Njemu je mozhda sad svejedno: uzdigao se iznad lichnog interesa, a ja nijesam. Vishe bih volio da Nika trazhimo poslije povratka, pa bez zhurbe, polako da ga trazhimo i sve naokolo razgledamo. Spustio bih se noc'u do Medje — da pogledam duvarinu stare kuc'e Tajovic'a; da pogledam je li trava izrasla na ognjishtu gdje je Dzhana spremala priganice za praznike, je li divlja loza ispruzhila glavu nad ognjishtem gdje su verige visile, jesu li se omladile stare shljive osmudjene paljevinom... Poslije bih se popeo do Laza, do Ljetnjikovca, da posjetim Ivu s Malim. Nemam nishta za poklon da im odnesem — ni jabuku, zelene su sad jabuke. Ne mogu nishta da im pomognem, samo da vide da sam zhiv i da josh ima nekog ko na njih misli. To bi ih malo ohrabrilo, a i meni bi smirilo dushu — mozhda nije sve crno kao shto mi se ponekad chini. Zato mislim, bolje je poslije povratka — imac'emo vishe vremena. Imac'emo vremena dok smo zhivi, a i poslije c'emo ga imati dok dojadi i dok nas sve zhivo zaboravi, sasvim dok nas zaboravi kao da nas nije ni bilo na toj zemIji. Bash ne treba zhaliti za vremenom; ono je prazno neshto — iz praznine u prazninu — shto ravnomjerno curi i curi i nikad se ne utroshi. Prazno je, a ipak ima zube; mozhda i nema nicheg drugog osim zuba — mljacka, glodje i odnosi, a nikad nishta ne donosi — nema odakle. Skoro ga chujem kako grize, zubima od vode i vazduha, sa svakom kapljom kishe grize. Ne chujem ga samo kad spavam, zato mi Ivan kazhe: „Spavaj!” To i hoc'u. Zatvorio sam ochi, a onaj glas iz daljine, iz potopljenih sela i proshlosti, sad sasvim razgovijetno doziva i pita: Zashto smo mi to spasavali trgovce, duc'ane, c'ifte varoshke od seljaka?... Zbunio me, ne znam shta da mu odgovorim — ni meni nije sasvim jasno zashto smo se u to uplitali. U ono vrijeme bilo je nekih odgovora, nashi su ih izvikivali i kad ih niko ne pita: da se red ochuva, da se svojina poshtuje i imovina shtiti, da se ne cijepa jedinstvo naroda u sudbonosnim danima... Meni je to i onda lichilo na shuplje praznichne govorancije i chudio sam se shta je to naspjelo nashima da chuvaju jedinstvo s advokatima i trgovcima, kad su trgovci hulja do hulje odozgo do dolje. Koliko je meni poznato, trgovci bash nishta nichije nijesu poshtovali, samo su strpljivo pretakali grosh po grosh iz tudjih dzhepova u svoje. Neke c'elave i neke podnadule i svakojake hulje iza tezge shto krivo mjere i krivo broje, shto sa smijehom lazhu i bez stida se krivo kunu — oni su, u stvari, bili tiha pljachka shto je trajala godinama i prezirala opljachkane seljachine s opancima kao izuzetnu nashu narodnu bruku.

Ni sad ja ne znam zacijelo zashto bi ta oprezna pljachka bila neshto poshtenija od huchne seljachke otme, kratke, koja bi se za dva dana istutnjala. To su njihovi stari obichaji, na neki nachin uzakonjeni, i vjechni rachuni sela i grada koji se tako svakog rata svode da uspostave poremec'enu ravnotezhu. Mi smo ih, nezvani, pobrkali — zato nas sad slozhno mrze i jedni i drugi. Bolje bi bilo da smo se zabavili nechim drugim, vojskom, frontom, chime bilo, dok to prodje — nek se bez nas sveti ko hoc'e i bez nas brani ko mozhe. Nishta se ne bi dogodilo gore od onoga shto se dogodilo, samo bi bilo manje onog novca shto su ga trgovci poklonili vojvodama da nas tamane. Sigurno bi bilo manje novca — seljak bi ga vozdigao i zhita bi se nakupovao. Selo nas poslije ne bi gonilo, ili bar ne tako slozhno — samo bi se pravilo da nas goni, a u stvari bi nas chuvalo s nadom na neku novu pljachku... To je taj djavo: kad danju makar malo odspavam, noc'u mi naidju buljucima shashave neke misli bez veze, bez pameti, slichne pomahnitalim ovcama. Bile su bez chobana, sasvim same i zaboravljene vec' odavno. Niko ih nije pazio, gladne, dok su tumarale po proshlosti i pabirchile pogreshnu travu shto je za nashim i za tudjim tragovima izrastala. Pijane od sokova te grijeh-trave, one sad vrtoglavaju i posrc'u po pomrchini, tuzhno bleje i kroz blejanje pripitkuju zashto ovo i zashto ono — kao da se proshlost mozhe povratiti i nekim drugim sjemenima zasijati. Uzalud im govorim da ne mozhe, one svejedno navaljuju i mucaju: kako bi bilo da je bar malo drukchije bilo sve ovo shto je bilo i proshlo? Nikako, vichem najzad, nishta vam ne bi pomoglo! To shto je bilo, najbolje je bilo od svega shto je moglo da bude. Drugo sjeme tu se ne bi primilo — ili ga tlo ne bi htjelo, ili bi ga prema svojoj c'udi u neshto gore prometnulo. Ko bude trazhio prvi uzrok, neka prije svega stavi glad — nec'e se prevariti. Ili bolje: strah od gladi, jer prvo se strah pojavio. Po sushi je narod nanjushio da nailaze paljevine i sve ostalo, jer nikad nesrec'a bez duge pratnje ne dolazi. Proroci su najavili rane mrazeve na zelene kukuruze: bic'e glad kao proshlog rata, bic'e godina kao Arslan-pashina godina, i kao Dzhin-pashina i Kariman-pashina da se po zlu pamti sto godina. Izbjeglice su se vrzmale naokolo, gladna djeca su iskrsavala tu i tamo, guslari su izvukli iz dna pamc'enja stare pjesme o starim gladima kad se chovjek turchio za tovar zhita, kad se odlazilo i selilo i uz put od gladi umiralo, kad je brat brata izdavao za shaku brashna, kad su se i velika plemena obrukala:

Izdadoshe Lakci i Brzaci
Kostreshani do navrh Zminice
I Rodjani, stare uzdanice...

Onda smo tek mashtali o ustanku, o slobodi, i chudili smo se shto je seljak tmuran, a on je u sebi rachunao: nec'u nac'i zhita ni do Bozhic'a, pomrijec'e mi djechurlija od gladi, a poslije mi je svejedno je li ropstvo ili sloboda... Da izda, nije pomishljao, ne bi on to — pa da ga pjesma kori do beskraja — a zato je smishljao gdje da udari, gdje da neku veliku pljachku zakachi i gdje da je za crne dane sachuva. Krenuo je prvo na varosh i trgovce — nashi mu nijesu dali ni zubom nishta da zakachi; zatim se spremio na muslimane — nashi su ga i tu omeli. Vishe nije imalo shta da se bira, ostali smo mu samo mi — da nas zhive izdaje i mrtve prodaje do posljednjeg. Tako je izdrzhao od Bozhic'a do kopriva, sad se vec' nada da c'e sastaviti do novog zhita. Vishe se i ne kaje, navikao je i ima opravdanje: nije mnogo bolje bilo ni za Arslan-pashine godine.

BOL KAO NOZh PREPRIJEChEN

S one strane, kroz sundjerasti zid daljine, bez oblika se pojavljuje i u prazninu ishchezava pramen glasa. U pochetku ga primam ravnodushno i zaboravljam ga chim ishchezne — ne znam je li od vjetra ili od magle. On se opet izdvaja iz nishtavila, izbija na povrshinu u dva kraka, lebdi u tmushi i krec'e se. Priblizhio se, pojachao; prepoznajem da su stalno dva ista kraka, upravo dva vokala — moje ime. Zove me neko, sjetih se najzad, i ne bi mi drago. Taj shto zove ne zna gdje sam i ne nada se da c'e me nac'i. Po boji glasa chini mi se da je to chovjek koji se davi i trazhi da mu pruzhim ruku. Mrak je, ne vidi se, ne mogu da mu pruzhim ruku — ne znam gdje je ni voda ni obala. Probudih se sasvim i sjedoh chekajuc'i da se ponovo javi. Uznemiren mojim pokretom, skochi Vasilj: „Shta je, Lado?”

„Prichulo mi se da me neko zove.”

„Jesi li bio budan?”

„Ne, nego kroz san.”

On oslushnu. „Nema nikog. I meni tako u snu dodje.”

„Treba li da ugasim vatru?”

„Neka je, sama c'e se”, i odmah zaspa. Prestala je kisha. Kapi se cijede s nekog lista na krov — svaka se posebno razaznaje. Osim kapi nema nicheg u pustinji. Oni glasovi, stvarno — bili su san — inache bi se ponovili. I u snu je chovjek sujetan — sve shto chuje ili mu se prichini, sklon je da tumachi kao da se na njega odnosi. Svejedno, ne mogu da zaboravim one glasove. Oni su mi probudili zebnje koje sam jedva smirio. Ako to zaista nije bio doziv, bilo je onda prividjenje doziva — a ni prividjenja se ne pojavljuju bez razloga. Jauknuo je neko u daljini, a to je bolom zbijen pramichak vazduha hitnuo u neznan prema meni — kao shto chovjek od jada doziva mrtvu majku. Mozhda je Iva s djetetom, ali ono nije bio zhenski glas. Bio je mushki, promukao i izoblichen od patnje. Mozhda je Nenad Lukin, negdje u Bosni — ranjen je, a nema ko da ga iznese; ili je Luka Ostojin, starac — umire u kolashinskom zatvoru...

Ko je da je, uzalud me zove. Nije potrebno da mu se pravdam, zna i sam da je uzalud. Ne valja mi ovo shto stalno mislim o svojima, o rodbini — stradaju i drugi koliko ko mozhe, chak i vishe. Daj neshto drugo, samo da ne mislim na to! Sjenke igraju po brvnima. Najzad je zaspao i Ivan Vidric' pa tiho dishe. Mora da mu je san iznenada doshao, drukchije on ne bi ostavio vatru da gori. Jedan ugarak se drzhi, izranjavan: oblijec'u ga leptirovi plamichaka u rojevima — jedni zlatni a drugi ljubichasti, pojavi se i neki s crvenim krilima. Oni se pregone medjusobno, pritom mnogi zalutaju u prazninu i izginu. Sve manje ih je. Osjec'a se ljut dim smole. Nije tachno da je dim izrod vatre kao shto sam ja mislio, on je samo njen plach; dvojak je to plach — jedan pri radjanju, drugi ispred gashenja. I chovjek ima ta dva razlichna placha, i revolucija, i ogromna blatnjava kugla shto je nekad zvijezda bila... Zaspao sam tako, nadjoh se u Gluvlju kod ovaca: jesen, zlatno, dogorela chobanska vatra. Ispreta neko iz pepela gomilu pechenih krompira — kora im je progorela, crvenkasta i mirishe. Drazhi me taj miris, jedva chekam kad c'e se vec' jednom pocheti s jelom. Sve su djevojke oko mene — iz Medje, iz Utrga, s Kalemegdana; nazire se medju njima i ona mala, bosonoga, shpijunazha Veljka Plec'ovic'a — kad god opazi da je gledam, ona postaje nevidljiva. One ne mare za uzhinu, dorasle su za udaju — zato se pregone kao leptirovi i stalno mashu maramama da odbiju prosce koje ne zhele: „Tamo, dime, gospodine, tamo su ti vrata — od srebra i zlata”... Pod koshuljama su im nabrekle grudi, zbog necheg vole da pruzhim ruku sasvim blizu, pa da pobjegnu prije nego dodirnem. Bose noge im se bjelasaju ispod zavitlanih sukanja dok sasvim brzo obigravaju oko vatre i gube se jedna za drugom kao u igri sakrivanja. Sve su se posakrivale iza progrushalih kupinjaka, iza ograda i po jarugama sjenovitim od potamnjele johovine. Pjesma im se davno ugasila, svake jeseni se tako pjesme gase. Osjetih da sam usamljen ostao i da na vratima nezvan neko stoji. Nemam dovoljno hrabrosti da odlijepim kapke i pogledam, ali mu sjenku vec' osjec'am kako teshka postaje. Nije potrebno ni da otvaram ochi: on drzhi pishtolj u ruci i trazhi me pogledom. Pokushavam da smislim neshto prije nego primijeti da sam budan, a to je kao da sam sebe vitlam u nekom sasvim tijesnom prostoru. Napipao sam najzad pushku — iznenadih se kako je teshka i nezgrapna. U stvari ona nije teshka, nego ju je neshto pritisnulo — ne mogu je izvuc'i bez trzaja. Da prosto skochim i pobjegnem — nec'u ni to: bilo bi smijeshno. Sjetih se pishtolja, ali onaj me drzhi u shahu — samo cheka da uchinim potez. Ostaje mi jedino da odugovlachim, a ni to se dugo ne mozhe. Razmishljam vec' nekoliko trenutaka, ubrzano i s groznicom, a nikako ne mogu da se sjetim kad sam to i kako upao u tu klopku. Naokolo je haotichan predio dolina i brezhuljaka osvijetljenih nejednako, a u daljini je naselje s vatrama. Vasilj i Ivan su bili sa mnom — nekako su se vjeshto izvukli. Sigurno su kroz zadnji izlaz, tamo gdje je Ivan nashao izlaz, a mene su ostavili ko zna zashto. Mozhda im se uchinilo da sam vec' izashao, ili su i jedan i drugi pomislili da c'e me probuditi onaj drugi. Krivo mi je na njih, a ipak je bolje shto su izashli. I prirodno je — u takvim stanjima chovjek prvo svoju kozhu spasava. Treba tu stvar da zapamtim, rekoh o sebi, svoja kozha je najsvetija zastava. A bash i nije potrebno da pamtim, rekoh zatim; kasno je vec', i neki smrad bije iz toga. Nec'u to, baci to, usmrdio bi se svijet i zhivot kad bi samo kozha bila zastava!... Pogledah iskosa prema vratima — ona su dopola otvorena. Tako stoje, hladna struja od njih bije. Od straha me zabolje prazno mjesto usred stomaka i bol poche da kruzhi. Zglobovi, koji su dotle mirovali, popustishe drhtavici. Ochi mi se ovlazhishe, ne od dima, nego od tuge i podrugljive samilosti nad samim sobom: mislio si da si chvrst chovjek i prekaljen, a sad pogledaj shta si! Smuchilo mi se do povrac'anja, ne mogu ni da dishem i sav sam smushen — jedva se otimam od vrtoglavice. Tako je svakom kad pada, pomislih da se bar malo opravdam, tako je i onima prije bilo. Kad se predje neka granica u padanju, poslije vishe nema uspravljanja — svijet ostane zavazda nakrivljen. Tu sam negdje, na toj granici, treba brzo da se zaustavim ili bar da na neshto chvrsto padnem — dosta mi je ovog rastapanja! Brzo sam se okrenuo, izvukoh pishtolj, ostalo mi je samo da ispruzhim ruku, a chovjek s vrata progovori: „Ostavi to! Bolje je da ostavish, gledam te ja.”

Ruka mi klonu prije nego sam napipao obarach. Pocheh da se predomishljam: on govori skoro kao chovjek, nudi mi neki mali izbor — mozhda bi tu moglo da se odugovlachi i pogadja bar dok uchvrstim zglobove i napipam obarach. Ponudic'e mi da se predam — josh uvijek nas vishe cijene zhive nego mrtve. Glas mu je chudan; u stvari, to nije njegov prirodni glas: stavio je rachvasto drvce izmedju dva reda zuba da se pri govoru ne pozna ko je. Koja mu je potreba da se krije? On ili je od onih zhandarskih lukavaca shto sve kriju, ili je neko u koga smo imali povjerenje pa josh ne zheli da ga izgubi. Najgora je bash ta vrsta shto je sticala povjerenje na obje strane i chekala da vidi kud c'e prevagnuti. Uh, shto bih volio da ga smaknem! Sladje bih smakao jednog takvog nego tri otvorena... „Koji ste to unutra”, upita. Mozhda on stvarno ne zna koji smo. Cheka da mu kazhemo, pa da se prema tome upravlja. Ima nekog od svojte medju nashima, ili se nekom posebno ukivio zbog neke svadje bog zna otkad, zato pita. Ponudic'e nam da se predamo, da se na njegovu rijech oslonimo, i zaklec'e se u sve svece da nam zhivotima nishta biti nec'e. Tako su druge prevarili, ali nas nec'e. Glas mu nije neprijatan kao u pochetku, ili ga je vjeshto prigushio — ima u njemu, ispod promuklosti, neshto meko i poznato. Podsjec'a me na nekog taj glas, tu mi je negdje sasvim blizu da se sjetim chiji je — sjetic'u se ako josh neshto progovori prije nego opali. Za trenutak pomislih na Vuja Drenkovic'a — voli on da se istakne gdje je opasno, i voli da chovjeka drzhi u shahu — ali se samo glas ne slazhe. „De, guknite golubovi”, podsmjehnu se. „Nec'u vam nishta uchiniti, evo chasna rijech partizanska, samo da se poprichamo.” Stari je trik ta „chasna rijech partizanska” — dosta su nas njome navarali krajem zime i u proljec'e. Vjerovali smo da je svako poshten, narochito kad se njome zakune, a oni su to opazili i iskoristili. Ponekad su i na kape stavljali nashe znake, ulazili u jedinice, muvali se po terenu i ubijali nam iznenada komesare. Odavno im vishe to ne pali, chudim se shto ovaj pokushava. Ispruzhih ruku da ga gadjam, on pade k zemlji i iz zaklona viknu: „Ne mrdaj!”

„Mrdnuc'u, vala, da su ti zubi od chelika”, reche Vasilj i zveknu pushkom.

Onaj spolja ispljunu rachvasto drvce iz usta i progovori chistim glasom Nika Sajkova: „Jesi li ti to, Vasilju!”

„Jesam, budalo!”

„Pa shto se ne kazhesh, idiote!”. „Kako da se kazhem, ludache, kad si glas promijenio!”

Brzo spustih ruku da ga nehotice ne ubijem, i vratih pishtolj u futrolu da ga namjerno ne ubijem u ljutini shto nadodje. Znoj me oblio, obrisah lice da ne vide. Niko udje i potrcha da se ljubi. Prirodno bi bilo da se i ja obradujem, kao Vasilj, i da skochim, a nemam volje. Noge su mi se presjekle. Gadi mi se od pretrpljenog straha, a i od stida shto je strah bio bez razloga. Vishe bih volio, chini mi se, bar bih se chistije osjec'ao da je to bila stvarna opasnost. Ovako se sve izmetnulo u podvalu, a ja nemam snage ni sam sebi da se nasmijem. Ustao sam najzad; jedva se drzhim na nogama, sve mi igra pred ochima. Pruzhih mu ruku — ona drhti. Krivo mi je shto c'e po drhtanju opaziti kako sam se uplashio. Srec'om, on nishta ne opazi — chvrsto je zgrabio moju ruku, srdachno je trese i chudi se kako mi je brzo narasla brada. Izvukoh ruku — suvishno mi je to njegovo odushevljenje. I on chitav, dronjaviji od mene, izgladnio, lichi na potkopanu stijenu koja se samo chudom drzhi i svaki chas mozhe pasti. Ivan ga gleda, po glasu se vidi da je mrzovoljan: „Shta bi bilo, Niko, da si ovako nabasao na one shto te trazhe?”

„Ne bi mi bilo prvi put.”

„Znachi — vec' si. A zashto to?”

„C'utim po tri dana, i po deset, pa bar s njima da popricham.”

„Moglo se dogoditi da te mi ubijemo.”

„Svashta mozhe da se dogodi.”

„Ja mislim da to nije pametno.”

„Mozhda nije”, reche Niko i sjede. Zamislio se, pa iznenada zapita: „A je li pametno shto ja tuda lutam i vrshljam kao konj po praznoj slami? Tumaram tu kao nekakav shashavi Robinson po ostrvu, i ushljam se i chistim vashke sa sebe, to mi je sav posao. Chemu sluzhi to i za koga je pametno, kome je korisno to moje sadashnje postojanje odstranjeno iz drushtva, iz borbe, iz zhivota i svega?”... Nekoliko trenutaka chekao je odgovor, zatim produzhi: „Kad sam ja to pogrijeshio, Ivane? I shta? Izvrshavao sam i kad se ne slazhem, prihvatao sam i ono shto su drugi izbjegavali — pa zashto ste me onda ovako sputali ovdje gdje moram da se sklanjam od potjere, od patrola, od zhena, od djece, od svega da se sklanjam kao da sam gubavac? Bar da znam ko me to kaznio i zashto, malo bi mi lakshe bilo, ali — ne znam. I vishe bash ne znam shta je pametno, a shta nije”...

Prije dva mjeseca znao je shta je pametno: da okupimo ostatke i da se probijemo do borachkih jedinica. Time bismo spasili neshto ljudstva i svima bi nam bolje bilo. Ali onda je Martic' razmahnuo direktivom kao sabljom i odrzhao govoranciju: ruski su seljaci boljshevike zhive u zemlju zakopavali, a Partija je na mjesto zakopanih slala druge da budu zakopani ili da se odrzhe!... Mi smo c'utali, chinilo nam se da ima pravo, a on je korio Nika shto nema ni truna komunistichkog morala i pozhrtvovanja. Poslije Martic' sam nije chekao da ga seljaci zhivog ili mrtvog zakopavaju — obnovio je staro kumstvo s chetnichkim komandantom Arsenic'em, predao se, sjedi kod kuc'e i mozhda sprema ispite. To je on kaznio Nika, i mene, i Vasilja; a Ivan se sam kaznio — zato ga ne zhalim.

Ne zhalim ni Nika: on je od onih shto izgledaju tvrdji nego shto chovjek treba da bude. Chak i kad se zhale, chine to napadajuc'i. Slichan je kamenu — nikom ne pada na um da zazhali neki kamen, chak ni u trenutku kad se kotrlja u provaliju: dolje mu nec'e biti gore nego shto mu je bilo gore. I sad, u svjetlosti vatre koju je Vasilj podstakao — lice mu je oshtro isklesano iz pravih i kosih linija koje se oshtro lome pri susretu i liche na pukotine. Sav je od ukrshtenih pukotina, a drzhi se i drzhac'e se bog zna dokle. Takva lica se ne mijenjaju, nego im samo osvjetljenje pri promjenama daje neshto drukchiji izraz. U tome su slichna sa stijenama: tmurna na kishi, chudna u magli, osmjehuju se u crvenom suncu sa zalaska.

Ivan Vidric' je odmah popustio, ima on onu srec'nu vjeshtinu da popusti chim uvidi da nije u pravu. Smjeshka se kao krivac, nudi duvanom, a Niko se misli da li da prihvati. Zamotao je cigaretu, upalio je ugarkom — zhudno uvlachi kao chovjek koji bar tri dana nije pushio. Mozhda i duzhe nije pushio, jer — ko da mu da? Dodje mi da ga zazhalim, ali onda se sjetih kako me uplashio, i — sve se ohladi. Onaj bol u trbuhu stoji i dalje kao nozh preprijechen izmedjau mene i njega. Znam: nije htio da me tako rani, ali bol od toga nishta manji ne biva; chak je i vec'i, vec' se plashim da dugo nec'u moc'i da ga zaboravim. „Nijesam znao da tako stoji stvar”, kazhe Ivan. „Stoji i gore, ne mozhe odjednom sve to da se kazhe.”

„Veljko se ne zhali.”

„Ne bih ni ja da sam na njegovom mjestu — on ipak neshto radi. Ima chovjek rodjake, chitavo bratstvo — chuvaju ga. Chak i oni shto ne vole komuniste — njega chuvaju, jer njihov je. Ugledaju se na Ramovic'e: u svakoj stranci da imash nekog svoga, pomazhesh ga kad mu je teshko, zaduzhish ga, pa poslije mora i on tebi da pomogne. To jeste trgovina s njihove strane, ali Veljko zato mozhe da radi, a to je vazhna stvar. Da mi je bar neshto da radim, makar najsitnije, znao bih zashto sam tu, ali ovdje je sasvim drugo. Za ove ovdje ja sam stranac, kao shto je i moj otac bio stranac, i krivo im je da se odrzhim kad se nijesu odrzhali njihovi rodjaci. Nekad mi pruzhe neshto za jelo, a vidim — prebroje mi zalogaje. I onda kazhu: „Drugi put ne svrac'aj, nemamo ni za sebe, ali ako vidish Vidric'a ili Ivanic'a, ili Lada — neka svrate.” Tu gdje za mene nema, za vas ima — dosadi to kad se negdje odmetnishtvo nasljedjuje s oca na sina”... Glas mu shkripi kao da nozh na brusu oshtri dok govori. Ponekad bljesne varnica, drugi put na brus kapne jetka suza iznutra. Strah me da c'e odjednom zaplakati, a onda c'u i ja, i svi. Sve je to zbog ogromnog razmaka izmedju onog shto imamo i onog shto hoc'emo da imamo, jer mi nijesmo ni slutili kakva je to provalija i kako je treba ispuniti prije nego se predje. Plemenski zhivot je josh tu dolje, pod pomrchinom, i neshta od plemstva i neshto od rodovskog — stari korijeni, zhile, zhilice, sve premrezheno bog zna dokle. Trazhe kuc'evic'e i nas prisiljavaju da ih trazhimo, mora time da se plati za vjekove chobanstva i hajduchije. I sve shto je proshlo, nec'e da prizna da je proshlo dok se dobro ne osveti onome shto na njegovo mjesto dolazi.

NI TRAVA NIJE RAVNOPRAVNA

Lezhim na suncu, pod nebom, u mirisu klekovih grana i zhila. Gladan sam kao obichno, ali to me ne sprechava da mislim na druge stvari i da se lijepo zabavljam gledajuc'i kako Lim teche. On je prekonoc' na nekim mjestima ostavio staro korito, kao shto vampir grob ostavlja, i poshao da tumara naokolo. Uz put je vrbljake rashchupao i pokvario chobanska igralishta. Jednim jachim rukavcem ispod puta nazidao je branu od stabala i kamenja da sam sebe zaustavi i vrati. Ne mozhe on bez nemira i mijenjanja, nikad nije zadovoljan; da je drukchiji, ne bi ga zvali mushkim imenom — Lim. Poslije svake kishe drukchije izgleda, kad god ga ponovo vidim mladji izgleda, time u mom sjec'anju obnavlja chudesan prizor stalnog pokreta, sliku vjechno mlade snage i uporne borbe s vremenom koju sam pri prvom susretu, negdje davno u djetinjstvu, naslutio u njegovom hujanju. Jedna sheva prozvizhda kao metak u nebo i zacirikta. „Velikog li veselja”, reche Ivan. „Sunulo joj u glavu, hoc'e gore, a gore bash nicheg za veselje nema — vazduh, nebo, ni gusjenica nema.”

„Sune i nama tako”, reche Vasilj. „Zato smo ovdje.”

„O chemu sad mislish, Niko”, upita Ivan. „Volio bih da chujem zvizhduk voza, odavno ga nijesam cuo.”

Vasilj podizhe glavu i pogleda ga — shali li se on to? Ne, dosadila mu je tishina, kazhe; mnogo je ima ovdje, a prekida je samo pucnjava kad krene potjera. Meni je naprotiv dosadilo da slusham kako prichaju o potjerama; vishe bih volio da je sasvim tiho, da na miru gledam selo Ravan u ravnici pored Lima. Bijeli se komad ceste u zelenilu, chuchi na okuci ona ista kuc'a u kojoj je moj otac Joko drzhao han i, umjesto da sluzhi pic'e, svadjao se s komitima, sa zhandarmima, sa svakim. Ona mrlja ispod ceste — bunar je; oko bunara sam bos tutnjio na vrbovom konju kad su svatovi prolazili. Htio bih opet to, a ne mozhe se. Sad me sve to odozdo hladno sreta, blijedim pogledom, kao stranca kojeg nikad vidjelo nije. Skoro me ljuti ta ravnodushnost stvari i predjela, pa iako je prirodna; chini mi se da su od stvari i od prirode ljudi nauchili da ljude hladno gledaju i namjerno zaboravljaju. Oni su opet pocheli razgovor, ali to sad vishe lichi na prichu: bila je negdje nekakva livada, nechije posljednje parche ochevine, njegova jedina veza sa zemljom, a on je pristao da se proda za pedeset kila zhita. Kupila ju je neka Miklja koju zbog necheg zovu Miklja-pljachkash. Nije „zbog necheg”, nego se ja sjec'am kad je to bilo: odlazila je s pljachkashima u Bihor i dogonila opljachkanu stoku iste godine kad se udala; nametala se Vuchku Djemic'u, htjela je da ide s njim u drushtvu, a on to zbog necheg nije htio. U selu su je nazivali posebno za nju skovanim izrazom — vuk s vaginom; ona je znala kako je zovu, Vuchko joj je to kazao, i nimalo se nije ljutila. Sad je, eto, kupila livadu, a nishta ne da za nju — nemam, kazhe, a zna se da ima; tuzhi me, kazhe, jer zna da on nema gdje da je tuzhi. Tako, nada se da c'e on poginuti, a onda joj livada dzhabe ostaje... „Trebalo bi je mokrim konopcem”, rekoh u iznenadnom ogorchenju. „Kako”, zachudi se Ivan i pogleda me crvenkastim ochima. „Po debelom mesu — konopcem”, objasnih mu. „Da joj se zabaci suknja preko glave pa po golome — dok sve poshareni.”

Ivan zatvori ochi i odmahnu glavom: „Shta ti pada na um!”

„Onda bi chetnici tu njenu sharenu strazhnjicu na sva crkvena zvona”, reche Vasilj. „Dolazilo je i meni da je izbijem”, reche Niko, „a ti bi onda glasao da me iskljuchite.”

Oc'utah. Nijesam znao, prosto nijesam povezao da je Niko taj koji je prodao livadu. Rekao sam bez razmishljanja, shta bi po pravdi trebalo da se uradi; ali, poshto je Niko u pitanju — stvar se mijenja. Naravno, Niko nema prava na pravdu chak ni kod nas, kao ni mi, niko od nas. Nek trpi! Ko ga je tjerao da bude komunista, i josh da bude chlan Partije? Prvo se namuchio dok je to postao, a tek sad vidi — vezane ruke!... Treba da zhivi od vazduha, od ideja i zrachenja buduc'nosti, jer zbilja bi to strashno odjeknulo u narodu kad bi nasiljem pokushao da ostvari ono shto se bez nasilja ne mozhe. Jedan od nashih da iskamdzhija Miklju — moglo bi to da shkodi frontu i saradnji Staljina i Cherchila. Ne, ni ja ne bih htio da zavadim saveznike, zato tiho lizhem ono shto sam pljunuo i slazhem se: nama nishta ne mora da se plati i ne priznaje se da je nashe ako se sluchajno nekom drugom svidja. Ako neko mora da se zhrtvuje, onda smo to mi na prvom mjestu, i na drugom i na trec'em, do beskraja. „Kako je Leko?”

„Ne znam”, reche Niko. „Zar nikad nijesi svrac'ao?”

„Jesam triput, i triput se pokajao.”

„Zashto pokajao?”

„Zato shto se on krije od mene kao od prokletstva. Svi se kriju, pa i on najzad. Ona njegova zhena izadje i shchepa se za oba direka da ne udjem preko nje zhive — po tome znam da je on negdje unutra, na tavanu ili u izbi. Nije kod kuc'e, kazhe zhena, i nemoj vishe da svrac'ash — nasha je kuc'a pod okom. Pa i jeste — sad su sve kuc'e pod okom i sve su nashe porodice na zub uzete, prijete im, zlostavljaju, ne daju im ni soli da kupe. Chak i goveda su im kazhnjena, podivljala bez soli i mrshava. Ne bi ni trebalo da svrac'am, jer to su stvarno nashi, ne daju im ni da budu nishta drugo nego nashi — pa zashto josh i ja da ih izlazhem opasnosti? Ne samo shto im muche stoku, nego ne daju ni trava u livadama da im bude ravnopravna; da nije ovih kisha, njihove bi se livade izdaleka poznavale: izgubili su pravo da ih navodnjavaju.”

„A njive, kukuruz, jesu li im i to zabranili?”

„Kako gdje, zavisi od komshija. Zabranic'e ako bude sushe.”

Upitah za Galja, a Niko promrmlja: „Galjo, kao Galjo”... „Zar nishta bolje”, upita Ivan. „Ne, nego gore.”

„Shta mozhe da bude gore?”

„Mislio sam i ja da ne mozhe, ali Galjo je pronashao nachin. Ne treba ih ni uporedjivati, krivo bi bilo, jer Galjo prosto nadaleko smrdi od straha. Ako hoc'esh da upropastish nekoga, da chovjek sasvim izgubi vjeru u ljude i da mu se smrkne, poshalji ga da malo s Galjom porazgovara. Da si ga vidio izbliza, kao ja, i tebe bi proshla volja.”

Htio bi da prestane, mrsko mu je, ali Ivan ne da — ispituje nit po nit, hoc'e sve do dna da opipa, kao da nalazi bog zna kakvu nasladu u tom uzaludnom prekopavanju rushevina. Znali smo kako je Galjo udesio da ga tobozhe iznenada zarobi njegov tast s drushtvom. Sachekali su ga, uzeli mu oruzhje i pustili ga da sjedi kod kuc'e; htjeli su, a i uspjeli su, da njegovim primjerom privole na predaju neke skojevce i nepartijce shto su bili preostali. Bilo je josh nekoliko takvih sluchajeva ugovorenog zarobljavanja — Ivan se ustremio da ih prouchi do sitnica. Zajedno s Galjom bio je zarobljen neki seljak kod kojeg se sluchajno zatekla Nikova pushka — tako je Niko odjednom ostao bez drushtva i bez oruzhja. Ostala mu je samo ofanzivna bomba, jedna jedina, koju je ranije bio od Galja uzajmio — sjutradan je Galjo poslao majku da ona od Nika iskamchi i to, da ga sasvim bez odbrane ostavi. „Valjda mu je nijesi dao”, zgranu se Vasilj. „Jesam, poslao sam mu je.”

„Pa ti si sasvim lud!”

„Zgadilo mi se bilo.”

„Kad ti se zgadi, pobljuj, a ne da dajesh oruzhje! „Mozhe ponekad chovjek od samog gadjenja da poludi, a onda ne zna shta radi.”

Dao ju je, sad se i ja sjec'am: u Mojkovac je Niko stigao bez ichega, kao neki pogorelac u dronjcima. Onda su mu se rugali iza ledja, narochito oni iz komande mjesta i iz komiteta: pustio je da mu chetnici zgule oruzhje, a ne stidi se da kritikuje. Ne znam shta im je zamjerio, vidio sam samo da ih je zaboljelo i da mu to nec'e zaboraviti. U stvari: prichina je pricha kad se kazhe da je kritika potrebna, — prichaju je gornji kad donje kritikuju, inache niko ne voli zamjerke. Bilo bi neprirodno da ih voli, bila bi to neka vrsta psihichkog mazohizma, a na Balkanu se od toga nikad nije bolovalo. Ono od chega nashi boluju, i ja isti, osveta je: chim ti neko malo nashkodi, ti c'esh njemu dvaput vishe — ne zub za zub, nego dva zuba za jedan. Trebalo je Nika da poshalju u udarni bataljon — odlagali su dan po dan dok ta moguc'nost nije propala. Poslije vishe nije imao shta da bira. „Jesi li vidjao Galja od onda”, pita ga Ivan. „Jesam. Upao sam mu u kuc'u za dana, prije nego je zakljuchao.”

„Pa shta kazhe?”

„Kazhe: kumim te bogom i svetim Jovanom, izlazi mi iz kuc'e!”

„Shto ga ne podsjeti da je bio chlan Partije?”

„Nijesam imao vremena, jer on je to stalno ponavljao dok mi se zgadilo. On je, chini mi se, mislio da sam djavo, ili neshto slichno — djavola ovdje tjeraju imenom svetog Jovana.”

Nasmija se iznenada, otkrishe se rasklimatani zubi u natrulim desnima. Jedan potochic' sukrvice procure otuda, on ga obrisa dlanom i postidje se. Ivan ga gleda sledjenim ochima — vishe ni on nema shta da pita. Sve je jasno, stvari stoje gore nego shto je mislio, dosta slichno onom shto sam ja govorio u trenucima kad me savlada ogorchenje. To je uglavnom posljedica pogreshke koju smo uchinili kad smo vratili chetu s Tare na Lim, u zavichaj. Onda se samo Niko opirao: kud da se vrac'amo, jesmo li ludi, to je dezerterstvo a ne vrac'anje, rasprsnuc'e nam se ljudstvo tamo da ga vishe nikad ne skupimo, izgubic'emo chetu za deset dana... Sve je tachno predvidio, a uzalud mu je bilo — chesto bolje prodju oni shto ne predvidjaju. Komandir je bio izdajica, Vasilj i ja zadrijemali od umora, ljudstvo zheljno kachamaka, a komesar Veljko Plec'ovic' je i kroz drijem osjec'ao da c'e nac'i oslonca kod rodjaka. Neki se uhvatishe za „vezu s narodom”, napravishe od nje teoriju i napumpashe je kao balon: uvijek je na Limu bilo odmetnika i uvijek ih je narod hranio, hranic'e i nas... Ivan onda nije bio s nama, a i da je bio — ne bi se mnogo drukchije odigralo. Seljaci su bili u vec'ini, i bilo im je dosadilo da gladuju na tudjem terenu — prekonoc' bi se okupili i nestali. Htjeli smo da sachuvamo jedinstvo chete, jer bila je stvarno lijepa cheta, i sasvim hrabra kad se bije — a u stvari smo klizili niz brdo. Ovih gadnih dolina ovdje bili smo se strashno zazheljeli, zato nam se prichinjavalo da i one nas zhele. I zheljele su nas, ali ne da zhivi vrshljamo po njima, nego da nas jednog za drugim usisaju u se, pokopaju i zelenom travom pokriju. One noc'i nije bila trava, samo snijeg mek od jugovine. Prljav snijeg, dronjavo nebo, bjelasaju se brezova stabla kao skeleti. Uzbrdicom se penje cheta, preko Tare se chuju psi i dozivi chetnichkih strazha. Odjednom Niko izadje iz reda i sjede kraj prtine. Uhvatio se za glavu, zaljulja se i ispruzhi — zaronio je licem u snijeg kao da se sashaptava s majkom zemljom. Prolaze ljudi pored njega, niko ga ne pita shta ga boli, niko mu ne pruzha ruku. Prolaze i oni iz Utrga kao da ga ne poznaju — svima im se zamjerio shto je htio da ih udalji od Lima i kachamaka. Prodjoh i ja, i meni se zamjerio jer je tachno predvidio shta c'e biti. Hoc'e tu da ostane, mislio sam, a poslije c'e pristupiti nekoj drugoj jedinici; pa nek ostane, rekoh u sebi, on je i onako skoro stranac medju nama — otkad je Jug Jeremic' poginuo, on vishe nema druga medju nama. „Zashto ne osta zimus na Tari”, upitah ga. „Mogao si da stupish u neku drugu chetu, svaka bi te primila.”

„Na isto bi se svelo, poslije su i njih vrac'ali u pozadinu.”

„Trebalo je chovjek da se proshvercuje”, reche Vasilj. „Meni ne bi odgovaralo da se shvercujem.”

Ne znam zashto o tome govorimo — proshlo je, daleko je, ne mozhe se popraviti. Sad smo tu. Oko nas je sitno klekovo zhbunje — bodljikav gustish s upletenim granama. Potjera nam se ne mozhe privuc'i, chuli bismo je chim se priblizhi. Ispod nas su gladna sela, iznad nas sunce. Kad nas uhvati drijem od sunchanja, zagnjurimo glave pod granje; kad nas glad uhvati, pijemo pomalo vode iz chuturice. Pechemo gola ledja i rebra, a nikako da istjeramo zimu i jezu shto se unutra nakupila. Poshao je Niko nekud da potrazhi neshto hrane — trebalo bi vec' da se vrati. Izdaleka se chuje ovnujsko zvono; kad pokusham da odredim s koje padine, ono umukne. Cestom zvrje kamioni s vojnicima. Vec' triput mi se prichinjava da je to vojska Arslan-pashe: poshto joj nije poshlo za rukom da nas savlada sa istoka, promijenila je uniforme i preplavila nas sa zapada... Chuju se grane u makiji, javlja se Niko ugovorenim znakom. Jedan novi miris stizhe prije njega; Vasilj taj miris prepoznaje i mrshti se: rogachevina! To su mekinje od rogachevih mahuna, hrana za kraljevske mazge imperije, no poshto se ponekad deshava da mazge crkavaju od takve hrane — intendantura rado mijenja te mekinje za sijeno, kilo za kilo. Pokazalo se da nash zhivalj nije razmazhen kao mazge, i da ima chvrshc'a crijeva, koja sve vare — tako se razvila trgovina. Razbole se neki, ima i toga, ali — i od trave se boluje, a chasnije je umrijeti od hrane za mazge nego od gladi. Zato su rano pocheli da kose livade i chesto se vidjaju s tovarima trave cestom. Jedni to prenose na konjima, ali to su bogatiji; drugi zametnu breme na ledja, dugo posrc'u do varoshi, zamijene tamo breme za breme, pa opet posrc'u do sela, do mlina, do zla ruchka i gore vechere. Ja, svejedno, nec'u da ih zhalim. Moji, Iva s Malim ni to nema: ne umije da pokosi, nema snage da odnese na prodaju, nema nishta... Prvi zalogaji su skoro prijatni — neshto kao chokolada, samo budjava i nagorka. Podsjec'a i na kakao, varosh, kutije sa slikom crnkinje. Vasilj ne okusi — jednom se chastio time, vishe nikad nec'e. Progutao je parche sira, zatvori ochi da sanja ostalo. Ivan kazhe da u tom tijestu ima necheg mineralnog. Mozhda ima, ali meni vishe smeta sladunjavi ukus koji se pojachava. Gutam i dalje, brzo, jer utroba vuche — kamenje bi usisala i skuvala. Ivan kazhe da to treba umjeriti, umjereno, a ja nec'u — umjerenost je kukavichluk koji se javlja unaprijed. Odjednom mi otezha stomak. Da je kamenje, lakshe bi mi bilo, ali ovo je ilovacha. Zategoshe se vratne zhile — crnkinje s kutija, s naushnicama, zaigrashe strashan chardash oko mene. Zamrachi mi se pred ochima. Ono shto je blizu jedva razaznajem. Brda preko Lima pokri magla, u magli se sasvim rastopishe. Po bunaru doline, kao po proshlosti, tumaraju talasi pucnjave. „Ono je napad na Ramovic'e”, kazhe Niko. „Otkud oni dolje”, pita neko. „Za hljebom sishli, nijesu navikli da gladuju.”

„Nec'e biti”, kazhe Vasilj. „To je neko chetnichko slavlje.”

„Vazda je njima slavlje kad nanjushe nashe meso.”

To govori Niko — glas mu je od onih shto stalno u svemu slute zlo. Mrzim ga zbog toga potmulog glasa, zbog sjenovite jeze u njemu, pa mi se chini da su mi i drugi, negdje, nekad, to isto rekli. Sve shto se takvim glasom izgovori, izaziva otpor kod drugih, chak i kad je nepobitna istina. Skoro da tu ima necheg rasnog, jer Niko je mozhda od stare rase. S mukom se okrenuh da pogledam njegovo lice od kamena ispresijecano pukotinama kroz koje kao mravi izlaze kaplje znoja. Shta ti je, Niko, chovjeche! Zar ne bi bolje bilo da bar za trenutak odstranish tu zlokobnu boju i te slutnje? Ne mora bash vazda da se dogodi ono najgore. Pola godine se to dogadja, vrijeme je da prestane. Pa i kad bi bila istina to shto kazhesh, shta c'e nam istina i zashto da je unaprijed znamo? Ne znamo je, ne znamo nishta, samo se chuju pushke u daljini.

PRAVDA I NEPRAVDA

Poshao sam za njima, i idem, a noge su mi nesigurne — chini mi se da su dva dzhaka vune natopljene olovom. Uzalud ih gledam, spolja se nishta ne vidi. Mora da su zbog necheg obamrle veze koje su ih iznutra pokretale. Samo jednom sam osjec'ao neshto slichno, a i drugi su se zhalili — ono poslije ustanka, u shumi, kad smo dugo bez soli zhivjeli na pirinchu i shec'eru iz talijanskih magacina. Sumnjali smo onda da su namirnice zatrovane ili izvjetrile od dugog stajanja. Mozhda je i ovo sad od hrane, ali Niku nishta ne smeta. Ni Ivanu ne smeta, samo meni. Odmichu i ne osvrc'u se, sasvim su me zaboravili. Krivo mi je shto su me zaboravili — to, bogami, znachi da sam suvishan. Pokushavam da potrchim, chini mi se da vec' dugo trchim, vec' sam se i zadihao, a uzalud — oni nekako vrashki odmichu i razmak se povec'ava.

Ono oni namjerno zhure, kazhem kroz zube. Imaju neki tajni razgovor koji ne zhele da ja chujem. To je Ivanovo maslo, znam ja njega — navikao je da plete tajne sa svakim posebno i u chetiri oka. Nije to, znam da nije i da nema nikakvih tajni, ali meni je potreban razlog za srdzhbu shto mi se unutra nakupila. Spustio sam se na zemlju, ne mogu dalje. Nek idu sami kad su tako zapeli. Jedan list na grani okrec'e se i zabrinuto shushka s drugim listom o meni. Opazila me neka ptica — javlja onima naokolo da sam tu. Nastaje odjednom nerazumljiv zhamor i metezh. Treba da idem, rekoh, stranac sam tu gdje je sve u dosluhu jedno s drugim. Ne poznaju se tragovi po shushkoru, ne znam na koju c'u stranu. Pustih dug zvizhduk s prizvukom prekora, jedan pa drugi. Vasilj mi najzad odgovori — chekaju me. Teturam polako i odmaram se — nek chekaju. Srete me Niko, vratio se da me trazhi. „Ne valja da se zvizhdi ovdje”, kazhe. „Je li zbog ptica, da ih ne uzbudim?”

„Zasjede postavljaju, zato ne valja.”

„Pa gdje su te zasjede, shto se ne jave?”

„Da znam gdje su, ne bi bile zasjede. Mora da se pazi.”

Dosadio mi je s pazhnjom i s tim potmulim glasom. Kazhu da su starinci govorili takvim muklim glasovima, Niko je mozhda ostatak toga starinachkog stanovnishtva shto odavno neko zlo sluti i shto se stvarno gasi. Njegovi su pretci ovamo dobjegli od turchenja, da vjeru sachuvaju; iz Dosela su doshli, zato se zovu Doselic'i. Taj Dosel mora da nije bio selo, nego priselak ili katun, a i njihovo naselje u Utrgu na katun lichi. Odavno su doshli, a nijesu se namnozhili — radjaju im se zhenska djeca, s odivama im bjezhi srec'a... Odjednom se sjetih: to shto Dzhana dugo nije htjela da primi Ivu za snahu, mozhda nije bilo zato shto je Iva od Djemic'a, nego zato shto je Ivina majka od Doselic'a. Nishta mi o tome nije rekla, ima nekih stvari o kojima se ne govori, a plashila se da c'e joj Iva zaredjati s zhenskom djecom kao shto je Ivina majka zhenskadijom napunila kuc'u Peka Djemic'a. Niko je Ivi jedini ujak, upitah ga je li svrac'ao da je obidje. On klimnu glavom: jeste, svrac'ao je. „Je li to sve shto imash da mi kazhesh”, upitah ga. „Shta bi drugo htio”, upita on mene. „Gladuje li?”

„Sad svi gladuju.”

„Ne brinem ja za druge, nego samo za nju i dijete.”

„Dijete ne gladuje, ima mlijeka.”

„Od one jedne krave?”

„Dvije krave, jer jednu im je ostavio Luka Ostojin. Imaju i sira”. „Je li im Trobrk dosadjivao?”

„Jeste dosta”. „Moram li da chupam rijech po rijech: kako im je dosadjivao?”

„Pushtao im je stoku u njivu, koze u bashtu, eto tako?”

„Ubic'u ga”, dreknuh usred shume. „Nije potrebno, smirio se sad.”

„Ne vjerujem, znam ja Trobrka, nec'e se smiriti dok ga ne proshijem.”

„To sam mu ja vec' predskazao, zato je miran. Dao mi je i vecheru.”

„Jesi li mu prijetio?”

„Moralo se: taj bez straha nema obraza.”

„Hvala ti za to!”

„Pas de quoi.”

Eto, sad sam i ja porazgovarao u chetiri oka. Bolje je ovako nego da Ivan vidi shta me muchi. Odjednom sam zavolio i Nika i njegov mukli glas — dok je on tu, mogu bez brige za Ivu. Mora da su Trobrku drhtale gac'e, chim mu je i vecheru dao; a poslije je ugnuo glavu u ramena: nema shale s vatrom i sa sinom Sajka Doselic'a... Dok o tome mislim, vrac'a mi se snaga; chim pochnem o drugom — opet se gubi. Oslanjam se na stabla, hvatam se za grane da se rukama pomognem. Jedva sam stigao do Ivana, spustih se na zemlju da se odmorim. Chekam kad c'e pocheti da mi popuje o ne znam chemu, a on c'uti. Ni to mi se ne svidja: dosadili smo jedan drugom, znamo napamet jedan drugog, nema shta novo da se kazhe. Postali smo neosjetljivi, nauchili smo od okoline da nema milosti. Sigurno sam i ja takav kad je njima teshko, nikad mi nije palo na um da se zapitam je li im teshko. Sad se svete. Kao da nishta nije bilo, Ivan produzhava razgovor s Nikom: „Uchitelj, onaj bez noge, nash je chovjek. Potrazhic'es ga.”

„Trazhio sam ga, svakog sam trazhio — svi vrdaju.”

„On sigurno zheli da ima vezu.”

„On zheli da se sakrije od svake veze. Shto da gubim vrijeme?”

„Moramo imati nekog ovdje, da ne gubimo teren.”

„Ovako c'ete izgubiti i teren i mene.”

On bi htio da ide s nama, odmah, ovako, bez pripreme. Ovo ovdje bi ostavio da stoji kako stoji. Ostavio bi i Trobrka da opet osili i zulume chini. Nijesam znao da je tako slab. Uplashila ga je ona pucnjava dolje, ono shto on misli da je napad na Ramovic'e — jer kad Ramovic'i s moc'nim vezama padaju, teshko da c'e se odrzhati sirah tuzhni Niko Doselic'. Gleda me ochima koje preklinju da mu pomognem. Kolebam se nekoliko trenutaka — pomogao bih mu, a ne znam kako da pochnem. Zatim nadodje suprotna struja: bash nec'u da mu pomazhem! Ne volim ja molbe — to je zastareli oblik podmic'ivanja da se skrene od onoga shto je pravilno. Onaj uchitelj bez noge, znam ga dobro — pobjegao je sa Cetinja da ne sluzhi okupatoru, ali kad je vidio kako je ovdje, uplashio se; od njega nec'e biti koristi, on i kad bi htio da pomogne, ne smije od zhene — ali zashto da se josh jednom ne pokusha kad je to zadatak? Svi mi izvrshavamo neke zadatke od kojih se nichem ne nadamo. „Kroz nedjelju dana, chim to svrshish”, kazhe Ivan, „poslac'emo nekog da te dovede gore.”

„Bolje je da sad idem s vama.”

„Ti mi ne vjerujesh, chini mi se”. „Nije da ti ne vjerujem, nego — iskrsnuc'e neki djavo da sve pokvari. Takve sam ja srec'e: osushi se i zelen bor chim se ja za njega uhvatim.”

„E, ovo je chudo”, reche Ivan. Jeste chudo: svi vjeruju u vradzhbine i plashe se da su ukleti, najzad i on. Njegov otac Sajko Doselic' vishe od deset godina je sam hajdukovao, a on ne mozhe ni deset nedjelja. Po tome bi se moglo zakljuchiti da ljudi, iz pokoljenja u pokoljenje, naglo slabe i opadaju. Ako je tako, onda nam je tu negdje blizu kraj. A najvishe se zhali na samoc'u. Glad ne spominje, potjerama umiche, srlja na patrole, a samo od samoc'e strahuje. Lud je, chini mi se, inache bi mu jasno bilo da je bash samoc'a prirodno stanje stvari. Jeste da smo se navikli da u rojevima zhivimo kad smo otimali zhandarske palice i pishtolje karabinjera — ali zato ne treba uobrazhavati da je nashe vrijeme neki narochiti vijek ljudstva u gomilama. Sushtina je ostala bez promjene: sami smo se rodili, sami c'emo umirati kao svi oni prije. Pa i ono shto je izmedju te dvije samoc'e, zhivot — najvishe je samoc'om ispunjeno. Ponekad u drushtvu, u zabavi ili ljubavi, zavaramo se za trenutak, uchini nam se da nijesmo sami. Ne znam koja nam je vajda od tog zavaravanja, narochito kad je vec' jednom jasno da samoc'a ostaje na kraju svega i da se izbjec'i ne mozhe. Ja bih se lako pomirio s njome. Nije ni zla toliko: sam chovjek — pa shta s time? Jedino sam chovjek zhivi svojim punim vremenom i svojom voljom — ne kradu mu sate praznim prichama, ne kvare mu odluke pogadjanjima, nije prisiljen da druge slusha, ni da im se suprotstavlja. Nikom nishta ne duguje, nichije mane ne vidi i niko njegove sklonosti ne zna, mozhe da se ispruzhi po zemlji, da gleda nebo i zna istinu: on je samo sjenka izmedju dvije privremenosti kojima pripada — jednoj manje, a drugoj vishe... „Ajde, Niko”, kazhe Ivan. „Kako si izdrzhao dva mjeseca, izdrzhac'esh i ovih osam dana”, i pruzhi mu ruku na rastanku.” „Tezhe c'e mi biti ovo nego sve shto je proshlo.”

„Zashto? Bojish li se ti od nechega odredjenog?”

„Bojim se od sebe — napravic'u neku glupost, je sam chovjek ne zna shta valja i shta ne valja.”

„De, nemoj da si lud!”

Pri rukovanju on me gleda chudnovato: ne moli vishe nishta, nego kao da me opominje i kori. Taj prekor je neshto posebno: nije za proshlo nego za buduc'e. Pogled mu postaje slichan glasu — potmuo i tezhak, iz dubine bic'a. On je uvjeren, chini mi se, da smo ga nekako prevarili, ili da c'emo ga prevariti, i tim pogledom nam pokazuje da je vec' unaprijed svjestan prevare. Za trenutak mi se razhalilo — treba nechim da ga utjeshim, nekom rijechju koju nigdje u sjec'anju ne nalazim. Zatim opet naidje hladna struja: shta ima tu vazdan da se nagadjamo i sazhaljevamo!... Nije on dijete, nego chovjek s pushkom. Shta sam mu ja kriv? Ne ostavljam ga tu ja, nego Ivan, a Ivan zna shta valja — inache ne bi bio chlan svih komiteta do gore. Potreba je takva, vazhan je to teren — nek uchvrsti veze, pa c'e sve biti kako treba. Poshli smo najzad. Svi smo se umorili od tog rastanka tezheg nego tezhak porodjaj. Odmichemo i nadamo se da c'e nam biti lakshe, a ta olakshica nikako ne dolazi. Ispod shume se nasluc'uje suncem obasjana livada, na livadi stoji stijena kao dvospratna kula ravnog krova; nad prvim spratom je izbochina, lichi na balkon bez ograde — taj balkon je zastrt c'ilimom od mahovine. Na balkon se pope Niko i stade. Stoji kao skamenjen, gleda za nama. Ochi su mu zhive, kruzhe trazhec'i nas i skoro vrishte. Uplashih se: viknuc'e neshto, a to poslije nec'e moc'i da se zaboravi. Ruka mi se sama podizhe, mahnuh mu kao s broda koji odlazi da pozdravim samotnika na kuli-svjetilji. On ne odgovori i ne pomache se. Nije vidio, vjerovatno, jer zagledao se u neshto duboko i neshvatljivo, mozhda u haotichnu buduc'nost dogadjaja shto kao talasi na nas idu. „Shto ga ne zovnesh da ide s nama”, reche Vasilj. „Treba da se povezhe s ljudima”, odgovori Ivan. „Chuo si, ne smijemo ovdje ostati bez oslonca. Ima zadatak.”

„Ima tu neki djavo, neshto shto on sluti i muchi ga. Vidish li koliko mu je stalo da podje s nama?”

„Ima sto stvari do kojih je meni stalo, a ne idu mi po volji.”

„Dobro, kad si zapeo. Poshli smo da ohrabrimo ljude, a ovdje — bolje da nijesmo ni dolazili.”

Ako malo podrzhim Vasilja, Ivan c'e popustiti i pozvac'e Nika da ide s nama. Treba da ga pozove, pomislih, jer onaj uchitelj nije za nash posao, ni drugi nijesu, prosto — nema oslonca. Sachekac'emo bez oslonca dok se neshto novo pojavi. Krenuh da to kazhem, a glava me zabolje i smrche mi se pred ochima. Uhvatih se za granu. To je vec' chudnovato kako me ta glavobolja prekida u trenutku kad odluchim da neshto za Nika uchinim. Chini mi se da stvarno postoji neko prokletstvo, neke tajne sile koje rade protiv njega i svuda imaju konce. Shta mogu ako mu je tako sudjeno? Nek ostane, kad sudbina tako hoc'e — pritrpjec'e tih osam dana, a onda c'e se uvjeriti da sve shto se mora mozhe da se izdrzhi. Poslije c'e imati vishe vjere u sebe, a to je vazhna stvar. Zashli smo za brijeg, sad slobodno mogu da se okrenem — nema Nika, ne vidi se ni stijena na kojoj je stajao. Odjednom Vasilj zastade i okomi se na Ivana: „Zapeo si bio iz petnih zhila da odvuchesh Veljka s njegovog terena. A zashto to?”

„Bojim se”, reche Ivan. „Prevaric'e neko Veljka. Ne chuva se Veljko, mozhemo ga izgubiti.”

„A Nika si ostavio, ne znash ni zashto si ga ostavio. Mislish li da njega pushka ne pogadja?”

„Nika nec'e prevariti. Vidish — on nikom ne vjeruje.”

„Jeste — nikom. Ni sebi on ne vjeruje. Ima tu neki bog ili djavo — neshto je njega potkopalo.”

Strah ga nije potkopao, rekoh u sebi, jer od straha se chovjek shc'uc'uri, a ne trazhi po noc'i i po kishi gdje c'e kavgu zametnuti. Ni bolest ga nije potkopala — ne kashlje, ne zhali se. To shto je mrshav, od gladi je, a sad su svi gladni. On bash nije navikao da ga sudbina miluje i nije mu prvi put da bude gladan. Ni majka, ni otac — niko nije imao vremena da ga mazi. Pobjegao je bio od strine u ujchevinu, s one strane Koma, a ni tamo mu nije bilo mnogo bolje. Jedino je kod nashih nashao malo pazhnje i ljubavi — mozhda je tada uobrazio da su svi ljudi dobrichine kao brac'a Zataric'i i Jug Jeremic'. Za trenutak je teshko kad chovjek uvidi da ni svi nashi nijesu dobrichine, ali i to poslije prodje. Savladac'e on i tu krizu, pa vishe nec'e trazhiti od ljudi da budu bolji nego shto su. „U stvari, bio si nepravichan”, reche Vasilj. „Zashto”, pita Ivan. „Vishe ti je stalo do Veljka.”

„Prichash gluposti.”

„Jer Veljko ima bratstvo, masu, a nije samac kao Niko.”

„Nijesam na to ni pomislio.”

„Znam, to ide samo po sebi, bez mishljenja. Navikli smo da nagonski osjetimo ko je od vec'e koristi za pokret, za nas, pa da mu poklonimo vec'u pazhnju. Varamo mi to sebe i druge kad kazhemo da su nam svi jednaki. Nije tachno da su nam jednaki — uvijek nam je bio prechi onaj koji je jachi u nechemu, koji ima zaledje i uticaj i ne znam shta. To od pochetka, i svi tako. Borimo se za pravdu, Ivane Vidric'u, a uz put ipak chinimo nepravde — to je mene dugo potkopavalo, zar ne mozhe i druge da potkopa?”

Glas mu je nejednak, na precmiljke i preskamuke, naizmjenichno se rasplamsava i kida: tri godine je chekao da ga prime u SKOJ, a druge su primali za tri mjeseca ili za manje, prema nacionalnom i djavo bi znao kakvom kljuchu. Smuchilo mu se bilo da cheka, doshlo mu je bilo da psuje, a drugi nijesu imali strpljenja da chekaju, poshli su i sad su mnogi s one strane... Ivan se prekrsti lijevom rukom i ne reche nishta. Mogao bi mu rec'i da je nepravda nuzhna, jer se pravda iskrivi chim se zemlji priblizhi, ali Ivan je pametan — c'uti. Oborio je glavu, gleda nekud unutra. Tishina je, samo shto shushti suvo lishc'e lanjsko i preklanjsko pod nogama. Ponekad se pod povjetarcem chuje i veseli shum zhivog lishc'a odozgo s grana, a poslije se opet dva lista, jedan s grane a drugi sa zemlje, dozivaju u prekogrobnom razgovoru. Kroz sedam-osam nedjelja, tamo u septembru, pochec'e na zemlji da se mijeshaju i tek tada c'e se razumjeti.

OD KAMILE ZMIJA

Da skratimo put, zagazismo u jezerce livade. Tonemo u travu do pojasa, tri krivudave brazde ostaju za uspomenu za nama. Svaki za sebe, kroz tri posebne kapije okic'ene zelenilom, upadamo u tvrdjavu smrcheve shume. Unutra je mrachno i mirishe, a sve shto se vidi nagovjeshtava ono shto ne postoji. Obichne praznine medju stablima liche na stubove od biljura i plavetnila; jedna suva jela izgleda kao zvonik podzemne bogomolje. Kao u snu ili u omami, radjaju se prividjenja. Ima stijena obraslih mahovinom — one su shatori djavolje vojske shto se josh koleba kojoj c'e se strani pridruzhiti. Nekad izviri poglavica u krznu, pa se povuche; nekad poshalje izvidnicu, a ona se povlachi prije nego osmotri. Jedno zadimljeno mjesto zamislili smo da je vrelo s isparenjima, ono se odjednom pretvori u proplanak; staze koje su ishle preko njega progutalo je dzhinovsko lopurje.

Ponovo se zgusnula zelena magla shume, kao porochena za mashtanje. Zamishljam dvorce za odmor rudara, s terasama za tkalje i vezilje, jezera s chamcima za livce i lozhache, hladnike s klupama za zidare, podzemne tamnice za trgovce i bankare s vrec'ama tantuza da imaju shta da broje. Sve se to, jedno za drugim, stvara i rasplinjuje. Odjednom se zabijelje kocka daske ostavljene da se sushi — stoji, i ne gubi se kao ostalo. Tarem ochi, a to i dalje odolijeva pogledu i zove bjelinom da mu se pridje. Uputismo se tamo zheljni da izbliza pogledamo djelo ljudske ruke koje nije stvoreno ni za napad na nas, ni za odbranu od nas, i sasvim bezazleno stoji u gori. Prepushteno samoc'i i tishini, ono nam nichim ne prijeti; naprotiv — podsjec'a na proshla vremena kad se josh mislilo da na ovom svijetu mozhe da se zhivi i od poshtenog rada ruku.

„Kad bi me pustili da biram posao”, kazhe Vasilj, „bash bih ovaj izabrao.”

„Da glachash daske, ili da ih gledash”, pita Ivan.

„Shta bilo shto je u vezi s drvima.”

„Znam zashto”, kazhe Ivan. „Tako bi imao dosta iverja da lozhish vatre dok si zhiv.

„Drvo je najposhteniji stvor na svijetu”, reche Vasilj, „zato ono i kad je mrtvo mirishe... Evo sjekiru gdje je sakrio.”

Izvukao je sjekiru, kucnu oboreno drvo. Iza slozhenih dasaka izroni izduzhena glava Vuchka Masnika s brkovima. Lice mu je josh sasvim tupo od sanjivosti, brzo trepc'e ochnim kapcima da se snadje. Ispod kapaka dva ispamec'ena oka trzaju se kao dva nazhivo odrana misha koji bi htjeli da pobjegnu na razne strane; vezani su repovima jedan za drugog, zato ne mogu pobjec'i, a od njihovih trzaja grche se Masnikovi obrazi. Donja vilica, zaboravljena, otpusti se sasvim: lele, uhvatishe me na spavanju!... To je kratak trenutak, bogat slozhenim promjenama. Stravu na licu smjenjuje ljutnja; zatim zabuna, jer — prepoznao je Vasilja. Osmjehnu se — odluchio je da pripremi teren tobozhnjem veselju. Ruke, ispruzhene za odbranu, savishe se u pokret zagrljaja. Najzad dodje i do glasa:

„Vasilju, vatro zhiva, koje su te to vile danas donijele?”

„Brze noge, a ne vile. Nema vila u ove dane.”

„Ima, ima — vi ste vile i dike nashe”...

Prekide se usred rijechi: ugledao je mene, upravo bradu, i stade zakamenjen. Ne zna je li prenaglio, najradije bi povukao ono shto je vec' rekao. Ispruzhi vrat i upita:

„Koji ti je ovaj s bradom?”

„Ne znam, neka vila s bradom. Tu je iz Medje, tebi je blizhi.”

On se ponovo odushevi: „Ono je Lado, tako mi tvorca-boga!”

„Jesi li ga uzhelio”, upita Vasilj.

„Bogme jesam vishe nego shto mislite. Dobro mi doshli!”

Ogroman je i pogrbljen, s dugim vratom oguljenim od vuche i tereta i kopanja po kishi i suncu. Gole su mu tanke noge do koljena, obuchen je u mrke dimije i dzhemper sure pustinjske boje — ta odjec'a na chudan nachin upotpunjava njegovu iznenadnu slichnost s kamilom. On je i prije bio takav, kao kamila, ali ja to nijesam dovodio u vezu. Sad mi dolazi na um: i zhivot mu je bio nekako takav — opterec'en. Zimi je nosio bremena sijena iz planine, ljeti je dovlachio kukuruz i paprike iz Pec'i, u jesen je gonio tovare razvodnjene rakije do Zhabljaka i Shavnika da trguje, stiche, podmiruje dugove za kupljene njive i okrajke. Samo u proljec'e mogao ga je vidjeti chovjek, ali ni tada ne kod kuc'e, nego po njivama — kako ore, prikopava, proklinje vrane i goni ih grudvama zemlje.

Opet je stao, prekrsti se od chuda:

„Jesi li ti to, Ivane?”

„Jesam, chini mi se.”

„A oni kazhu da si u Bosni.”

„Bio sam do blizu Bosne.”

On ga i ne slusha, nego nastavlja: „Lazhu, brate, nishta im se ne mozhe vjerovati. I za Lada su rekli da je poginuo, i da su mu grob vidjeli, a djavola su vidjeli, i djavola c'e vidjeti! Kako si, Ivane?”

„Eto dobro, kad nije bolje, a moglo bi i bolje da bude.”

„Bic'e bolje”, kazhe Masnik. „Mora bolje, poshto nema kud gore, a ovako josh dugo ne mozhe da ostane.”

Doshla mu je na um zanimljiva misao: hoc'e da nam pokazhe svoju kolibu, da znamo gdje je — mozhe nam to nekad zatrebati, nikad chovjek ne zna kad c'e mu shta zatrebati. U stvari, to je samo njegov nachin da nam da neshto za jelo, a da nam pri tom ne pokazhe kako je opazio da smo gladni i da nas ne ponizi chekajuc'i da sami zatrazhimo. Poshao je desetak koraka ispred nas; osvrc'e se chas na jednu, chas na drugu stranu. Na nekim mjestima zastane da dobro osmotri teren i njushi trazhec'i sumnjive mirise. Poslije slobodno koracha. Ne govori nishta, a po licu i po hodu se vidi da strahuje od zasjeda. Ponekad mi se chini da namjerno pretjeruje u tome; Vasilj kazhe da on to glumi, a Ivan misli da je prirodno. Stigli smo iznad kolibe opkoljene torovima, ogradama, jazovima, puteljcima; on nam je pokaza s ponosom i ostavi nas da chekamo.

„On je, chini mi se, uchestvovao u ustanku”, reche Ivan.

„Jeste”, rekoh. „I u prvoj borbi zarobio Talijana.”

„Znam kad je bio siromashak, a sad — skoro gazda. Nakupovao je zemlje, i ostalo mu je dosta stoke. Snalazhljiv tip.”

„Bio je i odbornik”, sjetih se, „prva narodna vlast.” „Mozhe li on nekako da obavijesti one dolje”, zabrinu se Vasilj.

„Ne mozhe”, reche Ivan, „Josh nijesu uveli telefone.”

Gledamo — iz kolibe ne izlazi niko, samo dim izbija izmedju dasaka i krova. Po ogradama se sunchaju nove ponjave. Pas miruje, nije nas ni osjetio. U tishini se chuje zujanje muva nad slamaricama slozhenim ispod streje. U jednoj ogradi zeleni se bujan krompir; kupus, u drugoj, pochinje da glavichi. Po svemu izgleda da c'e biti dobra ljetina — obichno je dobra ljetina poslije duge zime. Na kolju se bijele konjske i volujske lobanje da plashe zecheve i jazavce. Njivica jechma mreshka se na povjetarcu — kao da se njome razmec'e sredjen seljachki domazluk i radan zhivot od kojeg smo se mi odbili na opasnu stanputicu. Najzad stizhe Vuchko Masnik s karlicom toplog kachamaka. Nije ni rakiju zaboravio, a ona je jaka i peche kud prolazi.

„Imash li zhita”, pita ga Ivan.

„Rastezao sam, sastavic'u do novoga.”

„Teshka ova godina!”

„Nije laksha od Arslan-pashine godine.”

„Sigurno ih ima shto umiru od gladi.”

„Spasava nas pomoc' od Talijana, umiralo bi se da nije nje. Ovako manje, samo se trbusi naduvaju od trave, i boluje se i krpi se.”

„Daju li svima pomoc'?”

„Samo ko je upisan — to se zovu lojalni — a za partizanske kuc'e, i za sumnjive, nema. Njima ni soli ne daju, ni za pare da je kupe ne daju im. Dali bi im ljudi od svoga, a ne smije se to — kazhnjavaju ako se dozna. Bila je buna oko toga u nedjelju, do svadje dodje i zamalo do mrtvih glava. Kacharandin sin, onaj shto se prichalo da je lud, veli: soli svakom treba da se da, svi su na spisku. I jesu na spisku, to nashi na spisak stavljaju i mrtve, da shto vishe izvuku i da njima preostane. Svi bi pristali da se so svima podijeli, ali ne da Mijajlo Savovic': ja sam, veli, pokrshtavao Brezu i Medju do navrh Utrga, kad su se bili odmetnuli u boljshevizaciju, pa c'u ja, kazhe, da odredjujem kome treba soli, a kome batina. Znash da vas mnogi proklinju, i neki od ovih s chetnichke strane, shto ste ga zhivog ostavili. Pa i sad da ga ubijete, narod bi se oveselio i rekao bi: alal im vjera!”

„Sad nam nije do toga”, reche Ivan. „Imamo precheg posla.”

„Znam da imate, ali ovo bi najpreche bilo.”

„Svrac'a li Niko Sajkov kod tebe?”

On se trzhe zbog nechega. „Ponekad, kad mu dozli glad.”

„Trebalo bi da mu pomognesh.”

„A kako? Njemu ni bog ne mozhe pomoc'i. Ako ti on zhiv docheka jesen, zakolji ti mene i pljuni mi u brk!”

„Zashto mislish da nec'e?”

„Ne daju mu”, kazhe Masnik. „Nashli su mu sve putove i stranputice, i izvore gdje vodu pije, i gazove gdje prolazi. Zna se kod koga mozhe da svrati na vecheru i gdje spava kad je kisha. Stalno su mu za petama — jedni ga prate, a drugi chekaju. Nije to ni teshko: Niko je tu kao ona jedna riba-samica u oplic'aloj mrtvaji vode — kud god krene, mozhe pravo u kosh, ili u vrshu postavljenu za njega, ili pravo na udicu da se uhvati. Prosto je chudo kako se i dosad odrzhao. Ne bi se odrzhao, dolazio im je na pushke, ali oni, izgleda, zhele da ga poshto-poto zhivog uhvate. Od mrtvoga se ne mozhe nishta izvuc'i, mrtva usta ne govore, zato ga oni hoc'e zhivog, pa da ga stave na Isusove muke. Imaju u Kolashinu nekog shto vjeshto muchi, iz Beograda im je doshao, specijalista. Opasno bi bilo ako ga tako uhvate — primorali bi ga da sve kazhe: gdje je svrac'ao i ko ga je pomagao...

Slusham ga, a teshko mi je kao da me bije po glavi. Vishe ga i ne slusham, neka slusha Ivan Vidric' — to je njegova stvar. Chujem samo isprekidane glashove kao da negdje u daljini zloslutan pas zavija. Kroz zbrku ovog ovdje i onog u daljini, u sebi mislim: ovaj se neshto mnogo pravda, mozhe biti da je i on jedan od tih udica. Mozhda su ga zaduzhili da im on nekako Nika namami i privuche, pa ga je strah uhvatio sad kad vidi da Niko nije bash sasvim sam kao shto je on mislio. Nas je on bio izbrisao iz rachuna, mislio je da smo u Bosni i u grobovima, rodili smo mu se tu iznenada i prekinuli ga usred nesvrshenog posla... Ne znam, varam se vjerovatno, jer — chovjek je kapija s devet brava, jednim kalauzom se to chudo ne otvara. Kao kroz maglu mi se chini da Masnik nije ni chovjek, nije ni kamila, nego zmija koja govori. Stara dugachka zmija iz kamenjara pokraj groblja, iskrivljena i grbava — grba joj je od plijena koji je vec' progutala...

„Zna li on to”, upita Ivan.

„Ne zna on nishta. I kad mu govorim, kao da kamenu govorim.”

„Ne vjeruje?”

„Uobrazio se u junashtvo, a junaka za zlo bogme ima i na ovoj drugoj strani. Misli on da mozhe ono shto mu je otac mogao, a ne mozhe. Djavo bi ga znao, ponekad mi se chini da on nije u chistoj pameti. I ne chudim se tome — mnogo se prepatilo.”

„Tako je kako je”, reche Ivan. „Sad se tome nishta ne mozhe.”

„Sklonite ga odavde! Niko zhiv vam ovdje dugo ne mozhe.”

„Ako mu se shta desi, bar c'emo ga osvetiti da se pamti.”

To je prvi put da chujem Ivana kako pominje osvetu i prijeti njome. Uvijek je on nas stishavao — da je osveta zastarela, iz davno proshlih vremena — a sad ju je kao posljednje sredstvo zgrabio i vitla njome. U stvari, mislim, ta prijetnja nec'e pomoc'i. Kome da se prijeti? Talasima da ne progutaju ostrvo. Talasi su bezbrojni i bezimeni, guraju jedan drugog bez svijesti i bez brige za buduc'nost. Zashto i da brinu za buduc'nost, kad c'e ih ona svakako rasuti i u druge pretochiti?... Svejedno, Ivan nastavlja da prijeti kako c'e Nika osvetiti, pa makar nikog drugog ne osvetio — njega hoc'e, jer Niko ovdje nikom nishta na zhao nije uchinio, ni mrava zgazio, ni vodu natrunio. Ustali smo, a on i dalje o tome — kako to nec'e propustiti, kako c'e mu to prvi posao biti, nek se zna i nek se pricha... Najzad Masnik podje da odbija daske, a mi uz goru.

„Shto si navalio s osvetom”, upita Vasilj.

„Ovaj mi je sumnjiv”, reche Ivan. „Nek se uplashi! A osim toga — treba jednom i da osvetimo neke nashe.”

„To ja odavno govorim, onda bi nas vishe poshtovali. Nek ne misle da smo slabotinje, hrishc'ani.”

„Ovaj je, chini mi se, spremio sve da smakne Nika. Stalo mu je samo da skine sumnju sa sebe i da se predstavi kao prijatelj.”

„I meni se chini da je neprijatelj.”

Tako: slazhemo se, a bash zato je vjerovatno da smo se prevarili. Poshto smo mi navikli da zakljuchujemo po znacima a ne po rijechima, mozhda nas je isti znak prevario. Vishe bih volio da smo se prevarili — ostala bi nam nada da c'emo ponovo vidjeti Nika — zato iznalazim razloge. Masnik je, otkad ga pamtim, bio mirno poshtenje, porodichna nasha seljachka kamila. Sve shto ima stekao je radom, znojem, ledja su mu ogrbavila od bremena, vrat se ogulio od konopaca. Nikad ga u nechem neposhtenom nijesu uhvatili, a ono shto je rakiju razvodnjavao — vidio je od drugih. Chak i Talijana kad je zarobio, vratio mu je novchanik i pare s fotografijama — nishta mu iz dzhepa nije uzeo. Na frontu kod Plava i na Mokri strpljivo je podnosio glad i brige, odlazio na strazhe, upadao u rovove, a nikad se nije ni pozhalio ni pohvalio kao drugi...

Skoro sam se umirio, ali unutra ima i suprotnih glasova koji sve to razaraju. Kad je tako, pita jedan od njih, zashto su mu dozvolili da izjavi stoku u planinu?... Mora da su mu postavili neki zadatak — sigurno se obavezao da ga izvrshi. Inache ga ne bi pustili da se udalji iz atara, ili bi ga satjerali dolje kao druge. A shto se tiche zarobljenog Talijana — nije on zbog poshtenja propustio da ga opljachka, nego je u sebi srachunao da mu se poslije to poshtenje mozhe isplatiti... I najzad — ima svaki chovjek jedno vrijeme kad mu slichnost s kamilom dosadi, kad vishe ne mozhe da izdrzhi, ili mu se ne isplati da to bude, a tada postaje zmija. Mozhda je on zmija, ili tek postaje? Ne znam, sve mi se zbrkalo. „Ko c'e znati sva imena kojima se Vishnji zove”, a ko li tek sve podlosti kojima se Vishnji sluzhi?...

MALO DIMA I JAKShA U NjEMU

Nedjelja je danas, svechanosti i skupovi, zvona, medalje i uzaludna chekanja. Negdje mirishe na zaprshku, mijauchu machke i bogomoljci; negdje smrdi na podvalu, zavijaju psi i sirene. Krche radio-aparati, smjenjuju se uzbune i zabune, pojavljuju se zhene na balkonima da ih vide vojnici i oficiri. I mozhda se neko sjec'a mrtvih nashih, i neko s tugom na nas misli i na zakopane knjige misli, i mozhda je negdje svadba s harmonikom i rakijom. Nije vjerovatno, ali ipak — nadje se neki tatin sinchic' shto se zheni sad kad se i djavo svakog dana zheni na moru, na kopnu i u vazduhu. Shto da ne, kad ima i gorih stvari? Kad ima lojalnih podanika, patriota bivshih i bivshih komsalonaca, bretonovaca, frojdovaca, iksovaca po banjama, u vilama i svilama — mirni kao ovce u toru sjede sad siti po sobama, slushaju zvona, listaju novine, peru ruke, navlache rukavice, tumache snove i zapisuju ih da ne zaborave tako skupe snove.

Meni su sad sobe nevjerovatne kao svadbe, bez napora ih ne mogu zamisliti. Pa i kad ih zamislim, sav taj sobni svijet izgleda mi kao izvrnut svijet. Stolice su zalijepljene za tavane, ljudi zadnjicama zalijepljeni za stolice, ne sjede nego vise kao slijepi mishevi, glavachke chuche i znaju da ruzhno chuche. Drhture, stenju, a ne stide se — nemaju vremena da se stide u velikom strahu od pada. Mora da je to tezhak posao, ali ja ih ipak ne zhalim — sami su to izabrali kao shto smo mi sami ovo ovdje izabrali. Ovdje je ipak bolje — prazno, chisto. Zvona se ne chuju, lazhljive novine ne dopiru. Po livadama su se rasule nechije crne koze. Kad se kroz durbin pogleda, nijesu koze nego cheljad: beru shtavalj da se prehrane. Dolje oko sela sve su koprivnjake obrstili i zatrli; planinsko zelje kasnije stizhe, doshao je red i na njega. Tako — glad! Sve visochije se penje njena pjesma, ona strashna, kojom je narod natjerala da nas proda i zamrzi.

„Treba da im se priblizhimo”, reche Vasilj.

„Zashto”, upita Ivan.

„Mozhda c'emo vidjeti nekog od nashih.”

„Nema tu nashih. Treba dozvola i za zelje, nashima je ne daju.”

„Glad”, reche Vasilj. „Koliko bi nam lakshe bilo da nije nje.”

„Ili bar da je manje izbjeglica”, dodajem ja.

Ivan se naljuti: „Tako je kako je! Nema cjenkanja. Niko ne mozhe da izabere svoga oca, ni mater, ni vrijeme kad c'e da zhivi.”

Slazhemo se: niko ne mozhe da bira u gunguli shto je pochela da se dogadja prije njegovog dolaska. Samo ponekad chovjek mozhe da izabere priblizhno vrijeme i mjesto gdje c'e da umre. Ne ni to sa sigurnoshc'u, sigurnost je u c'utanju. Chutke smo preshli Labudicu i Babinu vodu. Visoka travuljina do pazuha izrasla je iz nagnojenog zemljishta. Bogovski bi tu krompir rodio, ali oni nijesu imali dozvolu da pooru i zasade. Ispada da je i zato krivac Niko Sajkov — zbog njega, zato shto je josh zhiv, shto se tu vije, „shto ga hrane i prikrivaju”, ne daju se dozvole. Tako: od narodne nevolje pletu omchu koja nam se zatezhe oko vrata. Ne biju chaktari, ne laju psi, ne dozivaju se chobani i kosachi. Prazno je Kremenovo kolo, pusti katuni oko njega. Nije ni lijepo osim kad se gleda izdaleka. Ljepota je preletjela preko Buchnice, na Turiju i daleku Bjelasicu; ona vazda preleti, chim joj se chovjek priblizhi, kao crkva iz priche kad joj se nevjernik priblizhi.

Jezerce ispod kamenjara s borovima izbistrilo se do dna, nema stoke da ga muti dolazec'i na pojilo. Ni divljach vishe ne dolazi, razbjegla se od pucnjave — nikakvog se traga ne vidi u mekom ilu pored obale. U suncu bljeshti uzglavnica od kremenshtaka na grobu Mashana Pometenika, iz bljeska se ispredaju uspomene na jeseni i sjedjeljke kraj kazana. Bio je u Vukolic'a, prije nego su ponijeli po prezime, neki Mashan, megdandzhija — pominju ga guslarske pjesme; oni su htjeli da im se rodi neko ko bi ponovio njegovu slavu, zato su chesto mushkoj djeci davali ime Mashan, s nadom da c'e tako dozvati duh mrtvog pretka da pomogne zhivom potomku. Nijesu imali srec'e u tome, naprotiv — najnesrec'niji su im bili plemenici s tim imenom: jedan se okliznuo niz stijene u provaliju, drugoga su muchki ubili Ramovic'i na turskoj granici, trec'i je nastradao u mec'avi i tu kraj jezera nashao grob, chetvrti je postao shvapski shpijun proshlog rata pa dosadio i svojima i tudjima.

U shumama ispod Strmoglavca krije se izvor rijeke Buchnice; odmah preko rijeke pochinju gizdavski predjeli, a oni su sasvim pusti. Tishina, koja mi prije nije smetala — zgusnula se, mogla bi da se sijeche, skoro mi dah zaustavlja. Vidi se odmah da su to drugi predjeli s drukchijim obichajima. Poshto su Gizdavljani mjeshavina doseljenika iz raznih krajeva (mnogi su vec' davno pozaboravljali kad su im tu stari doshli i odakle su doshli), u borbama nijesu mogli da se oslone na krvno srodstvo i na plemensku slogu kao nashi; izmislili su, zato, neke druge sloge i jedinstva tajna i javna, gomile, stranke i saveze stranaka. Navikli su tako na zavjere i shtrajkove, sve ruka ruci i veza vezi dodaje, a zato je i vlast kod njih prisiljena da jache stezhe, da chak i samu sebe stezhe, do ove mrtve tishine shto je sve preplavila.

Proshli smo pored Strmoglavca, a onda stadosmo svi odjednom: s gornjeg okrajka shume dizhe se dim, pramen za pramenom. Nije neki jak dim, ali je pravi. Od njega mi se probudishe u sjec'anju priche o Psoglavima, nekom shumskom stanovnishtvu koje vishe ne postoji. Nijesu nashi istrijebili Psoglave, bar oni kazhu da nijesu, nego su to uchinili oni shto su tu bili prije nashih: izgubilo se bilo neko dijete, trazhili su ga pa vidjeli dim u shumi, tako su nashli psoglavsku kolibu i u njoj staricu sa sisama prebachenim preko ramena, a u kotlu, na ognjishtu, pred staricom, kuvalo se rashcherecheno dijete... Onda su se oni naljutili i sve Psoglave po shumama satrli.

„Ko bi to mogao da bude”, upita Vasilj.

„Neki kachar ili luboder u najboljem sluchaju.”

„Nedjelja je danas, ne rade ni oni.”

„Mozhda je ostala vatra od juche: zapalio chovo jaku krlju, pa ostavio.”

„Bash c'u da vidim”, reche Vasilj.

Pozhurio je iz sve snage — plashi se da c'e mu onaj s dimom ishcheznuti, ili da c'emo ga mi pretec'i i sprijechiti. Ne ostaje nam nishta drugo nego da ga pratimo i uzgred pripremimo pushke. Iz gustisha gdje je Vasilj zashao chuje se samo razgovor — miran susret, a mi na takve nijesmo navikli. Stigosmo najzad i gledamo: nekakav u dronjke i kosurinu obrastao, bos chovjek, kuva neshto na vatri i mijesha po kotlu rachvastom brkljajicom od borove grane. Primijetio nas je, ali ne obrac'a pazhnju — vishe mu je stalo do chorbuljine u koju se zagledao. Po nosu i po chelu nagaravljen je od kotla. Najzad odlozhi brkljajicu na kamen pored ognjishta. Rukavom obrisa bradu i pogleda nas ravnodushno. Na glavi mu je provaljena kapa kroz koju se probijaju dva chuperka — on je gurnu na potiljak i produzhi da nas posmatra.

„Poznajete li ga”, upita Vasilj.

„Chekaj da se sjetim”, reche Ivan. „Chini mi se da je Jaksha. Shta je to s tobom Jaksha, chovjeche bozhji! Kako to izgledash?”

„Ne znam”, reche on, „nijesam se ogledivao. Nemam ogledala, osim na bari. A ni vi bash ne sijate.”

„Ne sijamo, znam, ali smo se bar umili.”

„Umic'u se i ja, ima vremena. Sad mi je preche ovo od chega zhivim.”

Opet je uzeo kashiku da mijesha — to mu je odbrana od nasheg iznenadnog prepada. Gledam ga, a zaboravljena lica i imena dizhu se blijeda iz ponora i za trenutak ozhivljavaju: sinovac apotekara, sin shkolskog nadzornika, dva sina upravnika poshte i neke djevojke s njima. Imao je Jaksha mladjega brata Zara, stasit, snazhan, prodoran mladic' s narochitim darom za strane jezike, violinu i matematiku. Sigurno on nije pisao pjesme kao Jaksha, ali je umio s djevojkama kao da je imao neki tajni recept kako da ih sve privuche. I znao je da udesi shapirograf i neke eksplozivne trikove s hemikalijama zatvorenim u kutije od konzervi. Jednoga zhandara, siledzhiju, koji se prsio da sve smije i da komunisti ne smiju ni da shushnu od njega — Zaro ga je jednim udarcem zbacio s nogu i zauvijek uc'utkao. Ogorchen zbog nepravichno uskrac'enih priznanja, poslije je iz sujete nekako skliznuo na suprotnu stranu, a zatim priznao da je skliznuo. Bojkot protiv njega, sa sektashkim pretjerivanjem, trajao je chetiri godine. Niko, ni brat mu Jaksha, nije sa Zarom govorio sve do pred ostanak.

„Kako si, Jaksha?”

„Evo dobro: imam brashna i soli.”

„Drugo ti ne treba?”

„Drugo mi ne treba.”

„Hm, tako. S malo si zadovoljan.”

„Moglo je i manje da bude.”

Sjec'am se: Zaro je nosio shtap — da se brani ako ga napadnemo, jer on nije bio od onih shto cvile i mole. Jedno vrijeme je bio sam, poslije su oni s druge strane opoznali njegovu vrijednost i izabrali ga za sekretara omladine. Preko kapetana Perhineka, preko Ovre, ta omladina je nabavila oruzhje i spremila se da izvrshi pokolj komunista. Bilo je to na nedjelju dana pred ustanak. Zaro je triput pokushavao da kazhe Jakshi shta se sprema, a Jaksha nije htio ni da ga chuje. Najzad ga je ipak saslushao i, sa sumnjom, prenio komitetu taj razgovor. Tako su nashi pronashli oruzhje skriveno u manastirskom konaku. Pri tom nijesu propustili da ubiju teologa, ljotic'evca koji je chuvao oruzhje, ali su propustili da izvuku Zara iz opasnosti. On je znao shta ga cheka, a nije htio da se namec'e — sjedio je u sobi i sachekao. Karabinjeri su ga uhapsili i strijeljali.

„Bio je Jodzho s tobom, Jaksha”, reche Ivan. „Gdje je on sad?”

„Eno ga u Kolashinu, u zatvoru.”

„Predao se?”

„On misli da nije kriv.”

„Kako kome. Pa i nije mnogo, ali zashto si ga pustio?”

„A shta c'u mu? Mogao sam da ga vezhem za bukvu, nishta drugo.”

Iz torbaka, izreshetanog mecima, izvukao je zavezhljaj slichan duvankesi — drijeshi ga skeletskim prstima. Unutra nije duvan nego neka prljava so, crnozhuta, s dlachicama i mrvama, mozhda ima i baruta u njoj. On odmjeri osoljak za obrok i sa zhaljenjem pogleda kako se smanjilo ono shto mu je ostalo. Mozhda je on tvrdica, pomislih — nikad ne znamo kakvi su i kakvi c'e postati ljudi s kojima smo. Osolio je kashu i skinuo kotao s vatre. S kashikom u ruci podje prema potoku, valjda da je opere. Chutke gledamo za njim i chekamo ga. Chuje se kako huji Buchnica kroz tishinu — sijeche je, a tishina se nad njom ponovo sklapa. Najzad on dodje — umio se i zagladio kosu. Tako sad pomalo lichi na onog Jakshu shto je bio prodorno lijevo krilo Radnika, fudbalskog prvaka u predjelima Lima i Tare. Samo blijeda slichnost, uspomena, a nikad vishe nec'e biti ono shto je bio, i niko od nas nec'e biti ono shto je bio — nema povratka.

Nudi nas da jedemo. Ne, nijesmo gladni. I stvarno — strashno smo siti, od jada, ne od jela. On slegnu ramenima kao da kazhe — nezvani ste doshli, nec'u vas ni moliti!... Oprobao je kashu, svidja mu se. Mora da odavno nije jeo, chim se toliko zhuri. Pogleda me iskosa, skoro podmuklo: mozhda ste vi imali neshto bolje, uvijek se za rukovodstva nadje neshto bolje, a meni je i ovo dobro. Zatim se okrenu u stranu — neprijatno mu je da ga gledamo kao neka komisija koja prouchava razlike izmedju gladnog i sitog. Nagnuo se nad kotao, skoro se pogrbio — prikriva tijelom brze pokrete ruke. Kabanicu nije skinuo, bic'e da su mu pantalone progledale na nezgodnim mjestima. Rasparana mu je i kabanica shavom niz ledja, kroz razrez se vidi koshulja od talijanskog shatorskog krila. C'ebeta nema; sigurno mu je hladno noc'u u toj koshulji i pod tom kabanicom, ali on je zhilav kao drenovina i na sve ogorchen. Mozhda mu samo ogorchenje daje snagu da izdrzhi.

„Ovaj dim se vidi izdaleka”, reche Ivan. „Izdac'e te.”

„Shta da mu radim? Bez dima se kasha ne kuva.”

„Mi gore danju nikad ne lozhimo.”

„Znam: chuvate glave. Dosadi se, brate, i to chuvanje.”

„Vrijeme je takvo: ako se ne chuvash, nec'esh dugo.”

„Pravo da ti kazhem, meni je vec' predugo.”

„Zato shto si sam. Treba da se uchini neshto protiv toga.”

Kao prvo shto treba da se uchini, Ivan rastavi ugarke i pogasi ih u zemlji. Granom omete ugljevlje i pepeo u travu, nabaci sitnu zemlju s krtichnjaka da se ne poznaje gdje je bilo ognjishte. Jaksha ga gleda i chudi se. Ne znam chemu se chudi, valjda mu nije prvi put da vidi kako chovjek uklanja tragove. Zatim odmahnu glavom: mozhda je to pametno, ali — ako je chovjeku sudjeno da se dugo muchi, zhivjec'e i bez toga... Ima neke knjige, kazhe, zna ih vec' napamet i dosadilo mu je da ih vuche sa sobom — mozhe da nam ih daruje. Vasilj izabra neke, Ivan uze i ono shto je on odbacio. Za mene je ostala Engleska gramatika — sigurno je pripadala Zaru; ne znam shta c'e mi, poshto se ja ne nadam kao Makar Naguljnov da c'u dochekati svjetsku revoluciju; ipak sam je uzeo, da mu olaksham, jer ima trenutaka kad chovjek zheli da se oslobodi stvari koje mu uznemiravaju sjec'anje.

Vishe nema shta da nam ponudi, ni mi njemu. Vasilj mu pruzhi da zamota cigaretu. On uze i pomirisa duvan. Koleba se zbog necheg, kao Niko Sajkov one vecheri, i razmishlja da li da primi ili odbije. Ne, reche najzad. Slatko bi povukao dim, ali bolje je da se ne navikava ponovo. Dosta mu je drugih oksudica, nec'e josh i toj da robuje. Pita ga Ivan za Ramovic'e, on kazhe da ih nije vidio bar mjesec dana. Ne zna ni gdje su, misli da se viju oko rodjachkih kuc'a. Imaju dosta rodjaka, pomazhu ih rodjaci — ako se iko od nashih odrzhi, oni c'e se odrzhati. O nekom napadu na Ramovic'e, nije on nishta chuo. Puca se stalno, kazhe, izmishljaju opasnosti da opravdaju ono shto dobijaju. Pucnjavama on ne poklanja pazhnju. Novosti nema od koga da dozna. Jedina mu je veza sa svijetom stara tetka njegove majke, a ona je gluva kao top: niti shta chuje, niti pricha.

„Mi idemo u Lom, kod vashih”, kazhe Vasilj. „Hoc'esh li s nama?”

„Ne. Shta c'u ja tamo? Nijesu me zvali.”

„Udruzhic'esh se s nekim, da se ne muchish sam kao djavo.”

„Trazhio sam ja njih dugo, neka sad oni mene trazhe.”

„Bolje je da nadjesh Nika Doselic'a”, kazhe Ivan. „Lakshe je udvoje.”

„Ne treba mi niko. Ovo shto sad radim, mogu i sam.”

Sjedimo i c'utimo, a bolje bi bilo da se spava ili da se nekud ide. U hodu se manje misli i ponekad mozhe da se ne misli. Uostalom, nema tu shta da se misli. Nije tachno da su Psoglavi nestali, ne bar oni pravi, nego je to samo pricha koju je narod, kao dijete, izmislio da samog sebe ohrabri. Pravi Psoglavi su se samo pritajili i prerushili dok se namnozhe po dolinama. Bili su zhandari, oficiri, politichari, gazde, svashta. Chekali su da ih neko naoruzha i snabdije municijom i hranom, pa da otpochnu hajku na chovjeka. Istjerali su ga u planinu, ali to im nije dosta. Gone ga i dalje, svete mu se shto ih je sprechavao da pljachkaju i trguju i svadbuju i zhene prodaju. Proglasili su ga za Psoglava, nagnali su ga da podivlja, sad se vesele, i shenluche, i svetkuju, i chekaju da poludi.

IZBOR IGRE

Stari put se spushta hladovinom izmedju drvec'a. Teche potok pored puta, toroche voda u koritu, preko drvlja i kamenja — nevidljiva povorka zhena bez kraja i pochetka. Izgleda da su zhene, a u stvari — to su samo njihove dushe preobrazhene u glasove. Odavno ih slusham i prema glasovima zamishljam kakva su im bila lica. Neke skoro prepoznajem; na druge me podsjeti neka rijech izgovorena neshto glasnije. U ono vrijeme dok su josh bile zhive, ovako su u povorkama nailazile, izmijeshane, iz raznih sela, kako su se uz put sustizale. Pazarnim danom, subotom su silazile u varosh, za so, za gas, pa svaka svoje nade i brige i poslove pricha a samo one najmladje slushaju shta ih cheka i c'ute. Ove druge, koje ne poznajem, shto katkad proslove neku starinsku rijech chije mi znachenje nije jasno — to su dushe njihovih svekrva ili prababa, zaostale iz ranijih vremena, vec' premorene, jer i one su u varosh silazile kad su zhandari bili, i prije zhandara kad su krilashi ili zaptije bili, a uz put su se, isto kao sad, jedne nadale a druge jadikovale.

Dok ih slusham, zaboravljam glad i sebe, i da je godina hiljadu devet stotina chetrdeset druga, i da godine imaju imena od brojeva, Sve to blijedi pred velikim jedinstvom o kojem ispreplitani glasovi pjevaju. Bile su te zhene neshto kao pchele radilice: iz zemlje tvrdice, iz trnja i kamenja, iz mrshavih krava i koza da izvuku, da napabirche, da od svojih usta ushtede, pa na ledjima da prenesu, da prodaju za male pare, da kupuju za velike, da se cjenkaju s trgovcima, da podmire djumrukane, pa od onoga shto ostane sve shto je ljepshe da pripadne mushkarcima jer mushkarci hajdukuju i ratuju i svete se i chast stichu, i odlaze u Amerike, i odlaze na shkolovanja i na robije, odlaze i vishe se ne vrac'aju, a one ostaju na ognjishtima, udovice s malom djecom, bezbratnice u crnini, majke chesto samohrane, samojadne, da tavore i chuvaju uspomene prazne slave. Chuvale su ih dok su pomrle. Od njih su samo sjenke ostale. Ne idu putem nego pored puta — da nama, zhivima, ne smetaju.

Ivan Vidric' stade i nasloni se na pushku.

„Chekaj”, reche. „Ne valja ovo, ne svidja mi se ovaj put.”

„Meni je bash dobar” rekoh. „Put kao put. Shta mu fali?”

„Nervira me potok, ne chuje se od njega nishta. Mogli bi oni da nam pridju do na deset koraka — mi ih ne bismo chuli.”

„Ni oni nas.”

„Ne brinem se ja za njih, nego za nas. Postoji li drugi put?”

Vjerovatno postoji, ali i taj drugi put je pored nekog drugog potoka. Svi nashi putovi vole vode i uz njih se pribijaju. Ivan svejedno protumara i nadje blijedu tanku stazu iskidanu naslagama suvog lishc'a. On misli da je to zgodna staza, a nama se bash ne svidja — po svemu je zgodniji stari put sa zhuborom. Najzad Vasilj popusti, podjoh i ja za njim, a tishina odmah poche da izdvaja i uvec'ava svaki shum nashih pokreta. Prasne grana, poplashi se ptica i krikne, probudi se zec koji je dotle spavao, pa sve to shto je chuchalo i mirovalo odjednom se rastrchi i razleti na razne strane da nash dolazak nadaleko objavi. Ako, pomislih — bash nek objavljuju i na sva zvona udaraju! Od svih stranputica najprivlachnija je biti strashan. I Vasilj, chini mi se, isto misli, zato toliko krshi grane. Vec' se sve razbjeglo, najzad i staza kojom idemo — iskrala se, nema je, samo zid stijena stoji ispred nas.

„Evo gdje si nas doveo”, reche Vasilj.

Ivan slegnu ramenima: „Gdje ni djavo ne mozhe proc'i.”

„Sad vidish kakav si putovodja.”

„Mozhda c'e se nac'i prolaz na nekom drugom mjestu.”

„Hoc'e, ako ti narastu krila, ali to nije vjerovatno.”

„Shta mogu? Mora chovjek da pazi, a ne putem.”

„Dojadila mi je tvoja pazhnja, vazda nadjesh bespuc'e.”

„Zato shto ga ima vishe nego shto treba”.

Spushtamo se od stabla do stabla dolje prema putu i potoku. Obuc'a se uglachala a snaga popustila, svaki chas se hvatam za grane da ne padnem. Vasilj rezhi. Gladan je, pomislih, zato rezhi. Svi smo gladni ali glad ima razne laze koje se smjenjuju i ne javljaju se kod svih u isto vrijeme. Bolje je shto je tako, inache bi se dogodilo da svi odjednom zarezhimo. Nekad mi se chini da je glad skorpija, ili neka druga zvjerka — uvukla se nekako unutra, tumara mi po crijevima i grize ih. Nekad tachno osjetim gdje joj je glava, stavljam ruku tamo i pokushavam da je shchepam — ona se tada pritaji, pobjegne i zagrize na drugom mjestu. Strashno grize. Nekad mi dodje da vrishtim od bola, a nekad da pushkom opalim u to mjesto — mislim da c'u bash to uchiniti kad izgubim strpljenje. Poslije me pushta, to je ta druga faza: svijet se proljepsha i pojave se nejasne nade da c'e se nekad negdje nac'i neshto za jelo i da c'e se sve popraviti.

Vasilj stade kao da je neshto novo i znachajno opazio.

„Chini mi se da je Jaksha iskljuchen iz Partije”, reche.

„Jeste”, potvrdi Ivan. „Zbog magacina su ga iskljuchili.”

„Zar je uzeo neshto iz magacina?”

„Nije uzeo, nego pustio druge da uzmu neke dzhakove. Bilo je pshenice i pirincha u tim dzhakovima.”

„Jesu li ga podmitili da ih pusti?”

„Ne, do mita josh nijesmo stigli. Prevarili su ga.”

Seljaci su ga prevarili, upravo banda starih pljachkasha koja je i krajem proshlog rata uspjeshno dejstvovala. Jaksha je bio komandir strazhe jednog od vazhnijih magacina s namirnicama opljachkanim od Talijana. Poslali su mu glasnika s vijeshc'u da se neka vojska priblizhava. U isto vrijeme osmatrach mu je javio da se opazha neko sumnjivo smucanje po proplancima. U stvari, to nije bila vojska, nego desetak tamoshnjih ljudi u talijanskim kabanicama. Dok je Jaksha sa strazhom utvrdjivao polozhaj da se brani, slao glasnike za pomoc' i ochekivao napad — pljachkashi su na drugoj strani iznosili plijen. Zhene su im pomagale. Neshto su kolima odvezli, neshto na konjima, najvishe su odvukli niz goru na odsjechenim granama. Poshto su medju pljachkashima bili i neki od Jakshine ujchevine, stvorila se sumnja da je u tome bilo dogovora.

„Ne vjerujem da je tu moglo biti dogovora”, reche Vasilj.

„Ni ja”, reche Ivan. „Niko u to nije vjerovao, ali prichu su pronosili i oni koji ne vjeruju — reakcija se hvatala za sve, samo da nam nashkodi i zatruje.”

„Pa zashto ste ga kaznili?”

„Morash nekog. Nije moglo to da ostane nekazhnjeno.”

„Nijesmo imali srec'e s tim magacinima.”

„Nevjesht nikad srec'e nema.”

„Kao prokletstvo su bili. Bolje bi bilo da ih nije hilo.”

„Ne bi bolje. Zashto bolje? Za sve shto se uchi, mora da se plati.”

Skupo smo to platili, a ne znam jesmo li nauchili neshto shto c'e nam u buduc'nosti zatrebati. Pljachkashi uche brzhe i snalaze se bolje: nasljedno su obdareni da nadju prijeke putove. Dugo c'e josh proc'i dok zgrabimo sredstva za proizvodnju — oni c'e dotle nac'i nachin da se ubace u raspodjelu. Trebalo je sve te namirnice da razdijelimo seljacima, ili da ih pustimo da sve sami razgrabe. Oni bi se potukli pri grabezhu, bilo bi bruke, jachi bi dobili vishe, pri tom bi prosuli pola dobitka. Ovako — grabezha nije bilo, ali bruke jeste. Bruka je na nas pala, a skoro sve se prosulo. Namuchili smo se chuvajuc'i oteto-prokleto po planinama, prenosec'i ga na mazgama i na svojim ledjima iz pec'ine u pec'inu — a sve su nam pozobali mishevi, kishe, potkradanja i brac'a.

Ako smo neshto nauchili, to je da ne treba vjerovati brac'i. Uhvatili su Markeleza kako potkrada magacin povjeren na chuvanje njegovom bratu komunisti, a u drugim selima uhvatili su druge Markeleze kako peku pogache od pshenice iz magacina. Za reakciju je to bila zhiva zgoda, da nam odbije i one shto su nam josh vjerovali. Chudili smo se: otkud to da nashi drugovi imaju tako nezgodnu brac'u?... A nije trebalo da se chudimo. To shto su brac'a po izgledu, po stasu, glasu i nekim pokretima slichna, samo je varka — po sklonostima i ponashanju chesto su sasvim razlichita. Reklo bi se da tu ima nekog predrachuna u zachecima, a vishe je posljedica porodichnih podjela, jer: „Kami majci gdje su joj jednaci, kad su hrabri — hoc'e poginuti, kad nijesu — stidni doma doc'i.” Ako je neko junak, brat mu radije trazhi zavjetrinu; ako je poshten chovjek, brat mu smatra da je time plac'en danak poshtenju koje se na ovom svijetu ne isplati. Tako se chesto izdijele na suprotnosti koje porodica i pothranjuje i prikriva.

„Samo smo se obrukali”, reche Vasilj.

„Kako obrukali”, zachudi se Ivan.

„S tom hranom. Nije to ni bila hrana za nas.”

„Nije, kad je nema. A shta smo se obrukali? Ono shto su nas klevetali, to im je bila priprema za borbu. Da nije bilo hrane, nashli bi neshto drugo. Izmisli se ono shto je najvjerovatnije — kontrarevolucija nikad ne spava, samo se ponekad pravi da spava.”

„I mazge su bile. Kud se izgubishe one mazge?”

„Ne znam. Od gladi su polipsale.”

Bile su to vec' divlje mazge, nichije mazge, pogubljene i rasturene po planinama. Jedno vrijeme seljaci su ih ubijali i gulili im kozhe za obuc'u. Poslije su se uvjerili da kozha od mazge nije dobra za obuc'u, pa ih vishe nijesu ubijali. Dobro im je bilo dok je trajalo trave za pashu, sa snijegom su i mazgama doshli crni dani. Neke su se spushtale pored voda, chesto na tri noge, ranjave i izgladnjele — milicija ih je hvatala kao dezertere i predavala Talijanima. Onda je doshao Galjo da mi kazhe: „Prodje jutros Stefan Savovic' iz planine, vodi konja, a po samaru i po stelji blista shec'er.” — „Jesi li siguran da je shec'er?” — „Pokupio sam prstom i liznuo, jeste shec'er.” — „Mislish li da je iz nasheg magacina?” — „Nego odakle?” — „Mislish: ukrao?” — „Nego shta?” — „Ne bi on to uchinio: pomagao nam je kad smo sklanjali.” — „Da vam nije pomagao, ne bi znao gdje ste ga sklonili.” — „Ajmo onda da pogledamo je li shtogod ostalo.” — „Idi ti, a ja nec'u da se mijesham u to. Nec'u da se namazhem, pa poslije ni Lim da me ne opere.” — „A ja zar hoc'u da se namazhem?” — „Ja nec'u, a ti kako hoc'esh”...

Odjednom Ivan stade i uhvati me za ruku.

„Chekaj”, reche. „Chuje se neshto.”

„Chini ti se” reche Vasilj. „Chuje se, mora da se chuje — idemo.”

„Ide i neko drugi. Pst!”

„Vazdan ti se neshto prividja.”

„Skini obuc'u, Lado, pa pogledaj!”

Poslushao sam ga — prikradam se od stabla do stabla, Onda osjetih — nije se prevario. Ide neko, ali nije opasan: kroz zhamor potoka chuju se odlomci razgovora. Pominju shljive, govore o krmachi — po tome mi se uchini da su seljaci, da su mirni i pitomi, oni predratni, staromodni, shto se ne bave tudjim poslovima. Mozhda imaju neshto za jelo, dac'e nam parche hljeba chim vide kako smo gladni. Seljak je sklon da pomogne odmetniku, jer i sam je neka vrsta odmetnika — vazda u neslozi s vlastima iz grada. Onda opazih pushchanu cijev, jednu pa drugu. Uchini mi se da ih mnogo ima, a kad prebrojih — samo tri. Tri pushke nijesu nishta strashno — jedna promashi, druga zakasni, trec'a mozhe da omane. Pushke su im na ramenima, stic'i c'u dvaput da opalim prije nego ih skinu. Velike torbe nose na ledjima, sigurno su pljachkarali po selima oko Kolashina — treba bar da ih preplashimo...

Vasilj reche: „Ne, nego da ih opljachkamo!”

„Ajmo odmah”, rekoh, „nek vide da je oteto prokleto.”

Ivan Vidric' se prekrsti da pokazhe kako se uzhasava od te pomisli. Predosjec'ao sam da c'e bash to uchiniti, osjetih da ga skoro mrzim shto je toliko vjeran sebi. Vasilj ga upita:

„Shto se chudish? Zar je to daleko od pameti?”

„Jeste, daleko je. Tu igru sad nec'emo zametati.”

„A koju c'emo zametati? Skrivalicu?”

„Bolje je i skrivalicu nego banda da budemo.”

Bash smo htjeli da vec' jednom rashchistimo to pitanje izbora igre, izbora izmedju bande i skrivalice — kad u gori iznad nas zaprashtashe pushke i chushe se krici s dozivima. Nijesu tri pushke nego trista u iskidanim plotunima — jedni su pitanja, a drugi odgovori. Nekoliko trenutaka nam se prichinjava da su naishli na neku drugu nashu grupu: gone je, satiru je, likuju. Zhao nam je tih nesrec'nika, zamjeramo im shto su nepazhnjom u klopku upali, nadamo se da c'e se ipak neko od njih izvuc'i ili osvetiti. Zatim se prisjec'amo: nije to kao u proljec'e, nema nikakve druge grupe, nego smo to mi u pitanju. Po nechemu su osjetili da smo tu negdje, sad pipaju i chekaju da im se sami izdamo. Sigurno nas je neko opazio dok smo preko livade prelazili, pa su tachno ocijenili gdje c'e nas stic'i.

Zgledasmo se zakrvavljenim ochima — bogme lichi na opkoljavanje. Mozhda je krug vec' zatvoren — jedni pucaju da nas nagnaju, drugi c'ute i chekaju da im naidjemo. Ne ostaje nam nishta drugo nego da se povuchemo do stijena, pa i mi da chekamo — tamo bar s ledja nec'e moc'i da nam zadju. Stigli smo za trenutak, nadjosmo zaklone iza odronjenog kamenja. Nijesu bash zgodni zakloni — uvijek od chovjeka ostane da shtrchi vishe nego shto treba. Vidik nam je uzan i do ispred nosa zagushen shupljikavim zelenishem shto mashe i zavarava. Vasilj ne mozhe da miruje, svaki chas prelazi iz zaklona u zaklon — najzad pronadje skriven prolaz medju stijenama i pozva nas. Popesmo se — bar da vidimo gdje c'emo poginuti. S jedne lastve predjosmo na drugu, mozhe i na trec'u da se predje, ali za to nema potrebe. Nashli smo mjesto gdje gomili nema pristupa; samo pojedinci mogu da se pojave — zbrisac'emo ih chim glavu pomole.

Oni odmah osjetishe da im tu brojna nadmoc'nost ne pomazhe. Pucnjava se prorijedi, graja splasnu. Skliznuli su u dolinu, vishe se ne chuju. Ispod stijene se vidi dno doline: livade, rijeke, crne jove, put pored obale blijed kao na snimku iz aviona. Tri izvidjacha s pushkama, pognuti pod punim torbama, idu putem. Idu i nikud se ne osvrc'u — tri zhivotinje koje ne slute da je sve moglo drukchije da bude. Vasilj me gleda kroz osmijeh: bre, bash bismo nadrljali da smo charku zametnuli!... Ivan c'uti, zaboravio je da nas ukori. On svaku muku zaboravi chim je proshla, i mislima ispruzhenim u daljinu pokushava da napipa sljedec'u klopku koja nas negdje tamo cheka. Na kratkom razmaku iza izvidnice izbi rulja na livade: neki dugachki i pognuti, drugi plec'ati i kochoperni, mnogi hramlju, neki potrchkuju, svi s pushkama i torbama. Umorni su, sigurno su bili na Tari, u kaznenoj ekspediciji — gonili, strah zadavali i neka sela pljachkom zacrnili.

Kad bi mi bio pri ruci mitraljeshchic', onaj shto smo ga zakopali na Gradini, i samo dvjesta metaka — sad bih fino uljepshao lice zemlje.

„Onaj na konju”, reche Vasilj, „nevjerovatno je kako lichi na Gizdic'a.” „Mora da lichi kad je on to”, reche Ivan i prisjeti se: „Bi li ti to htio da ga gadjash?”

„Nego shta! Ali bolje je da ga svi zajedno — ako dva promashe, trec'i nec'e.”

„Kasno ja sad, ostavi! Odigrao je Gizdic' ulogu. Ako ga sad ubijemo, josh c'e ga proglasiti za junaka, a to nije zasluzhio. I gadno bi ga osvetili na onoj nashoj sirotinji shto i ovako dolje jedva zhivi.”

„Sirotinja svejedno plac'a, i vazda c'e se nac'i neko da plac'a. Ako na to mislimo, onda je bolje da bacimo pushke.”

„Nec'emo ih baciti, ali na sve mora da se misli.”

Najgore je, chini mi se, shto on to tako ravnodushno izgovara, mirnim glasom koji c'e me najzad iz kozhe istjerati. Po tom glasu bez sdrzhbe, bez boje i sjaja, reklo bi se da je on donekle u dosluhu sa sudbinom: zbog necheg ga je izabrala i nasamo mu povjerila shta biva i shta biti mora. Poshto zna stvari unaprijed, on se vec' s njima pomirio. Ne chudi se i ne ljuti, i ne zhuri da kazhe to shto je od sudbine iskamchio — radije cheka da sami pogodimo. Nije ni teshko pogoditi da na sve mora da se misli, ali je teshko pristati na to. Ako mislim na sve one shto su u zatvoru, pred strijeljanjem, i na one shto hapshenje ochekuju, i na njihovu djecu i glad i samohrane roditelje — ja onda nikad nec'u stic'i da uchinim ono shto volim, ni da zashtitim, ni da osvetim, ni da nekom nadu probudim, nishta, nikad, nego samo da se sklanjam po sjenovitim predjelima kao rijetka zvjerka koja se chudi shto se njena shugava kozha toliko trazhi i precjenjuje.

NA SASTANKU OSTATAKA

Mislio sam do malo prije da mi kozha ne valja ni pet para, i otkud da valja kad je shugava, i da nikad nije ni valjala, i da sam niko-i-nishta, nikad-nishta, i sve tako. Sad se to odjednom mijenja pod uticajem prilika. Lom je prijatno mjesto s pec'inama oko izvora, drugovi iz Gizdave su zhilavi momci ubijedjeni u pobjedu — malo grljenja, malo drmusanja i zajednichkih uspomena, zatim uspomene gurnushe u stranu donosec'i karlicu krompira da je do dna prouchimo. Nishta ne mari shto su ga noc'u kuvali — krompir je slan, bruni se i rastapa u ustima. Zasitili smo se, a josh dosta ga je preostalo — takvo chudo odavno nijesmo dozhivjeli. Pomislih da ostatke treba da strpamo u dzhepove, zatim se sjetih da smo u gostima i da bi nas to obrukalo. Mozhe chovjek da se obruka kad ga neko dobro iznenadi, mozhe chak i vishe da se obruka nego kad ga zlo iznenadi; jer na zlo je navikao.

Pita Kachak kako se osjec'amo, a Vasilj kazhe:

„Odlichno! Bolje se ne mozhe ni zamisliti.”

„Neshto si se namrshtio kao da ti nije pravo.”

„To je sad od zhedji.”

„Ima i vode koliko hoc'esh, ne shtedi je!”

„Nijesam lud da pijem, pa da odmah ogladnim.”

„Shto da ne? I hrane ima, spremili smo da pretekne.”

Ima hrane za tri dana, oni vazda spreme vishe nego shto c'e se potroshiti. I prije su takvi bili — kad neshto pripremaju, temeljno ga pripreme. Ne vrebaju, kao mi odozgo, samo neki krupan podvig da izvrshe pa da od njega dugo zhive, nego su navikli da poshtuju vrijednost sitnog rada i malih stvari bez kojih se ne mozhe. Prvo naprave spisak: soli, luka, brashna, duvana, cigaret-papira — pa sve to po spisku pronadju i prenesu na odredjena mjesta. U tome im je i sudbina sklona — kraj im je zhupniji, zhita skoro zrijevaju, glad im vishe ne prijeti, ni prije nije bila ljuta kao kod nas. Na brdu im chuche dva pushkomitraljeza, nijesu ih zakopali kao mi one nashe — nashli su veze da za novac kupuju metke, kupuju ih od milicije i od muslimana i od stalnih chetnika, preko zhena, preko djece i chobana, sve veza vezi i ruka ruci dodaje.

Imaju, kazhu, i apoteku. Poshto ne vjerujem, pokazashe mi je: dvije torbe zavoja, neshto vate, kutija aspirina i dvije flashe joda. Apotekar im je Rajo Bosnic', to sam pogodio chim sam ga pogledao. Oko njega se shire neobichni mirisi. Pozhalih mu se da imam shugu, on pronadje kutiju neke sive masti i objasni mi kako se upotrebljava. Ne chini mi se da c'e mi pomoc'i, ali bar jako smrdi — ima sve vashke po shavovima da mi pocrkaju od smrada. Tako im i treba, rekoh i zavukoh se u pec'inu iznad puteljka. Zbacio sam dronjke i namazao se do ispod ushiju. Jest da Rajo nije bash pravi apotekar, ali njegova smjesa grize kao da je stvarno iz apoteke. Mozhda bash i jeste iz apoteke i bash protiv shuge napravljena. Ako ikad skinem tu shugu, bic'u kao ponovo rodjen. Navukoh chakshire, pa koshulju, pa mi se smrachi pred ochima od jezivih mravinjaka shto mi progmizashe po krastama.

Odnekud naidje Bajo bash kad ne treba. Delegat je i sekretar, duzhnost mu je da sve vidi i zna; vidi da se neko pod pec'inom krije, a ne zna ko je to i ne zna ni zashto.

„Sunchash li se ti to tamo”, upita podrugljivim glasom.

„Ne, nego mazhem kraste” , rekoh kroz stisnute zube.

„Kakve — kraste”, jer on hoc'e sve da zna.

„Shugave! Imam shugu.”

„Zar nijesu mogli da nam ne shalju shugave?”

„Nijesu mogli. Sad nemaju da biraju.”

Nije me poznao po glasu, prodje. Pucketaju mu zglobovi kao kozi, ali to nije razlog da se pravi jarac i da me prezire shto sam shugav. Znam ja njega kad nije bio delegat, ni sekretar, a onda je meketao drukchijim glasom. Kad su zhandari s pendrecima jurishali u Vasinoj ulici, i s kundacima u Grobljanskoj, i kad nas je konjica jurila oko Tashmajdana, Bajo je onda nosio kaput iz bolje kuc'e i trazhio zgodnu kapiju da shto prije zagrebe. Kaput i sheshir, to ga je spasavalo. I shal — tako je lichilo na tichicu iz vishih slojeva koja je sluchajno u nashe jato zalutala. Bilo je nekoliko tih zalutalih tichica, zhandari su pazili da ih ne zakache. Niko Baju nije zamjerio shto se snalazi, osrednji udarac mogao je namrtvo da ga obori; nijesu ni vremena imali da mu zamjere — on je prvi pochinjao da zbija shale na rachun svojih lakih nogu. Sad se neshto promijenilo, bash c'u da vidim shta se to promijenilo. Pozhurih za njim, on me osjeti i okrenu se.

„Nijesi me prepoznao”, rekoh. „Potcjenjujesh stare poznanike.”

„Kako da te prepoznam kad si uprtio toliku bradu?”

„Ko ne mozhe da je nosi, tome i ne raste.”

On mi ipak pruzhi ruku.

„Ne”, rekoh. „Preshla bi ti shuga.”

On brzo metnu ruku u dzhep i poche o drugome. „Chekamo Rupljane, opet oni nijesu stigli. Vazda zakasne, to im je preshlo u krv.”

„Daleko im je, zato kasne.”

„Zna se daljina, a onda se mora na vrijeme poc'i.”

„Mozhda su uz put naishli na prepreku.”

„I to treba da se pretpostavi. Ochitac'u im bukvicu! Mora, druzhe moj, da se stigne kad treba da se stigne, a ne kad ko hoc'e!”

On i ne primjec'uje kako mu se rjechnik svodi na treba i mora. Pomislih da je to bila neka posebna tajna shkola gdje su stalno ponavljali treba-mora, treba-mora, dok su sve drugo pozaboravljali. Gledam ga i slusham i chudim se — odluchan je kao podoficir i oshtar glavosjecha postao. Vishe nijesam siguran da je onaj isti Bajo shto sam ga poznavao. Izbrisao je sva zajednichka sjec'anja, otura ih i hladno prelazi preko mojih pokushaja da ih ozhivim. I kaput je zaboravio, i sheshir, i kapije, i onu otpusnicu iz bolnice. Imao je u dzhepu svezhanj listic'a kakvi se daju otpushtenima iz bolnice: pechat i potpis ljekara i bolest je bila napisana, samo je datum otpushtanja ostajao neodredjen; Bajo je tu unoshio datum guzhve — ako ga uhvate, izgledac'e da je sluchajno zapao izlazec'i iz bolnice. Tako nikad nije vidio kako izgleda Glavnjacha iznutra. Ja mu ne zamjeram shto je nije vidio, nijesam mnogo dobio ja shto sam je vidio, ali ipak trebada prizna i da me ne navodi na sumnju da je taj s otpusnicama bio neko drugi...

Ne znam shta mi je, tek kivan sam na njega. Mozhda mu zavidim shto je delegat. Nije bash zavist, nego kisela nelagodnost koja zavisti prethodi. Tako i shuga pochinje sitnim svrabom koji rasle. Nekako je Bajo vjeshto preskochio prepreke — obreo se gore, poslali ga ovdje, soli mi pamet. Zashto su nam bash njega poslali, zar nije bilo boljih? I onda — kako, zashto, otkud on da me vodi, kad ja znam njega i sve shta on zna?.. Jedino shto ne znam — da se skrivam po kapijama — to sad ovdje nije potrebno i ne mozhe se. Ako c'emo po zaslugama, ja ih imam vishe!... Ne kazhem da ih imam vishe od drugih, ali bar od njega — jer ja sam dobio kundaka po rebrima i vratio sam udaraca ciglama i kamenjem vishe nego shto je on hljeba pojeo. Vishe sigurno, jer on malo jede. Dakle — to nije po zaslugama, nego se on desio na nekom zgodnijem mjestu, ili je imao nekog da ga gura, ali to bi onda znachilo da i u ovoj nashoj crkvi lakshe postaje svetac onaj kome je bog ujak...

Jeste, zavist je, a vjeshto se prerushila. Uzela je oblik brige za opshtu stvar i podvodi mi sumnje kao kurve — dok jednu izbacim kroz vrata, ona dvije druge uvede kroz prozor. Tu pravdu, za kojom idemo kroz sve ovo, slabo c'emo ostvariti mi koji smo i sami nepravichni. Nekad smo iz nehata nepravichni, ili iz neznanja, ili od nevolje, a nekad shto nema vremena da se bira. Stalno su tako nalazili neke svece i slali ih da nam pomognu kad tamo nijesu znali shta da chine s njima. Onaj Gojan, prvi shto je stigao, reklamirao se da je radnik, a u stvari je bio shoferchina. Prva briga mu je bila da se nakrka, a jedina taktika da zastrashi: „Doveshc'u ja ovdje bataljon Lakaca, pa da kleknete na koljena!” kao da je namjerno htio da razdrazhi zhivotinju plemenske mrzhnje: „Dovedi ih, bash ih dovedi! I Lakce, i koga hoc'esh dovedi! Znamo mi Lakce, sretali smo se s njima, pa im se i prije nijesmo uklanjali. Kurva bio ko vam s megdana pobjegao!”

„Promukao sam”, kazhe Bajo, „uchec'i ih da se chuvaju — da chuvaju svoje glave!”

„Ti u tome imash dosta dara i iskustva.”

„Ne pomazhe. Ne slushaju nishta.”

„Mladi, pa ludi. Ne bi ni bili s nama da nijesu ludi.”

„Lud sam shto to pricham tebi, kad si im ti bio uchitelj. Kakvi uchitelji, takvi djaci!”

„Da nijesu bili takvi, ne bismo nishta uchinili, a to bi bilo gore.”

„Ali sad mora da se pazi, vidish — biju!”

Biju, bogme, ne zhale nas. Pri tom su uvjereni da chine dobro, i chine ga za nekog. Vishe su nas prije, dok nije gora ozelenjela; prijete nam kad opadne lishc'e i kad snijeg pochne tragove da otkriva, ali i sad nas smanjuju chim uluche priliku. Imaju dobrih pushkara — lovce, ratnike i pljachkashe — tako vazda stignu prije nego mi izmaknemo. Slavu stiche ko ubije, i iz Londona mu medalje shalju, i iz Italije mu pare daju. Stvarno c'e bitI muchna rabota ako ovdje ovako jesen dochekamo: slane, kishe s vjetrovima, a i snijeg mozhe rano da navali. Staljin je rekao da c'e se rat zavrshiti krajem godine, a shta c'emo ako se ne zavrshi? Nishta — nec'e nas ni biti. Istrazhic'e nam se sjeme kao sharenim konjima. Poslije vishe nec'e biti nikog, ni da nas pomene. Hladno mi je oko srca kad mislim o tome, zato nec'u ni da mislim. Neka misli ko je navikao, kao Ivan, ili ko mora, kao Bajo. Nek izmisle otpusnicu iz bolnice, ili shta bilo, samo da ostane kogod zhiv — za svjedoka...

Na brijegu, u zatravljenom shancu, sjede poglavice ostataka. Shanchevic' je dobro obuchen — nanio ga put pored magacina, pa su mu se haljine same nametnule. Ja, da sam na njegovom mjesto, nelagodno bih se osjec'ao; on, naprotiv, smatra da je prirodno shto je obuchen bolje od drugih. Ima raznih kapa, a lica pod njima izjednachila je glad i nespokojstvo i noc'na putovanja. Nosevi su se izduzhili i naoshtrili iznad uvec'anih usta i ljutih ochnjaka. Ko nas ne poznaje, rekao bi da smo svi brac'a i bratuchedi — nekakav prokleti soj koji od prkosa zhivi i ne mozhe da se smiri. Ruzhan soj, od dugih kostiju i preplanule kozhe, bez mishic'a, bez boje u licu, s podsmjeshljivim ochima uprtim u Baja, koji opet pricha o opreznosti i uzdizhe je iznad svih drugih vrlina svojstvenih ljudima.

„Ovo je vrijeme hajke”, kazhe, „a zato svaki treba da ima oko na potiljku.”

„Lijepi smo i bez toga”, gundja Vasilj, „samo nam josh to nedostaje.” „Dva chovjeka”, produzhava Bajo, „kad idu zajedno — jedan treba da gleda na desnu, a drugi na lijevu stranu.”

„Onaj zadnji”, kazhe Magic', „mogao bi da se izvjezhba da ide unazad, kao rak.”

„Sprduckaj se ti samo, a jedan za drugim nam pada, i niko se vishe ne dizhe. Ne nasmija se vishe ni jedan od onih shto su dolje.”

Pokazao je rukom prema dolini ispruzhenoj kao ogromna krivudava grobnica izmedu Plava i Tifrana. Puna je nashih mrtvih, a nishta se ne poznaje. Raste trava, pasu ovce. Koga nema, bez njega se mora. Sad su izmislili da nashe ni u groblja ne primaju — nec'e bezbozhnichki grobovi s hrishc'anskim da im se mijeshaju i da mrtvi komunisti mrtvima dolje prenesu kakvo se chudo i bruka ovdje medju zhivima zbiva. Neke su raskopali i naredili da se iznesu van grobljanske ograde, na neosvec'enu zemlju, u shumarke i jaruge gdje se kopilad chedomorki i crkli konji zatrpavaju. I dok su se cheljad muchila sa zemljavim leshevima i natrulim sanducima — njihovi rodaci, susjedi u zavadi i nekadashnji prijatelji, okupljali su se blizu groblja da gledaju i pjevaju „Partizani, crni vrani, crni su vam doshli dani”... Bash su crni, i odavno su doshli; trebalo bi vec' da prodju, kao shto sve prolazi, ali oni jednako traju.

Okrenuh se: od nas shto smo ovdje — na koga je red? Kome c'e to prvom da zapjevaju?... Pa se sjetih pucnjave u dolini i shupljeg glasa kojim je Niko Sajkov rekao „Ono je napad na Ramovic'e!”

„Kamo Ramovic',”, upitah Baja. „Nikog od njih ne vidim ovdje.”

„Nec'esh ih ni vidjeti, svrsheno je s Ramovic'ima.”

„Zar su izginuli ?”

„Bolje bi bilo da su izginuli. Pohvatani su. Samo je Petar izmakao — ne zna se ni kud je izmakao, nashi ga josh nijesu nashli. Tako je kad se ne paze — pustili su da ih opkole.”

„Mozhda njih nec'e strijeljati”, rekoh da se bar nechim utjeshim.

„Ako ih zhive ostave, to je da namame neke druge.”

„Nikoga nec'e namamiti, drugi nemaju takvo zaledje.”

U stvari — ni oni ga nijesu imali: izdao ih je jedini rodjak u kojega su imali povjerenja. Nashao im je sklonishte, donosio im je hranu, obavjeshtavao ih je kad su potjere i kojim pravcima krec'u, a u isto vrijeme je uhvatio vezu s Juzbashom i od njega dobio obec'anje da c'e im zhivote poklonti kad budu pohvatani. Nije to za novac uchinio nego iz ubjedjenja da samo tako mozhe da ih spasi od pogibije koja sve nas ostale cheka. Sad su se trgli i ostali Ramovic'i da ih brane: nude jamstva i gotovi su da daju otkup kao shto su chinili u turska vremena, pozivaju se na svoje zasluge za chetnishtvo, prizivaju u pomoc' slavu djedova i pradjedova iz sto godina bojeva. Mozhda bi tako uspjeli da ih odbrane, ali su s druge strane zarezhali Lipovljani, pijanice zhedne krvi: Gizdic'i, Bradaric'i, Grujache i Vukolic'i — trazhe glave. Imamo i mi rodjake u shumi, kazhu, pa zashto da ih tamanimo ako vi vashe ovako izvlachite? Ako ovi glavom ne plate, doveshc'emo kod kuc'e nashe, pa neka ih mrko pogleda ko smije!

„Dugo su slozhni bili”, rekoh, „vakat je da se pochupaju.”

„Ne bi shteta bilo da se pochupaju”, reche Kachak.

„Nikakva, jer ne zna se koji su gori.”

„Zli su, bogme, na obje strane, a od zlih se nikakvom dobru ne nadaj. Ako vide da nema drugog — popustic'e Ramovic'i.”

„Nije njihov obichaj da popushtaju.”

„Ne, ali sad su oslabili: ono shto je valjalo, odvedeno je u logore.”

„Zar ne bismo mogli i mi tu neshto da uchinimo?”

„Jok! Odmah bi osjetili nashe prste.”

Osjetili bi ih, to sam zaboravio, jer oni imaju struchne snage iz policije i iz Ovre koje su navikle da osjete nashe prste i tamo gdje ih nikad bilo nije. Dovoljno je da neko od tih izmozga da mu neshto mirishe na nashu rabotu, pa da se svi odreknu od svoje rabote i da se slozhno ustreme protiv. Tako — vezane su nam ruke. Uzalud nam je shto smo se tu okupili s raznih strana, iz Prokletija i Leleje gornje, od Rogodzhe, iz Rupa. Nishta nam ne pomazhe ni hrabrost ni pamet. Ne mozhe se nishta uchiniti, chak ni pokushati da se uchini, — iz straha da se na neshto gore ne okrene. Ostaje samo da se cheka, i da se grizu nokti i prsti od nemoc'i. A meni je dosadilo da gledam kako se grizu, zato grizem uspomene na Ramovic'e: sami su krivi i za sve su krivi! Shto su se upustili, i shto su nevjeri vjerovali? Shto se nijesu branili i izginuli, da nas ovako ne muche chekanjem!

Bog ga sami i mrtvog ubio, Kako moga vjerovat Turchinu!

PROSTO ISPOD DRVEC'A

Stigao je novi glasnik da sve razjasni. Juche, dok sam mislio na Ramovic'e i ljutio se shto ne mozhe da im se pomogne, za njih je bilo sve svejedno. Tijela su im lezhala u spokoju, dok se sunce uzdizalo, na utabanoj ledini pored igralishta gdje su ciganski konji i posljednju travku ishchupali. U blizini je okuka rijeke i jak pad. Izlazec'i iz varoshke tjeskobe, ispod kasapnica, kasarne i bolnice, Lim tu, uplashen tishinom, uvijek zavija kao pas koji smrt sluti i doziva. On jedini, u ime zavichaja, oprostio se s njima — time. Poslije su ih zakopali, ne zajedno kao obichne komuniste, nego u tri posebna groba. Kazhe chovjek da su zakopani ispod divljake, podalje od puta, ali neki djavo u meni ne da mi da vjerujem da su mrtvi. Chim pochnem da mislim o nechem drugom, ili da slusham shta drugi govore, oni ozhive, izvuku se i pridju do tu iza grmlja zaljuljanog vjetrom.

Ono shto je moglo da ih odbrani — zasluge predaka glavosjeka, sloga bratstva s vezama na sve strane, strichevi s medaljama i strichevski sinovi po chetnichkim shtabovima — njima je samo ubrzalo kraj. Pochele su bile svadje na sve strane, uskipio je olosh da se osveti za sve nepravde starih Ramovic'a, prijetio je razdor s obrachunima — strasti bi se raspalile da su oni ostali zhivi. Zato je Juzbasha hitno poshao u Kolashin, poslom tobozhe, a u stvari da se napravi da nema veze s time. Odmah zatim pozvali su Talijane da kao visha sila svrshe tu stvar. Jedna cheta vojske s karabinjerima preshla je preko „granice”, preko mosta, i tobozhe iznenada, silom, kao na svoju ruku, zauzela chetnichki zatvor bez otpora. Nijesu se osvrtali na ostale zatvorenike, trazhili su samo Ramovic'e i nashli su ih. Izveli su to noc'u, muchki, a ujutru ih strijeljali. Sad se vishe niko ne svadja — svrsheno je.

„Jesu li ih tajno strijeljali”, pita Ivan.

„Danju je to bilo, nije tajno. Ne bi ni mogli tajno, jer znalo se i chulo se — stalno su pjevali.”

„Vojnici pjevali?”

„Ne, vojnicima bash nije bilo do pjesme, a poslije su i plakali. Zhuti su bili i karabinjeri, zhuta im lica kao vosak, pa samo preda se gledaju i idu.”

„A onda — ko je pjevao? Chetnici?”

„Ne nego sami Ramovic'i. Njih trojica — kao da idu na svadbu.”

„To sam i mislio — nijesu nas osramotili.”

„Mushki su to podnijeli, svaka im chast! I nekako gordo, gordo — kao da sve zhivo preziru.”

To mogu da zamislim, i prije su prezirali. Upravo je izgledalo da sve gledaju ispod sebe i kad su se starali da to prikriju. Otresiti po prirodi, imali su jaku dozu urodjenog ponosa i posebnog smisla za izgled: ishli su pravo, nosili se lijepo i u govoru zanosili k svechanim i knjishkim oblicima. Od plemstva im je to ostalo i uchvrstilo se u gazdinskoj sigurnosti — jer oni nikad nijesu gladovali, ni strahovali, ni shvatili da je potrebno da ponekad pognu glavu i snize glas. Ponekad je to prelazilo u oholost koja odbija ljude i koju im Gizdovljani nijesu lako oprashtali. Chini mi se da im ni sad ne prashtaju, a nijesu u pravu. Ako je ta njihova oholost nekad nekog odbijala, neke druge je u isto vrijeme privlachila. Sharen je narod, ima svakakvih, vec'ini je lakshe da vidi kako izgledash nego shta mislish i lakshe se lijepi za djide i delije nego za skromne sirotane s njihovim narodnjashtvom prostijim od pasulja.

„Ne bi nishta od onoga”, reche Kachak, „ni potukli se nijesu.”

„Glupo je bilo i shto sam se nadao tome”, rekoh.

„Shta c'e chovjek — kad se topi, za slamku se hvata.”

„Sad nema ni slamke.”

„Mozhe i to da ima svoju dobru stranu.”

„To shto slamke nema? Mozhe, samo ne znam kako.”

„Da ga natjera da i dalje pliva.”

On misli da su Ramovic'i poslijednji koji su se prevarili. Poslije njih niko nec'e ni pomisliti da se oslanja na rodjake ni da se preda dok prvo ne ispuca sve shto ima u fisheklijama. I ja to mislim, jer kad se ni za slavne Ramovic'e nije nashlo spasa, drugi se nemaju chemu nadati. Ali, s druge strane — nada da se zhivot spasi nije jedino shto nagriza i shto lomi nashu hrabrost. Ima i drugih stvari, raznih. Neke su u nama. Dodju trenuci kad sami sebi izgledamo kao proklete lude kojima se sve zhivo ruga. Nekad se ne ruga, nego samo pita: chemu se vi to nadate?... Ne znam chemu. U gradu vishe nikog nemamo, sve je u logore i zatvore odvedeno. Seljashtvo nas je prevarilo chim je glad osjetilo. Prorijedila se omladina, nema vishe one nashe; ova shto sad nailazi bash ne lichi na omladinu — na glave je natakla shubare, na shubare zhandarske kokarde, hoda, pjeva, zlostavlja djevojke i iz pushaka gadja kuc'e shto su nekad bile partizanske.

Otpisali su nas i drugovi forumashi odozgo, odavno se ne javljaju. Svi su se nekako bolje snashli, samo mi se potucamo po planinama bez razloga. I onda — glad, vashke, shuge, promrzlice, krpe, kishe. Sve se to nekako zavjerilo da zbija zlobne shale s nama. I mi sami: kad mashtamo — visoko letimo, kad pogledamo — nisko pali. Nashe su knjige satrunule; novina vishe i nemamo, i polako zaboravljamo da smo ih nekad imali. To shto prichamo o slobodi lichi na stara prorochanstva kojima se i djeca smiju. Pjesme su nam preokrenuli, pjevaju ih naopako. Jadni smo, neoprani, prosjachimo tu i tamo, a to shto isprosimo — otrovano je ponizhenjem. Od jada se neki zavuku u jazbinu, kao tvorovi se zavuku i ne izlaze dok ih glad ne prisili. Ako nam neko nekad pruzhi parche hljeba ili chanak koprive, to je samo iz sazhaljenja; kad to uzmemo, ne znamo koga vishe da zhalimo — sebe, shto smo doshli na te grane, ili onoga shto daje i strahuje da se nekako ne otkrije to njegovo dobrochinstvo.

Ali Bajo nec'e da misli o tome. Ogorchen je na neke stvari, na neshto shto se dogodilo u Rupama:

„Mozhesh li to da vjerujesh?”

„Mogu svashta. Sve se dogadja.”

„Ali ovako ne! Dva mjeseca zhivi s njima u drushtvu chetnichki shpijun, ide s njima, spava s njima, a oni da ga ne otkriju! Mogao je da ih pokolje, ali on je htio da dozna veze... Gdje vam bishe ochi? Shto nijeste pitali kakav je prije bio u toj cheti gdje je bio?”

„Od te chete samo je on ostao”, kazhe Vojo, „koga da pitamo?”

„Sigurno je on tu chetu udesio, trebalo je to da pomislite!”

„Vidjeli smo da je sirotinja, goljo, gladan, niko i nishta.”

„Tako nam i treba kad primamo nikogovinu!”

„Nema vishe da se bira, nije narod kao proshlog ljeta. Nema onog vishe, izgubili smo ga.”

Samo se Ivan ne slazhe da smo narod izgubili. Po njegovom ispada da je to nemoguc'e, da mi narodnu podrshku nikada nec'emo izgubiti. To je vec' neshto chudnovato, zato ga svi, chak i Bajo, gledaju izbuljenim ochima. Da sam ja izvalio neshto slichno, izgorio bih od stida, a on se nishta ne zbunjuje. Lagano mrvi i rashcheshljava: u svakom selu ostalo je po desetak nashih porodica koje, chak i kad bi htjele, ne mogu da predju na suprotnu stranu. Ne daju im da predju, jer takvo je to drushtvo protiv kojega se borimo, jer u tom drushtvu neko mora da bude potlachena klasa da bi oni drugi imali nad kim da vladaju. Svaka od tih porodica ima svojtu, ima kumove, rodjake, prijatelje po odivama — oni se josh ne usudjuju da pomognu, ali ih savjest grize i stid ih bije i poslije c'e pokushati da poprave to shto sad propushtaju...

Veze vjeshto do detalja. Da smo neki stranci, skoro bismo mu povjerovali. Mnogi su, kazhe, od same gladi, da im djeca ne pomru od gladi, za ono malo brashna i soli shto Talijani daju preshli privremeno na onu stranu. Kad glad prodje — vratic'e se oni. Neki su vec' pocheli da se vrac'aju: skupljaju municiju i ljude bez propusnica prevode preko mostova. I onda: to je svadljiv narod koji ni za dobro nije bio slozhan, nec'e ni za zlo. Ima dosta chetnika shto su bili zaguljeni, a sad su razocharani — neki shto nijesu dobili chinove, drugi shto vide da su zavedeni. Vec'inu chine ipak oni shto idu za trubom, oni shto kazhu „Kud svi Turci, tu i goli Haso”; ali kad truba, vojska, bude nasha, kad se vrati neka od nashih brigada iz Bosne, vec'ina c'e opet biti nasha. Dotle mi treba, kao neko sjeme, ili kao kvasac za velike narodne nac've, da se sachuvamo u sklonishtima i po pec'inama...

„Ne pominji pec'ine”, reche Bajo, „nec'emo u njih.”

„Zashto ne, kad je kisha”, upita Shako. „Ima zgodnih pec'ina.”

„Oni bolje nego mi znaju koje su zgodne. Lovili su kune i lisice u njima, nas bi lakshe.”

„Pa gdje drugo?”

„Prosto — ispod drvec'a. I strazhe da se postavljaju, to da bude obavezno!”

„Kako c'e onda oni shto su sami?”

„Samci da se sastave po dva, po tri ujedno.”

Ivan se sjeti Jakshe i predlozhi da mu se ponishti kazna. Sjetishe se i nekih drugih i slozhishe se da ih vrate u Partiju. Tako: da se sastave po dva, po tri, ispod drvec'a, da mashtaju o srec'nim gradovima i krilatim ladjama chovjechanstva. Ja sam to vec' isprobao, znam kako izgleda. Svenu snovi, ishcheznu dvorci, pokvare se mashine shto same rade, pogase se lampe i sunca kad je chovjek gladan, mokar, i kad trijebi vashke po progoreloj koshulji... Ljepshe bjeshe proshle jeseni: shume crvene, nebo crveno, crvenim smo mastilom pisali prijetec'a pisma shpijunima: „nema rupe da se sakrijete od narodnog gnjeva koji raste”. Odjednom se preokrenulo, pa sad nema rupe da mi sklonimo glave. Ako se promisli, ima pravo Bajo: najbolje je ispod drvec'a.

Bajo, svejedno, nije zadovoljan i ostaje u ubjedjenju da smo mi neka nemogucha vrsta komunista kakve nema na svijetu — sklona svim krajnostima. Jedni su izgubili volju za zhivot, spopale ih vashke i rdja, ravnodushni su, ne briju se i ne umivaju, drijemaju i stalno im se spava — tako c'e, spavajuc'i, izginuti. Drugi, naprotiv, pokazuju suvishnu zhivost. Ukrali su ovcu, zaklali je, pojeli je i napisali zahvalnicu gazdi da ga utjeshe. Neki su upali u neprijateljsku kuc'u i izbili domac'ina shto im nije dao da jedu; poslije su se sami posluzhili hranom, a pri tom nijesu ni pomislili da tako rade samo razbojnichke bande. Na Tari su, opet, ubili nekog podoficira, petokolonasha kako oni kazhu, da mu se osvete za ono shto je proshlo. Tako se ponovo upada u greshke koje su osudjene...

Reljic' se nakashlja: „Ako sam dobro razumio — sad mi fashiste ne smijemo da kazhnjavamo za ono shto je proshlo, nego samo za ono shto odsad uchine. Je li tako? Da chekam dok me ubije, pa da ja njega?”...

„Razumio si ti dobro, nego se achish — ne svidja ti se.”

„Bash mi se ne svidja! A one poznate shto su se istakli?”

„Ni poznate, ni nepoznate — vidish da smo u krizi!”

„Shico, na primjer, da mi dodje pred pushku, a ja da ga ne ubijem?”

„Ni Shica, ni nikoga, osim kad se branish. Odluka je odluka, ne mozhe da se shara.”

„Onda je bash najbolje da se spava”, reche Shako i zatvori ochi.

Osjetih da se i meni navlachi san na ochi. Kroz san osjec'am kako se Bajo ljuti i pucketa zglobovima treba, mora, avanturisti, anarhizam da se kazhnjava... Pomazhe ga Ivan Vidric', ali on ne sikc'e nego tiho i lukavo: potrebno je da se pritajimo dok se rane izlijeche i dok se nove veze stvore gdje su stare pokidane... Vishe ga i ne slusham. Nek prichaju shta hoc'e, ali ja bih to drukchije. Nec'u nishta da govorim, jer — bic'e kako Bajo hoc'e iako se to meni ne svidja. Ja se ne bih pritajio, jer onda je teshko ne zaspati, nego naprotiv, jer zlo ne zna da je zlo dok ne dobije po glavi. I ne bih birao, nego redom, jer niko ne zna koje je zlo vec'e — sva su vec'a. Shto da ne i Miklju, da ne pljachka vishe, ili bar da ne pljachka komuniste! Nju bih zaveo na samotno mjesto, pa mokrim konopcem po sapima da vidi kako boli! I Galja bih — shto je kukavica, i Trobrka — da ne tlachi sirotinju. Ima ih mnogo, svakome bih drukchiju kaznu...

Zalutao sam u te sanjarije, ne osjetih da je razgovor svrshen i da pochinje pozdravljanje na rastanku. Vasilj me gurnu:

„Ajde, Lado, shta si se zablenuo!”

„Kud da idem?”

„Ti, bogami, kao da si spavao.”

„I meni se chini. Kazhu da treba da se pritajimo.”

„Treba prvo da nadjemo mjesto za to.”

„Shto ne ovdje? Radije bih ovdje ostao.”

„Pa ostani ako ti je ljepsha ova ledina od onih nashih tamo.”

Nije ljepsha, nema ljepote ni ovdje ni tamo, jednako su mi dosadile granama i proplancima. Ali putem dovde, krijuc'i to i od samog sebe, ochekivao sam neku promjenu i nadao se preokretu kao budjenju iz nezgodna sna. I tu kad smo stigli, chinilo mi se da se josh krije neka dobra vijest o nechemu i da c'e tek na kraju iskrsnuti kao glavna stvar. Sad je kraj, a nishta nije iskrsnulo. Ne bi trebalo da se zavaravam, govorio sam to sebi uz put, a svejedno sam se nadao. Vishe nec'u. Vratic'emo se opet u ono iz chega smo doshli, i vrtjec'emo ae gore-dolje dremljivi od gladi, dronjavi, prokleti u nervozama i sitnim svadjama izmedju sebe gdje chovjek mozhe iznenada da predje mjeru i da se osramoti. Strah od toga, stidec'i se da bude ono shto je, prerushio se u predosjec'anje neke velike tuge i nesrec'e u koju idem, zato mi se ne ide.

Staza kojom smo doshli nema vishe nishta novo da mi pokazhe, ni jednu od onih dolinica shto se otkrivaju kao tajne i za trenutak zavaraju ochi slikom bliskom onima iz mashtanja. Sad je sve poznato i dosadno. Put mi se ponekad prichinjava kao razhanj, krajevima oslonjen na planinske prevoje. Na taj razhanj su nataknuti predjeli koje smo upoznali, samo sad obrnutim redom. Bregovi su komadi zelenog mesa s koshchurinama od stijena, lagano se okrec'u i vec' dugo se peku na tihoj vatri za obrok halapljive vjechnosti. U pochetku je bar to zanimljivo — biti neshto vishe nego crv na tom mesu, ali poslije prelazi u groznicu i buncanje koje dosadjuje. Lakshe bi mi bilo da se nishta ne vidi, da magla padne i nikad se ne podigne. Ispod nje bi ostalo tajno i neznano sve to gdje smo se uzalud nadali, lutali i so sijali.

Komad puta smo preshli zajedno s drushtvom iz Rupa i s Tare, pa dodje vrijeme da se i s njima oprostimo. Veseli Zeko Aralija stezhe mi ruku i protrese je:

„Shta si se pokunjio! Glavu gore, jer vidish — ne mozhe nas snac'i nishta gore.”

„Izgleda da ne mozhe, ali ako iskrsne?”

„Ako iskrsne neshto gore, onda gledaj da budesh sit!”

„Chini mi se da imash pravo.”

„Sigurno, jer bolje ti je sitom poginuti nego od gladi umirati.”

Nijesam ochekivao takav savjet poslije svega shto je odlucheno, nasmijah se i odjednom mi dodje kao da je malo sunca progrijalo. Pa i jeste progrijalo, jer on se osmjehuje i svi se na rastanku osmjehujemo i volimo. Odjednom vidim da desetak lica koja se iskreno osmjehuju jer se vole, jer ne mogu da se ne vole — vrijede vishe nego malo sunca. To je to nashe sunce, ljudsko sunce — ono je ona novost i promjena koju sam tako zheljno chekao. Jeste kriza i jeste gadno, oblak sunce uhvatio, goru tama pritisnula, ali mushka prsa josh nijesu ohladnjela i mi eto ponekad znamo da sami sebi sunce skujemo. Trpjec'emo josh neko vrijeme. Grijeshic'e se i prashtac'e se — takav je zhivot; ginuc'e se — takva je borba; nikad se vishe nec'emo sresti svi mi shto se sad rastajemo, ali ovo malo sunca shto smo ga jedan drugome dali niko nam vishe ne mozhe uzeti.

BAZA U PUSTARI

Kao mora nas pritiskuje ta „osjeka revolucije” i ta „kriza” o kojoj se dugo govorilo u Lomu. Chim negdje zastanemo, ona navali s brigama i grizhnjom, smanjuje se samo kad nekud idemo ili nadjemo neshto da ruke zaposlimo. Bjezhec'i od njenog pritiska, postali smo skitnice — to sam pomislio prije desetak dana, otada mi se stalno potvrdjuje. Chim smo se vratili iz Loma, pocheli smo da lutamo trazhec'i mjesto za bazu. Bilo je dosta zgodnih mjesta, no mi smo im uvijek nalazili mane — ili je voda daleko, ili chobani mogu da naidju, ili neki puteljak prolazi u blizini. Ako nema nikakve mane, to je bash sasvim nezgodno — mjeshtani odozdo znaju sva mjesta bez mane i tamo c'e nas vrebati. Tako smo ishli dalje i vukli jedan drugog sve dalje, a pritom smo se zavaravali da u beskrajnim prostorima shuma i goletija postoji neko savrsheno mjesto, samo za nas odredjeno, koje c'emo prvim pogledom prepoznati.

Najzad smo se umorili i slozhili se za ovdje, za Pustaru. Ako to i nije najbolje mjesto, ali bar je chudnovato. Kad se iz daljine gleda, Pustara lichi na trbuh gole zhene kako ga crtaju francuski slikari ili mangupi beogradski po klozetskim zidovima: sve naokolo je strmo, golo, glatko, sivo, a usred toga trouglast chuperak shume. Dva simetrichna potochic'a ocrtavaju strane trougla i sretaju se ispod shume — sastav im je crvena njushka od vlazhne ilovache. Gore u goleti je rupchaga od oborenog stabla ona predstavlja pupak. Na izgled je to neznatna shumica u kojoj gonjena zvjerka ne bi imala smjelosti da se zaustavi; bash zato smo je izabrali, jer oni odozdo treba da pomisle da ni mi to nec'emo smjeti. Drukchije izgleda kad se udje unutra: prostrano, dzhombasto, s pragovima od kamenja, godinama i mozhda od postanka negazheno, gusto od paprati, glogovine i shipuraka po jarugama. Ima izvor, ptice i zhabe. Puta nema, ni sjekirom nachetog drveta nema.

Vasilj je u selu, iz neke rodjachke kuc'e, ukrao motiku i lopatu. Tri dana smo kopkali da proshirimo jednu neprimjetnu pukotinu ispod zhila i prizemnih grana. Dvojica bi kopali, trec'i strazharchio. Chekali smo suton da iskopanu zemlju saspemo u provaliju. Poslije smo sve tragove rada i kretanja posuli suvim lishc'em da se ne vide. Daske za krov smo donijeli iz trec'eg katuna, s nechije napushtene kolibe, poredali smo ih jednu do druge a odozgo nabacali truline, mahovine, opalog granja. Ispod toga je zgodna jazbina. Moglo bi unutra josh poneshto da se popravi, zidovi da se zaglade ili da se pod zaravni, ali mi to ne chinimo iz straha da se ne pokvari. Narochito smo se starali da ulaz bude neprimjetan. Kad se sa strane navuche splet grana, spojen puzavicama, ulaz postaje sasvim nevidljiv, pa ga i mi sami teshko nalazimo. To je za kishu i da znamo gdje smo. Mislili smo i za prenoc'ishte, ali nije zgodno. Spavamo i dalje pod drvec'em — odluka je takva, a osim toga tako c'emo lakshe opaziti ako nam se neko nezvan noc'u u shumu uvuche. Ivan je htio i strazhu da zavedemo, ali je poslije odustao. Danju nam niko ne mozhe pric'i da ga izdaleka ne opazimo; noc'u ako dodje, ima da se bori sa shiprazhjem i da polomi noge po kamenju prije nego nam pridje. Iskopali smo radio-aparat, Vasilj kazhe da je sasvim ispravan; mogli bismo da chujemo shta se chini po svijetu i da doznamo koliko c'e josh trajati ova kriza, ali struje nema. Bile su neke baterije, jedino bi Lako znao gdje su zakopane, ali sad niko ne zna gdje se Lako zakopao. Ivan misli da se sklonio negdje oko Vuchjeg potoka, ili u Kakaricku goru, ili negdje dalje, albanskom granicom, zajedno s Gojanom delegatom. Mora da su nashli mjesto gdje ni djavolu nec'e doc'i na um da ih trazhi.

Prvih dana bili smo ponosni na Pustaru, na njene shume i pechurke i jaruge s izvorchic'ima, kao da smo sve to sami izmislili i stvorili. Neke pogodne okolnosti otkrili smo tek kasnije. Bez opasnosti mozhe da se lozhi i kuva pri vrhu shume u procjepu dubokom kao bunar. Pronashli smo treshnju — imac'emo neshto voc'a. Ako nas pritisnu vojskom odozgo i sa strane, potok nam je zgodan za odstupnicu. Osjetih potrebu da se pohvalim pred nekim ko nije uchestvovao u trazhenju, i prvo pomislih na Nika Sajkova. Pa — mi smo ga prevarili!... Trebalo je da ga potrazhimo pri povratku iz Loma; poshli smo bili, ali nas je skrenula s puta jedna chetnichka patrola. Tako je opet ostao sam — da i u nas izgubi vjeru. Poslije je Ivan zaduzhio Ushc'ane da ga oni nadju i dovedu. Chekamo ih da se jave ugovorenim znakom, dimom na Suku, ali se taj znak ne pojavljuje.

„Trebalo je josh odavno”, kazhe Vasilj.

„Ushc'ani”, reche Ivan i odmahnu glavom. „Ne valja im ovo.”

„A nama zar valja? Rekli smo mu za osam dana.”

„Rekli smo mu, to je istina, ali Ushc'ani prebacuju jedan na drugog — pop na djaka, djak na crkvenjaka — zato su vazda spori.”

„Neka su i spori, ali ima dvije nedjelje dana od onoga.”

„Nema valjda dvije.”

„Srachunaj! I dva dana vishe.”

„To nam je nekako brzo proshlo.”

Poslije nam nije brzo prolazilo. Pocheli smo da se koshkamo od dosade, a to vishe nije bilo ono veselo koshkanje koje se brzo miri. Prirodno je za ljude koji su pod istim krovom da ne mogu bez svadje. Nash krov je shirok, chitavo nebo s oblacima i bez njih, ali to ne mijenja stvar: ukuc'ani smo, a dzhapanje je glavna porodichna razbibriga — shto vishe briga, to vishe ljutnje i strasti u njemu ima. Vasilju se nishta ne svidja. Pocheo je da chita Fausta i odmah mu nashao slaba mjesta — narochito mu smetaju horovi i izlizani slikovi prevoda. Uzeo je Englesku gramatiku i zamrzio Engleze: lukavi su, perfidije, izmislili su zbrku u pisanju da im ne prodru kroz shkole ljudi iz radnichke klase. Poshto su Englezi odsutni, on kazhnjava Ivana i mene — ne samo kad mu se suprotstavimo, nego i kad se slazhemo s njime. Ni mi nijesmo mirni kao shto smo bili, neki nestrpijiv djavo sijevne iz nas na prvi dodir.

Najzad mi je dodijalo da mirim i da me mire, spremio sam se i noc'u poshao da nadjem nekako Vuchji potok i u njemu sklonishte gdje se krije Lako s Gojanom ili bez njega. Shume puste, livade prazne, tishina po visijama — nema ljudi, pa ni rata nema u tim predjelima zakashnjelog proljec'a. Natrapah najzad na stado, pa na chobanina — uzalud sam mu se obradovao, jer on se pravi chas gluv, chas lud, nekad Srbin, nekad Shiptar, kako mu kad zatreba. Taj, chini mi se, nikad nije imao posla s ljudima i zakonima iz dolina — prezire ih i ostaje iznad kao Tibet, kao dalaj-lama s toljagom i kapuljachom. Smrdi na nepranu vunu i na parenje s ovcama, a kad ga neshto upitam — on shtrcne pljuvachkom kroz strugu medju zubima, pa vrhom toljage nanishani i pogodi u to gdje je shtrcnuo bez promashaja. Odnekud kao da poznaje Gojana, ali nec'e da kazhe nishta — hoc'e prvo da on od mene neshto o njemu izvuche.

„Je li to plec'ati jedan”, pita, „onako — s velikom glavom?”

„Jeste, zato ga zovemo glavonja.”

„Mozhe mnogo da pojede?”

„ Mozhe, bogami, chitavo jagnje odjednom.”

Klimnu glavom: „Taj je, uchitelj je.”

„Nije uchitelj nego mehanichar.”

„Je li mehanichar uchitelj uchitelja?”

Gledam ga — ne shali se nego sasvim ozbiljno pita. Mozhda nikad prije nije chuo rijech mehanichar i ne zna shta bi to moglo biti. Gojan mu se, po obichaju, predstavio kao neka vazhna zvjerka, neshto mnogo vishe od uchitelja. Pokushah da mu smanjim cijenu tumachec'i da je mehanichar onaj shto popravlja kamione i razne automobile shto idu cestom. Postigao sam bash obratno — chobanin izbulji ochi i zazvizhda od divljenja.

„Taj je, taj! Poruchio je da mu doturite brashna i mrsa.”

„A gdje je?”

„Dolje negdje. Ne voli on da se zna gdje je.”

„Kako da mu doturimo kad ne znamo ni gdje je?”

„Ti dovde, a odavde je moja briga.”

„Nosim mu pare, novac, i imam neshto da mu kazhem. Gdje je?”

„To ni djavo ne zna. Za njega sve ide ruka ruci.”

Stalno ponavlja ruka ruci da sve drugo prikrije iza toga. Uzalud mu obec'avam mrs i brashno, on se opet pravi chas lud, chas glup, chas Shiptar koji ne razumije, i smjeshka se kao da mi vjeruje i gleda me zakuchastim pogledom — pazi da me ne prevarish!... Zatim se pogled gasi zajedno s osmijehom: nec'e on da se mijesha u te stvari. Zakopchao je kozhuh. Poklopio se kapuljachom — sve je zatvoreno i zamandaljeno. Iz njega se vishe ni klijeshtima rijech ne bi mogla izvuc'i.

Vratio sam se s nadom da c'u u Pustari zatec'i Nika ili kakvu drugu promjenu, a nashao sam sve po starom, samo je Vasilj uganuo ruku spushtajuc'i se s hrasta, s osmatrachnice. To ga je malo smirilo — sad c'uti. Jazbina je prazna, radio-aparat u njoj mrtav, vishe ga i ne pogledujemo. Djetinjarija! Samo smo se uzalud muchili. Onu drevnu kutiju ukrashenu prekidachima mogli bismo uzajmiti vranama da u njoj prave gnijezdo. Jedina je razonoda potok — jednoliko grgori preko kamenja. Na nekim mjestima izgleda kao da gusla, zatim pochinje i da pjeva u desetercu: „Fazli asli obolio ljuto, od ka' ono srca junachkoga, na pustu se pushku oslanjashe”... Neshto nizhe, padajuc'i u provaliju, voda pochinje da leleche. Nikad ne mogu duzhe da ostanem na tom mjestu: survavanje, chak i kad ga samo zamishljam, izaziva mi vrtoglavicu.

Najzad se i Ivan uzmuchio.

„Poshao bih do Ushc'ana”, kazhe, „da vidim shta rade.”

„Nishta ne rade”, kazhe Vasilj. „Planduju kao mi.”

„Pitaj za baterije”, rekoh, „nek ih iz Plava nabave.”

„Kako da ne”, ruga se Vasilj, „u Plavu je velika radio-industrija.”

„Pitac'u, ali ne vjerujem da se to mozhe nabaviti.”

Shto da ne vjeruje? Ako nema industrije, ima crne berze iz Skadra, iz Italije, bog zna odakle, a ona gura robu u trampu i gdje se trazhi i gdje se ne trazhi. Nek bude kako bude, volim shto je Ivan poshao. Ipak je i to neka promjena — jedan manje. Osim toga ima nade da nam poslije neko dodje i donese osvjezhenja iz udaljenog svijeta koji odavde bogat izgleda. Kad je moj otac Joko odlazio u varosh, da posjeti strica Taja u zatvoru, uvijek je pri povratku imao da ispricha neshto novo, shto je chuo ili u prolazu opazio. Pri tom mi je redovno donosio shec'er u kockama — sasvim bijele i pravilno sjechene kocke od kojih sam zidao male bijele kule s prozorima. Ponekad bi Joko zakasnio, chekao sam ga na prozoru gledajuc'i kako suton mijenja dolinu pretvarajuc'i je u nepoznat kraj pun nekih zbrkanih uspomena.

Neshto od toga chekanja i njegove opore slasti s nespokojstvom ima i sad. Ono chini da se jedan dio vremena koje dolazi ispuni nekim smislom i unaprijed se izdvoji iz haosa shto se zove buduc'nost. Otkad smo sami ostali, Vasilj i ja se slazhemo bez rijechi — valjda zato shto znamo da sad nema ko da nas miri. On rano odlazi, prije zore, da ga ne opaze dok prelazi goletijom, u prostrane stare gore izvan mog vidika. Noc'u dodje, vechera c'utke, poslije spava ili gleda zvijezde kao ja. Niti ga ja pitam, niti on sam pricha gdje je dan proveo. Mozhda trazhi rude i zakopana blaga, ili skuplja ljekovito bilje. Dosad nishta nije skupio, u rancu mu je samo trijeska lucha. Mislim da on tamo ima neko zgodno mjesto gdje lozhi vatru i po cio dan grije pete. Neka ga, nemam nishta protiv — samo ovdje da ne lozhi.

Trec'i dan je donio zeca. Ubio ga je pri povratku u dalekim predjelima iz kojih se ni pucanj nije chuo. Zgulili smo zeca i kozhu mu zakopali u mekotu kraj obale. Meso je dugo lezhalo u vodi da se ispere zadah divljine, zatim smo ga skuvali u jaruzi. Vec'i dio smo ostavili za Ivana i Nika, ali oni nijesu stigli te noc'i. Pred zoru smo dovrshili i to sami — nezgodno bi bilo da nam se pokvari jedan takav dobar obrok koji vrac'a snagu. Trebalo je da zakopamo kosti, ali to bi nas zamorilo; razbacali smo ih na sve strane. Lisice ili gavranovi nac'i c'e ih i odnijeti dalje; no, ako ih bash i ne nadju — nishta se o nashem boravku ne mozhe zakljuchiti po tim razbacanim kostima.

„Ako nas bash i nanjushe”, kazhe Vasilj, „nije shteta.”

„Kako nije? To bi nas prisililo da trazhimo drugo mjesto.”

„Meni je ovo vec' dosadilo. Tebi zar nije?”

„Nije. Zashto? Bash je dobro mjesto.”

„Ovo dobro?... Po chemu dobro? Pojma ti nemash kakvih ima mjesta.”

Pronashao je neka druga mjesta, vidjec'emo ih kad dodje potreba. Pokushao sam da Faustom skratim vrijeme, a ne ide. To je vec' staro gvozhdje. Sablje sakovane u vrijeme kad je to pisano, vec' su odavno polomljene; chak i lanci iz tog vremena svi do jednog su pokidani. Ipak ima nekih stihova koji se drzhe i lijepo je od starog Njemca shto je arhangele predstavio kao lakeje. Bog se medju njima shepuri kao Bojo Mumlo kad se hvali imanjem, konjem, livadama, sinovima, uljanikom. Krivo mi je zbog djavola: zashto njega uvijek uvaljuju u trgovinu i cjenkanje? Ja bih to drukchije udesio. Ne znam kako drukchije, ali moj djavo ne bi pristao da vara i sitnichari. Postarao bih se da bude bar malo poshteniji od boga — to mora da je blizhe istini nego sve te popovske priche.

Juche je prvi put naishla vjeverica. Mora da ima josh koja, jer ni one ne zhive u samoc'i. Gledali smo se nekoliko trenutaka prije nego me pozdravila repom i strugnula u tamu drvec'a. Nijesam se naljutio na nju — mozhda je kod njih znak pochasti kad nekog pozdrave repom. Volio bih da ponovo naidje, ponudic'u joj neshto za jelo. Drugih zvjerki nema. Razbjegle su se i zmije, ne vole miris duvana. Vasilj vidja divokoze. To on za njima odlazi, one prosto kao da ga mame sve dalje kroz planinu. Uvijek ga opaze prije nego on njih i propenju se iznad provalija da ga odozgo gledaju. Tako: zhivotinje zbog necheg smatraju da smo mi opasna stvorenja i nishta nam ne vjeruju. To mora da se za nama vuche neki nash mesozhderski zadah, slichan kurjachkom — zato je sve prazno i tiho gdje se mi nastanimo. I ptice su se odselile, a one shto su ostale — c'ute.

Triput dnevno kupam se u potoku, nekad i vishe — to mi donekle skrati vrijeme. Shuge je nestalo — hvala Raju Bosnic'u i njegovoj apoteci!... Ima jedan mravinjak u truloj bukvi, skidam koshulju i razgrnem je po njemu — stalno ga tako hranim vashkama, pa su se i one prorijedile. Pored svega toga ostaje josh mnogo vremena — strashno su dugi i dosadni ovi prazni dani kad je kriza i kad nema shta da se radi. Nije chovjek drvo da stoji stalno na istom mjestu i da bulji u nebo. Nije, nije drvo, ponavljam u sebi trazhec'i neki razlog i neki pravac za putovanje. Ne znam kud bih, ne znam ni zashto — samo da ne budem ovdje, ni tu, ni tamo, nego da budem svuda pomalo, u pokretu, i da ne mislim o stvarima kakve jesu, o osjeci revolucije koja neshto predugo traje a vec' odavno treba da je proshla. Mozhda je i proshla, a mi to ne znamo?...

LELEJSKA GORA SA ZMIJAMA

Sinoc' je Ivan stigao sam, bez Nika. Tiho se prishunjao i spustio se podalje, pored zhbuna, da nas ne probudi. Po tome smo pogodili da nije donio nikakvu povoljnu novost — da ima neshto dobro, ne bi ga ostavljao za sjutra. Nakashljah se da mu pokazhem da sam budan, a on nishta, c'uti, pravi se da vec' spava. Onda i Vasilj navali: kad dobra nema, neka kazhe to shto ima, neka sve shto ima odmah istrese, da ne strepimo do sjutra. Ivan se brani: nije nishta, nema nishta da istrese, samo mu je ostalo krivo na Ushc'ane. Lijenost ih je obuzela, prosto su joj se predali i ne pomishljaju da se trgnu. Izdijelili su se po dva, po tri, prirasli za sklonishta gdje spavaju i gladuju, pocheli su da bazde na sebichnost, na onu plitku, i izgubili nadu. Prosto su se uvalili u zimski san prije vremena, zhele samo da prespavaju shto je moguc'e vishe tih nezgoda shto nas chekaju.

Nika Sajkova nijesu nashli. Nijesu ga, u stvari, ni trazhili — stigli su samo do Lima, pa im se uchinilo da je voda hladna i duboka. Svaka prepreka, tako, izgleda neprelazna kad su ljudi skloni da se pred njom povuku. Rogljaju se izmedju sebe, u tome troshe ono malo snage shto je imaju. Ne podnose jedan drugog, ne vide otkud im zlo dolazi, chini im se da im jednom od drugog dolazi, zato su se izdijelili. Ostali su samo rodjaci zajedno; ne ni rodjaci, nego brac'a i bratuchedi — da „svoj svoga brani”, da ga brani od poslova i zadataka vishe nego od neprijatelja. To je u stvari oportunizam, ali prerushen u stare dronjke i navikao da se shtiti zaslugama iz proshlosti. Vishe im nije vazhno da svrshe posao, nego da jedan drugom posvjedoche da je Lim bio mutan. Po tome su opasne te male grupe — usmrde se kao bare, i ljudi se u njima usmrde kad na istom mjestu duzhe ostanu...

„Nije to nishta”, reche Vasilj. „Mislio sam da je neshto gore.”

„Nema kud gore, ostavili smo samog chovjeka.”

„Sjutra c'emo ja i Lado poc'i za njega.”

„I ja c'u, svi idemo.”

„Bolje bi bilo da se ti odmorish. Zar ti nije dosta putovanja?”

„Jeste, dosta mi je, i bash sam se umorio, ali c'u svejedno poc'i s vama. Hoc'u da se kaznim, jer ja sam kriv.”

„Kriv jesi, to sam ti onda kazao.”

„Kazao si mi kad je bilo kasno, i to ti bash nije velika zasluga.”

„Svi smo krivi, a sad da spavamo.”

U stvari je moja krivica, jer ono onda lichilo je na glasanje u kojem je moj glas mogao da odluchi. Htio sam da kazhem a ne znam zashto nijesam. Kajem se, no to ne mijenja stvar, zato nec'u ni da se kajem. Zaspah, a Vasilj me odmah probudi — noc' je kratka, zora blizu, nema spavanja. Prije svitanja se izvukosmo iz goleti u shumovite kose. Uhodali smo se i prijatno je: noge nose a glava ne misli. Vrijeme nije teshko od chekanja i od muke shto znash da uzalud chekash. One promjene i novosti, darovi shto im se stalno nadam — idem sad sam da ih uzmem. Treba za dana da stignemo u katun Jablan, vidjec'emo opet Veljka Plec'ovic'a — mozhda c'emo od njega chuti neku dobru vijest. Ona Veljkova rodjaka, Maga — mozhda mi je sudjeno da je josh jednom vidim kod chesme, ili na putu, ili bar izdaleka. Nemam nishta od toga, a svejedno — nec'u da me ona sasvim zaboravi, jer zaborav je pola smrti.

Na potoku sam zahvatio lonchic' vode, Vasilj je dotle nalozhio vatru blizu starog hrasta. Pristavili smo kachamak da se kuva, pa gledamo na tri strane da nam se neko neopazhen ne priblizhi. Gledamo i sanjarimo. Sunce grije i na vjetru se ljulja torba s brashnom objeshena o granu. Zashushketa neshto i uplashi nas: jedan grdan stari puh, primamljen mirisom brashna, grebe uz stablo, pa granom prema torbi. Zgrabili smo ugarke i poshli u napad na njega udruzheni srdzhbom — da najednom plati shto je puh, i shto nas je uplashio, i shto vrda da pobjegne. Ponekad ga stigne koji udarac, ali on je izdrzhljiv puh, kamenjarski — cichi, duva, pokushava da se osveti. Najzad pade mrtav, krvav, sa zgrchenim kandzhicama.

„Ovako c'e jednom chetnici tebe”, kazhe Vasilj i gleda me.

„Hoc'e, ako uhvate”, i naljutih se: „Ni tebe nec'e pomilovati.”

„Ja i ne trazhim da me pomiluju.”

„A ja zar trazhim? Kad si chuo ili vidio da ja to trazhim?”

„Nijesam chuo, nijesam ni kazao.”

„Kazao si da ima razlike, a sad kazhi koja je razlika!”

„Bubnuo sam tako, doshlo mi je.”

„Bubnesh ti chesto, a ja nijesam duzhan da to trpim, i nec'u!”

„Neka toga, nijeste djeca”, viche Ivan.

Nijesmo djeca, nego — djavo bi znao shta smo. Ponekad smo gori nego shkorpije. Srec'om, to traje samo trenutak. Ne znam shta c'e biti ako takvi trenuci uchestaju — strah me od njih. Tako smo zaboravili da osolimo jelo. Nema ga mnogo, progutali smo ga svejedno. Padinom, izmedju chobana shto se dozivaju, spustili smo se u dolinu i preshli cestu. U vrbljaku smo skinuli obuc'u i chakshire da gazimo. Lim ne dopire ni do pojasa i nije bogzna kakva prepreka; mogli su i Ushc'ani da ga predju, ali njima se nije htjelo. Penjemo se uz obalu i gledamo brda s kojih smo se spustili. Preko chistine prelazimo sporim hodom: s one strane nas gledaju neki s oruzhjem i vjeruju da smo od njihovih. Vjeruju i ne vjeruju, zato nas tako dugo posmatraju. Shuma je iznad nas, ne bi nam bilo teshko da se sklonimo, ali bi se odmah vidjelo ko smo. Da ih prevarimo, idemo polako putem, stalno putem, i zastajemo da gledamo.

Vide se zaseoci na zaravnima i konji po proplancima. Bijela zhita josh nijesu zrela. Ljeto je, kao namjerno, zakasnilo — da produzhi gladnu godinu. Ovdje chesto ljeta zakasne, a zime vazda prerano dodju. U prisojama, gdje je sunce pripeklo plitku zemlju, izdvajaju se okrajci njivica pozhnjeveni prije vremena. Zrnevlje, s mukom izvucheno iz zelena klasja, sushi se ispred kuc'a na prostrtim ponjavama. Uvijek neko strazharchi kraj tih prostirki — da ih chuva od ptica i kokoshaka. Obichno je to zhena koja uzgred prede, ili starac shto blene na suncu, ponekad dijete koje se rano zabrinulo. Poslije c'e to „jad-zhito” da przhe u przhulinima za kafu, ili na tiganjima, i vjerovatno ga nec'e mljeti — pokvario bi se mlin od njega.

Podne je proshlo. Sjedimo vec' dugo, a stalno smo umorni. Ispod nas je mala ravan i koliba na livatku. Jedan roj muva tumara ispred vrata kolibe — po tome se vidi da unutra ima zhivih.

„Da mi je chashu mlijeka”, reche Ivan iznenada.

„Mozhe se dobiti”, rekoh, „prodac'e nam ako dzhabe ne daju.”

„Dali bi mozhda, ali nije zgodno. Ne valja, opasno je da se pojavljujemo.”

„Zashto opasno? Platimo koliko treba, i — do vidjenja. Nec'e znati ni ko smo, ni kud idemo.”

„Sad je bolje da ne znaju ni da postojimo.”

„Kako hoc'esh”, i slegnuh ramenima. „Ja i nijesam tako gladan.”

Slagao sam to da se napravim vazhan, a u stvari sam gladan kao velika riba kad se sprema da zarabi mamac sa udice. Vasilj c'uti. Okrenuh se — on vishe i nije tu. Poshao je da trazhi divokoze, podsmjehnuh mu se u mislima. Doveche c'emo kod Veljka Plec'ovic'a, nac'i c'e nam on neshto za jelo. Ali, ako ga ne nadjemo — kuvac'emo sami kachamak i dobro c'emo ga osoliti. Treba da i se stavi vishe soli kad se nema drugog smoka. Mogli smo da naberemo luka, prije, dok smo putem prolazili, a uvijek ima nekog straha koji ne da da se sjetimo na vrijeme. Luk sad glavichi i sochan je, sasvim lijepo pali po nepcima kad ga uzmesh po malo u svakom zalogaju. Ponekad zavisi i od toga ko sprema jelo. Ona Maga iz katuna Jablan, Veljkova rodjaka, kad bi ona meni jednom makar chemeriku skuvala — jeo bih je kao da je medom prelivena...

Vrati se Vasilj: nema lova, ali je nabrao pregrsht nekih ljubichastih malina ili borovnica. Nijesu ni borovnice, krupnije su i liche na psec'e grozhdje od kojeg smo nekad pravili mastilo. Pruzhio mi je shaku tog grozhdja — mozhe da se jede, kazhe, on je vec' probao; mozhe i da se nabere, ima ga dosta. Spljoshtih jezikom dvije bobice — sladunjave su i pune kao krv gustog soka. Smeta mi samo njihov miris shto podsjec'a na neke insekte kad se zgnjeche, na one shto se motaju oko zove i konoplje. Stavih josh dva zrnca — vec' je bolje. Opna im je gorchikava, bolje je kad se izbaci. Chudim se shto ih seljaci ne oberu kad su obrali sve shto je moglo da se jede. Vasilj pruzhi Ivanu da proba, on se trzhe kao da mu je zhiv zhar pao na dlan. Zagleda se u bobice, zgnjechi jednu i pomirisa je.

„Znash li ti shta je ovo?”

„Ne znam”, reche Vasilj. „Slatko je. Shto ne probash?”

Ivan baci zrnca, smrknut, i okrenu se k meni. Bash sam se bio spremio da progutam ono shto mi je ostalo, kad on viknu:

„Baci to! Nashao je ludachu, otrov. Ni stoka nec'e da je jede, ni kad je najgladnija nec'e, a oni nashli chega c'e se najesti!”

„Pojeo sam bar pola kila”, reche Vasilj, „a shta mi je bilo?”

„Kad si pojeo pola kila?”

„Sad. I vishe je bilo.”

„Vidjec'esh dok pochne! Chuvaj, Lado, toga ludaka, i stavi mu kaish u grkljan da povrati! Dobro bi bilo da povrati. I vodi ga gore, dublje u shumu, dok josh mozhe da ide. Odoh ja dolje da trazhim mlijeka.”

Trebalo je da ja idem za mlijeko, ali on je vec' poshao nizbrdicom prema kolibi. Vasilj gleda za njim i osmjehuje se. Osjetio je neki bol ili pokret unutra — osmijeh mu se zaledi prije nego je ishchezao, osta nakazni skelet tog osmijeha na blijedom licu iskrivljenom od straha. Shvatio je sve, pozhuri ispred mene prema shumi. U hodu otkopcha kaish i zaboravi shta c'e s njime. Povedoh ga josh nekoliko koraka, on se odjednom skljoka. Gurnuo sam mu kaish u zhdrijelo, stade neko vrijeme oslonjen na ruke i koljena. Grchevi ga spopadoshe, poche da se izvija i okrec'e oko neke iskrivljene osovine u tijelu. Stavio sam mu ruku na chelo, ono se osu znojem i postade sasvim klizavo. Stenje, dahc'e, okrec'e se, po licu su mu izbile pjege — skoro ga vishe ne poznajem. Nekakav urlik raste u njemu i bori se da izadje — on ga jedva svladava.

Najzad izbaci crvenu plasu i posrnu glavom u nju. Obrisao sam mu lice, ali to vishe nije njegovo lice. Ochi su mu crvene i izbuljene, po chvornovatim obrazima izbili mjehuri znoja i suza. Nije to Vasilj, pomislih, nikad Vasilj nije bio tako ruzhan kao ovaj...

„Sad c'e ti biti lakshe”, rekoh, „izashao je otrov.”

„Nije”, prostenja, „ne mozhe ni da izadje.”

Gurnuh mu ponovo kaish u grlo: „Ne boj se”, kazhem.

„Lako je tebi”, reche sa zavishc'u.

„Shta mi je lako? Bash mi nije lako! Bilo bi mi lakshe kad bih znao shta da radim, ali ja ne znam.”

„Niko ne zna, niko!... To je od vjeshtice! Sanjao sam je.”

„Shta prichash to?”

„Ni ja nijesam vjerovao, ali sad vidim: od nje je to”, govori kao kroz san, zastajuc'i iznenada, nastavljajuc'i kad izgleda da je zavrshio. „Probudili smo je pucnjavama, a bez pucnjave se nije moglo. Drukchije se ne bi moglo, jer to vazda tako ide jedno s drugim. Ne bi i ni valjalo bez pucnjave — nijesmo mi lupezhi, nego komunisti — za narodnu pravdu”...

„Pusti sad to”, kazhem mu, „nagni se i c'uti! Treba sav taj otrov da izbacish.”

Doshao je k sebi, smirio se, gura i sam kaish u grlo, izbacuje katkad pomalo crvene pjene i gleda je. Poshao je da ustane, pa se predomisli — osta klechec'i na koljenima i izmijenjenim glasom reche:

„Danju se zove reakcija, i ima sto imena, a noc'u je vjeshtica — davi u snu. Proglasila nas je za djavole i lijepo nas istjerala u Lelejsku goru. Znala je formulu za to i rekla je: tamjanom te kadim, vodom te mijem, sjekirom sijechem, vatrom te gorim, tu ti mjesto nije! Ustu, bech! Bech je djavo! Idi djavole u Lelejsku goru, izgubi se preko Nevrat-brda, gdje zvono ne zvoni, gdje kolo ne igra, gdje konji ne rzhu, gdje pjetlovi ne pjevaju, gdje se ne ore, gdje se ne kopa, gdje djevojke kose ne cheshljaju. Niti koga da vidish, niti koga da chujesh, nikom put da ne smetesh! Takva im je formula, tako su nas vatrom iz pushaka i tamjanom iz kandila, i bombama i nozhevima, jer tu nema shale, pa smo sad u Lelejskoj gori, gdje se samo djavoli legu. Djavoli i zmije. Evo i sad, pun mi je stomak zmija — gmizhu unutra...

„Shta ti pricha on to”, upita Ivan.

„Ne zna ni on, chini mi se.”

„Popij malo mlijeka”, reche mu Ivan.

Vasilj se iskosi prema njemu i odsijeche: „Ne!”

„Zashto nec'esh? To je jedini lijek.”

„Pij ga sam!”

„Popij ti, Lado” reche Ivan. „Vidish da mi on ne vjeruje.”

„Nec'u ni da ti vjerujem”, reche Vasilj. „To si ti smuc'kao da me otrujesh. Nosi ga tvojim djavolima da pocrkaju.”

Otpio sam nekoliko gutljaja i obliznuo se da mu probudim volju. Pruzhih mu lonchic' — on ga odgurnu i prosu nekoliko kapi. Ivan mu se dotle prikrao iza ledja, uhvati mu ruku i izvi je. Savladah mu lijevu ruku, on poche da se bacaka nogama i pushta prodorne krike ni ljudske, ni zhivotinjske. Kaishem smo mu vezali laktove da ne mozhe da se brani; noge smo mu sputali oko mladog hrastic'a — on ga zaljulja trzajima. Ruke nam je izgrizao dok smo mu otvorili vilice. Ivan mu drzhi glavu, ja mu lijevom rukom pritiskujem bradu prema grudima — tanak mlaz mlijeka curi mu u usta i prska mu usne koje se brzo sushe.

Tako — vishe ne mozhe da viche, samo se zagrcuje i kashlje. Pushtamo ga da predahne, on te predahe pokushava da iskoristi i da se otme. Tek kad vidi da ne mozhe, pochinje da bunca, opet i opet o Lelejskoj gori: kriva gora, nakrivo nasadjena, za krivce stvorena, i pravi se u njoj iskrive... Iskidani odlomci buncanja, sami po sebi besmisleni, povezuju se medjusobno na chudan nachin i dobijaju neki skriven smisao. Nekad mi se chini da sam taj smisao znao, nekad da sam te rijechi u nekoj skladnijoj vezi chuo — one me dovode blizu praga iza kojeg pochinje neshto iz davnine, odbacheno pa zaboravljeno. Ne znam je li to bilo u snu, ili u ranom djetinjstvu, ili prije njega, tek ja sam stalno u sebi nosio nejasan pojam o toj Gori, o Lelejskoj, shto je lijepa i prokleta, shto je pusta i samotna, za zmajeve i djavole, a ne za ljude odredjena.

GROB KRAJ ChESME

Lishc'e je nepomichno, ptice su se pritajile, i vode, i sve. Usamljeni u ponoru tishine nashi glasovi se neprirodno propinju, sustizhu se i sudaraju kao goli ludaci ostavljeni sami sebi. Zgledasmo se: mozhda nas neko prislushkuje, i zac'utasmo. Ovo drvec'e nije prijatelj; shtiti nas prividno od pogleda a pri tom vreba da nas izda i zaklanja od nashih ochiju ono shto nam se u potaji sprema. Imali smo i prije, medju ljudima, neke takve shto se prave da su s nama, shto slushaju i dostavljaju sve shto chuju. Sve je onda bilo podmuklo i utishano: jesen, zima, oskudica, boj pred Moskvom i na Pljevljima. U vazduhu se osjec'alo: oshtre nozheve da nam deru kozhe. Ponekad smo ih hvatali dok oshtre, a oni su se zaklinjali ochima, i djecom svojom i obrazima, da ne oshtre nozheve za nashe kozhe nego tek onako — da budu oshtri kad zatreba. Mi smo im i tada vjerovali jer smo htjeli da im vjerujemo.

Uvukli su nam se i u chete, negdje su se i u shtabove ushunjali, da nam ubijaju komandante i komesare iza ledja. Posmicali smo neke sitne shtetochine tu i tamo, a to je bilo kao da slamom gasish vatru. Mladi smo bili, sanjari s kapama od vuchje kozhe, srdzhba nas je zavela da se kao zmajevi maglom strave zamotamo. Da zaplashimo podmuklog protivnika, objavljivali smo u novinama imena smaknutih nikogovic'a i „nastavic'e se” iz broja u broj. Meni se to dopadalo u pochetku, dopadalo mi se i do kraja: junachki, bez skrivanja, otvorena borba i chist rachun!... Ali poslije mi se smuchilo. Umakle su nam krupne zvjerke i sakrile se u chestare zidanih kuc'a i ulica pod zashtitom mitraljeza. Sad mi je jasno u chemu je greshka — htjeli smo s malo mnogo da postignemo. Da smo vishe smicali a manje objavljivali — drukchije bi bilo. Ovako — stvar se preokrenula: vec' pola godine oni nas smichu, to se nastavlja i nastavlja, a sve muchki. Oni, vidish, ne boluju od poshtenja i nijesu ludi da, kao mi, objavljuju.

„Koga si nashao u kolibi”, pitam Ivana.

„Nikog — prazna.”

„Imao si srec'e bar tu.”

„I zachudio sam se tome.”

„Valjda im nijesi ostavio pare za mljeko.”

„Ne, jer odmah bi se sjetili da smo to mi.”

„Bolje je shto nijesi, poshtenje nas skupo koshta.”

„Jeste, luksuz je, ponekad se ne isplati.”

„Ne ponekad, nego nikad.”

Vasilj c'utke zabacuje glavu u sjenku. Istutnjala je iz njega crvenkasta chorbuljina s drobljenjem, sad je blijed i izmuchen. Obuc'u mi je isprskao i po chakshirama su mi ostali smrdljivi tragovi koje treba da operem. Sad ne mogu, umoran sam, strashno smo se izmuchili dok smo ga kao davljenika okretali i istresali da povrati. Odvezali smo mu najzad ruke, on opipa nazhuljena mjesta i prekorno nas pogleda. Nije on bio toliko lud, samo ga nijesmo razumjeli. Htio je da nam kazhe neshto, ali sad je zaboravio shta. Nije velika shteta shto je zaboravio, neke znachajne misli i otkric'a s ovih strana se ne ochekuju. Ponekad ga ponovo uhvati grch, prevrc'e ochima i stresa glavom, pa se opet smiruje i nerado nas prepoznaje: negdje nas je sretao, nechim smo ga namuchili nejasno mu je sve, od umora spushta kapke. Grchevi su krac'i, rijetki, — vratio se s Nevrat-brda.

„Kako su ti zmije”, pita ga Ivan. „Miruju li?”

„Miruju”, promrmlja.

„Dobro si nas namuchio.”

„I vi mene.”

„Mozhesh li ustati da krenemo? Dugo smo ovdje, treba da se ide.”

„Probac'u”, reche.

„Ovo mjesto nije zgodno, blizu puta”...

„Sad je svako mjesto blizu puta.”

Poshli smo stranom, ali njemu se prichinjava da mu je desna noga krac'a — stalno se navodi na tu stranu i gubi ravnotezhu. Uzalud mu objashnjavamo da nije krac'a, i sam vidi, nikako ne stizhe da pravilno koracha. Najtezha mu je glava, kazhe — boli ga i pada, mora rukom da je pridrzhava. Unutra su mu se pokidali neki klikeri, neshto kao kuglichni lezhaji, igraju mu pod potiljkom. Ponekad zastane i uzdahne i nogom snazhno udari zemlju kao da bi htio da se odbije od nje i poleti. Uzbrdicom podje brzhe i sjeti se: to je ono shto mu nedostaje od pochetka. Shuma se rijedi u visini, vec' joj naziremo kraj i go vis nad njom, ali on svejedno grabi gore — chini mu se da samo visinski vazduh i vjetar mozhe da ga izlijechi. Zadrzhasmo ga na goletiji — nema se kud dalje, ako nec'emo da nas opaze strazhe. Dadoh mu grumen smole da mirishe — kad se nema drugog mozhe i to da pomogne.

„Bash je ovaj Niko baksuz”, reche Ivan.

„Mislish li da ga i sad ostavimo?”

„Ne, nego biraj: ili c'esh sam za njega ic'i, ili da se s Vasiljem vratish u Pustaru.”

„Sam c'u ic'i, dosta mi je Pustare.”

„Bolje bi bilo da ja idem.”

„Zashto bolje?”

„Zaveshc'e te zla pamet u katun, a tamo chekaju.”

„Ne brini za to, sve c'u okolo naokolo.”

Obec'ao sam mu tako samo da ga skinem s vrata; inache, bash ne volim da zaobilazim, chak mislim da to nichemu ne sluzhi i da je vishe opasnosti shto se duzhe okolisha. Jedva sam se strpio do okuke, dok mu se izgubim s ochiju, a onda nadjoh prijeki put. Sam idem i sam za sebe odgovaram, a zato mogu da idem kud ja hoc'u. Neprijatelj je bic'e koje misli, cheka me tamo gdje se pretpostavlja da ga nema — jedina je moguc'nost da ga prevarim ako podjem tamo gdje on pretpostavlja da nemam smjelosti da podjem. Tako, sve u suprotnostima, u zbrci kroz koju srec'a pomazhe ili izdaje chovjeka koji se u nju pouzda. Shchepalo me nekakvo ludo veselje od toga shto mogu da kusham srec'u a da me to skoro nishta ne koshta — mozhe samo zhivota da me koshta, ali zhivot nije moja stvar. I onda je to veselje od samoc'e, od slobode — mogu da pustim korak po volji i da preskachem jaruge po volji, a nema niko da mi zamjeri.

Jedan potok osta zhuborec'i iza mene. Jedan zec strugnu preko proplanka uvjeren da ja to za njim trchim. Ako izdrzhe noge, pomislih, stic'i c'u josh za dana u katun Jablan, u Veljkovu republiku. Zgodno bi bilo da kod chesme sachekam suton kad Maga dodje da zahvati vode za konak. Vishe bih volio da to bude suton, nego danju — da ne gleda koliko zakrpa imam na chakshirama. Poznac'e me odmah po glasu, po bradi, i sjetic'e se i rec'i c'e da nije znala ko sam... Ona pomama shto me hvatala kad zadugo ne vidim Vidru, pojavi se odnekud opet. Mislio sam da vishe nikad nec'e, i da me ne mozhe vezati za neko drugo bic'e, a eto kako je chovjek i sam sebi vjeroloman!.. Sjec'anje me i ozhalosti i prekori. Tjeshim se i opravdavam samo time shto ta ljubav, ako bi se stvarno dogodilo da postane ljubav, nije doshla iz mene, iz srca shto se kazhe, nego iz puste zhelje ochiju.

Ostalo je u meni neko bic'e djetinjasto — bandoglavo je, i razumu nepokorno, i mnogo mi je jada zadalo, ali ono je najmojije i time me prisiljava da mu ugadjam. Zhivi pretezhno od ochiju i za ochi i hoc'e da ima neku svjetlost, makar privremenu i varljivu, ono shto djeca zovu „sjajka”, pred sobom. Sluchajno ju je nashlo u toj djevojci (a gdje bi drugo nego u djevojci?) i ne trazhi nishta od nje, ni od mene, ni od svijeta, nego samo da je vidi s vremena na vrijeme. To nije mnogo i nikom nec'e shkoditi. Drugi dobijaju chitavu djevojku, s kosom, s tajnom, pa im niko nishta ne zamjeri. Bogami ima takvih, mozhda ih i sad ima, shto im stvarna djevojka padne shaka — mogu da idu s njome putem i da skrenu na stranputicu, da je vode u zhbunje, da joj ljube usta i sve, a to su obichni c'uc'uzi i mekishi i prichala shto se hvale i shto djevojke tako „nachete” ostave zbog miraza ili zbog veza — ala c'emo ih istrijebiti kad jednom dodje ono nashe!...

Sunce je pochelo nekako prebrzo da se spushta. Utrkujem se s njime i josh ne gubim nadu... Dok brdima idem, chini mi se da c'u stic'i; kad se uvalim u dolinu, uplashim se da se iz nje nec'u izvuc'i. Ispruzhile su se neke visoravni koje su mi prije manje izgledale, izmedju njih su dugi prodoli na koje sam bio zaboravio. U suton sam se josh pomalo nadao, nadao sam se da c'e smrkavanje duzhe potrajati, ali shuma se kao iz inata razgranala i proshirila da me shto duzhe zadrzhi. Noc' uhvati i zgusnu se — ne vidi se gdje je chesma, samo se chuje kako pljushti i ruga mu se shto sam zakasnio. U katunu svijetle vatre i c'afkaju psi. Sjedoh da se bar odmorim kad je sve drugo izgubljeno. Gledao sam zvijezde neko vrijeme, a onda me ponovo uhvati zhurba: zashto da je odmah ne vidim, shto bash meni da bude sve uskrac'eno?...

Prishao sam do velike kolibe, virim: jedna druga zhena, sama, struzhe karlice i isplakuje ih toplom vodom. One djevojke nema. Mozhda sam je izmislio. Podjoh do shume, pa zastadoh: ne mogu dalje nego kao da sam vezan nekim elastichnim konopcem koji me unazad vuche. Krenem tri koraka, pa se vratim josh chetiri unazad. Opet sam stigao do kolibe, kroz lavezh i bubnjanje u ushima, i zakucah.

„Dobro veche”, rekoh stegnuta srca. „Bila je ovdje jedna djevojka — tvoja sestra, chini mi se.”

„Jeste, Maga”, i zhena nabra vjedje. „Pa shta hoc'esh?”

„Tako je, Maga. Treba neshto da je pitam.”

„Kako da je pitash kad je u zatvoru?”

„Ona u zatvoru? A zashto?”

„Zashto ni djavo ne mozhe znati shta vi chinite od naroda. Zatvarate, smichete, pljachkate — shta ste vi to naumili?”

Gleda me u bradu i zheli, chini mi se, da mi pljune u nju. Shta c'u sad? Ne nudi me da sjednem, a bash su mi se noge podsjekle. Drzhi nozh u ruci — stjerac'e me kao vashljivu lopuzhu prije nego joj kazhem ko sam. Stojim suvishan i nespretan, pomichem se prema vratima i vec' sam spreman da klisnem kao fukara koja je bez dozvole preskochila tudj prag. Ova zhena je njena sestra; ako je i Maga ovako odluchna — nije chudo shto su je zatvorili. Ova je starija, a sasvim joj je slichna — da nije crne marame na glavi, teshko bi ih bilo raspoznati. Koliba mi je postala tijesna, vazduh zagushljiv od mirisa mlijeka, zhene, hijeba — sve stvari kojih sam lishen. Odavno nijesam bio pod nekim krovom gdje tako dimi i mirishe, zato sam zbunjen.

„Treba mi Maga”, ponovih, „htio sam neshto vazhno da je pitam.”

„Nema je, eto, vidish da nije ovdje!”

„Ja sam i prije dolazio ovdje”...

„Mnozina su dolazili, svakojaki.”

„Ne ovdje, nego kod chesme, i preko Mage sam uhvatio vezu s Veljkom Plec'ovic'em.”

„Pa?”

„Pa bih htio opet Veljka da nadjem. Sam, ovako, nec'u moc'i da ga nadjem, a potrebno je da ga nadjem, jer ja sam isto partizan, Tajovic' iz Medje, Lado. Mozhda si chula za Lada. A bradu nosim samo onako, da ih prevarim.”

Istresao sam tako, prvom prilikom, sve o sebi. Sad sam kao go. Samo brada je ostala — obrijac'u je chim dodjem do britve, da skratim objashnjenje. Najgore je glas kojim sam to kazao: gladan, mek i neubjedljiv, s plashljivim prizvukom unutra. Prirodno je da se takvom glasu i priznanju ne mozhe vjerovati. To je prokletstvo prirode da gladan chovjek uvijek mora govoriti glasom koji lazhljiv izgleda. Zhena se mijenja u licu i chudno me gleda. Mozhda se chudi shto se ne stidim, jer to je vec' isprobano: odavno se chetnici shunjaju, prerushuju i predstavljaju se nashim imenima, mnoge su nam i jatake tako otkrili i upropastili. Ochi su joj se zamaglile, zadimile, ochekujem kad c'e otuda plamen da sine. Usta joj se iskrivishe kao da c'e da vrisne, a onda chuh:

„Veljko ti je, jadan brate, poginuo! Zar ne znate?”

To mi zajauka u ushima i udari me kao malj po glavi.

„Ne mozhe biti”, viknuh na nju i kroz zube: „Kad poginuo?”

„Veljka su zakopali prije nedjelju dana.”

„Ovdje negdje?”

„Eno mu ga grob kraj chesme.”

Stresoh glavom da ublazhim bol i promrmljah: „Tako?”

„Tako, eto, ne trazhi ga vishe. I nemoj nikom da vjerujesh, ni rodbini, ni prijatelju, izdac'e to, sad je izdajstvo u modu ushlo.”

Spustih se na stolicu, noge ne mogu da me drzhe. Htio si da chujesh neshto novo, kazhem sebi i pitam se: je li ti dosta novosti?... Prije nedjelju dana je to bilo, a ja sam bash tada osjetio onaj nemir u Pustari i potrebu da ovdje dodjem. Da sam tu bio, mozhda bi to drukchije bilo. Veljko je tada sam sjedio kod potochic'a, i sunchao se, i chitao neku knjigu, a odozgo je naishao chovjek i vidio ga kako sjedi kod potochic'a na ivici shume. Vidio ga je i nije mu kazao nishta, samo je skrenuo da ga Veljko ne opazi i prijekim putem poshao da dovede vojsku. Znao je tachno gdje je vojska, mora da je i prije bio u dosluhu zbog para, ima taj para a nikad mu nije dosta to shto ima. Nije bilo nikog da Veljku kazhe da se skloni: Magu su vec' bili uhapsili, i neke druge na koje se oslanjao; on sam ih je opazio kad je vec' za sve kasno bilo. Nije imao vremena ni da ustane, samo je pushku podigao kad su ga plotunom prikovali.

„Zna li se ko ga je to izdao”, upitah.

„Zna se, a shto je bolje?”

„Bolje je — da se ne sumnja na druge i da ne strada ko nije kriv.”

„Mislish li da c'e on stradati?”

„Nego shta? Sve se plac'a.”

„A oni kazhu da se vi sad ne svetite.”

„Kako ko, ima nas svakojakih.”

„Uzalud je to. Ne plac'a se sijedom glavom onakva mladost.”

„Znachi: to je neki sijedi lupezh... Daj mi chashu vode!”

Pruzhila mi je chashu mlijeka umjesto vode. Gusto je mlijeko, nec'e niz grlo da mi prodje. Vratih joj ga, uzeh vodu — ona bolje hladi i smiruje. Popio sam i drugu chashu, sve mi se u glavi razbistrilo i smirilo. Sjetih se onih nashih novina „nastavic'e se” i pomislih bez uzbudjenja — nastavlja se. Ne znam ko je sad na redu: Niko, ili ja, ili Jaksha, ako vec' nije nastradao. Prvo samci stradaju, pa c'e tek kasnije oni u grupama. Uvijek nas ima manje nego shto mislimo. Zhivot se zbio kao knjiga pri kraju — unutra je sve napisano, nema nikakvih nastavaka, i sve su sudbine rijeshene, ali to se ne zna dok se ne dochita. Uchini mi se da negdje postoji takva knjiga, a njoj su imena i proshlih i buduc'ih; chovjek u njoj chita dokle mu je odredjeno, poslije dolaze i chitaju i odlaze neki drugi. Dodje mi tijesno u toj knjizi, u toj kozhi pod krovom gdje sjenke crno kolo vode — bez zbogom izadjoh u pomrchinu punu shuma i pec'ina.

PIJAN OD KRVI

Tri dana su se rojili i rasturali trazhec'i Mirka Kadushina po gorama. Gledao sam kako izduzhe vratove da ga zovu, pa im se uchini da se odazvao, pa navale u neprohod i shkripove gdje misle da se zaglavio. Chinilo mi se da se to onaj pakosni djavo poigrava s njima i sa mnom: povede ih prema Gubavchu, da me zavara i uspava, zatim ih vrati s druge strane pravo k meni. Dolazilo mi je da izadjem iz zaklona i da im kazhem gdje c'e ga nac'i. Bolje je shto sam se pritrpio — juche su ga najzad nashli. Smirilo se sve naokolo i mislim da sam ozdravio. Mislim po tome shto sam gladan — pojeo bih stare cipele i krivu nogu djavolovu kad bih je nekako dochepao. Trazhio bih neshto za jelo, ali nemam snage da krenem — noge su mi popustile i ochi me chesto prevare. Ne ostaje mi nishta drugo nego da chekam dok djavo naidje kao shto je navikao. Mislim da je i sinoc' dolazio da me gnjavi: „Propao si, izgubljen si, niko vishe za tebe ne mari. Shto da mari, shta si sad ti? Ni borac, ni hajduk, ni zhrtva, nishta. Skruzhi se kao gladna zmija pa polagano crkni!”...

Skruzhio sam se, koljena i bradu sastavio — tako je manje neprijatno. Vidim, i od zmije mozhe shtoshta da se nauchi. Neke zmije, chuo sam negdje, ujedu same sebe za rep i podmlade se svojim otrovom da duzhe zhive. Trebalo bi i ja tako — ne da se podmladim, nije mi do toga, nego da se nechim zabavim u dokolici i da se bar svojim otrovom pothranim kad vec' nemam chime drugim. Otrova u meni ima za chitavo pleme zmija, samo ne znam kako da ga iskoristim. Nokte sam izgrizao, prste nacheo — ne pomazhe. Predjoh zatim na koljena. Shto da ih shtedim kad su, ruzhna i mrshava, opet kroz zakrpe progledala? Zubi su mi se izoshtrili, dopiru do kosti i shkrguc'u: Shto izabra da budesh komunista, kad si znao da je to teshko i prokleto? Sam si tu srec'u izabrao, niko ti je nije nametnuo — sad trpi i c'uti!... Shto se nijesi izvadio da podjesh na Pljevlja, pa u Prvu proletersku, pa s ljudima, da poginesh kao chovjek, a ne ovako?... Sad c'uti, c'uti, samo c'uti!... Zakasnio si da poginesh, dozhivio si da te nadjachaju — chemu se sad boljem nadash?...

Grizem, a ne boli — obamrlo je. Samo gorki sok iznutra peche po izgrizhenom kao jod. Najzad mi se i to dosadi. Vishe bih volio parche mesa s razhnja, ono shto opeche dlan i nepca, nego tri dana ovog bljutavog samogledanja. Mashtam o jednom takvom parchetu i chudim se: kako sam to bio lud da pravdu i slobodu i ne znam shta stavim iznad njega? Odjednom se sjetih vola. Negdje mi je neko rekao — i to, chini mi se, nije davno bilo — da postoji jedan takav vo koji se odmetnuo iz chetnichke pljachke i za svoj rachun luta sam po planini. Vuci c'e ga ili ljudi — niko sam ne ostaje u ovoj planini. Kad bi se nashao neki poshten djavo, kakvog nema, da tog vola ovamo k meni navede — dushu bih dao za takav obrok. Shto da ne dushu, chemu da je chuvam?... Dusha je samo chulo za druge, briga za druge i plach i lelek shto su nejaki, shto su bez pameti, shto ih je strah, shto su gladni i nesrec'ni na sto nachina. Shta c'e meni ta briga za druge sad kad su mi drugi okrenuli ledja?...

Sumnjam da ni djavo, kad bi pokushao, ne bi uspio da navede toga vola ovamo k meni — vo je tvrdoglava zhivotinja, vishe voli da pase travu po livadama nego da tumara kroz prazne shume. Kako bi bilo da ga sam potrazhim? Nema mnogo nade. Ako je stvarno postojao neki takav vo — zvjerke i chetnici ga ne bi pustili da tako dugo zhivi. Ali, ako su ga kurjaci savladali, onda c'u nac'i neki ostatak da bacim na zhar. Nec'e mi smetati shto je meso nacheto tudjim zubima — oprac'u ga. Mozhe, bogme, i neprano — vatra sve chisti. Chak i da ne chisti, ne bi strashno bilo — zubi moji i zubi kurjachki brac'a su, jedno su, pokrec'e ih ista vatrena zhelja iznutra... Ta misao, uporna kao muva, upravo kao roj muva koji se odnekud stalno obnavlja, najzad me podizhe na noge. Izujedane one kao da su se stvarno podmladile. Gledam ih: to su mi cheljad, a pustio sam da pomru od gladi. Bile su mi dobra cheljad, brza kad zatreba, i vjerno su mi sluzhila. Ako nadjem vola, ili bar pola, skinuc'u dva parcheta kozhe da ih obujem kako treba.

Popeo sam se na brdo, gledam — nicheg nema. Ludo je bilo i pomisliti da necheg ima — potjere bi ga opazile, ili letec'e zhandarmerije, ili oni shto su trazhili Mirka. Nema i nema, prodoli su prazni dok oko dopire. Samo se zelene polegli talasi i vjetrom uvaljani vrtlozi trave po nagnojenim livadama oko katuna. Ovdje josh nemaju dozvole za kosidbu, a to je zbog mene. Dok me ne smaknu, kazali su im, nema nishta od kosidbe — tako postizhu da me mrze, i da komunizam zbog mene mrze, i oni koji to ne bi htjeli. Najzad c'e me i Taslach omrznuti, ako vec' dosad nije, i pokajac'e se shto me nije iskasapio na spavanju. Dodje mi da se opet skruzhim, pa da chekam i crkavam. Nec'u, kazhem, produzhic'u — nikad chovjek ne zakasni da izgubi nadu. Chak i bez nade mozhe da se ide korak po korak — hod sam po sebi obec'ava neki susret. Mogao bi da naidje usamljen chetnik ljetnjim putem, zaustavic'u ga da pogledam shta nosi u torbi. Mozhda c'e se nac'i konzerva mesa shto ju je za djecu zashtedio — uzec'u mu je da ne truje djecu sumnjivom hranom iz konzerve.

Pazhljivo sam trazhio lutajuc'i gore i dolje, a bash nigdje nema krvavog traga, nikakvog traga, nishta. To me ne chudi. Bog je odavno protiv mene, bar koliko ja protiv njega, a ni djavo me nije shvatio kako treba — zato tako nemam srec'e. Nigdje vashljivi chetnik da naidje, ni kiridzhija na povratku s puta, ni kaludjer s torbom, ni ciganin — a i njih bih opljachkao. Na Bari ispod Vraganove vode po otiscima se vidi da su proshla neka goveda. Davno su proshla, ima otada bar nedjelju dana — mnoga od njih su vec' zaklana i kosti su im razbacane. U brdu s one strane vide se proplanci kao jezerca opkoljena shumom. Ugledah ga na jednom od tih proplanaka i prvo pomislih da je varka. Ne znam je li vo ili djavo, crn je, lichi na ogorelu krlju koja se polako pomiche. To je neki drugi vo, pomislih; onaj me ne bi tako dugo chekao, ako nema neku zlu namjeru. Ipak mozhe da bude isti: kurjaci su od pucnjave pobjegli trazhec'i neka mirnija mjesta, a chetnici, kad pretrazhuju shume, ne gledaju shta je po livadama.

Spustio sam se kroz gustu jelovinu do rijeke u dnu prodola. Rijeka je bistra i plitka, predjoh je preko oborenih stabala. Strminom bez puta popeo sam se brzhe nego shto sam mislio da se mozhe — chovjek je ipak neka vrsta ptice, narochito kad zna kud hoc'e. Povremeno me hvatao strah da c'e mi vo umac'i dok stignem, pa da se samo uzalud muchim, pa da je uvijek tako bilo, pa da bi chudo bilo kad bi se drukchije dogodilo. Najzad vidjeh — nije umakao! To mi zadade suprotan strah: nabasao sam na neshto shto izaziva, a nemam snage ni hrabrosti da napadnem. Kako da napadam kad mi je dusha u nosu? Najbolje bi bilo da ne pokushavam. Moglo bi biti da je to mamac: chekaju skriveni da se pojavim, pa da zagalame i navale. Poslije bi se dugo hvalili kako su me nadmudrili. To mi je Taslach kazao za toga vola, a ja ne znam je li on s njima u dosluhu; mozhda i nije u dosluhu, nego su ga prijetnjom prisilili da me tu domami...

Bik me po nechemu opazio — dunu kroz nos, podizhe glavu i poche da me trazhi ochima. Spustih se k zemlji, skliznuh niz strminu brzhe i dalje nego shto sam htio. Ne viknu niko, ne puche pushka. Nije mamac, rekoh u sebi. Bik odavno zhivi daleko od ljudi — divalj je vec' i chula su mu se izoshtrila. Vratio sam se da ga izdaleka pogledam i ne mogu da se nagledam. Strashno je lijep s vratom do trave, sa shirokim chelom pod kovrchicama i sjajnim shiljastim rogovima. Nepravda je do neba da jadno stvorenje, kao ja shto sam, iznemoglo i bez nade, mozhe i mora da unishti tu ljepotu i takvu snagu. Sunce je josh visoko, rano je da pochnem i dobro je shto imam razloga da odgadjam. Josh ima nade da drukchije bude, moglo bi josh da se desi da odnekud neka potjera naidje i sprijechi me. Odjednom se sjetih Jevrema Srdjic'a: „Kad nishanish chovjeka, i kad ga zhalish, zamisli da to nije chovjek nego neko prirodno zlo i azhdaja koju treba da unishtish”... I ovo je neka azhdaja, rekoh u sebi — crn je, sam je, mozhda je on Minotaur u prodolima Lelejske gore...

Nanishanih usred chela i spustih dva prsta nizhe. Podrhtava mi lijeva ruka, ali sad manje. On me opazio i prepoznao kao shto chovjek ponekad prepozna smrt koju vishe ne mozhe izbjec'i. Podizhe glavu, ne da pobjegne, nego da pokazhe svu ljepotu na tom posljednjem snimanju. Ili ima povjerenja u chovjeka, ili hoc'e da pita zashto. Ochi mi se zamutishe od suza, po tome vidim da sam ozbiljno oslabio. Nemam vremena da brishem ochi, ni da chekam da stanu suze — ako josh samo trenutak prichekam, popustic'e mi ruke i volja. Povukoh obarach, zaglushi me pucanj. On klimnu glavom — pokloni se suncu. Okrenu se Lelejskoj gori, pa se i njoj pokloni. Uchini mi se da im na svoj nachin kazhe: Zbogom, ubishe me!... Pritrchah da mu prekinem grkljan dok josh nije izdahnuo; on me pogleda krupnim okom: ti li me ubi!... Ruka mi zasta u pokretu — chini mi se da to nijesam ja, nego se neko drugi, lukav, posluzhio mojom rukom i pushkom.

Sad je svejedno, rekoh u sebi. Bar za njega je sasvim svejedno jesam li ja ili drugi — to se vishe nichim ne mozhe popraviti. Ni bog, ni djavo, ni svemoc'ni svijet kad bi zapeo nagomilanim znanjima i ljekovima, ne bi mogao da popravi to shto sam ja za trenutak razorio. Pozhurih da mu skratim muke i da uc'utkam dushu shto jauche umjesto da se veseli pobjedi. Krv me zaprsnu po bradi, pa po ochima, pa u travi zaklokota. Ispustih nozh da uhvatim pregrsht krvi — ushmrknuh je jednim zahvatom kao Bele Trobrk kad kolje tudje ili svoje. Krv je topla i ljepljiva, ali nije neprijatna kao shto sam zamishljao — nechim podsjec'a na gusti sok dinje koja se na suncu ugrijala. Zahvati vishe, zavapi iz mene, shteta je da se to prosipa! Nadjoh limenku, zahvatih njome i napih se. Kao da sam se napio vina ili nekog crnog mlijeka, odjednom mi nadodje snaga i protrese me chudna zhurba da nozhem param zhile i veze i otvaram skrivene izvore, da kidam, bodem i rastrzhem.

Chini mi se nijesam sam. U meni su ozhivjeli neki moji neznani preci, mesozhderi vichni klanju, da me nauche ono shto su drugi propustili i da uzgred uzhivaju. Guraju me, ispravljaju me, kazuju mi kad treba pravo a kad iskosa, ponekad mi uhvate ruku i povedu je kako treba. Buchi mi glava od mnoshtva glasova, od ispravki i odobravanja i sramotnih upadica shto pretvaraju klanje u silovanje. Kroz buku se nejasno sjec'am da sam nekud zabrazdio, bez obzira na opasnost. Glatka i meka kozha s dlakom chini mi se da je suknja od somota. Ona je tijesno pripijena uz tijelo — mora se prosjec'i ako se hoc'e da se prodre do tajni i plodnih njiva snage. To je vec' postalo neophodno, vishe se ne mozhe odlagati. Svlachim je s groznicom koja raste, a ona dotle, obamrla od protivurjechnih zhelja, cheka i c'uti i ne pomishlja da se brani. Nozh je oshtar — bez pogreshke vodi razrez i ostavlja dvije chipke na njegovim ivicama. Nigdje nije ogrebao svilenu opnu koja kao podsuknja shushti i stidljivo se bjelasa.

Odozdo struje topla isparenja zhivota koji vec' osjec'a da se gasi i zato grabi da nekud predje. Stigao sam do pjene loja, tu zastajem da predahnem. Izgleda kao topli snijeg, blag pri dodiru, a kao vezovi djevojachki kad se razgrne: prozirne mrezhe slichne onima shto ih sunce jutrom baca u pristranke. Sjec'am se kako je Bele Trobrk pri klanjima uvijek neshto vavoljio u ustima, i zhvakao i gutao mrdajuc'i brkovima. Sad znam shta je to bilo — krenuo sam njegovim putovima i s velikim zakashnjenjem polazhem ispite. Shupljikava pjena loja topi mi se u ustima i mirishe na jabuke. Ako ovako produzhim, pomislih, i ako pozhivim — moglo bi se dogoditi da ga stignem i prestignem kao Staljin Ameriku. Onda slegnuh ramenima: nek i to bude, kad bolje ne mozhe!... Bolje je i tako nego da se zhiv zakopam kao Niko, bolji je Trobrk zhiv od krvi i od loja nego Lado mrtav od gladi i izgubljen.

Glavu sam mu otkinuo i odstranio da me ne gleda. Zgulio sam mu potrbushje i skratio noge do koljena. Lijevom rukom potkupljam kozhu; desnom, palcem i pesnicom, gulim dalje. Stigao sam vec' do kichme, a to je ono najbolje za obuc'u — treba lagano i po moguc'stvu bez nozha, shteta bi bilo da se rani. Ruke su mi masne i nadebljale kao da sam na njih navukao tamne hirurshke rukavice — sporo klize, i nozh mi se zatupio. Odozdo me vrijedja trava po ranjavim koljenima. Umoran sam, proshla je groznica, polako se trijeznim i pitam: shta ja to radim?... Zagnjurio sam se u mesarstvo i, pijan od krvi, zaboravljam narogusheni svijet shto me vreba. Mogli su mi se prishunjati iza ledja. Mozhda mi vec' stoje iza ledja, i gledaju, i smiju se kako sam lud... Jednim skokom unazad odbacih se da ih iznenadim, drugim stigoh do ivice shume. Chudim se shto niko ne viknu i ne opali; gledam — nema nikog, samo drvec'e mashe.

Ostalo je josh malo sunca na visovima — smanjuju se zlatne krpe, gase im se crvene share. Iz doline raste noc', uskoro c'e i iz neba da pokulja. Zapalio sam cigaretu da se smirim i razmislim. Ima ih svuda u zasjedama i sigurno su chuli pucanj. Mogli su da me vide izdaleka i da misle da sam neki od njihovih i da se privuku da dobiju parche. Imali su dosta vremena da pridju, mora da su negdje blizu. Treba da odvojim cherek mesa, pa da bjezhim dok sam chitav. Ajde, kazhem, a ne michem se. U meni je nastala promjena koja mi ne da da postupim kako treba. Postao sam vlasnik mesa, ne mogu tek tako da se odvojim od njega — branic'u ga kao svaki vlasnik — pucac'u, rezhac'u, ne dam! Naoshtrih nozh na kamenu i produzhih posao. Od kozhe sam napravio dugu trubu — ona nadzvuchnim glasom trubi o krvi, smrti i svojini. Napunio sam torbu loja i crvenih listova mesa. Ako mi se knjige omaste i okrvave, nije shteta; bacic'u ih i onako, shta c'e mi knjige? Dosta sam se namuchio dok sam udove odvajao i na ledjima nosio u shumu. Ne mogu da ih ostavim na zemlji, nesigurno je i u zemlji — sve lopovski svijet nanjushi.

Nashao sam zgodnu jelu — sve mi je dronjke iscijepala i kozhu mi je izranjavala dok sam se peo i spushtao iznosec'i komad po komad do vrha. Preselih tako crnog bika gore gdje c'e vjetar da ga ljulja i sunce sushi. Granama sam ga ogradio da ga brane od gavranova i pogleda. Najzad sjedoh da odahnem. Od umora vishe ni glad ni radost ne osjec'am, samo nejasno i nespokojno zadovoljstvo shto sam gazda. Na livadi je ostalo truplo da se bijeli i crveni mamec'i poglede izdaleka. Krivo mi je i to shto c'e da propada, odvukoh ga u shumu — bar da se ne gleda. Jednom pomislih da kazhem Taslachu gdje c'e nac'i dobar obrok mesa, zatim to odbih: ne chini dobro ako ne morash i ako nec'esh da ti se zlom vrati!... Josh se nije smrklo, crni se glava na livadi. Dotle sam je zaobilazio i sklanjao se kao krivac, pri polasku prikupih hrabrost da se suochim s njome: „Evo, glavo, tu sam, stojim i gledam te! Otkinuo sam te, moralo se tako, jer ovo je Lelejska gora gdje bez krvi ne mozhe da se zhivi. Da ja to nijesam uchinio, nashao bi se drugi da te otkine — taj drugi bi bio gori od mene, jer svi su oni gori od mene. Zbogom, glavo!”

I podjoh. Ponio sam kozhu — ona se kao zhiva razmotava i otima s ludom zheljom da opet bude ono shto je bila. Nishta zato — prikupljam je. Sjutra c'u je razapeti da se sushi. Razapec'u je kod pec'ina, daleko od mesa — ako jedno nadju, da mi bar drugo ostane. U dolini kraj rijeke osjetih glad. Nalozhih vatru — sad sve smijem. Sjenke naokolo mashu suknjama i igraju, ja se na njih ne osvrc'em. Zashiljio sam smrekovu granu, narezah meso u tanke listove, svaki listic' posebno sam osolio — nec'u vishe da shtedim so, ni meso, ni nishta. Okrec'em razhanj nad plamenom i slusham kako voda shumi. Takve vechere, sochne i slane, nema niko u Evropi, ni Gering, ni Musolini — nek idu zbogom!... Mozhda samo Bele Trobrk, ako je ukrao nechije tele na moj rachun. Ali sad, kad sam ga stigao, kad smo dvojica, dva lopova — mnogo je to. Jedan treba da se gubi — on ili ja. Ugasih vatru, zaspah na istom mjestu — svu noc' zhednim i sanjam vodu.

KAZNA ZA NEDjELA BOJA MUMLA

Izgleda da je u krvi crnog bika bilo jakih feromagnetskih sastojaka. Zajedno s krvlju, oni su preshli u moju krv i u meni se naselili. Kod mene su izazvali izvjesne promjene, ali su se pri tom i sami promijenili. Njihova osnovna osobina da privlache metalne predmete — metke, nozheve i slichne stvari — neochekivano se preobrazila u snagu koja privlachi plodove. Pocheo sam s krompirom po strmim okrajcima sela, pa, da se vlasi ne sjete, sishao u voc'njake oko ceste. Ima jabuka petrovacha shto mirishu na djechashtvo i ranih shljiva „piskavica” shto opadaju chim se tresnu, stasala je boranija u povrtnjacima zhupnih sela, svud se nadje luka i paprika, za promjenu dobro dodje i neka tikva — sve se to s lojem i mesom opitomi i prolazi kao alva. Mjesechine mi ne smetaju, u pomrchini nadjem i shto ne trazhim — ne znam je li to njuh ili srec'a, tek chesto natrapam na vrshu s ribama da obogatim ishranu.

Neshto me ipak zabrinjava: zinula je iz mene ala, nikako ne mogu da se zasitim pa da stanem. Malo spavam, knjige ne otvaram, nemam vremena ni da razmishljam o bilo chemu shto nije jelo ili nachin da se do njega dodje. Jednom sam ipak pokushao, rekoh sam sebi da je to kradja. Nije kradja nego kazna, odgovori mi oshtar glas iznutra, kazhnjavam ih shto su protiv. Na tome se zavrshi taj razgovor, a i bolje je shto se zavrshio — bolja je sloga nego cijepanje. Razapeo sam volujsku kozhu u litici, osushila se — bic'e obuc'e. Silazim s brda kao pobjednik, onaj strah od doline sad mi je samo blijeda uspomena. Mjesechina je, put se bjelasa ispred mene. Konji, vezani na livadama, stanu i chekaju da ih potapshem. Kraj Grivic'a gumna stoji nechije zhito u krstinama — glad je proshla, inache ga ne bi tako ostavljali. Odluchih da pri povratku izvuchem neshto zrnevlja. Prolazec'i preko Strmentijeve livade okrenuh vodu na nashu livadu — nije mi zbog trave u nashoj livadi, ne mozhe joj to pomoc'i, ali c'e bar naljutiti starog lisca.

U vodi se odbljeskuju bijeli oblaci i male zhabe, od ovog proljec'a, skachu iz trave u jaz. Htio sam da svratim na razvalinu stare kuc'e Tajovic'a, u putu se predomislih — shto da se rastuzhim bez potrebe. Stigoh do Laza i do ljetnjikovca; kucnuh u prozor, Iva otvori:

„Dobro je shto si doshao”, reche, „nabavila sam brashna.”

„Jesi li dosta nabavila?”

„Ima sad, ne gladuje se.”

„Prodje zla godina, Ive!”

„Prodje, dabogda se ni dushmanima ne vratila!”

„A ja sam, evo donio loja. Treba da pojachash ishranu Malome, da raste dijete.”

„Pa raste on to koliko mozhe.”

„Treba brzo, da pozhuri — josh ne znamo shta nas cheka.”

„Dako jednom i dobro dodje, dosta se zla izgrmjelo.”

Pitam je za Trobrka — on se opet izbezobrazio. Josh dvaput su dolazili da pretresu kuc'u i zhbunje, Trobrk se s Lokarom smucao kroz glogovine, a poslije je uobrazio da me nema i da mozhe kako hoc'e. Pushta joj krave u livade i kokoshi u kukuruz, hrani svinje nashim shljivama, ne da joj na njivu da izadje a da joj nechim ne zagorcha. Chim je opazi, pochne da urla i na sav glas izvikuje dosjetke koje samo on mozhe da izmisli. Zasmijava komshije time, oni ga podstichu da produzhi. Vec' su i djeca pochela da pamte i ponavljaju shta on kazhe — to im je sad jedina shkola i uchitelj... Slusham je, c'utim i muchim se. Otkad postoje Tajovic'i, to je prvi put da dozvole da im neko cheljad zlostavlja. To striko Luka, da nije u zatvoru, ne bi dozvolio da ostane nekazhnjeno. Ni Migo, da je zhiv, ne bi to otrpio bez osvete. A ja da trpim?... Kako? Zashto? Slushajuc'i Baja i Ivana i njihova razglabanja o tihom radu i strpljenju, pustio bi chovjek da ga jashu, a ja ne dam da me jashu!...

Iva me gleda rashirenim ochima i zhali me:

„Jadan, Lado, kako to izgledash!”

„Zashto? Ja bash mislim da dobro izgledam. Treba dobro, jer hrana mi je bolja nego ikad.”

„Sve se na tebi iscijepalo.”

„Dosta je i trajalo.”

„Krpila bih, ne zhalim ruke, nego nemam chime. Nema vishe ni zakrpa, ogoljesmo.”

„I ne treba, dosta mi je zakrpa. Ukrashc'u negdje ili opljachkati da se obuchem.”

Suze su joj bile poshle, kroz suze se osmjehnula: „Josh to ti fali: ti da kradesh!”

„Mislish li da ne mogu?”

„Mozhesh, nego — ne valja to. Ne pristoji ti, bruka bi bila.”

„Bruka je i da me zhale, i da go idem. Sve je bruka shto ja uchinim, a oni kradu i pljachkaju i kozhu bi mi ukrali i prodali kad bi mogli. Shto samo ja moram poshten da budem i go da idem?”

Odjednom mi sinu pred ochima: odavno vlada moda kradje, a ja to tek sad primjec'ujem! Prosto sam bio van dogadjaja, van naroda, zanesen drugim, a zato sam zakasnio da se na vrijeme prilagodim. Kao shto postoje mjesta prokletstva, tako postoje i vremena kradje — ko to ne shvati, protiv struje se bori, uzalud se bori i svi mu se smiju. Neko mu se c'utke smije, a neko glasno — shto je lud. Kradja i nije tako strashna kao shto se pricha o njoj, ona je samo premjeshtanje stvari ili stavljanje u upotrebu necheg shto je bilo van nje. Gadna je samo kad uhvate, ali ako me ne uhvate — smatrac'e se da je Trobrk ukrao. To bi moglo na dobro da se okrene: majstor lopovluka, kao shto je on, ne mozhe ni da nastrada osim u rijetkim sluchajevima kad je nevin i kad odbranu ne pripremi. Ako nishta drugo, on c'e se bar zachuditi ko je to mogao da uchini bez njegovog odobrenja. Probac'u time da ga opomenem, dako se zamisli. A stvarno je krajnje vrijeme da skinem ove dronjke s mene — smrde na znoj i mrtve vashke, smradom c'e me otkriti negdje da me smakne zasjeda.

U sjenci shljive pojeo sam parche hljeba s mesom na loju isprzhenim. Popio sam chasu mlijeka, razgovarao sa Ivom o raznim stvarima, a misao o kradji je dotle narasla kao kvasac i sasvim se ustalila. Nevidljiva je, ali ja je osjec'am — chuchi u sjenci kao neko trec'i, vreba trenutak kad razgovor zapne i shapuc'e mi: Smisli gdje c'esh!... Ne znam gdje c'u, nezgodno mi je kud god krenem, Gdje ima neshto da se uzme, tamo chuvaju i ne daju; samo sirotinja nema chuvara, a nju nec'u da diram. Ako pokusham kod Nastic'a — komshiluk je blizu i jedan starac izbjeglica shto nikad ne spava; ne bi se ni isplatilo ic'i kod njih, jer Nastic'i su prazna hvala — nose na sebi sve shto valja. Drukchije je kod brac'e Vukolic'a, bili su intedantski podoficiri — nakrali su, prodavali su, ostalo im je neprodatog, ali zato drzhe psa. Pas danju spava; ako ne spava, podmitic'u ga mesom kao shto su stari lupezhi radili — ali mi se nekako ne ide kod tih podoficira shto ni smrde ni mirishu, nijesu mi nishta na zhao uchinili.

Zgodnije bi bilo kod Boja Mumla — otkad pamtim, njemu se nikad nishta nije ukralo, a to je vec' nepravda. Ono kad smo skupljali zhito za vojsku, podrugnuo mi se Bojo: „Za koju to trazhish vojsku?” — Za nashu vojsku, partizane. — „Ima sad jedna druga nasha vojska, za nju ja dajem, ne mogu za dvije da dajem”... I nije mi nishta dao, treba sad zato da ga kaznim!...

„Gdje je ljetos stoka Boja Mumla”, upitah Ivu.

„Na Dumachi. Nije smio u planinu, boji se pljachke.”

„Snahe s djecom su mu kod stoke, kao vazda?”

„To im se zna.”

„A on tumara oko kuc'e, pazi shljive da kud ne odu.”

„On i sin, kad ne podju na skupnice. Shto pitash to za njega, Lado?”

„Uzhelio sam ga se, odavno nijesam chuo da mumla.”

Zadje mjesec. Spushtam se k rijeci i mislim kako bi zgodno bilo da i Bojo jednom plati — zhilavo se izvlachio da drugi plati i nekog shofera je natjerao da mu konja Arapa plati. Boja bi najbolje zaboljelo da mu se neshto ukrade: zhiv bi se pojeo shto nije bolje pazio i Trobrku bi dojadio tuzhakajuc'i ga svakoj vlasti... Stadoh kod rijeke: kud c'u k planini, kad od nje sve bjezhi, chak i voda? Vazda sam u njoj, gladna je i prazna — nema nishta da se ukrade. Kako bi bilo da zadanim u selu? Dan je dug, dako se od dosade neshto pametno izmisli. I zashto da ne ostanem? Gledac'u malo shta se radi. U tom paklu, gdje oni zhive svakog dana, izdrzhac'u taj jedan dan... Zavukao sam se u ljeskovinu i shipurake gdje samo koze dolaze, zaspao sam i probudio se tek kad je sunce odskochilo. Probudilo me dozivanje, vidjeh kako stari Chaush hramljuc'i zhuri putem kao da bjezhi. Kad on tako zhuri, zna se: umro je neko u devetom selu, bic'e rakije...

Za Chaushem naidjoshe Utrzhani u gomili. Zovu Vukolic'e, i djelovodju i Kacharandu. Trobrka ne zovu — sam c'e on doc'i, ako nije negdje u kradji. Pozvashe i Boja Mumla ispred kuc'e, on se odazva iz voc'njaka.

„Ajde na kuferenciju da idemo!”

„Ahan haun kakan kuge! Odudun dadon dudu!”

„Mora se, naredjenje je, ne bismo ni mi od volje.”

„Ugangun gagangaun babun, babun!...”

„Shta kazhe ono?”

„Djavo bi ga znao. Hoc'esh li, Bojo, ili nec'esh?”

„Odmah c'e, samo kapnt da obuche”, objasni Bojov sin.

Obukao je kabanicu, izadje zajedno sa sinom. Osvrnu se na kuc'u da vidi hoc'e li ostati na mjestu kad on podje. Mene to uvjeri da nikog kod kuc'e ne ostavlja i da ga to zabrinjava. Podje, pa se opet okrenu, kao da u daleki svijet odlazi. Zgodno je shto su im nametnuli te skupnice, nishta ga drugo ne bi od kuc'e odvojilo. Taslach misli da su skupnice — i on ih zove „kuferencije” — izmislili oficiri: vjezhbaju se u govornichkoj vjeshtini koja c'e im biti potrebna kad budu drzhavu uredjivali, a za to je potrebno da ih neko slusha i podrzhava. Tako se bar dvaput nedjeljno skupljaju da izgrde komunizam. Tamo su podijeljeni na dvije strane — jedna chashc'ava, galami, nadgornjava se, obec'ava zlatna brda i podjelu turskih imanja po Rabanu i do Kosova; ona druga pije rakiju, slusha i ne slusha, i sve odobrava. Handzhiji to ide u korist, a ni ja nemam nishta protiv — ostalo je selo poluprazno, mogu kud hoc'u i shta hoc'u.

Spustio sam se ljeskovinom do rijeke i rijekom do mjesta gdje Kokot-potok u nju uvire. Potok je s obje strane obzidan starim kamenjem i stijeshnjen zhivicama — pun je lokava, papaka, rogova i ugnjilih crijeva. Pregurao sam preko toga, stigoh do Mumlove kuc'e. Provirih ispod mosta — nema nikog putem gore ni dolje. Sve je po starom: shumi chesma, mirishe kamilica, gledaju me shljive, iza njih izviruju i podrhtavaju sjenke — ne vjeruju da sam zato doshao. Chuje se i kako pchele oko jabuke zuje i chude se. Nakashljah se i prichekah da neko otvori vrata — chini mi se da se vec' dugo hodnikom priblizhava i sam sa sobom razgovara, a nema ga. Pritiskoh kvaku, vrata su zakljuchana i kucanje uzalud odzvanja u praznini. Jedna zakashnjela grupa naidje putem, sklonih se iza c'oshka da me ne opaze. Prodjoshe, ne osvrc'u se — kad bi vuk znao kakvo je selo, sve bi poklao... Sidjoh do izbe — otvorena je, prazna, mirishe na prevrelo djubre, u uglu stoje konjske jasle s izglodanom daskom.

Jasle me podsjetishe na Mumlovog konja Arapa, uspomene me zavedoshe u onu jesen sa po dva-tri mala zemljotresa svakog dana. Kuc'a je tih dana dovrshavana. Kad je prvi zemljotres udario, majstor Boshnjo, musliman, od straha se uhvatio za direk; Mumlo je tada pomislio da mu to majstor trese kuc'u, od jada je zaurlao: „Shta radish to, Boshnjo, Boshnjo, ubio te bog!” Mi smo se po podne okupljali da gledamo kako Boshnjo pilom vadi prorez u podu da namjesti kapak iznad izbe. Potrazhih taj kapak i nadjoh ga. Podigoh jedan kraj daske od jasala i naslonih ga na gornju ivicu zida. Popeo sam se daskom do gore, gurnuh kapak rukama i glavom. Pauchina sa starom prashinom zaslijepi me za trenutak. Uspravih se da prodjem kroz to i da uhvatim malo daha. Pogledah — oko mene je polumrachna soba s daskama na prozorima, a na klupi sjedi Caga, Bojova zhena, i praznim rukama izvodi pokrete kao da prede. Bio sam sasvim zaboravio na nju. Ima skoro godinu dana otkad se chulo da je sishla s uma, otada se o njoj vishe nishta nije chulo — kao da je nekako potajno umrla.

„Shta radish to, Cago”, upitah stojec'i u otvoru.

„Vidish shta radim — predem predju. Ovo c'u Djukanu za fanjelu, da ne nazebe.”

„Kako predesh bez preslice i shtiljege?”

„Kako mogu, tako predem. Sve su mi sakrili i zakljuchali, i mene su zakljuchali. Misle da sam Turkinja. Iznijeli su glas da sam se poturchila, ne daju mi ni chashu rakije. Daj mi ti, ako imash!”

„Nemam, potrazhic'u. Djukan ti je umro, Cago, ne treba mu fanjela.”

„Lazhe Bojo, pogani Mumlo, nishta ja njemu ne vjerujem. Dobar je moj Djukan, znam ja gdje je Djukan — zimuje s ovcama u Sutivanu, namuchi se.”

„Ima li ti ko drugi kod kuc'e?”

„Nema Boja, odmaglio je za zhenama. Njemu je glavno da utovari velike moshnje u dimije, pa da poleti. Sve bi zhenama dao, cigankama, kurvama, rospijama, glavu bi dao i kuc'u bi rasturio da nije mene”...

Naokolo stoje chetvrtasti drveni sanduci sa sharama, pod naslagama dusheka i ponjava. U nekom od tih sanduka treba da bude ono shto ja trazhim. Kad sam vec' tu, ne bi valjalo da se vratim praznih ruku. Ako se ova luda usprotivi, uc'utkac'u je pesnicom. Mirna je josh, ne gleda ili ne shvata shta radim, samo melje o nevoljama. Ne chudim se shto je shenula, shenulo bi i magare od neprestanog tvrdichluka, gazdovanja i mumlanja. Otvorio sam sanduk pun platna sa smezhuranim jabukama — zamirisa. Nadjoh gomilu mushkih koshulja i bez kolebanja je gurnuh u torbu. U drugom sanduku natrapah na charape, pa na chakshire od crnog sukna sasvim nove — shchepao sam ih kao da se s nekim otimam. Pochelo je da lichi na san i na besklasno drushtvo — ima svega, uzmi shta ti treba... Na chiviluku visi noshen mushki kaput, uzeh i njega. Caga zac'uta i spusti pogled na moju torbu punu do vrha. Uplashih se da joj se razum ne vrati od shoka, pa rekoh: „Ovo c'u ja da odnesem Djukanu, i pozdravic'u ga.”

„Jesi li ti iz Sutivana?”

„Ne, nego iz Lelejske gore.”

„Dolazio je ovamo lani jedan iz Lelejske gore, crn, crn, bez brkova, fini. Imashe velike nokte, a gac'e mu raskopchane, sve mu se vidi kako visi. Je li ti on svojta?”

„Ne, samo ortak.”

„Lijep ti je ortak, bash mi se dopada.”

„Mogu mu rec'i da opet dodje kad ti se dopada.”

„Bash mu reci. I nek donese ono shto ima, shto mlatara mlat, mlat! Pocrkale smo od smijeha gledajuc'i ga — zhene proklete, nikad im toga nije dosta.”

Smuchi mi se, krenuh da pobjegnem. Stigao sam do vrata i zapanjih se: zakljuchana! Svijest mi mrche, mozak stade, ostalo je samo pitanje — kako ne chuh kad me zakljuchashe?... Zazuja mi u ushima od zlih glasova, glava mi je od njih uzbuchala kao koshnica pred rojenje. Prozori su zakovani, dok ih otvorim i odbijem daske — bic'e kasno. Ovo me djavo natentao da me u kradji uhvate!... Bic'e svashta, bic'e bruke! Ne pomazhe mi ako bacim to shto sam uzeo, ne bi pomoglo ni da nishta nijesam dirnuo. Drmnuh vrata. Zatrese se kuc'a, a kuchka-brava ne popushta. Chekaj, rekoh, nec'emo na snagu!... To bik snagom navaljuje, a chovjek treba drukchije, lukavo, lukavije i od djavola kad djavo pokusha da mu podvali. Okrenuh se da nadjem neshto chime bih vrata razvalio, tek tada vidjeh otvoren kapak i sjetih se kako sam doshao. Pridjoh do otvora i nagnuh se, neshto strmoglavce pade u pomrchinu.

Mozhda je bila samo sjenka, ali meni se uchini da je djavo — poigrao se malo sa mnom, bjezhi da mu se ne osvetim. Podjoh za njim. Smetaju mi torba i pushka, postala je tijesna rupa, suzhava se da me zadrzhi. Caga i dalje prede i pricha: nashli su pedeset tovara zhita i zastalo im se dosta starog, a poslije je navalila ala i vrana i svaki djavo da uzima — Shekularci u zelenim kabanicama i Arnauti s orlovima na kapama, i bradonje i svaki djavo... Zatvorih kapak iznad glave da je ne slusham i spustih dasku gdje je bila — da se nishta ne pozna. Izadjoh na sunce, u tishini, s bradom i pushkom ispred sebe. Pravo u ochi gledam svijet: nije to kradja nego kazna, odsad c'u sve da kazhnjavam!... Svijet me gleda kao i prije — bash ga briga! Zuje pchele oko jabuke, shumi chesma, mirishe kamilica. U daljini se chuje vodopad kako bije smanjenom snagom, lete bijeli leptirovi iznad kukuruza i zhivica.

LET OSTRVLjEN I BEZ PRAVCA

Od svih mjesta naokolo sad je Gubavche najmirnije. Lovci i njushkala ga zaobilaze, berachi drvec'a za obruche radije idu u druge shume. Izgleda da i patroldzhije hvata jeza pri pomisli da je tu nadjen mrtav chovjek u chadjavim chakshirama. Ljudima je to urodjeno, ili su zbog necheg naopako stvoreni — nadaju se prije vremena, uplashe se tek poslije nesrec'e. Chak i meni se u pochetku prichinjavalo da su u Gubavchu sjenke crne i zloslutne, da su iz njega pobjegle i ptice, pa da neutjeshna dusha ginjenika tumara i tuzhi oko potoka. Ipak sam se navikao, vishe ne vodim rachuna o dushama. Kupam se u potoku, bash me briga, mozhda na onom istom mjestu gdje je Jakov Izdvojenik ispirao i hladio svoje od lepre razjedene rane. Pri tom slusham kako voda mijenja pjesmu kad se okrenem s ledja na trbuh ili kad sjednem pa je zaustavim i nagnam da teche van korita. Gledam sebe nepoznatog, prskam se, krichim — divota!

Na laktovima i koljenima kozha mi je preplanula; na drugim mjestima, gdje su je zakrpe zaklanjale, ostala je bijela. Dugo sam lezhao tako sharen i sunchao se izmedju dva mravinjaka hvatajuc'i razne mrave da ih zavadim. Najzad se manuh c'orava posla — mravi nijesu ludi kao ljudi. Obukao sam chistu koshulju, osjetih miris na jabuke i najezhih se od uzhivanja. Jedna gola zhena prodje mi kroz misli i pobjezhe preko proplanka, druga podizhe suknju iznad koljena i zagazi u sjenku kao u vodu. Ne znam jesu li doshle iz mojih zhelja, ili su to daleki odbljesci, zalutali, stvarnih zhene koje postoje i svlache se pred ogledalima — tek bludne slike pocheshe odjednom da se roje kao nekad. Golicaju me i muche me — chas su pralje na obali sa suknjama potkopljenim do ispod trbuha, chas kupachice na plazhama ili djevojke iz cirkusa. Pozhurio sam da ih otklonim oblachec'i nove chakshire, pa sukneni dzhamadan Boja Mumla, pa charape.

Dronjci koje sam skinuo zagledashe se u mene ochima svojih rupa. Ne plachu, ne mogu, samo me kore za nevjerstvo. Stojim, gledam ih i pitam se: shta c'u s njima? Ako ih ostavim tu gdje lezhe, lichic'e na svlak ruzhne zmije. Ne mogu niz vodu da ih bacim — zagadic'e je; ne valja u zemlju da ih zakopam — odvuc'i c'e i mene za sobom; ne treba rukom da ih dirnem — odmah bi mi preshle vashke iz njih. Nashao sam rachvastu granu, napravio od nje kuku, zakachio sam ih i dovukao do pec'ine, a pri tom sam zamishljao da to vuchem i ponizhavam chitavu proshlost obzira i osjec'anja, sklanjanja s puta, dobrochinstava i strahovanja, sve demodirane sklonosti za zhrtve i odricanja koje se jednim imenom zovu poshtenje i ponekad mogu da izazovu sazhaljenje za onoga koji se u njih pouzdava. Stao sam na prag pec'ine i pokretom punim mrzhnje hitnuh taj prokleti zavezhljaj vashaka dolje, tvorovima i djavolima, da od njega prave legla.

Toplo mi je i nelagodno u novom suknu, nigdje rupe da se odahne, ali osjec'am da sasvim pristojno izgledam. Vjerovatno je da najzad jednom lijepo izgledam, skoro mi je zhao shto nema nikog da to vidi i potvrdi. Podjoh do Pojila, jedinog ogledala, da se bar sam sebi divim. Pojilo je shumsko jezerce pod razdrobljenim stijenama gdje je nekad nekakva macurska ili bog zna chija zidina bila. Jedna smrcha, kao da je htjela da se spoji sa svojim odbljeskom u vodi, pala je glavachke u jezero i tako ostala. Mostim oblim stablom i svaki chas zastajem gledajuc'i lik u vodi. Nekakav drugi chovjek, stasit, oshtar, koracha po stablu s one strane. Da nije brade, ne bih vjerovao da sam to ja, a bash mi brada smeta. Odavno sam namjeravao da je skinem, samo iz lijenosti sam odlagao. Naoshtrih nozh, sjedoh na stablo — struzhem dlaku i mrshtim se od bola dok se za nozhem otkriva bijela kozha i jedno novo lice koje mi se skoro svidja.

Suncem obasjana rushevina odslikava se u vodi kao zhivo i prijateljski raspolozheno bic'e. Ochi su joj zelene, od tisovog grmlja sa svjetlucavim lishc'em, gleda me kao rodbina kod koje odavno nijesam svrac'ao. Jele su sakrile ochi ispod visokih kapa, ali me smrche gledaju okcima, kovrchama i plavetnilom izmedju kovrcha, i svaka posebno zheli da mi se nechim svidi. Ispod svega je vedro nebo — prikralo se odozdo, vodom, da njegova duboka ljepota ne izostane. Chini mi se da sam mu potreban, njemu i shumi i rushevini i nesigurnoj ravnotezhi shto u odbljesku i svjetlosti lebdi a svaki chas mozhe da se izgubi. Ne znam shta me tu podsjeti na Magu, pa na katun Jablan i Maginu sestru Nedu, te osjetih chudnu pomamu da ih shto prije vidim. Kao da gori, kao da treba da se gasi — zaboravih jezerce i sve oko njega. U suton sam stigao do katuna, u prvi mrak otvorih vrata.

„Oho”, reche Neda kad me poznala. „Mnogo si se promijenio, drugi chovjek.”

„Isti chovjek, samo brade nema.”

„Ljepshe ti stoji bez brade.”

„To mi je i Maga rekla.”

„Kad ti je to rekla?”

„Onda, davno. Rekla mi je da zbog brade nec'e da se uda za mene.”

„Vidjela sam odmah da ti se Maga svidja.”

„Njena sestra mi se vishe svidja.”

Rekao sam to tek tako, a onda vidjeh da je istina. Jer shta c'e meni Maga? Ona je djevojche koje josh ne zna shta hoc'e, lijepo neshto i sasvim djetinjasto, nemoguc'e, slichno Vidri i leptirima. Ludo bi bilo pokushavati da se obnovi neshto shto ni onda nije moglo da zapochne. Ali njena sestra Neda, ova ovdje, druga je stvar — ona zna shta je zhena i shta chovjek i ne ochekuje nishta vishe od onoga shto mozhe da bude. Gledamo se, a to je kao da smo se zakachili ochima. Pustili su Magu iz zatvora, kazhe ona da promijeni razgovor, u selu je, ne daju joj da dodje u planinu. Za mene je tako bolje, pomislih. Sjedim na stolici, gledam vatru. Nemam vashaka, ne plashim se da c'u ostaviti trag iza sebe, a svejedno mi je neugodno. Ne znam od chega mi je neugodno ako nije od zatvorenog prostora i od sjenke koja poigrava po brvnima kao da me opominje — idi, gubi se, nije ovo mjesto za tebe...

„Kako bi bilo da izadjemo na livadu?”

„Zar ti je malo livada”, upita ona.

„Plashim se da neko ne naidje. Mozhe tvoj svekar da naidje.”

„On samo danju nailazi: chuva kozhu.”

„Od koga je chuva?”

„Od svakoga, nikome on ne vjeruje.”

„I ja skoro. Ljepshe je napolju, na livadi, ajmo tamo.”

„Naviko si na shirinu”, reche ona i otvori vrata.

Idem po travi, tishina je, chini mi se chujem kako dishe, a nemir i zhelja i sto djavola, sve neslozhnih, igra mi ispod kozhe. Htio bih da je zgrabim i zagrlim iz zahvalnosti shto je poshla sa mnom, a plashim se: rano je, ruzhno je, pobjec'i c'e chim opazi kako su mi prozhdrljive ove ochi... Od straha da c'e mi opaziti djavolji trag u ochima dugo ne smijem ni da je pogledam. Vrat mi se povremeno izduzhuje i ava mi stizhe iznad njezina uva, zatim se prestrasheno vrac'a u staro lezhishte sasvim neugodno. Sjeli smo zasebno jedno od drugog, a to je bash rdjav pochetak — chovjek se zalijepi za mjesto na kojem sjedi i vishe ne mozhe da se iskobelja iz te proklete odijeljenosti. Ne znam po chemu, ali chini mi se da se ni ona ne osjec'a dobro tamo gdje je. Chekaj, kazhem, nemoj da uobrazhavash! I ne zhuri, josh sve mozhe da se preokrene... Tako, stishavajuc'i sebe, nemam vremena da pochnem razgovor s njome.

„Nabavio si novo odijelo”, reche ona. „Jesu li ti ga tvoji od kuc'e doturili.”

„Ne, nego sam ga uzeo nekom, upravo ukrao.”

„Shalish se.”

„Ne shalim, bash sam ga ukrao. I rijeshio sam da odsad kradem, pljachkam i otimam sve shto mi zatreba.”

„Bash sve”, podsmjehnu se ona.

„Shta mogu, kad drukchije ne daju.”

„Ne mogu to da vjerujem — komunista, pa da krade”...

„Komunisti smo kad smo zajedno, a sam chovjek ne mozhe ni da bude komunista. Mora prvo da nekako, od necheg, zhivi, jer od samih dobrih zhelja ne mozhe ni dva dana da se zhivi”.

I isprichah joj — jer potrebno je da je nechim zadrzhim tu u blizini i da se postepeno priblizhavam ili bar nadam — kako me Bojo Mumlo uvrijedio kad sam trazhio da da prilog za vojsku. Prosto mi se podsmjehnuo u svojoj kuc'i, a ni prosjaku chovjek ne treba da se podsmjehne u svojoj kuc'i. I njegov sin je bio tu, pa su slozhno uzhivali gledajuc'i kako sam zbunjen, i poslije su se hvalili po komshiluku kako su me vjeshto dochekali. U stvari je to vishe tvrdichluk nego vjeshtina — navikli su da nikom nishta ne daju i da od svojih usta otkidaju. Mladjeg sina, Djukana, izmuchili su — otac teshkim radom, a majka slabom hranom. Poslije, kad se razbolio od sushice, pokajala se Gaga i nudila ga da jede, a on je odbijao: „Ne ide to u mrtva usta, Cage! Shto me nijesi branila onda kad je trebalo, Cage? Sve si pod kljuchem drzhala, Cage, pa drzh' i dalje!”... Namjerno je to govorio pred drugima — da se osveti.

„Tako je stalno u zhivotu”, rekoh. „Chovjeku daju ono shto zheli tek kad mu vishe ne treba.”

„Jeste, chesto je to.”

„Mi smo htjeli da tu neshto popravimo, da ubrzamo to davanje, a teshko ide.”

„Ima li kakve nade za vas?”

„Ima — pobijedic'emo. Samo ne znam hoc'e li to neko od nas dochekati.”

„Dochekac'e neko, ostac'e neko.”

Ako i ostane, pomislih, to vishe nec'emo biti mi shto smo bili. Ja vec' nijesam onaj Lado — njegove ostatke s dronjcima proshlosti gurnuo sam u Gubavchevu pec'inu, da ne izlazi, da mi vishe ne smeta prekorima i prigovorima. I drugi c'e tako, svi koji su sami ostali, pa i oni koji nijesu sami. Zamijenic'e nas drugi, s vishe smisla za stvarni zhivot, pa i kad se sve ispobjedjuje — bic'e opet jagme i guzhve i zavisti s podvalama... Da prekinem o tome, iznenada ispruzhih glavu i poljubih je. Ona se trzhe. Htjela je da izmakne, ali ja sam to rukama predvidio — zadrzhah je. Ona pokusha da sakrije lice — desno, pa lijevo, pa u njedra — ali kad joj ni to ne podje za rukom, usne joj odjednom nabubrishe i dodjoshe mi u susret, napadachki, i ja se za trenutak zbunih od promjene. Umalo sam je ispustio, a ona se vec' bila spremila da izmakne i sa sobom odnese usne i grlo i sve blago za koje dotle nijesam ni znao kako mi je potrebno.

„Dosta je”, promuca plachnim glasom.

„Nije”, zarezhah, „nikad mi nec'e biti dosta.”

„Dosta, dosta.”

„Nec'u dosta!... Hoc'u sve!”

„Kakav si! Ti bi bash sve uchinio, kad bi ti se pustilo.”

„Jeste — sve bih, sve c'u, moram!”

Nema zida koji ne bih provalio. Ni straha, ni kazne, ni pomisli da me zadrzhi na toj ivici — dotle je doshlo. Vikac'e, kazhe i otima se. Pa neka viche, ako je luda, bash me briga. Sve to drugo bic'e poslije, u neko drugo vrijeme. Pomrijec'emo najposlije, ali sad je sad, a samo je ono vazhno. Dvije krupne ribe izbishe iz mraka i sakrishe se, znam gdje se kriju, ne dam im daleko, ali one stalno bjezhe. Brze su, jake, varaju me, pribijaju se jedna uz drugu da se duzhe odupiru. Svejedno, uzalud im je. Snaga mi dolazi u talasima i jedno nasljedno lukavstvo, uporno, pomazhe mi dok ih lovim. Umorile su se, stigao sam ih — vishe ne osjec'am zemlju ispod sebe, samo krila. Nema svijeta, onog shto je bio sa zabranama i borbama — umjesto njega je neshto gdje se lebdi na krilima: let ostrvljen i zadihan i bez pravca nad tamnim zharkim predjelima gdje su vode ogledala i odbljesci se probijaju u vrijeme, u buduc'e, da prenesu moj zhivi lik iz ove kozhe u neku drogu za ljeta, za jeseni i praznike kad nicheg drugog od mene na zemlji pod nebom ne bude bilo.

Odjednom se uplashih da sam je ugushio. Ne dishe, ne miche se, nepokretna, sa zatvorenim ochima i otpushtena iznenada. Ispustih joj glavu od straha, ona dopola potonu u travu. Mora da sam je povrijedio onom ludachkom nagloshc'u bez mjere, dok josh nijesam ni znao shta chinim, a sad ne znam kako da joj pomognem. Nene ribe bjelasaju se kao mrtve, ne bjezhe kad ih dodirujem, ne pokushavaju da se sakriju. Poljubih je da je ozhivim, ona se od toga sasvim ugasi. Shta c'u sad? Dodje mi da jauknem i da zovem nekog u pomoc', ali tada osjetih kako me ona prstima bez snage pomilova po potiljku i kroz kosu.

„Boli li te mnogo”, upitah je.

„Ne, ne boli”, osmjehnu se.

Nijesam joj vjerovao: „Mogu li nekako da ti pomognem?”

„Mozhesh: miruj!”

„Kako mogu da mirujem kad ti je zlo?”

„Nije mi zlo. Dobro mi je, smiri se sad!”

Ispruzhih se kraj nje, malaksao, da budemo sasvim blizu, da nam se disanja i snovi mijeshaju u to malo odmora pijanog od njene kose. Onda je odjednom krenula da podje bez rijechi, ali to bi neodluchno i odmah se pretvori u jedan od onih letova s lebdenjem koje smo poslije — chas ja, chas ona — htjeli i imali chudec'i se bludnoj zhedji koja se u kratkim razmacima obnavljala i s jedne i s druge strane. U tishini se chula chesma preko livade i pas je lajao prema nama, no mi smo ubrzo zaboravljali sve shto se chuje i ne chuje. Jedan kamen se otkotrljao u pec'inama s one strane doline, meni se uchini da sam ga ja, u letu, nogom zakachio i otkotrljao. Kreskali su meteori i munje sushe — mi smo im se osmjehivali blijedi i nerazdvojni. Iznad nas su se pomicala zvjezdana jata po nepoznatim putovima koje c'e moj sin mozhda otkriti ili pomoc'i da se otkriju, a mi smo se milovali po kosama i smjeshkali se bez rijechi i chudili se kako se sve to desi iznenada.

Blijedo joj je bilo lice u zoru kad smo se rastajali, a mora da ni ja nijesam izgledao mnogo bolje. Po hodu sam to osjec'ao, upravo po teturanju — mek i proshut i razliven po neizvjesnim daljinama batrgam i spotichem se bez prepreka. Stanem, pa se uozbiljim, a ne mogu da idem pravo putem nego se povodim gore i dolje u nekom slatkom pijanstvu na koje se ne ljutim. Pomalo me stid od toga, pa se blesavo osmjehujem nebu koje me vidjelo takvog i bilo mi naklonjeno. Osmjehujem se i zhbunju i drvec'u i pjetlovima u katunu — tako, brate, svak svoj posao!... Iznad pec'ine stade oblachak crven od sunca koje c'e tek izachi — namignuh mu prijateljski, jer sad znam shta sam i vishe nijesam ono shto sam bio. Vishe nijesam neznalica, upoznao sam zhenu, eto, a to je bash prijatno otkric'e i korijen svih otkric'a, chak i njihovog imena. Poslije toga nek bude shta bude, nijesam bash sasvim uzalud zhivio.

STARA IGRA JAChI-TLAChI

Shuma mi je dosadila vrtlozima korijena i krakova. Nije velika korist od toga shto chovjek u njoj nevidljiv postaje kad pritom i sam obnevidi i ogluvi za sve shto se van nje dogadja. Meni je potrebno da nevidljiv, vidim, zato se vrzmam po okrajcima, pored livada i puteva, gdje je izmedju drvec'a ostalo dosta odshkrinutih vrata i prozora. Zavjese su od grana i zhbunja, izmedju njih mozhe da se vidi gore i dolje — da se vidi kud prolaze i da se chuje shta govore kad misle da ih niko ne slusha. U blizini se uvijek nadje neki kamen zgodan da se nasloni pushka. Bolje je kad ima naokolo panjeva shto sjede ili chuche iza kamenja, shto liche na ljude i na djavole — od njih potjera nikad ne zna s kakvom silom ima posla i koga prvo da gadja. Nashao sam jedan takav kamen i panj iznad njega zgodan za parnjaka: chobani su mu lozhili vatru navrh glave a on ipak nije mrtav — korijen mu je ostao moc'an i raskrechen kao neke duge noge ukrivene ispod zemlje.

Jedan mukli podzemni shum, kao da se ogromna zmija izvlachi odozdo i razmotava, probudi me i natjera da pogledam shta se dogadja. Prvo shto vidjeh: ogoreli panj se ljulja. Iskrivio se, izbochio, stenje i s mukom izvlachi iz zemlje jednu od svojih zhila, gornju. Izvukao ju je, otresao je, zagledao se u njenu razgranatu kandzhu. Poche da se naginje na drugu stranu, s licem iskrivljenim od napora, i tom tek oslobodjenom kandzhom uze da grebe zemlju. Grebe, stenje. Zemlja je vlazhna odmah ispod kore, izvijaju se neke gliste i kidaju se tanke zhile — on se na to ne osvrc'e. Tako otkopa i drugu ruku, osakac'enu i utrnulu — pogleda je, opipa je, poche da je trlja grudvom zemlje. Po tome kako se zemljom lijechi pomislih da je neko od starih: iz godine Kariman-pashine, ili Bushatline, ili Arslan-pashine — prikrio se tu dok prodje ofanziva i prespavao vishe nego shto je zhelio...

Ili je to, ili je Jakov Izdvojenik — vampiri se da se osveti. Imac'e dugo da se sveti — shto su mu kroz plot davali hranu, shto su ga kamenjem gonili iz sela, shto su tutkali pse i djecu da ga gone i pushtali machku da mu lizhe ranu kad vishe nije imao snage da se brani. Treba da ga napadnem prije nego se sasvim izvuche, ali ruka mi ostaje nepomichna i volja mi je omrtvljena zheljom da vidim shta c'e biti. Ima josh vremena, kazhem u sebi, noge josh nije raskopao, nije ni pocheo da ih raskopava — chekac'u to.

„Chudish li se”, upita on shupljim glasom koji mi je odnekud poznat.

„Ne nimalo”, rekoh. „Chemu da se chudim?”

„Onako. Ti si umoran, chini mi se.”

„Nijesam se naspavao.”

„Nec'e biti samo to.”

„Pusti sad to, vidish da mi se spava!”

„Uvijek su ljudi mamurni poslije tih stvari.”

„Kojih stvari?”

On ne odgovori i vishe se ne osvrnu na mene. Zaboravio me, zaposli se — grebe i raskopava zemlju ispod sebe. Jedno vrijeme izgleda da uslijepo kopa, gdje stigne, bez pravca i cilja, ali se onda ustremi na mjesto gdje treba da su mu koljena. Lice mu se iskrivilo, bradu je na grudi oslonio, koluta ochima i oslushkuje podzemni shum izvlachenja. Izvuche lijevu nogu, izuvijanu i zemljavu, izravna neke suvishne zglobove kao zguzhvane pantalone, uzdahnu pa izvuche i desnu. Ta desna noga mu je znatno krac'a, zato on ramlje. Bos je, sakri tabane da ih ne vidim. Ne bi trebalo da ih krije — to shto je bez obuc'e oznachava ga kao pripadnika sirotinje i protivnika vishih klasa koje su ga kao takvog ocrnile propagandom. Podvi noge, sjede po turski i iskezi se prema meni. Na glavi mu je pocijepana kapa, kroz nju se probijaju oshtre sijede dlake, iznad chela se nazire krastava chvoruga — zalomljen stari rog ili zachetak novog.

Gledam ga i stalno neshto novo otkrivam. Igle i naprstka nema, ali po svemu lichi na terziju ili na nekakvu zanatlijsku chuchalicu shto se stidi siromashtva i na sto nachina vrda da se iz njega iskobelja. Sjetih se da sam ga vidio u Gubavchu i osvrnuh se da vidim ima li koji lesh naokolo. Ne, ne chuju se muve i ne smrdi. U medjuvremenu on se podmladio. Izrasla mu je crna brada sasvim slichna onoj shto sam je ja nosio. Za trenutak mi se uchini da ju je skupio na Pojilu, tamo gdje sam je juche obrijao — dlaku po dlaku ju je skupio i nekako vrashki vjeshto nalijepio. On se tome nasmija i reche:

„Malena je tica lastavica, al umori konja i junaka.”

„Koja ti je to lastavica?”

„Ona shto si je svunoc' gonio.”

Vishe nec'u da ga pitam. Vidim da mu je neshto krivo, nekud cilja, a meni danas nije do svadje. Umoran sam i sve me boli, nijesam znao kako to mozhe da slomi snagu.

„Shta je? Nije ti do razgovora.”

„Nije”, rekoh.

„Sad si grogi.”

„I meni se chini.”

„Takvi ste vi ljudi. Prvo huka-buka, nigdje kraja, nikad dosta, pa poslije nishta i najzad nishta.”

Odjednom se pretvori u pijanog Kacharandu na nekoj slavi. Pjevaju djevojke „Oj, je l' ti zhao shto se rastajemo”, razvlache „Rastajemo, a ne sastajemo”, i kunu „Bog ubio ko nas rastavio, kroz kosti mu trava pronicala”, a Kacharanda oblizuje usne, sve do rane gdje su mu otfikarili izrashtaj na kozhi, i grdi one shto nec'e da piju: nek ne piju kad su ludi, i kad su blesave kukavice, on c'e, svejedno, za sve njih spremiti mrtvachke sanduke od chamovine i pratic'e ih jednog za drugim do groba, do nishta; napic'e se, kao uvijek, na njihovim grobovima, i otpjevac'e im svoju liturgiju: „Rakijice, Rako ja te volim jako. Ja c'u tebe Rako, u trbuh ovako, a ti mene, moja Rako, u potok polako”... I stvarno je mnoge od njih pijan do groblja otpratio i u potoku ozhalio, ima vremena da spremi sanduke i za ove shto su preostali. Stic'i c'e, mozhda, da i za mene napravi sanduk — zakivac'e ga s uzhivanjem, jer on mrzi komuniste od pochetka.

Otvorih ochi — veselje se stisha. Stigao sam kasno, stishalo se davno, sve su popili i razishli se. One djevojke shto su pjevale, razudale su se i djocu podigle. Umjesto Kacharande chuchi kraj kamena njegov prijatelj po rakiji Djavo s bradom i gleda me.

„Daleko si zabrazdio”, reche najzad. „Zanosish se u uspomene i gluposti, a zaboravljash svoje brige.”

„To je zato shto nec'u brige.”

„Nec'esh, je li? Au, majstora... A htio bi da paktira s nechistim silama.”

„Da ti nijesi moja savjest prerushena u djavola?”

„Ne, nego mi je zanat takav”...

„Da se pretvarash u ono shto nijesi?”

On klimnu glavom. Sve dotle mi se chinilo da je to san, ili neka igra slichna snu. Zachudih se kako sam pogodio da je on zanatlija i sitna dusha, ni voda ni vino, jedan od onih shto oshljare i skitaraju tamo vamo: oj tutkalo, svijetli obraze, podrzh vodu dok majstori odu!... Pisali su o tome Lawrowsky i Meyer, ne bash izrichno nego da se mozhe naslutiti, a ima podataka i kod Maas-a i drugih, gdje se neshto jasnije nazire zamjena, koja je u stvari podmetanje. Tom zamjenom su sitne prilike kotlokrpa zauzele mjesta starog Kovacha i Prometeja. Mora da je sveshtenstvo odigralo vazhnu ulogu u izvodjenju te zamjene; mozhe se pretpostaviti da je i klasna drzhava potpomogla da se oklevetaju njeni stari protivnici okovani josh od robovlasnichkih vremena. Crnomanjasti tipovi s istoka, hrome skitnice, bose, s deformisanim tabanima, i vasharski madjionichari vjeshti u prerushavanju samo su potpomogli da se kleveta uchvrsti.

„Ti smatrash da sam prevarant”, reche.

„Po chemu to?”

„Chitam ti u ochima. Kad je tako, nec'u da razgovaram!”

„Vec'e shtete ne bilo!”

On se stvarno naljuti — gundja i zhurno ubacuje, u zemlju kao u vrec'u, one svoje izuvijane pipke, dronjke i krakove. Zachas je sve zakopao. Osta samo iskrivljen panj ogorele glave na kojoj su chobani vatru lozhili. Dodje mi krivo shto su me ochi odale. Samo sam josh njega imao, a sad sam sam pred vremenom. Vrijeme je gavran za mene — shunja mi se iza ledja, zavlachi se izmedju mene i moje sjenke i rastavlja me na dvoje pa na chetvoro. Posvadja me sa mnom samim, ogadi mi sve gdje sjednem i gdje stanem i dube me kao kaplja kamen. Bolje bi mi bilo i s nechistom silom, i s djavolom, nego da se stalno gledam ochi u ochi s tom prazninom shto se vrijeme zove. Kad bi ono chudo iz panja htjelo josh jednom da se javi — pustio bih ga da laje shta hoc'e, samo da mi skrati vrijeme. Mozhda ono nije odvratno kao shto mi se uchinilo. Ako jeste — shta se mozhe? Mora neshto da se trpi... On kao da negdje prochita shta mislim — vrati se i zarezha:

„Ti si lopov vulgaris, a to je gore nego prevarant.”

„Zavisi s koje se tachke gleda.”

„Sa svake tachke. Obichna lopuzha shto kraducka prnje i zhene i shta stigne. Chak i charape.”

„Neko mi je pomogao da kraduckam. Ti, chini mi se.”

„Moja je stvar da te u to uvuchem i ocrnim, da nemash kud da se vratish.”

„Eto si me uvukao, shto se sad bunish?”

„Treba da se odupiresh, zashto si chovjek!...

„Dosadilo mi je da nosim dronjke.”

„Shta c'esh rec'i drugovima kad te budu pitali?”

Zna sve, to mi se ne svida. Zna gdje boli, tamo bocka i milosti nema. Milost ja ne trazhim, nek ide u bozhju mater s njome! Nije vazhno shta c'u im rec'i, nek idu zbogom! Prvo treba da se nadjem s njima, a dotle ima da proteche dosta vode bistre i mutne. Ako bash navale s pitanjima — rec'i c'u im da me nevolja, upravo djavo nauchio da se snadjem. Poslushao sam ga, shto da ne — kad ovdje triput vishe vrijedi lupezh koji je dobro obuchen nego tri poshtena komunista u dronjcima... Ne bude li im dosta to, sve c'u iz vrec'e da istresem. Znao sam i ja gdje je bolje, i osjec'ao sam gdje gori pod nogama, zato sam htio da podjem na Pljevlja, pa u Prvu proletersku, gdje se vodi chista borba — vojska s vojskom i bomba na bunker — ali oni mi nijesu dali da tamo podjem. Zazidali su me u pozadini i stavili mi bukagije da ostanem u pozadini, tu gdje su seljachko-chobansko-lopovski obichaji da se krpi, a chovjek mora da ih primi ako hoc'e da josh zhivi. Nijesam htio kao Niko, pa da me proglase za kukavicu; ni kao Jakov Izdvojenik, pa da mi kroz plot daju hranu. Ovako sam izabrao, jer ovo je Lelejska gora, ne mozhe u njoj od poshtenja da se zhivi...

„Ni dolje ne mozhe”, osmjehnu se on. „Nigdje.”

„Pa shta onda?”

„Nishta. Mislio si da mozhe, a ne mozhe.”

„Moc'i c'e jednom.”

„Kad pirinach rodi u Lelejskoj gori.”

„Rodic'e kad mu pripremimo teren.”

„Ne budali! Ne bi se zvala Lelejska da zhivot oko nje nije lelek.”

„Bio je lelek”...

„A sad zar nije? I po chemu mislish da nec'e biti? Jalova ti je nada u promjene, jer nishta se ne mijenja da postane neshto drugo nego ono isto shto je bilo. Krug, razumijesh — udalji se da so vrati u nihil novi sub sole. Postoje zakoni klima i struja, sve krugovi, zna se gdje koja cvjec'ka raste i kakve plodove ima da donese. One michurinske zavrzlame s ukrshtanjem bile su samo devijacija i bajka za djecu. I Dnjeprostroj — sami su ga minirali. Jedino se josh Rusi odupiru, a jabuke i kalemljene vishnje i cvjetni kolhozni vrtovi otishli su u maglu i prashinu. Pa i tamo gdje raste pirinach — mislish li da su ljudi siti?... Ni govora! Jadni su i krzhljavi su, gladniji su i prljaviji od ovih ovdje. Ne bulji ochi i ne chudi se, to je prosto: veliki gazda im uzme to shto je rodilo, preveze ga brodovima, hrani njime policajce, shtrajkbrehere, oficire, liberale, doushnike i kurvice, jer to su njegovi, jer on kupuje dushe angro, a ne jednu po jednu kao shto tvoj primitivni mozak zamishlja. Je li ti sad jasna slika?”

„Nije mi jasno shta postizhe time.”

„Da se poshtuju pravila igre. Neki je zovu „Machke i misha”, drugi skrac'eno „Jachi-tlachi”, ali nije vazhno kako se igra zove nego da se pravilno rasporede snage. Na vrhu su prozhdrljivi, shto se ne mogu zasititi. Ispod njih su ulizice da im se dive, kardinali, guverneri, predsjednici i poslovodje svakojake. Ispod toga je vojska da to brani, a na dnu su poshtene budale shto argatuju i ponekad se bune i stalno se nadaju u promjene, te tako i oni imaju chime da se zabave. Svidja li ti se taj raspored?”

„Ne, ako se ne preokrene.”

„Kako da se preokrene? Pa da mishevi gone machke? Ti si lud!”

To su mi i drugi rekli. Ponekad to i sam pomishljam jer chesto ne mogu da raspoznam kad spavam a kad sam budan. I sad tako: bio bi san, smirio bih se, ali odnekud kresne kao munja jasna misao kakva ni na javi ne dolazi, ili sjec'anje na nekoga, ili zamrshena muka mozganja o pravu chovjeka da se nada. Ima neshto ispod toga, ne mozhe biti da nema nishta, jer odakle bi se onda obnavljala nada? To mi lichi na one shto su mashtali o letenju i krpili razna krila i lomili vratove padajuc'i. Pokazivalo se najzad da su bili u pravu: po tome se vidi da je u toj mashti bilo zrnce moguc'nosti koje ih je stalno izazivalo da josh jednom pokushaju. Zar nije jedno takvo zrnce iza nashe nade o pravdi?...

„Nije”, reche on, „nema ga. Drugo je kad se neshto mashta s ugledanjem na prirodu, a drugo kad neko krene izvan toga i dalje od nje.”

„Krenuli smo i stic'i c'emo.”

„Na tom putu ste dosad postigli samo da brzhe tamanite jedni druge.”

„To je samo privremeno. Proc'i c'e to.”

„Jesi li siguran da nec'e doc'i neshto gore?”

„Gore ne mozhe, nema kud, mora bolje.”

„Nikad se ne zna shta je iza okuke.”

Chuo sam neshto i o tome: neki su doshli do okuke i pogledali su shta je s one strane; nijesu se vratili, znachi da nije nishta strashno. Mogao bih to da mu kazhem, ali zashto? On je kao Kacharanda zapeo da nec'e. Umoran sam i glava me boli od tih stvari. Ne bi trebalo ni da mislim o njima — daleko su i nishtavno je ono shto ja za njih mogu da uchinim. Najgore je shto nemam shta da chinim, iskljuchen sam iz chinjenja — samo da sjedim i da chekam, a od chekanja se vrijeme nadima kao od kvasca. I on se najzad umorio i smirio. Pogledah ga — opet je panj sa zhilama u zemlji. Zemlja se na suncu osushila, ne poznaje se shto je grebena i raskopavana. Kora mu je oguljena i ogorela, jedna pruga sunca prolazi mu ispod kvrge koja lichi na kukast nos — od toga izgleda da se kezi i uzhiva shto je ostao pri svome. Kundakom udarih ogorelu kvrgu, ona se zdrobi u prashinu i prosu se po zemlji. Htio sam time da izbrishem podsmijeh: on se, naprotiv, rashiri i ustali.

Okrenuh se prema shumi — ona se sva digla na noge i ustremila da me zgazi. Pogledah livadu ustalasanu — ona me mami da me izda. Na putu nema nikog i nije ga bilo otkad pamtim, po tome izgleda da to i nije put za ljude nego varka naslikana da izgleda da ih je bilo. Uspravih se s pushkom ispred sebe — tako jedino smirujem stvari kad pokushaju da se pobune. Drvec'e zastade gdje se zadesilo, samo neka stabla pohodom zahuktana pocheshe da se okrec'u oko sebe. Livada se uprepodobi i tishina lezhe na nju, vjetar se sakri iza grana i sve se postara da zauzme svoja mjesta. Nebo je opet gdje je bilo, runo oblaka nataklo se na krivi rog Lelejske gore. Sve se dobro svrshilo. Za sada se svrshilo, ali drugi put ne znam kako c'u izac'i na kraj s nemushtim stvarima shto se naglo izmijeshaju i u choporu k meni krenu.

KRVAVE RUKE

Ne vuchem nishta teshko, nije mi hladno noc'u i ne muchi me vruc'ina danju.

Nijesam gladan ni bolestan. Trebalo bi da mi je dobro, a nije — jedna mukla muka, povremeno i sve cheshc'e, nailazi da me davi. Nikad nije ista, pa da joj doznam ime i uzrok i protivotrov, nego vazda drukchija mjeshavina raznih stanja koja se glozhe oko prvjenstva. Nekad prevlada grizha shto ovako uprazno gubim otsudne dane kad su sve snage napete i svak sa svoje strane chini sve shto mozhe. Pochnem da mashtam shta da chinim, pa me usred mashtanja uhvati strah: napravic'u vishe shtete nego koristi. Tako se sve ispovezalo i nakrivo nasadilo — ne valja chiniti ni nechiniti. Ako sam u shumi — to je skrivanje, ako izadjem — nepazhnja i izazivanje; ako ubijem nekog gada — dac'u povod da nashe poubijaju, ako se pustim da poginem — propjevac'e ona strana. Od toga me obu zima tuga i chama i zle misli: najbolje bi bilo da se zabijem u neprohod, gdje me ni gavran nec'e nac'i, i sam sebi uchinim kraj...

Kad to prodje — zamijeni ga chudno veselje u kojem mi dodje da klichem i skachem od puste srec'e shto je proshlo. Proshlo je, zhiv sam, tu sam, nastavljam Vuka Brajotic'a u promijenjenim uslovima, i one rijetke tu i tamo shto ne padoshe i ne izdadoshe u Arslan-pashinoj godini, i komuniste shto sve mogu da izdrzhe pa i samoc'u. Nije potrebno da prljam ruke ubijajuc'i neke rdje s one strane — zbunjuje ih i ubija vec' samo to shto sam josh zhiv. Pa i kad ne budem, kad me ubiju iz zasjede kao Janka Sharca li Bozha Veshova — ovo shto je bilo, shto prolazi, ne mozhe se nichim unishtiti. Nije vazhno shto nema guslara i shto me nec'e opjevati; kao sigurno se mozhe uzeti da je to vec' unaprijed uchinjeno — samo se imena izmijene ili se stave jedno pored drugog kao u starim pjesmama gdje su vremena pomijeshana po slichnosti u nesrec'ama. Ne mozhe mi nishta ni nesrec'a, ni dugo vrijeme koje se dovija da me otruje sumnjama i djavolima.

Izmedju te dvije krajnosti ima nekih prelaznih stanja kad povjerujem da sam normalan i da su me proshle pomame. Zabrinjava me shto primjec'ujem da ovih dana ta zdrava stanja sve krac'e traju. Ne znam je li to od klime, ili je prosto od samoc'e, tek na neki nachin je poremec'ena ravnotezha koja je postojala izmedju mene i stvarnog svijeta. Poshto ne mogu da odredim od chega je poremec'aj, ne znam ni kako c'u ga popraviti. U trenucima ushic'enja jedva se uzdrzhavam da ne skochim na stijene — zato namjerno izbjegavam opasne predjele s liticama, ali tim uzdrzhavanjem samo ubrzavam ono suprotno osjec'anje koje c'e me najzad navesti da ispalim metak u chelo i sve skratim. Jasno mi je: treba da nadjem neki oslonac. U prirodi ga nema, vec' bih ga nashao da ga ima — samo sam vidio da se drvo na drvo oslanja, a ja treba na chovjeka.

Sjetio sam se Jakshe i poshao da ga trazhim — da vidim na shta se on oslanja. Nadao sam se da c'u imati vishe srec'e nego prije, dozivao sam ga, vatre lozhio, dim da se vidi ostavljao — sve uzalud. Mora da se nekud odselio — ili je u ushic'enju skochio s litice ili metkom kroz glavu skratio chamu. U hodu mi je ipak bilo lakshe — nekad malo nade, nekad znaci opasnosti skretali su mi pazhnju da druge stvari i san je noc'u dolazio od umora sladak kao med. Pri povratku preko shancheva, na livadama obasjanim mjesechinom, sjetih se one ovce s jagnjetom i zazhalih shto sam je Taslachu poklonio. Kad bi mi sad doshla jedna takva ovca, rekoh u sebi, vishe je ne bih nikom poklonio. Spustih se na zemlju, pored nekog zhbunja, s ludom nadom da c'e se pojaviti. Chekam, chekam — shto da se ne pojavi? Ima ih na stotine, gube se svakog dana, a meni treba samo jedna... Umjesto nje, iz sjenke se podizhe rachvasto i tamno bic'e.

„Nema ovce”, reche shupljim glasom, „mozhesh da je ne chekash.”

„Vidim i ja da je nema.”

„I da je ima, vishe ti ne bi prishla.”

„Zashto mislish da mi ne bi prishla?”

„Krvave su ti ruke.”

„Oprao sam ih, nishta se ne poznaje. Evo, pogledaj!”

„Ne pomazhe to, i dah ti smrdi na meso.”

Smrdi, vjerovatno, kao dah vuka ili mesara, a ovca je blagorodno stvorenje — ne trpi smrad. On to zna, jer ni njegov dah ne mirishe — doshao je da mi time dosadjuje i kezi se sa zlobnim zadovoljstvom. Ne znam po chemu se upravlja kad me trazhi, tek — nadje me vrlo chesto, narochito kad sam umoran i kad se spustim na zemlju. Mozhda me chak i ne trazhi, nego ga ja sa sobom nosim i tezhinu mu osjetim samo kad se umorim. Obuchen je u ruzhne dronjke, gore od onih shto sam ih bacio u Gubavchevu pec'inu, i u bradi mu svjetlucaju gnjide. Ljulja se izmedju dvije grane s licem nad lishc'em blistavim od mjesechine, i izgleda mladji nego ranije. Sijedo mu je samo iznad ushiju, po svemu drugom jedva da je dvije-tri godine stariji od mene.

Popravio se posljednih dana, mora da se prihranio ostacima one strvine u shumi.

„Onaj bik”, reche kao da mi pogadja misli, „bio je moj.”

„Je li? A ja sam mislio da je moj.”

„Doshao je u moj prostor, sam je doshao.”

„To josh ne znachi da je tvoj.”

„Nego shta? Pasao je moju travu i pio vodu. Ko ovamo dodje i samo vazduh udahne, moj je.”

„I ja sam tu, a nijesam tvoj.”

„Polako, postepeno, ima vremena — bic'esh i ti moj.”

„Nasljednik, mozhda — ako te nekud odnese neki djavo crnji od tebe.”

On se osmjehnu. Nadzhivio je, kazhe, mnoge koji su se nadali i zheljeli da ga ovdje naslijede. Jednom je tu bio veliki Kushtrim, sin Rabljena Miomanovic'a, dlakav, s kosom niz plec'i, i brz na zlo. Da se osveti Shemovic'ima za zulume shto ih chine srbljachkoj raji oko Budimlje — zaludio im je sestru Fatu, doveo je na Rabljenushu i pravio djecu s njome nanosec'i sram islamu. Kad je Kariman-pasha od Ipeka navojshtio — to je da njega kazni i zlog kneza Mirchetu Krivog shto mu je sestric'a, bega C'orovic'a, premlatio bukovom batinom: „Eto ti, bego, danka i aracha, eto ti sve shto ti pripada.” Onda se Kushtrim s Fatom sklonio u Djavolju pec'inu, tako se ta pec'ina zvala prije nego se po Kushtrimo prozvala. Uhvatili su ga, posjekli su ga, a Fatu su kamenovali — te se i sad zove Fatina gomila pored Lima. Poslije je doshao Jakov Izdvojenik — istjerali su ga, zhiv se raspadao, od smrada iz njegovih rana vuci su bjezhali preko Lima. Pa je proshlo koliko je proshlo, pa je doshao Niko Doselic', Sajkov sin, s Anjom djevojkom, opet dvoje — uhvatili su ih, kamenovac'e ih, jer sve ide u krugovima i ponavlja se. Mora neko da ponovi i raspadanje Jakova Izdvojenika, a ko c'e to da ponovi?...

„Ti”, ugrabih da viknem.

„Ne, nego ti. Pocheo si vec'.”

„Ono je bila samo shuga. Izlijechio sam je, ne poznaje se ni gdje je bila.”

„Ovo sad nije shuga spolja nego iznutra.”

Ponekad mi se chini da on sve to shto kazhe na neki nachin iz mene izvlachi — primisli, brige, strepnje i uspomene vec' odavno zaboravljene. Dodaje i neshto svoje, o stvarima koje prije nijesam znao — sad ne mogu provjeriti je li to bilo ili nije. Nikad prije nijesam chuo da se Kushtrimova pec'ina zvala Djavolja...

„Nego kako se zvala prije Kushtrima?”

„Ne znam, mozhda si ti to izmislio.”

„Jesam li josh neshto izmislio?”

„I zloga kneza Mirchetu Krivog. To je neki tvoj.”

„U stvari je tvoj, jer i onda su se dijelili na dvije strane. Knez Milutin je htio da se pokori Kariman pashi: odnio bi barach i pashu bi obrlatio da ne trazhi Fatu i Kushtrima. Zbor se slozhio s knezom Milutinom i sve bi se dobro svrshilo, ali se tada isprijechio knez Mircheta i rekao Milutinu: Skidaj glavarske znake sa sebe, kapu i kozhuh i mach otpashi, obrij glavu, privezhi chalmu, pa idi da ljubish pashine skutove. To pominje i narodna pjesma: Zbor zborishe dva brata rodjena, zbor zborishe dok se umorishe, al se brac'a slozhit ne mogoshe, jedan oc'e a drugi ne oc'e. I pleme se na muke stavilo, zbog Mirchete zloga vojevode — shto ne slusha brata mudrijega... Eto, mislio si da su svi guslari na vashoj strani, a nijesu. I s pravom, jer onda je nastala sjecha i muka, sablje i roblje, i nazvala se Piskava dolina po vrisci djece pod sabljama, i Bjezhanska pec'ina i Robov laz, a Mircheta Zli se dotle zavukao i Omando ispod Ljubana da bi svoju kozhu sachuvao kao ti sad.”

„Je li je do kraja sachuvao?”

„Ne do kraja. Poginuo je ispred Plava, blizu mosta — nagnao se na svoj mach kad je ranjen pao s konja.”

I to sam negdje nekad chuo. Bash bih se rado vratio odavde u ono zlatom izvezeno Nekad gdje sam to chuo. On, chini mi se, sve to shto govori izvlachi iz mojih uspomena kad se ishlo u pljachke, kad su shirili cestu, kad su pjevali Oj djevojko, oj djevojko vareniko vruc'a, ljeto prodje, ljeto prodje ne udrobih u te... Onda je Marta Pantelina udarila nekog perachem po chelu shto se pohvalio da je s njom spavao. U ono vrijeme josh nijesam znao po chemu je strashno shto je s njom spavao, trebalo je da nekog pitam a nije se imalo vremena od novosti shto su se iz dana u dan sruchivale. Komiti su ginuli i izginuli, preostali su se ispredavali, pa su pocheli da se vrac'aju shvapski shpijuni, slobodni i zakonom zashtic'eni, da prichaju kako su narod spasavali od odmetnika i od Shvabe. Mislim da je bash jedan od tih shto su se odnekud kasno vratili, s cipelama, sa sheshirom, s ozhiljkom od rane preko chela i nepomichnim okom od stakla, prichao da je Mirchetu Zloga najzad stigla narodna kletva te se na svoj mach nagnao.

„Sigurno c'e i tebe nazvati — Lado Zli.”

„To nije vazhno. Zavisi ko.”

„Najchudnije je shto ti mislish da se tobozhe za ljude borish.”

„Ne tobozhe, nego bash za ljude. Za koga, ako ne za njih?”

„A mrze te, i ti njih nishta manje.”

„To su tvoji shto me mrze i shto ja njih.”

„Svi su moji, drugih nema. Od zemlje i vode zhive, a ne od praznih pricha. Vishe vole panjok danas nego kolhoz i slobodu prekosjutra.”

„Ima i drugih, samo se ne vide, prikrili su se privremeno.”

On se zaljulja od prigushenog smijeha. Vidi mu se samo gornji dio tijela kako viri iznad grane. Noge svoje, iskrivljene i nejednake, stalno krije iza zhbunja. Kako se mjesec dizhe i osvijetljeni prostor pokrec'e, premjeshta se i on svakichas podeshavajuc'i da ne opazim da od njega nema sjenke. Stidi li se on shto je nema, il se plashi?... Ako se plashi, to mu je slabost na koju treba da navalim. Samo sjenka nema sjenke, a iz toga bi se dalo izvesti da je on samo sjenka i utvara — ne znam chija, mozhda moja. Bez mene ga ne bi bilo, ili se za njega ne bi znalo, zato me shtedi. I bez samoc'e ga ne bi bilo, zato mu je krivo kad potrazhim i kad nadjem drugo drushtvo. Vrijeme koje brda razara vodom shto iz njihovih utroba izbija, podmetnulo mi je tu utvaru da me njome rasparchava na dvoje i na chetvoro. Prvo me navelo da je sam dozivam i da je igrom mashte stvaram — da mi skrati vrijeme — a sad, kad se ustalila kao neka prokleta mashina shto se sama sobom obnavlja, imac'u muke dok se od nje oslobodim...

„I nec'esh se osloboditi”, zarezha on.

„Nego shta? Nec'esh mi, valjda stalno za petama?”

„Dok si zhiv. Kako da se oslobodish?... Kad?”

„Kad nadjem drushtvo.”

„Gdje da ga nadjesh? Po potocima, u grobovima, rastura se tvoje drushtvo — jedan na brdu, drugi u dolini. Nije to drushtvo za druzhenje, nego za plach.”

„Ostac'e neko, nikad svi ne izginu.”

„Kako su zapeli s jedne i s druge strane, ne bi bilo chudo da bash svi izginu. Oni shto ostanu, bic'e drukchiji da ih ni majka ne prepozna — jedni umorni i zguzhvani, krpe od ljudi, drugi divlji i lukaviji od djavola. Bic'e i trec'ih: navikli da kradu, kao ti shto se navikavash, ili da grabe gdje shta stignu, pa im se usladilo da grabe, pa od grabezha nemaju vremena da dignu glave. Pa i kad ih dignu, vishe ne poznaju nekadashnje poznanike ako nemaju neke koristi od njih. Je li to drushtvo? Otkud drushtvo i ko c'e kome da vjeruje — kad ste stoput na vjeru prevareni bili? Chak i nijesu svi poshli u borbu da za druge ginu, ima ih shto su u to zaplivali da za sebe zhive. I vec' zhive, intendanti i ne znam ko — imaju slanine i chizama i po desetak kaisheva preko grudi”...

„Ima li tebi kraja”, viknuh.

„Ne, zashto? Shta c'e mi kraj, kad mi je dobro i ovako?”

„Zar ti niko nishta ne mozhe?”

„Ne ko me mrzi kao ti. Samo moji, oni od kojih se ne chuvam. Ali oni su strashljivi.”

„Nijesu bash ni strashljivi kad se okupe u gomilu.”

„A ko c'e ih okupiti?.

To se, eto, i ja pitam. Postarao bih se da ih okupim i mozhda bih uspio u tome, ali, poshto ne znam kako da ih natutkam na njega, stvar se ne bi rijeshila. Oni bi prvo na mene navalili, a on bi dotle pobjegao u pec'inu da se ruga i meni i njima. Dojadio mi je, ne mogu vishe da ga trpim. Nije to samo shto me truje sumnjama, strepnjom, svachim, i shto mi omrazi sve shto uchinim i ne uchinim, nego me stalno podsjec'a na djavola shto je chovjeka zaoglavio. Prosto mu je stavio neku djavolju vezu oko glave, neshto tanko kao dlaka i nevidljivo, pa ga jahao i mamuzao do beskraja. Chovjek je mislio da ide kud treba, a djavo ga dotle vodio iz pec'ine u pec'inu i iz zla u gore. Mene, dodushe, nije zaoglavio, nishta slichno nijesam opazio, ali ja ne znam znam li ovo shto mi se chini da znam i da gledam, a nema nikog da potvrdi.

„Kad ti spavash”, upitah ga.

„Shta c'e ti to sad?”

„Htio bih malo da se odmorim a ti mi ne dash. Odmarac'u se kad ti zaspish, ali ne znam kad c'e to biti.”

„Kad pochne kisha. Ne volim kishu, pa se sklonim.”

„Ni ja je ne volim, to je jedino u chemu se slazhemo.”

„Kishu voli ko ore i kopa, a ja i ti to ne radimo nego o dobru mislimo.””

„Nezgoda je samo shto se ne slazhemo shta je dobro.”

„Slozhic'emo se, ima vremena.”

To on meni prijeti — ima vremena. Znam da ga ima koliko nesrec'e i praznine, i chini mi se da je ono isto s njima. Lakshe je ljudima koji ga rasparchaju na radove i odmore, lakshe bi i meni bilo kad bih imao da neshto radim — da obaram drvec'e, ili ljude, ili zhene, ili da lovim zecheve. Poshto mi je sve to uskrac'eno, ostaje mi samo da buljim u njegove gladne ochi shto svaku srec'u zachas rasprshe i nadu u porugu preokrenu. Od tih ochiju se brzo ludi — sad mi je jasno da je Niko Sajkov poludio prije nego se predao. Dojadila mu je samoc'a kao kisha, pobjegao je od kishe u vodu, a ja nec'u. Ustadoh da podjem, a Djavo me pita bjezhim li to od njega. Bjezhim, priznadoh — shto da krijem kad on to i sam zna. Stic'i c'e me opet, kazhe; pa nek stigne, shta mu mogu. Spotichem se preko shancheva i ne pazim bash gdje stajem — samo da se prije udaljim. U daljini ispred mene stoji visoka Lelejska gora: prije su bila samo dva vrha, kao dva leleka skamenjena, sad je odnekud i trec'i izrastao.

OSTA KAPA NA BACANA

Dobro je shto nemam sata — svakichas bih ga potrzao, i sumnjichio, i gurao da brzhe ide; s druge strane bi me nerviralo shto me svojim hodom podsjec'a da sve nekud ide i ide dok se samo ja izlezhavam. Ovako bez grizhe lezhim na proplanku i gledam vedro nebo u visini. Bistro je toliko da zhedj izaziva, s plic'acima krajevima, s virovima bez shljunka i dna, a najdublje je iznad mene. Ima nekih zrachnih iskara shto igraju u nedogledu, ali one nijesu posljednje do kojih se mozhe stic'i — vazda se otisnem josh korak dalje, a taj korak je chitav ponor kroz koji propadam i gubim dah od mjeshavine slasti i straha. Mostim tako od ponora do ponora, ispran prazninom i plav od nje do kostiju i kroz kosti, dok se sve moje rasipa prostorom i sjedinjava sa svjetloshc'u. Samo su mi josh ochi ostale da me odvode sve dalje i dalje — letim, lebdim nad svijetom kao prozrachna iskra shto igra u nedogledu medju ponorima.

Traje to nekad pola sata, mozhda i vishe, dok se izigra. Umorim se i otezham; vratim se gdje sam, pa se pitam: shto ludujesh, Lado, jado, shto se ne smirish?... Da su ti ochi triput prodornije nego shto su — shta bi tada vidio? Ovaj isti ponor plav od praznine — plavo nishta oko svijeta koje u stvari nije ni plavo, i vishe nishta. Gledao si ga, nagledao ga se, obnevidio si od gledanja. Sad ga ostavi, jer ti nijesi luckasta letushka shto od straha srlja u nishta, nego chovjek i komunista koji josh pomalo vjeruje i sanja o stvaranju necheg boljeg na zemlji. Ne znam ko te tim snom usrec'io. Ne mozhesh mu zamjeriti shto je to uchinio. Naprotiv treba da mu zahvalish, jer pored svega, kad se razmisli — nema vec'e srec'e od te na svijetu. Nije jedan bio koji te tim zaduzhio; mnogi su bili, s raznih strana, i stalno su se dopunjavali: stric Tajo kad je negdje dochuo da Lenjin kotrlja bujere i gazde po Rusiji, pa doktor Markovic' kad se odmetnuo, pa Vranovic' kad je sam kao proklet prolazio...

Tako sam opet zaplivao u prazninu, sad neplavu, medju sjenke prohujalih u nepovrat, a i to je jedno bjekstvo iz ovog ovdje. Nije bash bjekstvo, branim se u sebi, jer sramota je priznati bjekstvo — nego ja to pokushavam da nekako zaronim u sebe, a to je u proshlost, da tamo nadjem neshto za oslonac, ili neki primjer za ugled. Trazhim i trazhim, a uzalud: svako je nekakvo drushtvo imao, niko se nije sam otisnuo — samo Vranovic' se izdvojio pa izdao i Niko Sajkov sam ostao pa propao. Sam chovjek je nesrec'na luda shto se kolje sama sa sobom, i bunca, i fantazira. Bez obzira na godine, on brzo postaje stara luda shto je sve svoje nadzhivjela i pogubila — posrc'e putem i bez puta, rezhi, plache i pjevushi, nosi pruje i machuge. Po tome lichi na rijeku kad leleche shto ne mozhe da zastane ni na sebe da se osloni pa da se vrati. Jedino shto joj je ostavljeno, to je da se podijeli na dvoje ili na chetvoro — da ne pogine sva odjednom, sama bez otpora i krivudanja.

Nezgodno je shto chim pochnem da razmishljam, brzo chuda naizmishljam i zamrsim se u njima. Siguran sam kad ne mislim, kad samo gledam chvrste stvari naokolo kao shto i one mene gledaju. Tu sve stoji na svojim mjestima, kao lani i predlani — chuche stijene, kleche kleke, shiklja jelar i sija sunce. Ima kamenja razdrobljenog od starosti sa srebrnim zhilicama odmah ispod povrshine, s oshtec'enim kristalima i sic'ushnim ogledalcima — svjetluca kroz travu i oko puta da pojacha bijesak avgusta. Od toga mi se prichinjava da su kosti — rebra hajduchka i vojnichka, srpska i turska i njemachka i klimenachka shto su se svakog rata i bezrata prosipala oko proklete Lelejske gore. Put se na nekim mjestima bijeli kao da je posut brashnom od kostiju. Ima i skeleta od drvec'a shto suvo stoji, shiri ruke avetinjske i nijemo pricha svoje jade. Sad vidim da su ti leshevi, shto mrtvi sijede i bune se, preci svih vampira i djavola iz shume pricha.

Jedna ptichica zhute glave, sa zhutom mrljom na grudima, dodje iz jelara, zaskakuta, poche da gazi po mojoj torbi i oproba je kljunic'em. Vidje da se prevarila, ode dalje pa se vrati da provjeri. Gleda me jednim okom i skache; naglo se okrene da pogleda i onim drugim — iz tog zamaha zaleprsha i odleti. Uvjerila se da sam neshto zhivo, uplashila se od mog pokreta, dohvatila se grane I sve se srec'no svrshilo. Ipak se nije svrshilo: evo je ponovo — skok, skok, i shunja se oko mene. Stigla mi je na domah ruke, cheka samo da se pokrenem pa da nestane. Znam shta cheka, volim tako da je gledam i pushtam je da me potcjenjuje. Poshto nije uspjela da izazove desnu ruku, ona prelazi s lijeve strane i vjeshto veze po c'umpama trave. Jednom pomislih da sam joj negdje kraj gnijezda; pomakoh se da pogledam — ona pobjezhe glavom bez obzira. Pobjegla je prestravljena, ali joj njen djavo ne da mira — ponovo dodje da me zachikava. kljucne dvaput, uspravi glavu, podigne i repic' s druge strane, pa se pita shto i ja to ne oprobam.

Najzad mi je dosadila, podjoh u jelar iznad puta. Livada sa stijenama osta sama da se suncha. Samo trenutak je bila sama, a onda se pojavi chovjek. Trgoh se od straha — gdje je jedan, bic'e i drugih. Gotov sam da strugnem, pitam se kud c'u — kroz tu zbrku ga svejedno gledam: visok je, pognut, sijede brade, naslanja se kao na shtap na dugu pushku talijansku. Sam je josh uvijek, a chast mi ne da da od jedne brade bjezhim. Najbolje je da ga ubijem, rekoh u sebi. Dugo sam se izlezhavao i plandovao, I pushtao da po meni rdja pada — izlijechic'u se od svega toga kad ga smaknem. Vrijeme je da i ja jednom neshto uchinim, a to je sad jedino shto mogu da uchinim za chovjechanstvo. Nije bash teshko, lakshe c'u ga nego zmiju. Pa i pravo je: kakav bih ja to sudija bio da kazhnjavam male zmije a ostavljam velike s bradom?... Naslonio sam pushku da ne vrda, vidim mu samo gornji dio kako se propinje na razhnju nishana — de josh tri koraka, pa vishe nec'esh nikad, nikud!...

Chovjek kao da je osjetio shta ga cheka, stade i reche:

„Zhuta, mala, veselica! Skok, skok, opa-a!”

Opazio me, pomislih, i sishao s uma od straha. Lice mu se iskrivilo u najezhen bradati osmijeh, okrec'e se i skoro kliche:

„Shto si fina, shto si krasna, aman, aman! Caka-caka, mala, maja! Kljunic' repic', okice maje i krilashca — sve ti zdravo i veselo!”

On to s pticom a ne sa smrc'u razgovara. Stvarno je lud, a ptici se to dopada. Ne bjezhi kao shto je od mene bjezhala, stalno mu se mota oko nogu i cirikc'e od radosti.

„Sama bila, pa se zazheljela, zhuja maja. Nema ovaca ni jagnjadi, opushc'elo ovo ljeto. Nema chobana kao lani, nema s kime da se igra. De, de igraj zhujo mala, izigraj se — gledam te ja!... Tako, tako! Hop, cup, tak-tak nozhicama, caka-caka, caka-caka, nikad kraja”...

Zaboravio sam pushku i shta sam htio s njome, i sve. Krivo mi je na pticu, skoro sam ljubomoran na nju — jer ona je visinska ptica, moja dakle — nije trebalo da me tako brzo izda i s bradonjom se sprijatelji.

„A sad dosta, zhujo mala”, reche on. „Ne mogu, vidish, umoran sam. Tako, zbogom, tichice mala!”

Po glasu se vidi da je umoran, a po ochima da nije veseljak — to mu se samo za trenutak staro srce raznjezhilo da se zabavi s pticom kao s djetetom. Nikad ga nijesam vidio, a odnekud mi izgleda poznat. Lichi na svetog Nikolu iz crkve, mozhda je prema ikoni bradu dotjerao, ali nije mi po tome poznat nego vishe kao pojam zrelog i klonulog ljudskog chuda ispredenog od dalekih suprotnosti. Krenuo je, ide pognut i zagledan u prashinu. Osmijeh mu je nestao s lica i samo tugu ostavio. Priblizhio se, vec' prolazi. Ochi su mu sklopljene, miche usnama — ide i spava. Shta li trazhi u mojim gudurama, ovako sam, s bradom i talijanskim cipelama?... Cipele sam mu opazio tek kad je proshao, pokajah se shto sam ga pustio da tako jeftino prodje. Chekaj, rekoh, nijesam ga josh pustiol To shto s pticama razgovara ne svjedochi da nije shtetochina... Uspravih se i podjoh za njim da ga pitam shta je izgubio i shta trazhi po mom imanju. Ako se zbuni i pochne da vrda — osmudic'u mu bradu da me se sjec'a!

On je dotle izashao iz jelara na livadu. Umjesto da zadje u veliku shumu, skrenu s puta prema izvoru. Po tome kako je poshao pravo k izvoru, vidim da je tu i prije dolazio. Baci pushku kao teret, kleknu kraj vode da opere ruke. Oprao ih je, okvasi ochi I vratne zhile, pogleda odbljesak neba u vodi, zatim i nebo — da provjeri je li gore ili dolje. Napio se vode, sjede u travu, odbaci cipele i charape. Skide kaput, prostrije ga, stavi torbu ispod glave i ispruzhi se. Osjeti da mu prilazim, pripodizhe glavu da vidi ko sam i namrshti se. Prvo naidjoh na njegove cipele i caknuh nogom jednu od njih:

„Sachuvao si kondure”, rekoh, „a moje izgoreshe.”

„Kako izgoreshe?”

„U strazhari kod mosta, ono kad su nas prviput napali.”

Osmijeh mu zaigra oko usana, od njega se rasprama brada:

„Zar si tako brzo bjezhao?”

„Brzo, nego kako! Kad se puca, nema shale.”

„I od brzine ti se obuc'a zapalila? E, to dosad nijesam chuo!”

„Nije od brzine”, naljutih se. „Ko kazhe od brzine? Cipele mi nijesu bile na nogama. Tijesne, pa ih skinuo, pa u onom goroglavcu zaboravih da ih uzmem. U baraci su izgorele.”

Tako — lazhem naveliko kao da me djavo uchi. Nijesam znao kako to nekad i bez pripreme glatko ide. Dovoljno je da se prag predje, a poslije se jedno na drugo nadovezhe i leti se sve dalje da se ne padne i da lazha lazhu ne stigne. Chak je i zanimljivo, jer stvar se grana, stvara shumu, od istine pravi maglu da se sakrije kad do nevolje dodje. Istina je samo da smo u strazhari nashli dvije pushke i nechiju torbu a hljebom i konzervom. Bilo je i nekih dronjaka pod klupama, mozhda su bile i cipele, mozhda su bash i izgorele: vishe nije imalo vremena da se gleda, neko od nashih je spolja posuo benzinom i zapalio. Tako lazhov i nehotice mozhe da napipa neke istine koje su bile zaboravljene, a zato nije sasvim siguran shta je izmislio a shta ne — to je njegova stvaralachka prednost nad onim shto ga slusha i gotovanski prima ili sumnja.

Ovaj josh uvijek sumnja i pokushava da me zbuni:

„Uhvatishe li oni onda komandira Shingeljic'a?”

„Uhvatishe, pa ga pustishe.”

„Zhivog?”

„Zhivog. Obec'ao je partizanima da raspusti chetu i sve im je obec'ao shto su trazhili.”

„Ma, meni se chini da je on poginuo.”

„Poslije je poginuo, u borbi, na Shatoru: ispod brade ga pogodilo, a navrh glave izbilo.”

Tu mi je pomogao pramichak istine koji se nashao u blizini. Kad drugi put zatreba, mozhe da se ne nadje — a shta c'u onda? Propalo bi mi ovo shto je dovde uspjelo. Da ne bi doshlo dotle, treba stvar shto prije da se preokrene — dosta je on mene provjeravao, sad c'u ja njega.

„Nek pricha shta ko hoc'e”, rekoh, „Talijani su dobri ljudi.”

On promrmlja neshto — izgleda da se ne slazhe.

„Sasvim su dobri — miruju dolje i daju.”

„Ne daju oni shto su dobri, nego im drukchije ne mozhe biti.”

„Kako ne mozhe? Jesu li nam oni gazde?”

On opet progundja: osjec'a mamac, pa nec'e da zagrize.

„Zar nijesu?”

„Jesu, kad si zapeo”, reche. „Ali ovdje ni za gazde nema srec'e. Vidish li kakva je ova zemlja? Izgleda da je ima, a nema je, nego je to samo obuchen kamen. Dolje je kamen, a ispod kamena shuplje — jama, rupa, ponor, potok, svashta — sve shto valja i ne valja kroz te rupe dolje propada. Pochnesh da oresh, a kamen docheka i slomi ti raonik; bacish sjeme u zemlju, a ona ti ga ukrade. Zato ovdje gazde gube gac'e, a kad ih to ne opameti — onda i glave. Koliko sam ja tih gazda zapamtio — svi su otishli. I veliki, prozhdrljivi Bushatlije davali su ovdje vishe nego shto su odavde uzimali — bic'e da su zato i propali. Pogledaj samo kako se zovu mjesta: Prokletije, pa Vragobija, pa Lelejska gora, s jedne strane Crna srec'a, s druge Zlorechica i Pobljenik i Dzhakovica — krvava livada. A Talijani su htjeli tu da vladaju, a da krvlju ne plac'aju. Kako, de mi kazhi! Ko bi ih branio od partizana da nije nas? A zar bi ih mi branili da ne plac'aju?... E, pa nek plac'aju kad moraju, zaista ih zato hvaliti nec'u!”

Gledamo se kao pokerashi: daleko smo zabrazdili, nazad se ne mozhe.

„Kad tako mislish”, upitah ga, „shto nosish bradu?”

„A ti shto je ne nosish kad mislish to shto mislish?”

„Nosio sam je do prije neki dan.”

„Vidim, odmah sam poznao. A zashto si je obrijao?”

„Smeta mi u poslu, opaze je izdaleka. Ovako mi je lakshe.”

„Da se privlachish — dok te negdje ne smazhu. A meni je bolje ovako.”

„Da se ne vidi shta mislish?”

„Bolje je kad se ne vidi shta se misli, a najbolje je kad se nishta ne misli. Prosto nishta — pustish da raste shta raste i da sve ide kako ide — nekud ide. I ne uchi nikog nishta: svako zna shta treba, a niko ne radi ono shto treba nego ono shto mu se svidja.”

Chini mi se da se prevario, a nijesam siguran. Prevarila ga je moja brada, sad kad je nema, i otkrio je karte — ako su to prave, ako nema i neke druge u rezervi. Mogao bih i ja moje karte da otkrijem, samo kad bih znao zashto. Sad bi to bilo dosta zamrsheno, a dovelo bi samo do toga da se prekine igra. Meni se bash ne isplati da je prekidam — svidja mi se ova igra: skrac'uje vrijeme, vjezhba zhivce i otkriva mi neke sposobnosti za koje prije nijesam znao. To je kao u jesen, predveche, kad su prozori otvoreni, kad se u oknima stvaraju odbijesci predjela s preokrenutim pravcima: sva se dolina preokrene kao rukopis u ogledalu, put se zabijeli tamo gdje ga nema, voc'njak se stvori nad prazninom pozhnjevenih njiva, rijeka poteche gdje nikad nije tekla. Nekad mi je to bila igra — pokrec'em polako prozorska krila, mijenjam odbljeske, premjeshtam kuc'e, voc'ke i livade. Mozhda se josh tada zachela u meni zhelja da svijet promijenim, djetinjasta i beznadna, koja me dovde dovela...

„Svejedno”, rekoh, „nije trebalo da donosish brado ovamo.”

„Zashto?”

„Ovdje ima djavola: zaoglave pa uzjashu,”

„Dolje ih ima vishe, svakojakih. Sve su uzjahali, i sami sebe, pa ne znaju gdje im je glava a gdje rep. Jednoga zbacish, a dva uzjashu, pa se josh pochupaju da vide koji je gori. Shta je djavo pri tome zlu? Nishta!”

„Ima ovdje i partizana, a oni smude brade.”

„Sad im nije do toga, preche im je da sklone glave.”

„Ti ih zhalish, chini mi se?”

Ostavio sam mu izlaz — da poreche; on ne pohita, kao shto bi drugi, da ga iskoristi. Samo me pogleda sa zhaljenjem i blagim prekorom — uchini mi se da me neka dremljiva i stara narodna savjest otuda gleda. Ne znam je li lud ili se pravi. Mozhda ima sigurno zaledje, pa se no plashi, ili je oguglao na prijetnje — zadrijema kad ih chuje. Pogleda me josh trenutak, izgubi volju, zatvori ochi i okrenu se na drugu stranu.

„I ja ih zhalim”, popustih uzhe, pa ga pritegoh: „shto su ludi!”

On i to prec'uta.

„Mrzi ih svako”, nastavih. „Mora da ih mrzi i ko nec'e, ako nec'e da mu se kuc'a zapali. Dronjavi su, shugavi, gladni, sami, i gdje dodju — samo nesrec'u donesu. Rusi gube, Englezi planduju, a oni se josh nechem nadaju. Chemu, kako? Je li se ikad neshto slichno chulo?”

„Jeste”, promrmlja on kao kroz san. „I bilo je.”

„Kad je bilo?”

„Davno”, promrmlja sa zatvorenim ochima. Izgledalo je da je to sve shto zna, ali on s naporom, kao da iz mutnog sna i iz dubokih pec'ina izvlachi, produzhi sporo i zamrsheno: kad je Kara-Mehmed pasha s Malesijom pod nozh stavio Gornju Leleju — jednima je kuc'e palio, a drugima glavarstvo davao, da zavadi, da lakshe vlada. Sve slomljeno i zavadjeno, popaljeno, ojadjeno — jedva se nashlo desetak ljudi da se odupre. Odmetnuli su se, i s njima Bacan, vojvode Mirchete Krivoga sin, i na glavi mu nekakva kapa. Proglasili su da je to vojvodska kapa, ostatak stare slobode i drzhave, pa je puklo po narodu „Osta kapa na Bacana”, a s druge strane je odjeknulo „I poljachko carstvo propade, a lelejska kapa osta.” Jedno vrijeme su se vili oko sela, gdje se i sad Kapa zove, i ubijali agalare i ranili pashu iz Gusinja, a poslije su se pomakli u Lelejsku goru i posvadjali se izmedju sebe. Jedan se i poturchio, drugoga u zasjedu namamio i ubio, trec'i je u Lakce pobjegao a chetvrti preko Starog Vlaha. Raspadali su se i otpadali, a opet je stara kapa do Kara-Djoka dochekala. Poslije...

Ne doreche, ili ja nijesam chuo. Shta poslije? Chekam i chekam a on c'uti, chak i ne dishe, nema ga — iskrao se kao sjenka. Uchini mi se da je i bio neshto dosta slichno sjenki: duh naroda ili plemena shto ga je moja mashta stvorila da se zabavi u dokolici. Guslao je bez gusala i pjevushio kao uz gusle: „A u doba vojvode Lakic'a, i svetoga Petra Petrovic'a, kad smo turska raja postanuli, nijesmo se Turcim' poklonili, niti smo im ruke poljubili. Za plijen smo plijen uzimali, a za glavu dvije otkidali, i svakoga svoga osvetili”... Pominjao je neka imena i dogadjaje koji su se ponavljali, time me najzad uspavao a tishina me probudila. Podigoh glavu i zachudih se: nije nestao! Tu je, spava... Brada mu je puna sunca, glava mu je skliznula s torbe. U torbi mu je komad hljeba i debela knjizhurina Zhivoti svetaca, prevod s ruskog od episkopa Nikolaja. Voli kuca jaja dopisah pored imena prevodioca, sklopih i vratih knjigu u torbu. Ako starac nekad pogleda to mjesto, pomislic'e da ga je djavo dopisao.

1957, 1962

~ KRAJ ~