POSVETA,

Prahu otca Srbije.[P(1)]

________________

Nek’ se ovaj vijek gordi nad svijema vjekovima!
On c'e Era biti strashna ljudskijema koljenima —
Unj se osam blizanacah u jedan mah iznjihashe,
Iz kolevke Bellonine i na zemlji pokazashe:
Napoleon, Karlo, Bliher, knez Velington i Suvorov,
Karadjordje bich tirjanah i Shvarcenberg i Kutuzov,
Arei je, strava zemna, slavom bojnom njih opio,
I zemlju im za poprishte, da se bore, naznachio —
Iz grmena velikoga lafu izac'’ trudno nije;
U velikim narodima Geniju se gnjezdo vije —
Ovde mu je po gotovu materialj k slavnom djelu
I triumfa dichnij vjenac, da mu krasi glavu smjelu —
Al’ heroju Topolskome — Karadjordju bezsmrtnome
Sve prepone na put bjehu .... k cilju dospje velikome:[P(2)]
Dizhe narod — krsti zemlju — a varvarske lance srushi!
Iz mrtvijeh Srba dozva — dunu zhivot Srbskoj dushi;
Evo tajna bezsmrtnika: — dade Srbu stalne grudi!
Od vitezhstva odviknuta u njim’ lafska srca budi!
Faraona istochnoga pred Djordjem se mrznu sile,
Djordjem su se Srbske mishce sa vitezhstvom opoile!
Od Djordja se Stambol trese, krvozhednij otac kuge!
Sabljom mu se Turci kunu, kletve u njih nema druge! —
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Da! viteza sustopice tragicheskij konac prati!
Tvoioj glavi bi sudjeno za vjenac se svoj prodati...!!!
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Pokoljenja djela sude, shto je chije, daju svjema —[P(3)]
Na Borise — Vukashine — obshta grmi anatema —
Gadno ime Pizonovo ne smje kaljat’ mjesecoslov,
Za Egista uprav slichi grom nebesnij, sud Orestov. —
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Nad svijetlim tvoim grobom zloba grdna bljuva tmushe,
Al’ nebesnu silnu zraku shto c'’ ugasit’ tvoe dushe? —
Plachne, grdne pomrchine, mogu l’ one svjetlost kriti?
Svjetlosti se one kriju, one c'e je razpaliti —
Plam c'e vjechno zhivotvornij blistat’ Srbu tvoe zublje,
Sve c'e sjajnii i chudesnii u vjekove bivat’ dublje. —
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Zna Dushana rodit’ Srbka .... zna doiti Obiliche —
Al heroe ka Pozharske .... divotnike .... i plemic'e,
Gle! Srbkinje sada radju.....blagorodstvom Srbstvo dishe....![P(4)]
Bjezhi grdna kletvo s roda....! zavjet Srbi ispunishe! —

U Bechu na Novo ljeto 1847. goda.

SOCHINITELJ.

_____

*) U srednjim zagradama su brojevi stranica originala (Prvo izdanje. Manastir Mehitarista. Bech. 1847. g.) sa e-vezama na odgovarajuc'e stranice faksimila izdanja. Indeksi: „P” — Posveta. „L” — Lica. Svaka stranica se otvara u novom prozoru.

LICA.[L]

________________

1. Vladika Danilo.
2. Iguman Stefan.
3. Janko Djurashkovich, Serdar.
4. Radonja „
5. Vukota „
6. Ivan Petrovich „
7. Knez Rade, brat Vladike Danila.
8. „ Bajko.
9. „ Rogan.
10. „ Janko.
11. „ Nikola.
12. Vojvoda Drashko.
13. „ Milija.
14. „ Stanko (Ljub.)
15. „ Batrich.
16. Tomash Martinovich.
17. Vukota Mrvaljevich.
18. Vuk Tomanovich.
19. Mnozina.
20. Bogdan Djurashkovich.
21. Vuk Michunovich.
22. Vuk Mandushich.
23. Vuk Ljeshevostupac.
24. Pop Micho.
25. Sestra Batricheva.
26. Hadzhi-Ali Medovich, kadija.
27. Skender-Aga.
28. Mustaj-Kadija.
29. Arslan-Aga Muhadinovich.
30. Ferat Zachir, Kavazbasha.
31. Ridzhal-Osman.
32. Edna baba.

Skupshtina u ochi troichina dne na Lovc'enu; gluho doba noc'i, svak spava.[1]

VLADIKA DANILO (sam sobom).

Vidji vraga su sedam binjishah!
Su dva macha, a su dvije krune,
Praunuka Turkova s koranom!
Za njim jata prokletoga kota!
Da opuste zemlju svukoliku,
Ka’ skakavac shto polja opusti!
Francuskoga da ne bi brijega,
Aravijsko more sve potopi —
San paklenij okruni Osmana! —
Darova mu lunu ka’ jabuku. —
Zloga gosta, — Evropi, Orkana! —
Vizantija sada nije drugo,
No prc'ija mlade Teodore; —
Zvijezda je crne sudbe nad njom! —
Paleolog poziva Murata,
Da zakopa Grke sa Srbima;
Svoju misli Brankovich s Gertukom!
Muhamede to je za Gertuku! —
Sjem Azije dje im je gnjijezdo!
Vrazhje pleme pozoba narode,
Dan i narod, kako c'uku tica: —
Murat Srbsku, a Bajazit Bosnu,[2]
Murat Epir, a Muhamed Grchku,
Dva Selima Cipar i Afriku,
Svakij neshto, ne ostade nishta!
Strashilo je slushat’ shto se radi!
Malen svijet za adova zhvala!
Ni naest’ ga, kamo li prejesti, —
Janko brani Vladislava mrtva!
Shto ga brani, kad ga ne odbrani? —
Skenderbeg je srca Obilicha,
Al’ umrije tuzhnim izgnanikom. —
A ja shto c'u? — Ali sa kime c'u?
Malo rukah, malena i snaga,
Edna slamka medju vihorove. —
Sirak tuzhnij bez nigdje nikoga,
Moe pleme snom mrtvijem spava —
Suza moja nema roditelja —
Nada mnom je nebo zatvoreno,
Ne prima mi placha, ni molitve —
U ad mi se svijet pretvorio,
A svi ljudi pakleni duhovi. —
Crnij dane, a crna sudbino!
O kukavno Srbstvo ugasheno!
Zla nadzhivjeh tvoja svakolika,
A s najgorim hoc'u da se borim —
Da! kad glavu razdrobish tijelu,
U muchenju izdishu chlenovi; —
Kugo ljudska, da te Bog ubije!
Ali ti je malo po svijeta,
Te si svoiom zloshc'u otrovala?
No si otrov adske svoe dushe
I na ovaj kamen izbljuvala!
Mala li je zhertva sva Srbija,[3]
Od Dunava do mora sinjega?
Na tron sjedish nepravo uzetij! —
Ponosish se skiptrom krvavijem!
Hulish Boga s svetoga oltara! —
Munar dubi na krst razdrobljenij;
Ali sjenku shto mu shc'e trovati!
Te je u zbjeg sobom unijeshe
Medju gore za vjechnu utjehu,
I za spomen roda junachkoga;
Vec' je u krv ona prekupata
Sto put’ tvoju, a stotinu nashu!
Vidji posla cara opakoga!
Koga djavo o svachemu uchi:
„Crnu goru pokorit’ ne mogu,
„Ma, nikako da je sa svim moja;
„S njima treba ovako raditi” —
Pa im poche demonskij messija
Lazhne vjere pruzhat’ poslastice —
Bog vas kleo, pogani izrodi!
Shto c'e Turska vjera medju nama?
Kuda c'e te s kletvom pradjedovskom?
Su chim c'e te izac'’ pred Milosha,
I pred druge Srbske vitezove,
Koi zhive doklen sunca grije?
Kad danashnju premislim vijec'u,
Razpale me uzhasa plamovi —
Izklati se brac'a medju sobom!
A krvnici jaki i opaki,
Zatrijec'e sjeme u odivu. —
Grdnij dane, da te Bog ubije,
Koi si me dao na svijetu!
Chas proklinjem lanskij po sto putah,[4]
U koi me Turci ne smakoshe,
Da ne varam narodnje nadanje. —

Vuk Michunovich lezhi blizu vladike, pritaio se kao da spava, ali sve chue divno.

VUK MIC'UNOVIC'.

Ne, vladiko, ako Boga znadesh!
Kakva te je spopala nesrec'a,
Te ’no kukash kao kukavica,
I topish se u Srbske nesrec'e? —
Da li ovo svetkovanje nije,
Na komu si sabra’ Crnogorce,
Da chistimo zemlju od nekrsti? —
I bez toga ovo nam je slava,
Na koju se vrstnij momci kupe,
Sposobnosti svoe da kushaju,
Silu mishce i brzinu nogah,
Strijeljanjem da se nadmashaju,
I sjechenjem u obkladu plec'ah;
Da slushaju Bozhju leturdjiju
I da vode kolo oko crkve,
Da viteshtvom prsa nabrecaju —
To je tamjan svetij junacima,
To gvozdeni srca u momcima —
Turi takve razgovore crne!
Ljudi trpe, a zhene narichu! —
Nema posla u plaha glavara —
Ti nijesi samorana glava:
Vidish ove pet stotin’ momchadi!
Koe chudo snage i lakoc'e
U njih danas ovdje vidijesmo?
Vidjashe li kako strijeljaju?[5]
Ka’ se grada vjeshto izigrashe?
Kako hitro grabljahu kapice?
Tek shto vuchad za majkom pomile,
Igrajuc'’ se strashne zube svoe
Vec' umiju pod grlom ostriti;
Tek sokolu prvo perje nikne,
On ne mozhe vishe mirovati,
Nego svoe razmec'e gnijezdo
Grabec'’ slamku jednu i po jednu,
S njom put neba bjezhi cijuchuc'i —
Sve je ovo nekakva nauka; —
Bez momchadi ove, te su ovdje,
Shest putah je iosht ov’liko doma,
Njina sila, to je tvoja sila;
Dokle Turci sve njih savladaju,
Mnoge c'e se bule ocrniti;
Borbi nashoj kraja biti nec'e
Do istrage Turske ali nashe —
Nada nema pravo ni u koga,
Do u Boga i u svoe ruke;
Nadanje se nashe zakopalo
Na Kosovo u jednu grobnicu —
U dobru je lako dobro biti! —
Na muci se poznaju junaci. —

Iznieli su krste s Lovc'ena na vrh crkvine, pasu po vrhu sjeli, gadjaju pushkama i broe kolika puta koja odekne.

SERDAR JANKO DJURASHKOVIC'.

Chudne pushke, valja mushku glavu!
Svaka nasha shest putah odekne,
A Dzheferdar Tomanovich-Vuka,[6]
Devet putah jednako se chue!

SERDAR RADONJA.

Vidite li chudo, Crnogorci!
Prisuka’ sam pedeset godinah,
Na Lovc'en sam vazda ljetovao,
Izlazio na ovu vrshinu;
Sto putah sam gledao oblake,
Dje iz mora dodju na gomile
I prekrile svu ovu planinu,
Otisni se tamo, ali tamo,
S sijevanjem i s velikom jekom
I s lomljavom strashnijeh gromovah;
Sto putah sam ovdjena sjedio
I grija’ se mirno sprama sunca,
A pod sobom munje i gromove
Gleda’, slusha’ djeno cijepaju,
Gleda’ jekom grada stravichnoga
Dje s’ poda mnom jalove oblaci!
Al ovoga chuda iosht ne vidjeh:
Vidite li, ako Boga znate!
Koliko je mora i primorja,
Ravne Bosne i Hercegovine,
Arbanije, upravo do mora,
Koliko je nashe Gorecrne,
Sve je oblak pritiska’ jednako,
Svud se chue jeka i grmliva,
Svud ispod nas munje sijevaju,
A nas jedne samo sunce grije,
I dosta je dobro primarilo,
Ka’ je ovo brdo vazda hladno!

OBRAD.[7]

Vidjeste li chudo i znamenje!
Ka’ se dvije munje prekrstishe,
Edna sinu od Koma k Lovc'enu,
Druga sinu od Skadra k Ostrogu,
Krst od ognja zhiva napravishe,
Oh! divan li bjeshe pogledati!
U svijet ga iosht nije takvoga
Ni ko chuo niti ko vidio —
Pomoz’ Bozhe jadnijem Srbima!
I ovo je neko znamenije! —

VUK RASLABCHEVIC'.

Na shto mjerish dzheferdarom, Drashko?

VOJVODA DRASHKO.

Hoc'ah ubit’ jednu kukavicu,
A zha’ mi je fishek oshtetiti! —

VUK RASLABCHEVIC'.

Nemoj, Drashko, tako ti zhivota!
Ne valja se biti kukavica,
Ali ne znash, rdja te ne bila!
Da su one shc'eri Lazareve? (cara)

Stade velika graja na vrh crkvine na sjevernoj strani vishe jezera.

SERDAR VUKOTA.

Shto graete, koi su vi jadi?
A evo ste gorij nego djeca!

VUKOTA MRVALѢVIC'.[8]

Dolec'e ni jato jarebicah
I svakoju zhivu uhvatismo,
S toga graja stade medju nama!

SVI IZ GRLA POVICHU.

Pushtite ih, amanat vi Bozhij!
Ere ih je nevolja nagnala,
A ne biste nijednu hvatali:
Utekle su k vama da uteku,
A nije su, da ih pokoljete.

Pushtishe jarebice, i vratishe se s krstima odkuda su ih i digli.

Skupshtina o malome gospodjinu dne na Cetinju pod vidom da mire neke glave. — Glavari su se makli na stranu, a narod kolo vodi.

KOLO.

Bog se dragij na Srbe razljuti!
Za njihova smrtna sagreshenja —
Nashi cari zakon pogazishe —
Pocheshe se krvnichki goniti —
Edan drugom vadit’ ochi zhive;
Zabacishe vladu i drzhavu,
Za pravilo ludost izabrashe —
Nevjerne im sluge postadoshe
I carskom se krvlju okupashe;
Velikashi, proklete im dushe!
Na komate razdrobishe carstvo,
Srbske sile grdno satrijeshe;
Velikashi, trag im se utr’o!
Raspre sjeme posijashe grko,
Te s njim pleme Srbsko otrovashe;[9]
Velikashi, grdne kukavice!
Postadoshe roda izdaice —
O prokleta Kosovska vechero!
Kud te srec'a, da grdne glavare
Sve potrova i trag im utrije,
Sam da Milosh osta na srijedi
Sa njegova oba pobratima,
Te bi Srbin danas Srbom bio —
Brankovichu, pogano koljeno!
Tako li se sluzhi otachastvu? —
Tako li se cijeni poshtenje? —
O Miloshe! ko ti ne zavidi?
Ti si zhertva blagorodnog chuvstva! —
Voinstvenij Genij svemoguc'ij!
Grom stravichnij, te krune razdraba! —
Velichastvo viteshke ti dushe,
Nadmashue bezsmrtne podvige
Divne Sparte i velikog Rima —
Sva viteshtva njina blistatelna
Tvoja gorda mishca pomrachue —
Shta Leonid, oc'e i Scevola?
Kad Obilich stane na poprishte —
Ova mishca jednijem udarom
Prestol srushi, a Tartar uzdrma —
Pade Milosh, chudo vitezovah,
Zhertvom na tron bicha svijetskoga! —
Gordo lezhi velikij vojvoda
Pod kljuchevima krvi blagorodne!
Ka’ malo pred shto gordo idjashe,
Strashnom mislju, prsih nadutijeh,
Kroz divjachne tmushe Aziatske,
Gutajuc'’ ih vatrenim ochima;[10]
Ka’ malo pred shto gordo idjashe
K svetom grobu bezsmrtnog zhivota —
Preziruc'i ljudsko nishtavilo,
I pletenje bezumne skupshtine. —
Bog se dragij na Srbe razljuti!
Sedmoglava naide azhdaja
I satrije Srbstvo svekoliko,
Klevetnike grdne i klevetu —
Na razvale carstva junachkoga,
Zasja sveta Milosheva pravda!
Okruni se slava vjekovjechno
Milosheva oba pobratima
I lijepe kite Jugovic'ah —
Srbskoj kapi svud ime pogibe!
Postadoshe lafi ratarima,
Isturchi se plahi i lakomi,
Mlijeko ih Srbsko razgubalo!
Shto uteche ispod sablje Turske,
Shto se nehc'e u lance vezati,
To se zbjezha u ove planine,
Da ginemo i krv prolivamo!
Da junachkij amanet chuvamo!
Divno ime — i svetu svobodu —
Sve su nashe glave izabrane!
Momci divnij, isto ka’ zvijezde,
Shto su do sad ove gore dale,
Svi padali u krvave borbe,
Pali za chest-ime-i svobodu —
I nashe su utirali suze
Vjeshti zvuci divnijeh gusalah! —
Proste nashe zhertve svekolike![11]
Kad je nasha tvrda postojbina
Sile Turske nesita grobnica —
Shto je ovo evo, neko doba
Te su nashe gore umuchale,
Ne razlezhu ratnijem klicima?
Pochinu ni rdja na oruzhje?
Ostade ni zemlja bez glavarah?
Nekrshc'u se gore usmrdjeshe!
Uedno su ovce i kurjaci!
Sdruzhio se Turchin s Crnogorcem —
Odzha riche na ravnom Cetinju,
Smrad uhvati lafa u kljusama —
Zatrije se ime Crnogorsko!
Ne ostade krsta od tri prsta! —

VOJVODA MILIJA.

Chuete li kolo kako pjeva?
Ka’ je ona pjesna izvedena?
Iz glave je cijela naroda!
I imaju razlog Crnogorci,
Na nas dic'i prokletu gomilu —
Nesmijemo nishta zapocheti,
Shto bi narod k viteshtvu zazheglo!
Shto bi svete kosti pradjedovske
Ogranulo, da u grob igraju —
A ka’ guske sve neshto c'ukamo;
Udri vraga, ne ostav’ mu traga,
Ali gubi obadva svijeta! —

VOJVODA STANKO (ljubotinjanin).[12]

Imash razlog, Vojvoda Milija!
I da Bogda, trag nam se zatro,
Kad pod ovom zhivjeli maramom! —
Shto c'e djavo u krshc'enu zemlju?
Shto goimo zmiju u njedrima?
Kakva brac'a, ako Boga znate?
Kada gaze obraz Crnogorskij,
Kada javno na krst chasnij pljuju, —

SERDAR IVAN.

Shto bi ovo te iosht ne dodjoshe
Ozrinichi, nashi kraichnici?
A bez njih se poslovat’ ne mozhe
Na jedno se bolje razbiramo!

VOJVODA MILIJA.

Otishli su na stanak Turcima,
Da nekakvo roblje mijenjaju,
Ema sam im posla’ poklisara,
Tek se vrate da ovamo idu,
Da hitaju da ne dangubimo;
E ovome vec' trajanja nije —

Dodjoshe i Ozrinichi.

VUK TOMANOVIC'.

Koe jade dangubite, ljudi?
Pogibosmo ovdje chekajuc'i,
Ne stade ni archa u torbice,
A duhana nesta u toboce,
Vrat izkrivih uz polje gledec'i
Da ako se niz njeg’ pomolite!

SERDAR VUKOTA.[13]

Hitalismo da prijed dodjemo,
Ma nikako ne mogasmo brzhe:
No Pecirep i starij Baleta
Sakupili dvadest tridest drugah,
Pa u Dugu s chetom zapadnuli,
Dochekali karvan od Nikshic'ah,
Pokolji se na drum sa Turcima,
Chetrnaest posjeci Turakah
I uzmi im sedamdeset konjah
I dvije tri uhvati robinje;
Pa ni dodje knjiga od Nikshic'ah —
I u knjizi deset pobratimstvah
Na Poljane da se sastanemo.
Da im damo robje na odkupe,
Pa smo bili na stanak Turcima,
S toga smo se malo zadocnili.

KNEZ BAJKO.

Shto zborashe Hamza i Nikshic'i?
Shc'ashe li im mila vjera biti,
Da izdizhu mirno u Rudine? —

SERDAR VUKOTA.

To znash, Bajko, bi im mila bila,
Od dobra se iosht bjezhalo nije;
Ka’ ne zhele Turci dobrovanje,
Da u miru razshiruju ovce?

KNEZ ROGAN.

Rijechanja bi li medju vama
Oko roblja, al’ oko drugoga? —

KNEZ JANKO.[14]

Bi, Rogane, grdna razgovora!
Da li ne znash Turke od Nikshic'ah?
U malu se dlaku ne izklasmo,
Da pas pasu dovijek kazhue
Za krvavo nashe sastavanje. —

VUK MARKOVIC'.

A s chesa se to malo svadiste?
Ko najprvij smuti na sastanku?

KNEZ JANKO.

Ka’ iz ruge to bi u pochetku:
Vuk Mandushich i Vuk Michunovich
Zapocheshe s Hamzom kapetanom
Oko vjere neshto popovati,
Dok od jednom oni zagustishe,
Uljegoshe u krupne rijechi —
Reche Hamza Michunovich — Vuku:
Ja sam bolji, chuj vlashe, od tebe!
Bolja mi je vjera nego tvoja! —
Hata jashem, britku sablju pashem!
Kapetan sam od careva grada!
U njem’ vladam od trista godinah,
Djed mi ga je na sablju dobio,
Dje su carstvo sablje dijelile,
Te mu tragu osta za gospodstvo. —
Raspali se Michunovich Vuche,
Pa se Hamzi poprimache blizu:
Kakvo vlashe, krmska poturice!
Dje izdajnik bolji od viteza? —
Kakvu sablju kazhesh i Kosovo?
Dal’ na njemu za jedno ne bjesmo,[15]
Pa ja rva’ i tada i sada;
Ti izdao prijed i poslijed,
Obrljao obraz pred svijetom,
Pohulio vjeru pradjedovsku,
Zarobio sebe u tudjina; —
Shto se hvalish gradom i gospodstvom,
Svi gradovi shto su do nas Turskij,
Esam li ih obsuo mramorjem,
Te nije su za ljude gradovi,
No tavnicje za nevoljne suzhnje?
Bich sam Bozhij ja spleten za tebe,
Da se stavljash shto si uradio! —

MNOZINA.

Michunovich i zbori i tvori!
Srbkinja ga iosht radjala nije
Od Kosova, a ni prijed njega. —

KNEZ JANKO.

Josht nijesam lijepo kazao
Oko shta se na stanak poklasmo:
Utrkmismo Vuka s kapetanom;
Znate nashu momchad Ozrinichku!
Djegod dodju, svud zamec'u shalu,
Vrag donio na sastanak bjeshe
I staroga odzhu Brunchevic'a,
I u njega nekakva shishana,
Lakat u njoj bjeshe, al’ ne bjeshe,
Objesio pushku o ramenu,
Pa chepuka tamo i ovamo
Po poljani, kao svi ostali;
A odovud nekij od nashijeh[16]
U mimogred pokraj odzhe mini
I tisni mu od lakta rozhinu
Njegovojzi u grlic' shishani;
Bozhe jedan! tri stotine drugah,
Sve popada mrtvo od smijeha —
A odzha se chudi shetajuc'i,
Shto se radi od toliko ljudih;
Dokle vidje u pushku rozhinu,
Tu se odmah pomutismo grdno,
Pobismo se ognjem iz pushakah!
Napravismo petnaest nosilah,
Shest nashieh, devet njihovijeh!

BOGDAN DJURASHKOVIC'.

Vrijeme je da se okupimo!
Vrijeme je da shto uglavimo!
Nash se posa’ svuda proc'ukao,
Kad opaze brac'a nekrshc'ena,
Ne c'e oni ka’ mi raztezati. —

SERDAR RADONJA.

Svak je dosha’ koe od potrebe,
Al nijesu pet Martinovichah,
I nije im bez neke nevolje!
A bez njih se nikako ne mozhe. —

KNEZ BAJKO.

Hajte, ljudi, da shto posluemo!
Ali doma hajte da idemo,
Da se s nama djeca ne rugaju —
Pa s Turcima kako koi mozhe,
A ja znadem, dje mi shake padne —[17]
A evo smo kao oni mishi,
Te za machku zvono pripravljahu, —

Dodjoshe Martinovichi.

VUK MIC'UNOVIC'.

Evo i vi, vec' se nachekasmo!
A evo se ljudi okupljamo,
Ka’ svatovi pjani, shto se pricha;
To je vama doista sramota,
Er je vama ponajblizhe doc'i!

TOMASH MARTINOVIC'.

Nemoj Vuche i ostala brac'o!
Davno bismo na sastanak doshli,
No se neshto ruzhno dogodilo,
Te smo vi se malo odocnili. —

KNEZ ROGAN.

Eli vino goste posvadilo?
Ka’ je vama ovo krstno ime.

TOMASH MARTINOVIC'.

Nie svadje medju goste bilo,
No ni Turci zhenu ugrabishe!

VUK MIC'UNOVIC'.

Kakvu zhenu! rugash li se zbilja?
Da nu prichaj, shto se dogodilo,
A neboj se, svak c'e te slushati,
Takve posle svako rado slusha. —

TOMASH MARTINOVIC'.[18]

Prichac'u vi za toga djavola!
Mi igrasmo u kolu s gostima,
Redjasmo se na okolo vinom,
Dokle pushka iz vishe Pishteta (voda)
Puche jedna, i chovjek pokliche:
Ko e vitez! ko e dobrij junak!
Povede se roblje Crnogorsko!
Poklichi se onoj narugasmo,
Kakvo roblje sa sred Gorecrne?
Pjan: rekosmo, pa misli da poe!
Dokle dvije jedna iza druge,
Cik! cik! opet izdushit’ nedashe!
I klikue chovjek kao prijed,
Ono nije bez nekakve muke!
Ugrabismo pushke, potrchasmo!
Kad onamo imash shto vidjeti:
Muio Alijc' Turskij kavazbasha,
Odveo nam Ruzhu Kasanovu
I uteka’ s bratom najmladjijem;
Evo ima vishe no godina!
Od ka’ neshto medju sobom glave,
Ali ko bi moga’ pomisliti,
Da c'e uzet Srbkinja Turchina?

KNEZ ROGAN.

C'ud je zhenska smijeshna rabota!
Nezna zhena ko je kakve vjere,
Stotinu c'e promijenit vjerah,
Da uchini, shto ioj srce zhudi. —

TOMASH MARTINOVIC'.[19]

Nijesam vi sve iosht iskazao.
Kuku onoj dushi za dovijek!
Te je Ruzhi narok izgubila,
Te je dala Ruzhu za Kasana,
Zatvorila vilu u tavnicu —
Er je Kasan bruka nevaljala;
I chujte me dobro Crnogorci!
Trag po tragu meni poginuo!
Da je bjeshe Srbin ugrabio,
Ako hoc'ah glave obratiti,
Ta nevolja kako me boljela,
Ema kad chuh e ode u Turke,
Vec' kud kamo ne bi razmicanja,
No za njima u potoch podjosmo;
Na Simunji (gora) stigosmo svatove,
Te ubismo obadva Alijc'a,
A kroz Turke nesrec'nu nevjestu;
Tu smo grdno obraz ocrnili,
I od Boga dio izgubili. —

KNEZ JANKO.

Bozhe dragij chudna dogovora!
Bili ovo djeca poslovala?
Nesmijemo chinit’ shto chinimo —
Nesmijemo javit’ shto je javno —
Neke misli na vrat tovarimo,
Ka’ da posla do mislit’ nemamo,
Ka’ da chinit’ shto treba neznamo,
Kad sam gode mnogo razmishljava,
Vazda mi se posa’ povukova’.
Ko razgadja, u nas nepogadja.

Vladika Danilo vidje da su se okupili svi pa i on izide medju njih.[20]

VUK MIC'UNOVIC'.

Ne drzhi nas ovako vladiko!
No otrshaj ovoliko ljudstva,
Svako gleda, shto c'e chut’ od tebe,
A ti si se neshto zamrsio,
Nit’ shto zborish, niti nas otrshash,
U obraz si kao zemlja dosha’ —
Sam se shetash poljem bez nikoga,
Nit’ shto jedesh, niti zaspat’ mozhesh,
Krupno neshto uchish u pameti,
Zbili ti se snovi na Turchina —
A ja zebem od mnogo mishljenja. —

VLADIKA DANILO.

Slushaj Vuche i ostala brac'o!
Nishta mi se nemojte chuditi,
Shto me crne raztezaju misli,
Shto mi prsa kipe sa uzhasom,
Ko na brdo, ak’ i malo stoi,
Vishe vidi no onaj pod brdom —
Ja povishe neshto od vas vidim,
To je srec'a dala, al nesrec'a —
Ne boim se od vrazhjega kota,
Neka ga je ka’ na gori lista!
No se boim od zla domac'ega,
Bijesna se bratstva izturchila,
Tek domac'e napadnemo Turke,
Svoj svoega nikad pushtat’ nec'e —
Razluchi se zemlja na plemena,
Krvava se izklati plemena!
Vrag djavolu doc'i u svatove —[21]
Te svijec'u Srbsku ugasiti —
Zlo se trpi od straha gorega! —
Ko se topi, hvata ga se za pjenu!
Nad glavom se nadodaju ruke!

KNEZ RADE (brat vladichin).

Shto se mrchi kada kovat’ nec'esh?
Shto zbor kupish kad zborit nesmijesh?
Pridje si im s koca utekao, (Turcima)
Da Bogda im skapa’ na chengele!
Zhalish neshto, a neznash shto zhalish!
S Turcma ratish, a Turke svojakash,
Domac'ima tobozh da s’ umilish —
A jednako nemoj se varati!
Kako bi ti onaj chas posjekli,
Al’ ti zhivu ruke savezali,
Da te muche da srce naslade,
Vrana vrani ochi ne izvadi!
Brat je Turchin svud jedan drugome,
Nego udri dokle mahat mozhesh!
A ne zhali nishta na svijetu —
Sve je poshlo djavoljijem tragom —
Zaudara zemlja Muhamedom —

VOJVODA BATRIC' (knezu Radu).

Imash razlog, ali ne toliko!
To se moglo sve ljepshe kazati,
Da mu tako rane ne vrijedjash,
I grkom ga ne otruesh tugom. —

Svi muche niko ni u nos.

Noc' je mjesechna sjede oko ognjevah, i kolo na veljem’ guvnu poe.[22]

KOLO.

Chashu meda iosht niko nepopi,
Shto je chashom zhuchi ne zagrchi! —
Chasha zhuchi ishte chashu meda —
Smijeshane najlakshe se piju, —
Beg Ivan Beg, junachko koljeno!
Borashe se kao laf s Turcima,
Na sve strane u gore krvave;
Polu zemlje Turci mu uzeshe,
No poshto je svu oblishe krvlju,
I poshto mu brata izgubishe,
Zmaja ljuta, vojvodu Urosha!
Na shirokom polju C'emovskome,
Zhali Ivan brata jedinoga!
Zhalije mu vojvode Urosha!
No obadva da izgubi sina —
Zhalije mu vojvode Urosha!
No svu zemlju shto je izgubio,
Zhalije mu vojvode Urosha!
Nego ochi da je izgubio —
Da bi ochi za brata Urosha!
Junaku se cheshc'e putah hoc'e,
Vedro nebo nasmijat grohotom —
Ivan chashom nazdravi osvete,
Svetim pic'em Bogom zakrshc'enim —
Bjele vlase niz plec'i prosuo,
Bjela brada vije do pojasa,
Ruke stare, u njih mach i koplje,
Krvave mu ruke i oruzhje,
Koracima broi Tursko trupje,[23]
Skache starac kako hitro momche!
Bozhe dragij da ga san ne vara?
Te ovako starac uzletio,
— Srec'a se je stara probudila —
U Karuche na kraju Crmnice,
Od petnaest hiljadah Turakah,
Nepushtishe zhiva nijednoga,
I danas je pobjeno mramorje,
Divne slave Crnoevic' kneza!
Bog da prosti Uroshevu dushu!
Krasne zhertve shto ioj uchinishe! —

polijegashe.

VUK MIC'UNOVIC'.

Bez muke se pjesna neispoja! —
Bez muke se sablja nesakova —
Junashtvo je car zla svakoega —
— A i pic'e najsladje dushevno,
Koijem se pjane pokoljenja —
Blago tome ko dovijek zhivi!
Imao se rashta i roditi —
— Vjechna zublja vjechne pomrchine,
Nit’ dogori niti svjetlost gubi!

VLADIKA DANILO (medju svima kao da je sam).

Dje je zrno klicu zametnulo,
Onde neka i plodom pochine —
Eli instinkt, al duhovnij vodja,
Ovde ljudsko zapire poznanje —
Vuk na ovcu svoe pravo ima,
Ka’ tirjanin na slaba chovjeka!
Al tirjanstvu stati nogom za vrat,[24]
Dovesti ga k poznaniju prava,
To je ljudska duzhnost najsvetija!
Ako sablju poljubish krvavu,
I zaplovish u noc'ne valove,
Sljedue ti prahu svetkovanje —
Zhrec Evrope s svetoga amvona
Huli, pljue na oltar Azije —
Lomi teshkij topuz aziatskij,
Svete kule pod sjen raspjatija!
Krv pravedna dimi na oltare,
C'ivoti se u prah razviashe! —
Zemlja stenje, a nebesa c'ute —
Luna i krst, dva strashna simvola —
Njihovo je na grobnice carstvo —
— Sljedovat im rijekom krvavom,
U ladjici grdna stradanija,
To je biti jedno, ili drugo —
Ali hula na sveshtenij c'ivot,
Koi ga je mlekom odranio,
To mi prsa u Tartar pretvara —
Chvor ne treba na pravu mladiku?
Shtoc'e luna na krst stradanija?
Shto l’ bijela suncu na zjenicu?
Vjero prava, kukavna siroto!
Strashno pleme doklen c'esh spavati? —
Nekij jedan — to je ka ni jedan —
Nako da je vishe muchenija;
Vrazhja sila od svud oklopila,
Da je igdje brata u svijetu,
Da pozhali — ka da bi pomoga —
Pomrchina nadamnom carue,
Mjesec mi je sunce zastupio;[25]
Uh, shto mislim, kud sam zaplivao!
Mlado zhito navijaj klasove!
Predje roka doshla ti je zhnjetva —
Divne zhertve vidim na gomile,
Pred oltarom crkve i plemena —
Chuem lelek! dje gore prolama,
Treba sluzhit chesti i imenu —
Neka bude borba neprestana!
Neka bude shto biti nemozhe!
Nek ad prozhdre, pokosi satana!
Na groblju c'e iznic'i cvijec'e,
Za daleko neko pokoljenje!

SERDAR VUKOTA.

Bog sa nama i andjeli Bozhij!
A evo si udrio vladiko,
U nekakve smuc'ene vjetrove,
Ka’ o marchu kad udri vjeshtica,
Al u jesen mutnu vjedogonja. —

Vladika se trza kao iza sna.

VLADIKA DANILO.

Udri za krst, za obraz junachkij!
Kogodj pashe svijetlo oruzhje,
Kogodj chue srce u prsima,
Hulitelje imena Hristova!
Da krstimo vodom ali krvlju!
Trijebimo gubu iz torine —
Nek propoe pjesna od uzhasa!
— Oltar pravij na kamen krvavij. —

(Svi glavari skoche na noge s velikom graiom: tako! vec' nikako!)[26]

VLADIKA DANILO.

Ne . . ne . . sjedte da i iosht zborimo!
— Ja bih brac'o s obshteg dogovora,
Da glavare brac'e izturchene,
Dozovemo na obshtemu skupu,
Da im damo vjeru do razstanka,
Eja bi se kako obratili,
I krvavij plamen ugasili. —

SERDAR JANKO.

Hajd vladiko i to obidimo!
Ma za ludu na ti Bozhju vjeru,
Shto se crnim zadoi djavolom,
Obeshta se njemu do vijeka —
Oni c'e nam i bez vjere doc'i,
Medju nama stati nadebljati,
Kakve su ti oni poglavice,
Nazivlju se carevi sinovi! —

Odpravishe tri chetiri druga da pozovu na skup Turske poglavice.

KOLO POE.

Ljuta kletva pade na izroda!
Prokle mati od nevolje sina,
Te knjeginja Ivanbegovica;
Prokle Mara svog sina Stanishu,
Progrize ioj sisu u posanje —
Rajsko pic'e prosu u njedrima —
Stizhe djecu roditeljska kletva:
Stanisha je obraz ocrnio,[27]
Pohulio na vjeru Hristovu,
— Na junachko pleme Crnoevo,
Obuka se u vjeru krvnichku,
I bracke je krvi ozhednio —
Grdne treske po vrh Ljeshkopolja!
Dva se brata bore oko vjere,
A oko njih hiljade ratnikah,
Stizhe sina materina kletva,
Pogibe mu vojska svakolika,
Bjezhi Stanko uprav Bajazitu,
Da s njim jede Madzharske nosove —
O gnjijezdo junachke svobode!
Chesto li te Bog nagleda okom,
Mnogo li si muke prenijelo,
Mnoge li te chekaju pobjede. —

Dodjoshe Poglavice Turske, okolo sedam osam i posjedashe s Crnogorcima, svi muche i gledaju preda se.

KNEZ JANKO.

Koe ste se jade skamenili!
Shto razgovor kakav nepochnete
No pospaste i pozamrcaste!

ADZHI-ALI MEDOVIC' KADIJA.

Bash aferim knezhe Ozrinichkij!
Ja c'u pochet kada drugij nec'e:
Stotina se skupilo glavarah,
Nas Turakah i Crnogoracah,
Ja znam divno shtosmo okupljeni:
Da mirimo krvi medjusobne,
Nego hajte od zemlje glavari![28]
Medju sobom da nachin vidimo,
I smirimo dvije porodice
Velestovce i Turke C'eklic'ke,
Pa Baice i bratstvo Alijc'e,
Da radimo da ih pomirimo,
Al od mira vjeru uhvatimo,
Ja c'u prvij poc'i pred kumama,
Ja za glave bratsko mito dati,
Tek smirimo, dinar prekinimo,
I krvnice pushke objesimo!

KNEZ ROGAN.

Efendija ti neugoneta
Oko shta se ovo okupilo,
No si s kraja pocheo tanjega,
A mudar si i knjizhevnik kazhu,
Uchio si knjigu u Carigrad,
Na nekakvu c'abu pritvrdio,
Ali ti se iosht hoc'e pameti,
Potezha je ova nasha shkola. —

Muchi opeta svak i gleda preda se.

VLADIKA DANILO.

Bozhe dragij, koi sve upravljash!
Koi sjedish na prestol nebesnij,
Te moguc'im zazhizhesh pogledom,
Sva svijetla kola u prostoru —
Ti! koi si razvija prashinu,
Ispod tvoga trona svijetloga!
I nazva je tvoim mirovima,
Te si prashak svakij ozhivio,
Nasija’ ga umnijem sjemenom —[29]
Ti! te knjigu drzhish mirobitnu
U koju su sudbe upisate,
Mirovima i umnim tvarima —
Koi si se milostno sklonio,
Djejatelne ozhivit’ chlenove,
Malom mravu, ka’ gordome lafu! —
Provedri mi vishe Gorecrne!
Uklon od nje munje i gromove!
Da! nije su ni krivi toliko,
Premami ih nevjera, na vjeru,
Ulovi ih u mrezhu djavolju —
Shto je chovjek — ka’ slabo zhivinche;

(Pogledaju se Turci ispod ochih).

Med za usta i hladna prionja —
Akamo li mlada i vatrena,
Slatka mama, no bi na udicu —
„Pij sherbeta iz chashe svecheve!
„Al sjekiru chekaj medju ushi;”
Strah zhivotu, kalja obraz chesto —
Slabostma smo zemlji privezani,
Nishtava je, nego tvrda veza —
Ali tice te su najslabije,
Lovi svjetlost lisichijeh ochih;
Nego orla krijuc'i gledaju —
Za vrstnijem bratom ali sinom
Pustij glasi milost u trostruche,
Nadjeno e drazhe negubljena —
Iza tuche vedrije je nebo —
Iza tuge bistrija je dusha —
Iza placha veselije poesh —[30]
Oh da mi je ochima vidjeti!
Crnagora izgub da namiri,
Tad bi mi se upravo chinilo,
Da mi svjetli kruna Lazareva —
— E sletio Milosh medju Srbe —
Dusha bi mi tada mirna bila,
Kako mirno jutro u proljec'e,
Kad vjetrovi i mutnij oblaci
Drijemaju u morskoj tavnici.

Turci se mrko pogleduju.

SKENDER-AGA.

Ja se chudim, lijepe mi vjere,
Kakav davash prigovor vladiko!
Vidijeli suda od dva pic'a?
Ali kape za po dvije glave?
Manji potok u vishi uvire,
Kod uvora svoe ime gubi —
A na brijeg morskij oboica; —
Oli chele hvatat u kapicu,
Da uljanik u gori zametnesh?
Niko meda otle jesti nec'e! —
Gonish kamen badava uz goru —
Staro drvo slomi, ne ispravi!
I zvjerad su isto kao ljudi,
Rod svakoi svoju vjeru ima:
Za kokoshku i orla nepitam,
No shto strepi laf od guske, kazhi? —

KNEZ ROGAN.

Ja se ovoj i chudim raboti!
Pop greshnika za grehove pita.
Da ga djavo nije prevlastio,[31]
A djavola iosht nijesam gleda,
Da se popu ispovijedao! —

KNEZ JANKO.

Kad me zhena pita dje sam bio!
Kazac'u ioj, da sam so sijao,
Kuku njojzi ako ne vjerova. —

KNEZ BAJKO.

Sad mi pade na um ona pricha,
Kad onoga iz jame vadishe:
Po mu lica crno, po bijelo —

OBRAD.

Ulec'e mi jedna muha u nos,
Shteta c'e me nechesova nac'i. —

VUK RASLABCHEVIC'.

Kako su me dlani zasvrbili,
Da se hoc'e ko dje posvaditi,
Bismo globe golemo uzeli. —

VOJVODA MILIJA.

Tezhke pushke, igdjeli ikoga!
Ka’ je nosish Bog ti bratska, Stanko?

VOJVODA STANKO.

Teke brate shto se derem njome
Evo neko doba ne valja mi. —

SERDAR JANKO.[32]

Kako sam se sinoc' izsmijao!
U kuc'u mi od nekud dodjoshe
Dva momcheta, te krasna bjelichka,
Pocheshe se shalit’ ka’ umiju,
Kako su im nekij od starijeh
Ogradili negdje vodenicu,
Dje niti je splake ni potoka,
Kad prigradi: spazi se za vodu! —

VUK MANDUSHIC'.

Bjeshe mi se snaha pomamila,
Bez putah je nishta odrzhati!
Otvara ioj knjige na proroke,
Nekij kazhe: na sugreb je stala,
Nekij kazhe: splele je madjije;
Svud je vodi po manastirima,
I chita ioj masla i bdenija,
Kumi vraga u sve manastire,
Da ostavi snahu Andjeliju,
Kumi vraga, nishta nepomazhe,
Te ja uzmi trostruku kandzhiju,
Uzheni ioj u meso koshulju,
Vrag uteche nekud bez obzira,
A ozdravi snaha Andjelija. —

VOJVODA BATRIC'.

Turci brac'o! u kam udarilo! —
Shto c'emo vi kriti u kuchine!
Zemlja mala od svud stijesnjena,
S mukom jedan u njoj ostat’ mozhe,
Kakve sile put nje zijevaju —
Za dvostrukost ni mislit’ ne treba,[33]
No primajte vjeru pradjedovsku!
Da branimo obraz otachastva,
C'ud lisichja ne treba kurjaku?
Shto jastrebu oc'e naochali?
No lomite munar i dzhamiju!
Pa badnjake Srbske nalagajte!
I sharajte uskrsova jaja!
Chasne dvoe postah da postite,
Za ostalo kako vam je drago —
Neshc'este li poslushat’ Batricha,
Kunem vi se vjerom Obilicha
I oruzhjem moijem uzdanjem!
U krv c'e nam vjere zaplivati,
Bi c'e bolja, koja ne potone —
Ne slozhi se Bajram sa Bozhic'em —
El’ ovako, brac'o Crnogorci?

Svi iz glasa: tako, vec' nikako.

MUSTAJ KADIJA.

Shto zborite, jeste li pri sebi?
— Trn u zdravu nogu zabadate,
Kakva jaja? — poste — i badnjake
Vi na pravu vjeru tovarite? —
Rad noc'i se zublje uvijaju!
Ali shto c'e u sunchane zrake?
Allah more! mudra razgovora,
Krst i nekrst sve im je na usta,
Snijevaju shto biti nemozhe: —
Bogu shuc'ur dvjesti su godinah,
Od ka pac'i vjeru prihvatismo,
Izmec'ari Dinu postadosmo!
C'abo sveta, nema u nas hile![34]
Shto c'e slabo razkrshc'e lipovo,
Pred ostrotom vitoga chelika —
Svetac pravij, mahneli topuzom,
Od udara zaigramu zemlja,
Kako prazdna povrh vode tikva! —
Malo ljudstvo shto si zasljepilo?
Nepoznaesh chistog raja slasti!
A borish se s Bogom i s ljudima —
Bez nadanja, zhivish i umiresh! —
Krstu sluzhish, a Miloshem zhivish,
Krst je rijech jedna suhoparna —
Milosh baca u nesvijest ljude,
Al u pjanstvo neko prec'erano —
Vishe valja dan klanjanja jedan,
No krshtenja chetiri godine!
O hurije ochih plavetnijeh!
Te mislite samnom vjekovati,
Dje ta sjenka? shto je dic'i mozhe?
Da mi stane pred vashim ochima!
Pred ochima koe strijeljaju!
Koe kamen mogu rastopiti —
A kamoli slaboga chovjeka,
Rodjenoga da se od njih topi —
Pred ochima vode prebistrene!
Dje u dvije sveshtene kapljice,
Predjel shirij vidish Bozhje sile,
No s planine u proljetnje jutro,
Shto ga vidish nad bistrom puchinom! —
O Stambole! zemaljsko veselje!
Kupo meda, goro od shec'era —
Banjo slatka, ljudskoga zhivota,
Dje se vile u sherbet kupaju —[35]
O Stambole! svecheva palato!
Istochniche sile i svetinje,
Bog iz tebe samo begenishe,
Chrez proroka, sa zemljom vladati
Shto c'e mene od tebe odbiti?
Sto putah sam u moioj mladosti,
Iz mindera u zoru hitao,
Na tvoj potok bistrij i chudesnij,
Nad koijem ogleduesh lice,
Ljepshe — sunca, zore i mjeseca, —
U nebu sam, u moru gledao,
Tvoe kule i ostre munare,
S koih su se k nebu podizali,
U svanuc'e u divnu tishinu,
Hiljadama sveshtenij glasovi,
Glasec' nebu, ime svemoguc'e,
Zemlji ime strashnoga proroka —
Kakva vjera da se s ovom mjeri,
Kakav oltar blizhe neba stoi?

KNEZ JANKO.

Efendija ovako ti hvala! (podizhe kapu)
Lijepu ni izchita prediku —
Shto trazhili, onosmo i nashli!

VUK MIC'UNOVIC'.

Krst i topuz neka se udare!
Kome prsne chelo kuku njemu —
Jae zdravo dobije slomjeno —
Shto uzmognem chuc'e te hoc'uli.

KNEZ JANKO.[36]

Ema nec'u Bozhja vi je vjera,
Vishe slushat odzhe u c'eklic'e!
Dje guguc'e s vrh one stugline,
Ka’ Eina s vrh trule bukvine!
Koga zove uz one glavice?
Svako jutro kako zora sine,
Ja mnim ga je doista dozvao —
Er mi nije lakshi, shtoc'u kriti,
Nego da mi na vrh glave stoi —

KNEZ ROGAN.

Lijevo mi uho sad zapoja!
Ja se nadam veselome glasu —

VUK MANDUSHIC'.

Da nu Bajko puhni mi u oko!
Ere mi se grdno natrunilo.

SERDAR JANKO.

Ukreshite koi da pushimo!
To je dusha vjeri prorokovoj,
Nec'e biti zhao Efendii. —

TOMASH MARTINOVIC'.

Gavranovi grachu i biju se,
Cijenec'e brzo mesa biti! —

VUKOTA MRVALѢVIC'.

Ne prelaz mi preko pushke Bajko!
No se natrag preko nje povrati. —

VUK MIC'UNOVIC' (shapti na uho serdaru Janku).[37]

Ovaj drzhi-za rep Adzhi-adzha
I pushtit ga za dovijek nec'e!
Dok pogine kuchka, ali zhrvni.

SKENDER-AGA (vidi Vuka dje shapti, nije mu milo).

Shto je ovo brac'o Crnogorci!
Ko je ovaj plamen raspalio?
Od kud dodje ta nesrec'na misa
O prevjeri nashoj da se zbori?
Nijesmo li brac'a i bez toga!
U boeve jesmo li zaedno?
Zlo i dobro-bratskij dijelimo,
Kosa mlada na groblje junachko,
Sipljeli se bulah, ka’ Srbskinjah! —

SERDAR VUKOTA.

O prokleta zemljo propala se!
Ime ti je strashno i opako —
Ili imam mladoga viteza,
Ugrabish ga u prvoj mladosti! —
Ili imah chojka za chovjestvo,
Svakoga mi uze pridje roka! —
Ili imah kitnoga vijenca,
Koi kruni chelo nevjestama,
Pozhnjesh mi ga u cvjetu mladosti! —
U krv si se meni pretvorila!
Istina je ovo nije drugo:
Do gomile kostih i mramorah,
Na koima mladezh samovoljna,
Pokazue torzhestvo uzhasa! —
O Kosovo! grdno sudilishte!
Nasred tebe Sodom zapushio! —

VUK MIC'UNOVIC'.[38]

Pi serdare, grdna razgovora!
Shto su momci prsih vatrenijeh?
U koima srca pretucaju,
Krv uzhdenu plamenom gordoshc'u,
Shto su oni? zhertve blagorodne!
Da prelaze s bojnijeh poljanah,
U veselo carstvo poezije! —
Kako rosne svijetle kapljice,
Uz vesele zrake na nebesa. —
Kud c'e vishe bruke od starosti?
Noge klonu, a ochi izdaju,
Uzbluti se mozak u tikvini —
Podjetinji chelo namrshteno —
Grdne jame nagrdile lice,
Mutne ochi utekle u glavu,
Smrt se gadno ispod chela smije,
Kako zhaba ispod svoe kore! —
Shto spominjesh, Kosovo, Milosha?
Svismo na njem srec'u izgubili —
Al’ su mishca, ime Crnogorsko,
Uskrsnuli s Kosovske grobnice,
Nad oblakom u viteshko carstvo,
Dje Obilich nad sjenima vlada. —

SERDAR IVAN PETROVIC'.

S Muhamedom i glupost u glavu:
Teshko Turci vashijem dushama!
Shto obliste zemlju njenom krvlju?
Malene su jasli za dva hata. —

FERAT ZACHIR. KAVAZ-BASHA.[39]

Jok Serdare, ne ugadjesh putom!
Vjera Turska podnijet nemozhe;
Da se haba dokle glava skochi —
I ako je zemlja pouzana,
Dvije vjere mogu se slozhiti,
Ka’ u sahan shto se chorbe slazhu —
Mi zhivimo kao dosad bratskij,
Pa ljubovi vishe netrebue.

KNEZ JANKO.

Bismo Turci, ali se ne mozhe,
Smijeshna je ova nasha ljubav!
Grdno nam se ochi susretaju —
Nemogu se bratskij pogledati,
No krvnichkij i nekako divlje,
Ochi zbore, shto im veli srce. —

VUK MANDUSHIC'.

Glete ljudi, lijepa saruka!
Dje ga kupi, amanati?

ARSLAN-AGA MUHADINOVIC'.

Nijesam ga Vuche kupovao,
No mi ga je vezir poklonio,
Kad sam ljetos u Travnik hodio.

VUK MANDUSHIC'.

Ljuboviti, nabavimi takvi!
Dac'u vola, za njega, iz jarma.

ARSLAN-AGA MUHADINOVIC'.[40]

Jac'uti ga pokloniti Vuche!
Tek ako c'esh da se okumimo,
Milomije s takvijem junakom. —

VUK MANDUSHIC'.

Nema kumstva bez krshtena kumstva,
Ako hoc'esh i chetvorostruko. —

ARSLAN-AGA MUHADINOVIC'.

Shishano je — isto ka krshc'eno. —

VUK MANDUSHIC'.

Kum c'u biti, a prikumak nigda. —

Velika graja i pravdanje medju Turcima i Crnogorcima nego mudrii razdvajaju da se ne pokolju. Sve umucha, niko nishta.

KOLO.

Tri serdara i dve voevode!
Sa njihovo trista sokolovah,
Soko Baio su tridest zmaevah!
Mrijet nec'e dok svijeta trae:
Dochekashe Shendjera vezira,
U vrh ravne gore Vrtijeljke,
I klashe se ljetnij dan do podne,
Nekc'e Srbin izdati Serbina!
Da ga svijet mori prijekorom —
Trag da mu se po prstu kazhue,
Ka’ nevjernoj kuc'i Brankovicha —
No svi pali jedan kod drugoga,
Pjevajuc'i i Turke bijuc'i!
A troica samo pretekoshe,[41]
Pod gomile mrtvijeh Turakah;
Ranjene ih Turci pregazili,
Divne smrti, prosto im mlijeko!
Junacima Bog c'e uchiniti,
Spomen dushi, a prekadu grobu!
Tri hiljade momka jednakoga,
Na Shendjera udrishe vezira,
Pridje zore na polje Krstachko;
Pregaocu Bog dae mahove!
Razkrhashe silu Shendjerovu,
Blago tome ko se tu nagnao,
Vec' ga rane ne bole Kosovske —
Vec' Turchina ni zashto nekrivi. —
Vitezovi Srbi Vrtijeljskij
Luchac'e se vazda prizirati
Na grobnicu vashu osveshtenu. —

Dohode deset kavazah iz Podgorice od vezira novoga, koi oblazi carstvo, i daju vladici Danilu pismo-vladika ga chita, zamishljen.

VOJVODA BATRIC'.

Kazh vladiko! shto ti vezir pishe!
Vec' nec'emo da se krije nishta,
Svi akoc'e okrilatit Turci! —

VLADIKA (chita pismo od rijechi do rijechi).

Selim vezir, rob, roba svecheva!
Sluga brata sunca svijetskoga —
A poslanik od sve zemlje cara!
Naznanje vi glavari s vladikom:
Car od carah, mene je spremio,
Da oblazim zemlju svukoliku,[42]
Da uredbu vidim kako stoi,
Da se vuci ne prejedu mesa! —
Da ovchica koja ne zanese
Svoe runo u grm pokraj puta —
Da podstrizhem shto je predugachko —
Da odlijem, dje je prepunano —
Da pregledam u mladezhi zube —
Da se ruzha u trn neizgubi,
Da negine biser u bunishte —
I da rai uzdu popritegnem,
E je raja ka’ ostala marva! —
Pa sam chuo i za vashe gore,
Porodica sveta, Prorokova,
Zna junashtvu pravednu cijenu!
Lazhu ljudi, shto za lafa kazhu:
Da se misha i najmanje boi,
Hajte k meni pod moim shatorom,
Ti vladiko i glavnij Serdari!
Samo daste caru na bjeljegu,
Za primiti od mene darove,
Pa zhivite kao dosle shtoste —
Jaki zubi i tvrd orah slome —
Dobra sablja, topuz izavrata —
A kamoli glavu od kupusa,
Shta bi bilo oduchiti trske,
Da ne chine poklon pred Orkanom —
Ko potoke mozhe ustaviti,
Da k sinjemu moru nehitaju? —
Ko izide ispod divne sjenke,
Prorokova strashnoga barjaka,
Sunce c'e ga sprzhit kako munja —
Pesnicom se nada ne raztezhe —[43]
Mish u tikvi, shto je nego suzhanj? —
Uzdu glodat da se lome zubi —
Nebo nema bez groma cijenu,
U fukare ochi od splachine —
Puchina je stoka jedna grdna,
Dobre dushe, kad ioj rebra puchu —
Teshko zemlji kuda prodje vojska! —

KNEZ JANKO.

Trgovac ti lazhe sa smijehom!
Zhena lazhe suze prosipljuc'i!
Niko krupno ka’ Turchin ne lazhe. —

SERDAR JANKO.

Ne drzhimo ove poklisare,
Nego da se brzhe otrshaju, (odpravljaju)
Da im pasha shtogod nedvoumi,
Nek zna prijed, pa chini shto mozhe —

VUK MIC'UNOVIC'.

Odpishi mu kako znash vladiko!
I chuvaj mu obraz ka’ on tebi.

VLADIKA DANILO (odpishue).

Od vladike i svijeh glavarah!
Selim pashi odpozdrav na pismo:
„Tvrd je orah voc'ka chudnovata,
„Neslomi ga, al zube polomi —
Nije vino poshto pridje bjeshe —
Nije svijet ono shto misljaste,
Barjaktaru darivat Evropu![44]
Grehota je o tome i misliti,
Velja krushka u grlo zapadne —
Krv je ljudska rana naopaka,
Na nos vam je pochela skakati,
Prepuniste mjeshinu grijeha! —
Puche kolan svechevoj kobili —
Leopoldov hrabrij voevoda, (Lotaringskij)
Sobijevskij — vojvoda Savojskij,
Salomishe demonu rogove —
U c'itapu ne pishe jednako
Za dva brata jednoimenjaka — (Muhamed II. i IV.)
Pred Bechom je Burak posrnuo! —
Obrnushe kola niza stranu —
Netrebue carstvo neljudima,
Nako da se pred svijetom ruzhe —
Divlju pamet a c'ud otrovanu,
Divlji vepar ima a ne chovjek;
Kome zakon lezhi u topuzu,
Tragovi mu smrde nechovjestvom —
Ja se sjec'am shto si rec'i htio.
„Tragovi su mnogi do pec'ine” —
Za gorske se goste ne pripravlja,
U njih sada druge misli nema,
Do shto ostre zube za susjede —
Da chuvaju stado od zvjeradi!
TIJesna su vrata uljaniku,
Za medjeda skovana sjekira —
Josht imate zemlje i ovacah,
Pa harajte i kozhe gulite,
U vas stenje na svakoju stranu,
Zlo pod gorim, kao dobro pod zlom —
Spushtavah se ja na vashe uzhe,[45]
Umalo se uzhe ne pretrzhe —
Odtada smo vishij prijatelji,
U glavu mi pamet uc'eraste. —

(Svrshi pismo ichitaga na glas pred svijema) (Crnog. i Turcima.)

KNEZ ROGAN.

Eto pismo, pa sad put za ushi!
Dajte mu ga da se razgovori.

(Poslanici vezirskij neveseli odlaze.)

VUK MIC'UNOVIC'.

Drzh! ridzhale uzmi ovaj fishek!
Ponesi ga na poklon veziru
I kazhi mu da je to cijena,
Koe drago glave Crnogorske. —

RIDZHAL OSMAN.

Kakav fishek, na poklon veziru!
Samovoljnij kavurskij hajduche,
Ne zbori se tako s vezirima,
No dje dodju donose groznicu —
Suze skachu same na ochima —
I zahuchi zemlja od kukanja. —

VUK MIC'UNOVIC'.

Da nijesi u kuc'u doshao.
Znao bih ti odgovorit divno!
Ema hoc'u neshto svakojako:
Zar obadva nijesmo hajduci?
On je hajduk roblja svezanoga!
On je bolji e vishe ugrabi —
Ja sam hajduk, te gonim hajduke,[46]
Glasnija je moja hajduchina —
Ja ne przhim zemlje i narode;
Ama mnogij grdnij muchitelji,
Na nos su se preda mnom pobili;
Mnoga, bule vashe kukajuc'i
Za mnom crna kluvka razmotale. —

Odoshe kavazi vezirskij. Biju se dva kokota kod skupshtine.

KNEZ ROGAN.

Viditeli ova dva djavola!
Oko shta se oni dva poklashe,
Edan drugom ochi iskopashe,
Za njima su tridest kokoshakah,
Mogu zhivjet kao dva sultana —
Da im dade nekakva nesrec'a;
I shto mi je do njihove svadje,
A voli bih da nadjacha manji —
A ti aga brade ti svecheve?

SKENDER-AGA.

A ja voli da nadjacha vishij,
Rashta ga je Bog vishega dao
Kad je vishij neka je i jachij. —

Noc' je mjesechna sjede oko ognjevah i kolo na velje guvno poe.

KOLO.

Novi grade sjedish na kraj mora!
I valove broish niz puchinu,
Kako starac na kamen sjedec'i,[47]
Shto nabrae svoe brojanice;
Divna sanka shto si onda snio!
Mlechic'i te morem poduzeshe,
Crnogorci gorom opasashe,
Sastashese u tvoe zidove,
Okropishe krvlju i Vodicom —
Te od tada nesmrdish nekrshc'u;
Topal-pasha su dvadest hiljadah
Da pomozhe Novome hitashe,
Sretoshe ga mladij Crnogorci,
Na Kameno polje pouzano,
Turskoj kapi tu ime poginu,
Sva utonu u jednu grobnicu,
Mozh i danas vidjet koshturnicu! —

VUK MIC'UNOVIC'.

(Lezhi zaedno sa Serdarom Jankom.)

Kud Serdare hoc'esh s tom pasinom?

SERDAR JANKO.

Da je metnem odzgor s vrh haljinah!

VUK MIC'UNOVIC'.

Koe c'e ti jade svrh haljinah?

SERDAR JANKO.

Pritiska me sve nesrec'na mora,
Kako zaspim ne dami krknuti!

VUK MIC'UNOVIC'.[48]

Kakva mora i kakva zla srec'a!
Tu niti je more, ni vjeshtice,
No si eto ka chabar debeo,
Pa te salo kad lezhesh zadushi!
Mene nikad iosht pritisla nije.

SERDAR JANKO.

A meni je ona dodijala,
Svagda nosim rena uza sebe,
I trnovu drachu u obtoku,
Ali od nje nishta bolje nije,
No pas pruzhit ozdgor svrh haljinah.

(Knez Janko lezhi s knezom Roganom.)

KNEZ JANKO.

Kako smrde ove poturice!
Opazhash li ti shto god Rogane?

KNEZ ROGAN.

Ka’ uzlij chas knezhe neopazham!
Kad blizu njih sjedim u skupshtinu,
Ja nos drzhim svagda u rukama
Da ne drzhim bih se izbljuvao,
Pa sam s toga na kraj i uteka
E blizu njih nebih osvanuo;
Evo vidish kakosmo daleko,
I opeta ona teshka vonja
Od nekrsti ovde zaudara. —

(Mrtvo doba noc'i, sve spava, neko zbori kroza san, dignise knez Janko i knez Rogan, da vide ko je, kad onamo, al Vuk Mandushich govori, kao na javi.)[49]

KNEZ ROGAN.

Koi su ti jadi, Mandushichu?
Te se svu noc' s nekim razgovarash!

KNEZ JANKO.

Ne, Rogane, nemoj ga buditi!
E on u san ka’ na javi zbori,
E c'emo ga shtogod razpitati,
Da se barem dobro izsmijemo.

KNEZ JANKO.

Da nu, Vuche, shto ono zborashe
Za nashega brata Bana Milonjic'a?
Eli chegrst kakva medju vama?

VUK MANDUSHIC'.

Nije, brate, nishta medju nama!
No mu neshto oko snahe zborim.

KNEZ JANKO.

A shto je to, kazhi mi na tajno!

VUK MANDUSHIC'.

Ljepsha mu je od vile bijele!
Nema puno osamnaest ljetah,
Zhivo mi je srce ponijela. —

KNEZ JANKO.

Rashta ti je srce ponijela?

VUK MANDUSHIC'.[50]

Ima rashta! rugash li se zbilja?
Rashta druge nema na svijetu!
Da nijesam s Banom Milonjic'em
Devetostruko kumovao,
Bih mu mladu snahu ugrabio,
Pa s njom bjezha’ glavom po svijetu. —

KNEZ JANKO.

Nedjetinji, kukala ti majka!
Zbilja ti je pamet svu popila!

VUK MANDUSHIC'.

Al je djavo, ali su madjije!
Ali neshto tezhe od oboe —
Kad je vidju dje se smije mlada,
Svijet mi se oko glave vrti! —
Pa sve mogah s jadom pregoreti,
No me djavo jednu vecher nagna,
U kolibu noc'ih Milonjic'a:
Kad pred zoru i noc' je mjesechna!
Vatra gori na sred sjenokosa,
A ona ti od nekuda dodje,
Ukraj vatre sjede da se grije,
Chue da svak spava u kolibe,
Tada ona vijenac rasplete,
Pade kosa do nizhe pojasa!
Poche kosu niz prsa cheshljati,
A tankijem glasom naricati,
Kako slavlja sa dubove grane!
Tuzhi mlada djevera Andriju,
Mila sina Milonjic'a Bana,
Koi mu je lanih poginuo,[51]
Od Turakah u Dugu krvavu,
Pa se snahi nedao ostric'i,
Zhalijemu snahin vjenac bilo,
Nego glavu svog’ sina Andrije! —
Tuzhi mlada za srce ueda!
Ochi gore zhivje od plamena!
Chelo ioj je ljepshe od mjeseca —
I ja plachem ka’ malo dijete —
Blago Andrij dje je poginuo!
Divne li ga ochi oplakashe!
Divnali ga usta ozhalishe! —

(Knez Rogan shapti knezu Janku, nepitaj ga amanati za takve stvari, dok se nije shto izbleja’ — zora e, bude se i dizhu.)

OBRAD.

Da vi pricham shto mi se prisnilo:
Naroda se bjeshe mnogo diglo,
Kao nekud da krste nosimo,
Sunce peche, da ochi iskoche,
I tvrdja je kudijen idemo,
Dok sidemo ka’ na ovo polje,
Pochinemo pod jednu jabuku,
Ispod koe i potochic' vrashe,
Svi se u hlad pod njom sabijemo,
Uberemo zrelijeh jabukah,
Kao cukar svaka bjeshe slatka,
Pop ochita pod njom Evandjelje;
U to doba pet Martinovichah
Digoshe se jedan za drugijem,
I za njima tri chetiri druga,
Sav ih narod gleda kud odoshe![52]
A oni ti stube te uz crkvu:
Na oltar se od crkve popeshe,
I na njemu krst zlatnij metnushe,
Krst zasija ka’ na gori sunce.
I sav narod na noge ustade,
Chasnome se krstu poklonishe,
Utome se razbudih od straha.

VUK MIC'UNOVIC'.

Srec'an bio! divnoli si snio!
Na chudo sam i ja na san bio,
Branec'i se od nechijeh pasah,
I pet shest sam machem presjekao,
Da sam djegodj u chetu krenuo,
Doista se bih pokla’ s Turcima. —

SERDAR JANKO.

Ja sam noc'as bio u svatove!
I sa bulom zhenio Bogdana,
U crkvu je nashu pokrstismo,
Pokrstismo, pa ih privjenchasmo.

(Turci jedan za drugijem svi odoshe, ljutosjetni.)

SERDAR VUKOTA.

Ja sam Ozra noc'as na san gleda’!
Bjesmo poshli dvjesta Ozrinichah
I toliko poc'erali konjah,
Da uzmemo punje arandjelsko;
I vrati se s pic'em iz Kotora,
Poju ljudi, gadju iz pushakah,
Kad dodjosmo na vrh Potochinah![53]
Ali sjede oko trista drugah,
Na svakoga zelena dolama,
Na svakoga toke i oruzhje,
Pomislimo, ko c'e ono biti?
Kakvi gosti? — nije im vrijeme!
Kad ali je ono starij Ozro
I birani za njim Ozrinichi;
(Nije od njih nijednoga zhiva)
Puche na nas svake grdne jade,
Shto u Chevu crkvu negradimo,
Arandjelu, da ni svud pomaga,
Ondena se malo nepoklasmo,
I sad drktim od njegova straha!

VUKOTA MRVALѢVIC'.

Ja po svu noc' prtljam i snijevam,
Dok se dignem ja sve zaboravim.

(Knez Bajko je sjetan i Vuk Mandushich, oni dva ne hoc'e nishta da prichaju.)

KNEZ JANKO.

Knezhe Bajko! ti si neshto sjetan?
Shto c'e biti, to ne mozhe proc'i,
Nego prichaj da i nije milo.

KNEZ BAJKO.

Hoc'u, knezhe, sve mi jedno biva!
Ja sam noc'as grdan san vidio:
Sve oruzhje svoe u komate,
Bez zla mi se obic'i nemozhe,
I bez neke bratske pogibije,
Er kad god sam takvi san gledao
Pripravlja’ sam shto mrcu trebue.

ROGAN.[54]

Mandushichu! shto si neveseo?
Shto ne prichash, shto si noc'as snio!

VUK MANDUSHIC'.

Ni shto snio, ni prichat’ umijem,
No sam svu noc' kao zaklan spava’.

KNEZ ROGAN.

Ja c'u prichat’ kad svi ostaviste:
Vidjeh na san Drashka Popovic'a!
A meni se ka’ u zarok stjeca,
I reka’ bih, eto ga niz polje!

SERDAR RADONJA.

Gledaj chuda! shto je jadnij chovjek?
Mi se do sad nishta ne sjec'asmo
Najboljega nashega vojvode,
A dje bio Drashko Popovic'u?

SERDAR VUKOTA.

Hodio je do u Mletke Drashko:
Kada Shendjer na Kotor udara,
Sta grad biti topom bukovijem,
Pop Shc'epan se tad u Kotor nagna,
Godi jednom topom sa Kotora,
Shendjerovu pogodi lubardu,
U grlo ioj zrnom ugodio,
Slomi mu je u trista komatah,
Tad zadobi platu u principa,
Na godinu stotinu cekinah;
Pop je pao ljuto od starosti,[55]
Pa je Drashko u Mletke hodio,
Da donese od Mlechic'a platu.

KNEZ ROGAN.

Na vrtite te pet shest ovnovah!
Da ruchamo da doma idemo,

(Dodje Drashko Vojvoda, pa se sa svijema grli i celiva, pa sjede medju njima.)

KNEZ ROGAN.

Prichaj shtogod, Drashko od Mletakah!
Kakav narod bjeshe na te strane?

VOJVODA DRASHKO.

Kakav narod! pitash li, Rogane?
Ka’ ostali — ne bjehu rogati.

KNEZ ROGAN.

Znamo, choche, nijesu rogati,
No bjehu li zgodni i bogati?

VOJVODA DRASHKO.

Bjeshe, brate, dosta lijepijeh!
A grdnijeh deset putah vishe,
Od bruke se gledat’ ne mogahu —
Bogatijeh bjeshe pogolemo,
Od bogatstva bjehu poludjeli,
Djetinjahu isto kao bebe —
Svi nuglovi punani praznovah,
Muchahu se da im ochi prsnu,
Da oderu koru leba suha,
Gledao sam: po dva medju sobom,[56]
Dje uprte kakvu zhenetinu,
Tjelesine mrtve i lijene,
Potegla bi po stotinu okah,
Pa je nose proz gradske ulice,
U sred podne, tamo i ovamo,
Ne boe se chesti, ni poshtenju
Tek da steku da se kami rane. —

KNEZ JANKO.

Bjehu li im kakve kuc'e, Drashko?

VOJVODA DRASHKO.

Bjehu kuc'e na svijet divota!
Ama bjeshe muke i nevolje,
C'eskota ih nesretnja davljashe —
Smrad velikij i teshka zapara,
Te nemahu krvi u obrazu. —

VUK MIC'UNOVIC'.

A kako te, zbilja, dochekashe?

VOJVODA DRASHKO.

Ko m’ u zlij chas dochekiva’ Vuche?
Janijesam ni pozna’ nikoga,
A kamoli da me ko docheka’,
No mi ona ruzhna mjeshavina
Nedavashe iz kuc'e izac'i:
Svagda graja bjeshe oko mene,
Kada hoc'ah po gradu izac'i,
Kao u nas bijele nedjelje,
Kad se krenu momchad u mashkare;
Da jednoga ne bi prijatelja,[57]
Glavom sina Zana Grbichic'a,
Svoga doma vec' nec'ah gledati,
Nego kosti tamo ostaviti,
A on me je bratski dochekao,
Vodio me svuda po Mletkama.

VUK MANDUSHIC'.

A bjehu li junaci, vojvoda?

VOJVODA DRASHKO.

Ne, Bozhja ti vjera, Mandushichu!
O junashtvu tu ne bjeshe zbora,
Nego bjehu k sebi domamili,
Domamili, pa ih pohvatali,
Jadnu nashu brac'u sokolove!
Dalmatince i hrabre Hrvate!
Pa brodove njima napunili,
I tiska ih u svijet bijeli,
Te dovukuj blago iz svijeta,
I pritiskaj zemlje i gradove. —

SERDAR IVAN.

A sudovi bjehu li im pravi?

VOJVODA DRASHKO.

Bjehu, brate, da te Bog sachuva!
Malo bolji nego u Turchina —
Bjeshe jedna kuc'a prevelika,
U koioj se gradjahu brodovi,
Tu hiljade bjehu nevoljnikah!
Svi u ljuta gvozhdja poputani,
Te gradjahu principu brodove,[58]
Tu od placha i ljute nevolje
Ne mili se uljesti chovjeku —
Edni suzhnji bjehu prikovani
U putima na velje brodove,
Tu ih ljetnje gorijashe sunce,
I davljahu kishe i vremena,
Nemogahu iz veze shenuti,
No ka’ pasche kad ga za tor svezhesh,
Tu chamaju i dnevi i noc'i; —
Najgore im pak bjehu tavnice
Pod dvorove dje duzhde stojashe,
U najdublju jamu, koju znadesh,
Nije gore no u njih stojati,
Konj hoc'ashe u njima crknuti,
Chovjek pasche tu svezat’ nesc'ashe,
A kamoli chojka nesretnjega —
Oni ljude sve tamo vezahu,
I davljahu u mrachnim izbama —
Sav protrnem, da ih Bog ubije!
Kad pomislim za ono strashilo —
Niko zhalit’ nesmije nikoga,
Akamoli da mu shto pomozhe;
Kada vidjeh vitezhku nevolju!
Zabolje me srce, progovorih:
„Shto, pogani, od ljudih chinite?
Shto junachki ljude ne smaknete?
Shto im takve muke udarate?
Dok Grbichic' meni poprishapta:
Nemoj takve govorit’ rijechi,
Nesmije se ovde pravo zborit’,
Tvoja srec'a ne razumjeshe te. —[59]
I chuj te me shto vam danas kazhem:
Poznao sam na one tavnice,
Da su Bozhju — grdno prestupili
I da c'e im carstvo poginuti
I boljima u ruke uljesti —

VUK MIC'UNOVIC'.

Budi li se ti tako prorichesh,
Mishljahu li u svijet za koga?

VOJVODA DRASHKO.

Nema toga kos’ neboi chega,
Da nichega, a’no svoga hlada —
Oni straha drugoga nemahu,
Do od zhbirah i do shpijunah
Kad dva zbore shtogod na ulicu,
Trec'ij uho obrne te slusha,
Pa onaj chas trchi sudnicima,
Kazhi ono, shto oni zborahu
I popridaj shtogod i pogladi.
Sud onaj chas ona dva uhvati,
Pa na muke s njima u galiju,
Od toga ti bjehu poginuli,
Medju sobom vjeru izgubili —
Kolike su s kraja na kraj Mletke,
Tu ne bjeshe ni jednoga chojka,
Edan drugog’, koi ne drzhashe
Za tajnoga zhbira i shpijuna; —
Grbichic' se meni kunijashe:
Da su jednom zhbiri i shpijuni
Oblagali jednoga principa[60]
Pred senatom i sviem narodom,
I da su mu glavu odkinuli
Bash na? stube njegova Palaca;
Kako ih se drugij bojat’ nec'e?
Kad mogashe oblagati duzhda! —

KNEZ JANKO.

A bjeshe li igre u Mletkama,
Kao ovo te se mi igramo?

VOJVODA DRASHKO.

Bjeshe igre, ali drugoache:
U jednu se kuc'u sakupljahu
Poshto mrkni i poshto vecheraj,
Kuc'a bjeshe sila od svijeta,
Uzhdi u njoj hiljadu svijec'ah,
Po zidu ioj svud bjehu panjege,
Cijele se na puni naroda;
Tako isto i kuc'a ostala,
Svud mogashe iz zida vidjeti,
Dje virahu, ka’ mishi iz gnjezda; —
Dok se jedna podizhe zavjesa,
Trec'ij dio od kuc'e otvori:
Bozhe dragij, tu da vidish chuda!
Tu izmilje nekakvoga puka,
To ni u san nikad doc'’ ne mozhe,
Svi shareni kao divlje machke,
Dok ih stade po kuc'i krivanja,
Dje ko bjeshe zapljaska rukama,
Imah mrtav padnut od smijeha; —
Malo stade, oni otidoshe,
A za njima drugij izidoshe:[61]
Takve bruke, takvijeh grdilah,
Nigdje niko iosht vidio nije,
Nosine im po od kvarta bjehu!
Iztreshtili ochi kao tenci!
A zinuli ka’ kurjaci gladnij!
A drvene noge nasadili!
Pa idjahu kao na kljucheve,
Oblachili prnje i jachine,
U sred podne da ga chovjek sretne,
Sva bi mu se kosa naezhila; —
Dokle neko, damu Bog pomozhe!
Iz onijeh panjegah zavika:
Bjezh’ narode, e izgore kuc'a!
Bozhe dragij! da tu bruku vidish!
Stade jeka, klepet i lomjava,
Stade piska, kape popadashe,
Stotina ih ispod nogah osta,
Sve se nabi da krknut’ nemozhe,
Kao stoka kad je zvjerad gone. —
Te mi opet sjutradan na igru,
Kad u kuc'u, nigdje niko nema,
No je pusta kuc'a zatvorena —
I iosht c'u vi jednu sprdnju prichat’:
(A znam chisto vjerovat’ nec'ete)
Vidio sam ljude u Mletkama,
Dje na konop skachu i igraju!

KNEZ ROGAN.

To nemozhe bit’ istina, Drashko!
Nego su ti ochi zamashtali:

VOJVODA DRASHKO.[62]

Neznam nishta, no sam ih gledao
I sam mislim, da je mashtanije.

OBRAD.

A da shto je nego mashtanije!
Ja sam chuo od jednoga djeda,
U Boku su jedni dohodili,
Iz Talije, ili od kud drugo,
Na nash pazar istij izlazili,
Pa viknuli cijelu narodu:
Pogledaj te onoga kokota!
Kad pogledaj onoga kokota!
Ali shljeme za nogu potezhe,
Kad onaj chas nije nego slamka.
Drugom vikni: „poslushaj narode!
„Svakc'e sada grozd u ruku imat,
Grozdu c'e te britve prinijeti,
Al chuvajte da vas jad ne nadje
Nemoj koi grozda okinuti,”
Dokle svako za po grozd uhvati,
Prinijeshe britve grozdovima,
Kad vidjeshe chudo nevidjeno,
Svakij sebe za nos dohvatio,
Dogna britvu do svoega nosa!
Dokle trec'ii savrh zida vikni:
Chuj narode, ne potopite se!
U to rikni niz pazar rijeka,
Ili bilo mushko, ili zhensko,
Svak da gazi uzdigni haljine,
Kad ni vode ni od vode traga!
No svak diga u pazar haljine,
I krenuo ka’da vodu gazi![63]
Kad vidjeli e ih pogrdishe,
Skochi narod i bi ih pobili,
No uteci u Kotor Latini;
To igranje isto je ovakvo,
Shto na konop igraju, vojvoda!

VUK MIC'UNOVIC'.

Pojahu li uz gusle lijepo?

VOJVODA DRASHKO.

Kakve gusle i kakvu nesrec'u!
Tu za gusle ni zbora ne bjeshe.

VUK MIC'UNOVIC'.

A da za svu igru bez gusalah
Ja ti ne bih paru Tursku dao,
Dje se gusle u kuc'u nechuju,
Tu je mrtva i kuc'a i ljudi. —

SERDAR RADONJA.

Za svaku te rabotu pitasmo;
A gledali principa, vojvoda?

VOJVODA DRASHKO.

Gledah, brate, kao tebe sada!

SERDAR RADONJA.

A bjeshe li kakav, amanati?

VOJVODA DRASHKO.

Bjeshe chovjek, te od srednje ruke,
Da ne bjeshe pod onim imenom,
Netc'ashe se bojat’ od uroka. —

SERDAR RADONJA.[64]

Kakoli se zvashe, voevoda?

VOJVODA DRASHKO.

Valijero, i vec' neznam kako!

SERDAR IVAN.

Pitali te shto za ove krae?

VOJVODA DRASHKO.

Pita, brate, neznam ni sam kako!
Ja izidoh pred njim s Grbichic'em,
Poklonih se kako mi rekoshe,
Put mene se poosmjehnu princip,
Raspita me za nashe kraeve,
I shc'ah rec'i, ljubi Crnogorce!
Er spomenu sve redom boeve,
Dje su nashi pomogli Mletkama,
Pa poslijed poche djetinjiti!
Zapita me za nashe susjede,
Za Boshnjake i za Arbanase:
Kad uhvate kazhe: Crnogorca,
„Bilo zhiva al mrtva u ruke,
Hoc'e li ga izjest, shtoli rade?
Dje izjesti? ako Boga znadesh!
Ka’ c'e chovjek izjesti chovjeka!
„Ma sam chuo, opet mi govori:
Edan narod tamo zmije jede!”
Kakve zmije? chestitij principe!
A gadno je na put pogledati. —
Sve se dlake naezhe chovjeku! —

KNEZ JANKO.

Ja mnim te je docheka lijepo?

VOJVODA DRASHKO.[65]

Ne lijepo, nego prelijepo!
Obec'a mi i shto mu ne iskah,
I pomislih kad od njega podjoh,
Blago meni jutros i dovijek
Evo srec'e za sve Crnogorce!
Dajbudi c'u povest’ dosta praha,
Da s’ imaju chim biti s Turcima,
Kad poslijed sve ono izlinja,
Ka’ da nishta ni zboreno nije,
I posad mu ne bih vjerovao,
Mlijeko je da reche, bijelo. —

ROGAN.

A kako te ranjahu, vojvoda?
Bjehu li im lijepa jestiva?

VOJVODA DRASHKO.

Tu ne bjeshe jela, izvan leba!
No donesi nekakve preslachke,
Po tri ure lizhi, dokle ruchaj —
Dva dijela tu bijashe puka,
Joshte mladi a obezubili,
Sve lizhuc'i one poslastice,
Od zhelje se sad naedoh mesa.

VUK MIC'UNOVIC'.

Fala Bogu, est veliko chudo!
Viditeli ovde u Kotoru?
Bash ovoga Sovru providura,
I ostalu gospodu Mletachku,
Voli su ti kokosh ali jae,
Nego ovna, ali grudu sira!
Koe chudo mogu na godinu,[66]
Kokoshakah oni pozobati,
Pa pogini u ono gospodstvo,
Spushti kulje a obrivi brke!
A pospi se po glavi pepelom!
A brnjice ka’ zhene u ushi!
Kako tridest napuni godinah,
Svakij dodje kao babetina,
Od bruke se gledati nemozhe,
Kako podji malo uza stube,
Ublijedi kako rubetina,
A neshto mu zaigraj pod grlom,
Rekao bi oni chas umrije!

(Sijeku peciva, i sjedoshe na ruchak, — Serdar Janko pita chie brav te mu on u plec'e gleda i kazhu mu da je Martina Baice).

SERDAR JANKO.

Divna plec'a, a divno li pishe!
Blago tebi za dovijek starche!
Chudno li c'esh neshto dozhivjeti. —

KNEZ ROGAN.

Koe drzhe, da je nasha strana,
Al od krsta ali je od stuba?

KNEZ JANKO.

Mi smo vazda od krsta drzhali!

KNEZ ROGAN.

Hiljadu sam plec'ah oglodao!
Ali ove nevidjeh nesrec'e,
Chije ovo plec'e te ga gledam?
Njegova se kuc'a ugasila,[67]
U nju nec'e kokota pojati,
A evo je na sred njega shuplje,
Ka’ da si ga shilom proshuplio,
A po njemu dvadeset grobovah,
I ni jedan nije izvan kuc'e!

(Svi gledaju ono plec'e i chude se kakvoe, pitaju od chijega je brava, i kazhu im dae od brava Skender-Age Medovicha).

KNEZ JANKO (gleda jedno plec'e, i pricha iz njega).

Ima ovaj dvadeset govedi!
Guvnomu je kod kuc'e lijepo,
Na kuc'u mu shljeme dosta jako,
Jaki su mu i lijepi konji!
Krije negdje zamotuljak parah,
Ma bih reka da ih nije mnogo,
I za njih mu svi u kuc'i znaju.

VUKOTA MRVALѢVIC' (pricha iz plec'a).

Chudna negdje pustoga plijena!
No je krvav da ga Bog ubije!
Kosovo je oko njega leglo.

VUK MIC'UNOVIC'.

Shto baete kao bajalice!
Ali babe kad u bob vrachaju,
Shto c'e znati mrtve kosturine,
Kako c'e se kome dogoditi!

VUKOTA MRVALѢVIC'.[68]

Koe jade ti tobozh mudruesh?
A ti vishe u njima prorichesh,
No koi mu drago desetinja,
Nedash nigda plec'a oglodati,
No ih grabish iz ustah ljudima,
Meni si ih stotinu uzeo,
Da djavola pridje u njih vidish,
U to ti je proshlo po vijeka.

VOJVODA BATRIC'.

Danu Vuche iz Ljesheva Stupa!
Uzmi gusle da nas razgovorish,
Kad je dobro neka je i bolje.

VUK LѢSHEVOSTUPAC POE.

Chevo ravno gnjijezdo junachko!
A krvavo ljudsko razboishte,
Mnogeli si vojske zapamtilo! —
Mnogeli si majke ojadilo, —
Ljudske su te kosti zatrpale! —
Ljudskom si se krvlju opjanilo! —
Vazda ranish od Vidova dana,
Junachkijem i konjskijem mesom,
Gavranove i mrke vukove! —
Strashno l’ bjeshe jednom pogledati,
Dim te crnij bjeshe priklopio,
Sto hiljadah pritislo Turakah,
Oko tebe pushke grmijahu,
Frishtijahu hiljade momakah,
A grakahu na jata vranovi,
Iza tmine i sunce ogrije,
Pred vecher se nad tobom izvedri,[69]
Turke mrtve po tebe brojasmo,
Pogodit’ se nigda ne mogasmo,
Oko broja koliko ih bjeshe. —

Ostavlja gusle.

VOJVODA BATRIC'.

Danu, Vuche, nemoj prekidati
Razgovora bez takvoga nema.

(Vuk: ne umijem vojvoda, pa je ljepshe ostaviti. Pucaju pushke uz polje, pjevaju ljudi, ima ih okolo sto i pedeset.)

VOJVODA DRASHKO.

Koe ono, ka da su mahniti?

SERDAR JANKO.

Ono su ti svati Mustafic'a!
A zheni se Suljo barjaktare,
Sinovicom s Oboda kadije.

VUK MIC'UNOVIC'.

Ma nijesu svi svatovi Turci,
Nego ima i Crnogoracah?

SERDAR JANKO.

Ima ondje i Crnogoracah,
Malo manje nego polovina.

VUK MIC'UNOVIC'.

Kud su shc'eli podtrpezne kuchke! —
Brankovichi i lizhisahani! —
Shto im oc'e drushtvo sa Turcima.[70]

KNEZ JANKO.

A kakva je to vrazhja zhenidba?
Kad vjenchanja nikakva nemaju,
No zhivuju ka’ ostala stoka.

SERDAR JANKO.

U njih nema nikakva vjenchanja,
No pogodbu nekakvu uchine,
Ka’da kravu na poli predaju;
Oni zhene u cheljad ne broe,
No ih drzhe ka’ prodano roblje
Oni kazhu: zhena je chovjeku,
Slatko voc'e, al pecheno jagnje,
Dok je takva neka je u kuc'u,
Nijel’ takva, sa njom na ulicu.

KNEZ ROGAN.

Hvala Bogu, pasijega mileta!
Ka je opit sa zlom i nepravdom,
Dje dopire, tu zakona nema,
Zakon mu je shto mu srce zhudi,
Shto ne zhudi u Koran ne pishe. —

(Poju svatovi uz polje).

SVAT TURCHIN.

Gergeleze krilo od sokola!
Te na hata u raju polec'e,
Samovoljno bez nikakva zora,
Pred Proroka da pridje izadjesh;
Hurije te divne zarobishe!
Te si nama tako zakasnio,[71]
Izlaz’ k nama chasa nepochasi!
Na tvoega krilata halata,
Ne zaborav’ sablje i mizhdraka,
I tvoega bicha paklenoga
Er su vlasi ushi podignuli,
Da okupish stoku u torinu —
Vuci su ti ljuto pogladnjeli,
Nek’ ti sine sablja Damaskija,
Da ne laju pashchad na proroka. —

SVAT CRNOGORAC.

Dje si, Marko, nagnuta delio!
I ako si Turska pridvorica —
Al si opet nasha perjanica?
Pojash’, Marko, tvoega Sharina!
Od oruzhja nishta ne uzimaj,
Do tvoega teshka shestoperca,
Njim Aliju zgodi medju plec'a,
Pa mu na chast prorok i hurije. —

SVAT TURCHIN.

Ilderime, svechev buzdovane!
Malo li ti bi krstove vjere,
Medj’ istokom i medju zapadom?
Da istrchesh hata krilatoga,
Damaskiju da krvi napoish,
Da najstrashnim postanesh shehitom —
No se dizhe da Fatimu c'erash,
Edinicu svetoga Proroka —
Tu sagrjeshi Bogu i Proroku,
Ko im skrivi on im grdno plati,
Al’ ti prosto dinovo mlijeko![72]
Kada Bosni salomi rogove —
Kad sve pokla, shto ne posuneti,
Samo fakir ostavi fukaru,
Da nas sluzhi, a pred krstom tuzhi. —

SVAT CRNOGORAC.

Obilichu zmaju ognjevitij!
Ko te gleda blijeshte mu ochi —
Svagda c'e te svetkovat junaci —
Mrcino nam krunu ne upushti,
Kad Padishi stade pod vilice!
Kada Dinu zagazi u chorbu —
Sad te vidju na tvoega zhdrala,
Dje razgonish kod shatora Turke!
Shto c'e biti, ko c'e ugoditi?
Srb i Turchin ne slazhe se nigda,
No c'e pridje more oslachati! —

SVAT TURCHIN.

Drzh Alija, kurvino kopile!
Kotarke se mlade razbjezhashe,
Sramota je sivome sokolu,
C'erat’ dugo jato jarebicah,
Pa za sebe ne ulovit’ mesa —
Udri Tale tvoiom drenovachom!
Pod njom puchu rebra ka’ orasi!
Polovina glave izgubite!
Ne ostavte Kosu u kavure. —

SVAT CRNOGORAC.

Bjezh Komnene zadrta delio!
Kad su takvu srnu ulovio,[73]
Vec' si dosta odmorio krila,
Nije su ti daleko Kotari,
Vjera ti je Hajki omilila,
Edva cheka da ti se prekrsti —
Zabobonji starino Novache!
Svrh Klisure ka’ si nauchio,
Er su Dinu ushi zaglibile —
Probudi mu buhe u kozhuhe —
Ne pusht’ Baio zhiva djavoljega!
Neka svati ne bude planine,
Bez pitanja tvoga al Limova —

(Izlazi Mustaj kadija i moli momchad da ne poju onake pjesne pokraj sakupa Crnogorskoga, da ne bude od glavarah kome shto zhao, nego neka poju svatovske pjesne, i on sam pochinje pojati.)

MUSTAJ KADIJA.

Ne plach majko, Dilber-Fatimu:
Udata je ne ukopata,
Ruzha s truka nije pala svog’,
No u bostan preneshena svoj —
Fatimu c'e Suljo drzhati!
Kako ochi svoe u glavi,
Fatima je strukom divota,
Ochi su ioj dvije zvijezde!
Lice ioj je jutro rumeno!
Pod vijencem gori Danica!
Usta su ioj parom srezana! —
Ustne su ioj ruzhom uzhdene!
Medj koima kadkad sijeva
Snjezhna grivna sitna bisera —
Grlo ioj je chista fildisha![74]
Bjele ruke krila labuda!
Nad cvijec'em pliva zornjacha,
A voze je vesla srebrna!
Blago odru na kom pochine! —

SVAT CRNOGORAC.

Soko mrzi polja od prashine! —
Soko nec'e zhabu iz luzhine! —
Soko hoc'e visoku liticu,
Soko trazhi ticu jarebicu,
Jarebica tanka i plashiva,
Ma tijela kako vatra zhiva! —

SVAT TURCHIN.

Ne dangubi svatskij prvijenche!
Sahati su danas ka’ godine —
Hoc'e nam se Sulju uduzhiti,
Bog je dragij nekolika dana,
Tandarihe zemlji poklonio —
Grehota je da ih podkidamo! —

VOJVODA STANKO.

Chudne bruke, grdne mjeshavine!
Chujaste li kako se pojashe?
Zaludu se nedruzhina druzhe —
Sve nekakvi prigovori stari.
Milosh, Marko, Muio i Alija!
Pripravlja se dok od jednom pukne —
Vec' previre kapa na sve strane. —

VUK MANDUSHIC'.[75]

Ema shta se druzhe s krvnicima!
A u jedan kota da ih svarish,
Ne bi im se chorba smijeshala! —

VUK MIC'UNOVIC'.

Bezobrazne, obrljane kurve!
Povukushe, te nam obraz grde,
Junachkoga neznaju poshtenja,
A ne bi se vukli za Turcima —
Mrznij su mi oni, nego Turci!
A ni mislim za njih ni za Turke! —
Badava se inate s Turcima,
Kad im lizhu ka’ pashchad sahane! —

BOGDAN DJURASHKOVIC'.

Oni shc'ahu sve onako pojat!
No im neda podmukla lisica,
Viditeli onoga kadije?
Druga nema u chetiri zemlje! —
U njega su medene rijechi,
Uvija se ka’ vrag oko krsta;
A ma punan gube i lukavstva;
Krvnika ga rishc'anskoga nema,
Zaklala ga pushka Crnogorska!

Prodjoshe svatovi, malo stade, evo pokajnice uz polje i tuzhi sestra Batricheva pred njima.

SESTRA BATRIC'EVA.

Kuda si mi uletio
     moj sokole!
Od divnoga jata tvoga,[76]
     brate rano!
Dal nevjerne nezna Turke,
     Bog ih kleo!
E c'e tebe prevariti,
     divna glavo!
Moj svijete izgubljenij,
     sunce brate!
Moe rane bez prebola,
     rano ljuta!
Moe ochi izvadjene,
     ochnij vide!
Kome brac'u ti ostavi,
     bratska hvalo!
I staroga baba Pera,
     kuku Pero!
I Tri mlade sestre tvoe,
     kukavice!
Sedam snahah shto oshisha?
     njima prazdno!
Shto nechuva mladu glavu?
     ljudska vilo!
Shto krvnika njom nasladi?
     bratska diko!
Na vjeru te posjekoshe,
     nevjernici!
Divnol’ Travnik okitishe,
     to platili!
Sa lijepom glavom tvoiom,
     kuku! lele!
Ko c'e chete sakupljati,
     chetovodja!
Kol’ kraini branit’ krilo,[77]
     bratsko krilo!
Ko c'e Turske glave sjec'i,
     ostra sabljo!
Da pogibe u boj ljutij,
     ubojniche!
Dje se Srbskij momci grabe,
     mlado momche!
Oko glavah i oruzhja,
     proste rane!
No na vjeru u nevjere,
     vjerna glavo!
Da mi se je pomamiti,
     sestri crnoj!
Da te kako zaboravim,
     kukavica!
E prezgodna glava bjeshe,
     mladij brate!
Da uz cara sjedijashe,
     mudra glavo!
Shc'ashe carev vezir biti,
     sestri tuzhnoj!
Da kod kralja sjedijashe,
     moj mladiko!
Djeneral mu shc'ashe biti,
     moja ruzho!
Da se mogu razgovorit’,
     srce moe!
A sa mrtvom tvoiom glavom,
     Kam da mi je!
Da ti crne ochi vidju,
     ochi moe!
Da poljubim mrtvu glavu,[78]
     mjesto brata!
Da ocheshljam dugij perchin,
     jaoh meni!
I junachku chalmu svezhem,
     sestra grdna!
U krvnichke sad si ruke,
     platili te!
Nagrdic'e krasnu glavu,
     prekrvnici!
Ti c'esh mnogo brac'e nac'i,
     kuku nama!
Biranijeh sokolovah,
     kuku brac'o!
Po bedemu od Travnika,
     Bog ga kleo!
Glave bratske poznat’ ne c'esh,
     nama prazdno!
Ere su ih nagrdili,
     nevjernici!
Kud c'e tvoja mlada ljuba?
     kuku njojzi!
Dvoe djece tvoe ludo?
     sirochadi!
Shto c'e jadnij djed ti Bajko?
     moj Batrichu!
Koi te je odnjivio,
     teshko njemu!
Proste tvoe ljute rane,
     moj Batrichu!
Al ne prosti grdni jadi,
     Kuku rode!
E se zemlja sva izturchi,[79]
     Bog je kleo!
Glavari se skamenili,
     Kam im u dom!

Svi glavari plachu, i kad chushe ime Batrichevo, svi plachuc'i izidoshe pred pokajnice, kako se sastashe s njima znadoshe shto je, sestra se Batricheva zagrli s djedom Bajkom (knezom) ugrabimu nozh iza pasa i ubi sama sebe; Bajko se prenemoga i pade spored unuke mrtve.

VUK TOMANOVIC'.

Hvala Bogu, velike zhalosti!
Shto nas nadje danas iznenada,
          (svak c'uti i plache).

VUK MIC'UNOVIC'.

Oh do Boga! a oh do vijeka!
Da chudnoli s glave pogibosmo! —

KNEZ ROGAN.

Osamdeset vec' imam godinah!
Sto putah sam gleda Crnogorce,
Gleda Turke, a gleda Latine:
Mlade glave onakve ne vidjah! —

VUK TOMANOVIC'.

U ove se gore nigda nije,
Onakovoga mladeta dizalo! —
Ono bjeshe junak pod krilima,
Gleda sam ga, dje skache s momcima:
Skochi s mjesta chetrnaest nogah,
A iz trke, dvadeset i chetiri,[80]
Po tri konja zagona preskochi. —

VUK MIC'UNOVIC'.

Shto je fajde kriti ono shto je? —
Onakvoga sivoga sokola,
Crnogorka iosht radjala nije!
Ne mogashe chovjek nigda znati,
Al je zgodnij, ali je valjastij,
Al je mudrij, ali je ljubavnij!
Shest putah sam s njim na muku bio,
Dje prah gori pred ochi junachke,
I dje glave mrtve polijec'u;
Josht takvijeh ochih gvozdenijeh,
Ja nevidjeh u jednoga momka —
A nemashe iosht dvadest godinah. —
I shto c'u vi kriti, Crnogorci!
Zhivo mi je srce pokosio!
I nashu je zemlju ocrnio! —

VUK TOMANOVIC'.

On ne bjeshe no samo nastao,
Crnogorca vec' bjeshe svakoga,
On gotova preteka junashtvom:
Sedamnaest ali osamnaest
Bjeshe glavah posjeka Turskijeh!

VOJVODA BATRIC'.

Bog ga jakij i mrtva ubio!
Kako moga vjerovat Turcima?
Tere im se na vjeru opushta. —

VUK TOMANOVIC'.[81]

Vjeran bjeshe junak mimo ljude!
Pa ga ono pasche C'orovic'a,
Izbezumi nekako na bratsku,
Te sramotno, crn mu obraz bio!

SERDAR JANKO.

Eli mu se kuc'a iskopala? —

VUK TOMANOVIC'.

Ne serdare! ali shto zafajdu?
Ostalo je dvoe djece mushko:
Edno drugom vode dat’ ne mozhe
I zgodna su ka dvije jabuke. —
Nego ko c'e djecu dochekati?

KNEZ JANKO.

Kolika mu brata ostadoshe?

VUK TOMANOVIC'.

Sedam bratah, svi sedam jednaci!

KNEZ JANKO.

Hoc'eli ga osvetiti, Vuche?

VUK TOMANOVIC'.

Hoc'e knezhe! ali shto za fajdu?

KNEZ JANKO.

Kako zashto? shto govorish choche?
Da ga mogu dobro osvetiti,
Ka’ da bi ga iz groba dignuli! —

KNEZ JANKO.[82]

A da ova nesrec'na nevjesta,
Te se danas ubi medju nama,
Ljuc'e mi je na srce zavila;
No nesrec'na glava Batricheva! —

SERDAR JANKO.

Ne zbori nam, knezhe, za te jade!
Ni ovakve iosht nije zhalosti
Na mnogo se mjestah dogadjalo,
No ioj puche srce u prsima,
A obrnu svijet naopako —
Za onijem sivijem sokolom,
Pa ne moga odoljet’ zhalosti,
Nego zhivot uze sama sebi!

KNEZ ROGAN.

Nevolja je, brac'o, da s’ ubije!
Kam bi crka od ove zhalosti —
A ne sestra za onakvim bratom —
E predivan bjeshe, jad ga nasha’:
Kad se shc'ashe odjest, kud da ide,
Pa obuci one puste toke,
Shal crvenij svezhi oko glave,
A pani mu perchin niz ramena
Dvije pushke metni za pojasom,
A pripashi macha o pojasu,
A u ruke uzmi dzheferdara —
Krasna lica, visok kao koplje!
Kad pomislim i ja kakav bjeshe,
Razpale se uz mene plamovi —

Glavari sjede okolo veljega guvna i razgovaraju se, dok evoti 3 — 4 stotine Ozrinichah, Cucah i Bjelicah. Svi posjedashe pred glavare i drzhe duge pushke uz ramena.[83]

SERDAR VUKOTA.

Dobro doshli! shto je bilo ljudi?
Krenuli ste nekud ka’ na vojsku?
To vam nije bez neke nevolje.
Da se nije ko pokla? Boga vi!

VOJNIK.

Ne, serdaru, iosht nije pokolja!
E ma bi se moglo doslutiti. —

(drugij od vojnikah)

Pope Cuckij, da im ono pismo!
Te si pisa medju svima nama.
Pa se s njime neka razgovore
E c'e mo ih graiom zaglushiti.

Pop Micho dava pismo vladici Danilu, vladika ga gleda i ne govori nishta.

KNEZ JANKO.

Shto je bilo, shto pishe vladiko?

VLADIKA DANILO.

Ne mozhe se ono prochitati: —

(Dae ga vladika knezu Janku, da ga popu povrati)

KNEZ JANKO (gleda ga).

Divna pisma, jadi ga ubili!
Krasnoli je na kartu slozheno,[84]
Kao da su kokoshke chepale. —

(Svak se smije, knez Janko dava pismo popu i govoru mu.)

KNEZ JANKO.

Pope Micho, drzh’ ti ovo pismo!
Te prochita, da znamo shto pishe.

(Pop Micho uzimlje pismo, dugo ga gleda i pochinje chitati.)

POP MIC'O (chita.)

. . . . um . . . dam . . . am . . .
. . . . bi . . . nu . . . no . . .
. . . . na . . . sha . . . ra . . .

VUK MIC'UNOVIC'.

Lijepo li ova sablja chita!
Divno li nas danas razgovori!
Amanati, dje nauchi tako?
Esu li te u Mletke shiljali?
Kada svoe tako osijecash,
A da shto bi s tudjijem chinio! —

POP MIC'O.

Ti se Vuche, ka’ da samnom rugash?
Kakav nauk takvo i chitanje!
Da sam ima boljeg’ uchitelja,
Te bih i ja danas bolje chita,
Ka’ je da je, o njemu se bavim. —
Ko c'e bolje, shiroko mu polje!

VUK MIC'UNOVIC'.[85]

Ja ti ne bih predavao bira,
Da se slusham, zrno dadjavolje!

POP MIC'O.

I ne daju zhita ni u shaku,
Do po runo i po grudu sira!
Pa i to mi daju ka’ na silu —
Da li neznash nashe davaoce?

VUK MIC'UNOVIC'.

Amanati, nenaijedi se!
A kako im chitash leturdjiju,
Kad ovako u pismo zatezhesh?

POP MIC'O.

Amanat mi, ja je i ne chitam!
Niti mi je knjiga za potrebu,
Nit je kada u crkvu otvaram;
Na pamet sam dobro utvrdio:
Leturdjiju, krstit, i vjenchati,
Ka’ i druge po manje potreba;
Pa kad mi je koe za potrebu
Izpoem ga ka’ pjesnu na usta. —

KNEZ JANKO.

Chudna popa, jadi ga ne bili!
U svijet ga ovakvoga nema. —

(Sve u smijeh i u graju.)

SERDAR VUKOTA.

Da nu prichaj koi, shto ste doshli?
Da idemo, da ne zamrchemo.

EDAN CUCA.[86]

Prichac'emo, a imamo dosta:
Prosta sablja, po sto putah Turska,
Od Kosova, koja nas sijeche!
Pri zlu tome, ako je istina:
Evo ima shest sedam godinah,
Ka’ dohodi jedna prorochica
Medju nama, iz Bara se kazhe,
Dava trave i neshto lijechi
I zapise nechesove gradi,
Da chovjeka pushka ne ubije —
Svak je drzhi, oprosti mi Bozhe!
Ka’ da duhom svetijem prozire! —
Donio je djavo medju nama,
Evo ima dvije tri nedjelje,
Pa je sada, shto nije nikada
Udarila kazhivat vjeshtice,
Dvadest ih je do sada kazala
I sama je sebe oblichila;
Na njih vishe, no pedeset glavah,
Shto su one svakoju izjele;
A sve djece, koja su pomrla!
I momchadi, te pushka ubila!
Pa se narod cio pomutio.
Niko nezna, shto hoc'e da radi,
Pomrzjelo sve jedno na drugo,
Na chudo smo i na jade bili,
Razdvajuc'i da se neizkolje; —
Edva smo ih ovamo savili,
Eda kako vi to pretechete. —

VUK MIC'UNOVIC'.[87]

Chudne stoke, Bog ih posjekao!
Oko shta se imalo poklati!
A dje vi je, ta zlosrec'na baba,
Te medju vas nozh krvavij vrgla?

ISTIJ CUCA.

Evo smo je doveli sa sobom,
Da pred vama ovo posvjedochi,
Ona zbori, da c'e sve kazati
I kazhue, Bog je posjekao,
Ka’ da chovjek sve ochima gleda!

(Izlazi prorochica i vjeshtica)

KNEZ JANKO.

Kazhuj, babo! jesili vjeshtica?

BABA.

Esam, knezhe, nije fajde kriti!

KNEZ JANKO.

A kako se gradite vjeshtice?

BABA.

Mi imamo jednu travu zato,
Pa tu travu u lonac svarimo,
Iz lonca se redom namazhemo;
Iza toga budemo vjeshtice!

KNEZ JANKO.

Pa poslijed, shto se od vas radi?

BABA.[88]

Kupimo se na mjedeno guvno,
Niko nezna do nas dje je ono,
Na vratila, o marchu, jashemo!
Dogovore krijuc'i chinimo,
Kakvo c'e mo zlo uchinit’ kome,
Zhivinom se svakom promec'emo;
Vozimo se na srebrna vesla,
Ladja nam je kora od jaeta!
Zla mrznome chinit’ nemozhemo,
Ako nam je mio ali svojta,
Trag po tragu njegov iskopamo.

SVI IZ GLASA.

Viditeli kako nezna nishta?
Istina je, sve shto je kazala!
Ne bi sama sebe naruzhila,
Da u taj lik nije obeshtana,
Pa se kae, stavila se dushe,
Ere vidi trag ni iskopashe.

KNEZ JANKO.

Slushaj babo, sve ti vjeruemo!
Mozhe biti i mjedeno guvno,
Jahati se mozhe na vratilo,
Ma za ladju i vesla srebrna,
To ti niko vjeravati nec'e,
Er je sasma prenishtava ladja.

BABA.

Istina je moj mile, dushe mi!
A kako bih danas pridizala,
Kada visim nogama u grobu,
Nego sam se jednom pokajala,[89]
Volija sam poc'i pod gomilu,
Sa svijema tesmo toga lika,
No zla chinit’ kako smo do sada,
Da ako mi lakshe dushi bude.
          (i plache baba.) —

KNEZ JANKO.

Chudna vraga! viditeli brac'o?
Hvala Bogu imali vjeshticah?

KNEZ ROGAN.

Ima knezhe nekijeh rogoshah,
Pod oblak c'e ustrijelit orla!

VUK MIC'UNOVIC', VLADICI.

Ti vladiko znash duboke knjige!
Nalazish li u njima vjeshtice?

VLADIKA DANILO.

Dje vjeshtice! shto govorish Vuche!
Nema toga ni u jednu knjigu,
Svrh mene se svi ovde kunite,
To su babske priche i mudrosti,
Nego lazhe ova babetina,
Ali mozhe neshto drugo biti. —

SVI GLAVARI.

Kazhuj babo! rashta si lagala?
Al na nashu dushu — pod kamenje;
Nije shala shto si uchinila,
Pomutila tri muchna plemena,[90]
I krvavu sablju izvadila —
          (baba se prepada i drhti.) —

BABA.

Kaza c'u vam al na ispovijest,
Pa chinite shto hoc'ete samnom.

KNEZ JANKO.

Nema, babo, ovde duhovnika!
Nako c'e mo poslat’ popa Mic'a,
A on knjige uza sebe nema —
Nego kazhuj al’ c'esh pod gomilu,
Nevaraj se drugo bit’ nemozhe.

BABA (drhtec'im glasom kazhue.)

Kad se spravljah iz Bara ovamo,
Dok evoti jednoga kavaza,
Dje od pashe za mene doshao;
Povedi me na Skadar veziru!
Vezir bjeshe chuo shto se radi,
Da dogovor medju se imate,
Na domac'e udariti Turke,
Pa me posla, da vas ja pomutim,
Da se o zlu svome zabavite,
Nauchi me, sve, kako c'u radit’,
I reche mi, dusha mu prokleta!
Na tebe se niko stavit’ nec'e,
Er ti chesto idesh medju njima,
Zaprijeti kad od njega krenuh:
„Ne smutili, babo, Crnogorce!
Kunem ti se Turskom vjerom tvrdom![91]
Imash doma deset unuchadi,
I tri sina sva tri ozhenjena,
Sve c'u ti ih zatvorit’ u kuc'u,
Pa u zhivij oganj izgorjeti!”
Ta me sila brac'o nac'erala,
Te pomutit’ hoc'ah Crnogorce!

Tada skochi narod cio, uzmi kamenje da je pod gomilom metnu, ali je ne pushte glavari, no je s mukom odbrane.

Razidjoshe se doma svikolici, samo nekolika glavara ostadoshe na Cetinje da pritvrde svoj dogovor.

Smrklo se, sjede glavari okolo ognja, izlazi mjesec krvav — i bi velikij potres — u to isto doba dodje k njima starij i slepij iguman Stefan s brojanicama u ruke.

KNEZ ROGAN.

Mozhli znati oche igumane,
Rashta ove gore uzdrhtashe?

IGUMAN STEFAN.

Ko c'e sinko Bozhju volju znati,
Ko li Bozha prozreti chudesa!

KNEZ ROGAN.

A da shto je ovaj mjesec crven,
Kako da je iz ognja ispretan?

IGUMAN STEFAN.

Ni to, sinko, ja ne mogu znati;
Aljinah je na nebesa dosta,
Pa Bog dae kome kakvu hoc'e —[92]
A meni je svakoja jednaka,
Tek sam svoe ochi izgubio;
Blago vama koi ih vidite,
Vi ste blizhe Boga — i chudesah!

Tishina je, iguman broi brojanice.

KNEZ JANKO.

A broishli sve tako igumne?

IGUMAN STEFAN.

Broim, sinko, neprestaem nigda!

KNEZ JANKO.

Doista se mislish nabroiti,
Dali ti se, oche, ne dodije?
A od toga . . . . . .
Ja bih voli sad grivnu orahah,
Da je jednom po nashki izbroim,
No stotinu tijeh brojanicah,
Da prebiram prstima zafajdu.

SERDAR JANKO.

Ti sve, knezhe, na shalu okrec'esh!
Da nu, oche, ono ka’ umijesh
Ispricha ni shtogod amanati!
Pridje no smo legli i zaspali,
Ko te nije chuo dje govorish,
Onaj nezna shto u tebe spava! —

IGUMAN STEFAN.

Hoc'u, brac'o, to sam i doshao!
Ja sam mnoga zazhega kandjela,
Na oltaru crkve pravoslavne;
Pa sam slijep dosha medju vama,[93]
Da podzhezhem koliko uzmogu,
I vash oganj svetij na oltaru,
Na oltaru crkve i poshtenja. —

(Mnogij iz glasa: zbori oche! svi c'emo slushati koliko te god volja, akoc'esh do ponoc'i.)

IGUMAN STEFAN.

Ja imadem osamdeset ljetah!
Od kako sam ochi izgubio,
Ja sam vishe u carstvo duhovah —
I ako mi iosht tijelo, dushu
Zadrzhae i krije u sebi,
Kako plamen podzemna peshtera —
Ja sam mnogo obisha svijeta,
Najsvetije nebesne hramove,
Shto je zemlja nebu podignula,
Ja sam redom svakij polazio,
Nasrka se dima s zhertvenikah!
Penja sam se na sveshtenu goru,
Sa koe je strashno predskazanje,
Svoe sudbe Erusalim chuo —
Razgleda sam i sve tri pec'ine!
Dje se sunce hristianstvu rodilo,
Dje je nebo jasli osveshtalo,
Dje su cari nebesnom mladencu,
Pohitali s darom-poklonit’ se; —
Gledao sam Getsimansku bashtu!
Ocrnjenu strashc'u i izdaiom —
Svetu lampu, lud vjetar ugasi —
Mi vidimo na plodnim njivama,
Dje se grdno trnje raztic'ilo —
Hram Omarov dje se povisio,[94]
Na sveshtenij osnov Solomonov —
Dje Sofija za konjushku sluzhi —
Smijeshna su svojstva nashe zemlje,
Punana je ludijeh premjenah —
Priroda se svakolika pita,
Sunchanijem chistijem mlijekom,
U plamen se i ono pretvara,
Danas zhezhe, shto jucher njivljashe; —
Kolijevke kakve bi trebale,
Ne imadu sve nashe rijeke,
Vidimoli mi sva ova strashila,
Dje pustoshe nemilostno zemlju?
Vreme zemno i sudbina ljudska —
Dva obraza najvishe ludosti —
Bez poredka najdublja nauka —
Sna ljudskoga, djeca-al ochevi —
Eli ovo prichina uprava,
Koioj tajnu postic'’ nemozhemo? —
El istina, e ovo ovako?
Al’ nas ochi sobstvene varaju?
Ishte svijet neko djejstvije —
Duzhnost radja neko popechenje —
Obrana je s zhivotom skopchana!
Sve priroda snabdjeva oruzhjem,
Protiv neke ne obuzdane sile —
Protiv nuzhde-protiv nedovoljstva —
Ostro osje, odbranjue klasje!
Trnje, ruzhu, brani ochupati;
Zubovah je tushte izostrila!
A rogovah tushte zashiljila —
Kore, — krila — i brzine nogah —
I cijeli ovi bezporedci,[95]
Po poredku nekome sljeduju! —
Nad svom ovom grdnom mjeshavinom,
Opet umna sila torzhestvue!
Nepushta se da je zlo pobjedi —
Iskru gasi — a zmiju u glavu —
Muzh je branich zhene i djeteta!
Narod branich crkve i plemena —
Chest je-slava-svetinja narodnja!
Pas *), svakoi svoe breme nosi —
Nove nuzhde, radju nove sile —
Djejstvija naprezhu duhove —
Stjesnenija slamaju gromove! —
Udar nadje iskru u kamenu,
Bez njega bi u kam ochajala —
Stradanje je krsta dobrodjetelj —
Prekaljena iskushenjem dusha,
Rani tjelo ognjem elektrizma —
A nadezhda vezhe dushu s nebom,
Kako lucha sa suncem kapljicu!
Shto je chovjek? a mora bit’ chovjek —
Tvarca jedna, te je zemlja vara,
A za njega, vidi, nije zemlja —
Eli javje od sna smuc'enije —
Ime chestno, zasluzhili na njoj,
On je ima rashta polaziti,
A bez njega u shto tada spada? —
Pokoljenje za pjesnu stvoreno!
Vile c'e se grabit’ u vjekove,
Da vam vjence dostojne sapletu! —
Vash c'e primjer uchiti pjevacha,
Kako treba s bezsmrtnoshc'u zborit’ —[96]
Vam predstoi preuzhasna borba,
Pleme vi se sve odreklo sebe,
Te crnome rabota Mamonu! —
Pade na njem’ kletva bezchestija —
Shto je Bosna i po Arbanije?
Vasha brac'a, od oca i majke!
Svi u jedno i dosta rabote —
Krst nositi vama je sudjeno —
Strashne borbe s svoim i s tudjinom!
Tezhak vjenac-al je voc'e slatko —
Voskresenja ne biva bez smrti —
Vec' vas vidju pod sjajnim pokrovom —
Chest-narodnost, dje je vaskresnula,
I dje oltar na istok okrenut,
Dje u njemu chistij tamjan dimi,
Slavno mrite, kad mrijet’ morate!
Chest ranjena zhezhe hrabra prsa,
U njima ioj nema bolovanja —
Poruganij oltar jazichestvom,
Na milost c'e okrenut’ nebesa! —

_____
*) Pokoljenje (str. [95])

Svi pospashe, a iguman sjedi uz oganj, broi brojanice i svu noc' chita molitve medju njima — zora je dizhu se, pripashaju oruzhje da krec'u doma: chude se gledajuc'i staroga igumana dje sjedi uz vatru, broi brojanice i neshto u sebi chita, a oni kako se koi dizhe tako mu pristupa i ljubi ga u ruku iz uvazhenija rashta lijepo i mudro zbori.

SERDAR IVAN.

Ti nijesi slijep igumane,
Kad si tako mudar i pametan!
Budale su s ochima slijepe,[97]
Koe vide a zaludu vide —
Trebaju im-za proste potrebe
Ka’ ostaloj isto zhivotini! —

SERDAR VUKOTA.

A mislishli, serdare Njegushkij,
Da bi bio ovakvi s ochima?
Pjesna dobra spava u slijepca —
Pogled smeta misli i jeziku;
Mozh obisti kad shto hoc'esh prichat’!
Kad prichanju tvome pokazhe se
Stvar sa svijem protivna pred ochi,
Slast i silu izgubi prichanje,
Um se smuti, a jezik zaplete,
Cheshc'e neznash, shto si htio rec'i!
A slijepcu ochi ne smetaju,
No se drzhi sve jednoga puta,
Ka’ pjan plota, kada se prihvati; —

VOJVODA BATRIC'.

Da prichamo snove pri kretanju! —
Ja sam snio shto nije sam nigda,
(milo mi je-za moe oruzhje:)
Noc'as na san Obilich prolec'e,
Preko ravna polja Cetinskoga,
Na bijela hata ka’ na vilu,
Oh divan li, Bozhe dragij, bjeshe! —

Poslje tridest chetrdest drugah prichaj svoe snove, svakij kaza san jednak, da je Obilicha vidio kao i vojvoda Batrich: veseli idu u crkvu da se zakunu svi na jedno, da se kolju s domac'ima Turcima — ulaze u crkvu, Vuk Michunovich razmota shal sa glave pa ga pruzhi te svi za njem rukama uhvatishe i u kolo stadoshe[98]

VLADIKA DANILO.

Chuj Nikola knezhe Dupioskij!
I ti ruku pruzhaesh na kletvu,
Ti si nejak, znash li u Crmnicu!
A Turcima pred kuc'om Crmnica,
Krivu kletvu na dom neponesi,
Er je muka s Bogom ratovati! —

KNEZ NIKOLA.

Znaj vladiko i svi Crnogorci,
Ja znam divno kako mi je doma,
Ama imam trista Dupiljanah,
Nek me izda svako, ka’ i hoc'e,
Zadaem vi Bozhju vjeru tvrdu,
S Turcima se hoc'emo poklati,
Ako c'e nam sjeme utrijeti!
Kad krv prospem radi svoe vjere,
Ne boim se kletve ni drugoga —
Kako pushka pukne na Cetinje,
Grohota c'e biti na sve strane,
Blago tome, koga srce sluzhi,
I ko nije sasma ostario,
Dosta c'e se posla nagledati! —

SERDAR JANKO.[99]

Izdati se nec'emo a ma treba da se utvrdimo
kletvom, zdravij je posao.

Vuk Michunovich: kuni serdare Vukota, ti e najbolje umijesh, a mi c'emo svi vikati: Aminj.

SERDAR VUKOTA.

U pamet se dobro Crnogorci
(A ko chini biti c'e najbolji)
A ko izda onoga te pochne,
Svaka mu se satvar skamenila!
Bog velikij i njegova sila,
U njivu mu sjeme skamenio!
U zhene mu djecu skamenio!
Od njega se izlegli gubavci,
Da ih narod po prstu kazhue!
Trag se grdnij njegov iskopao,
Kako shto je sharenim konjima! —
U kuc'u mu pushke ne visilo,
Glave mushke, ne kopa od pushke! —
Zheljela mu kuc'a mushke glave!
Ko izdao, brac'o, te junake!
Koi pochnu na nashe krvnike,
Spopala ga bruka Brankovicha! —
Chasne poste za psa ispostio! —
Grob se njegov propa’ na ta svijet,
Ko izdao, brac'o, te junake!
Ne predava punje ni proskure,
Nego pasju vjeru vjerovao! —
Krvlju mu se prelili badnjaci,
Krvlju krstno ime oslavio!
Svoju djecu nanj pechenu io!
U pomamnij vjetar udario,[100]
A u lik se manit obratio,
Ko izdao, brac'o, te junake!
Rdja mu se na dom rasprtila,
Za njegovim tragom pokajnice
Sve kukale, dovijek lagale!

Svi iz glasa vichu: Aminj! izlaze iz crkve, i otolen svakij doma.

Badnjij veche; vladika Danilo i iguman Stefan, sjede kod ognja, a djaci veseli igraju po kuc'i i nalazhu badnjake.

IGUMAN STEFAN.

Este li ih djeco nalozhili,
U prijekrst, ka’ treba metnuli?

DJACI.

Nalozhili djedo, ka’ trebue,
Presuli ih bijelom shenicom,
A zalili crvenijem vinom —

IGUMAN STEFAN.

Sad mi dajte jednu chashu vina,
Ma dobroga i chashu od oke,
Da nazdravim, starac, badnjacima.

Daju mu chashu vina, on nazdravi badnjacima i popi je.

IGUMAN STEFAN (chistec'i brke).

Bog da prosti vesela prazdnika!
Donesi te, djeco, one gusle,
Dusha mi ih, vaistinu, ishte,[101]
Da propoem, od davno nijesam,
Ne primi mi Bozhe za grehotu,
Ovako sam starac nauchio, (daju mu djaci gusle).

IGUMAN STEFAN (poe).

Nema dana bez ochnoga vida!
Niti prave slave bez Bozhic'a!
Slavio sam Bozhic' u Vitleem —
Slavio ga u Atonsku goru —
Slavio ga u sveto Kijevo —
Al je ova slava odvoila,
Sa prostotom i sa veseloshc'u:
Vatra plama bolje nego igda,
Prostrta je slama ispred ognja —
Prekrshc'eni na ognju badnjaci —
Pushke puchu, vrte se peciva,
Gusle gude, a kola pjevaju,
S unuchadju djedovi igraju;
Po tri pasa vrte se u kolo,
Sve bi reka jednogodishnici! —
Sve radoshc'u divnom naravnjeno;
A shto mi se najvishe dopada,
Shto svachemu treba nazdraviti!

VLADIKA DANILO.

Srec'an li si igumne Stefane,
Kako te je Bog vesela dao!

IGUMAN STEFAN.

Mladij sinko, lijepij vladiko!
Samo sobom noc'as je veselo —
A dushu sam natopio kapljom,[102]
Pa se stara igra povrh vina,
Ka’ blijedij plamen po rakii —
To mi kadkad starcu budi kosti,
Spomene ih na mlade godine. —

VLADIKA DANILO.

Ljepshe stvari nema na svijetu,
Nego lice puno veselosti,
Osobeno, ka’ shto je kod tebe,
Sa srebrnom bradom do pojasa,
Sa srebrnom kosom do pojasa,
A lice ti gladko i veselo,
To je uprav blagoslov vishnjega. —

IGUMAN STEFAN.

Ja sam prosha sito i resheto —
Ovaj grdnij svijet ispitao —
Otrovi mu chashu iskapio —
Poznao se s grkijem zhivotom —
Sve shto biva i shto mozhe biti,
Meni nishta nije nepoznato!
Shto god dodje, ja sam mu naredan —
Zla pod nebom shto su svakolika,
Chovjeku su prc'ija na zemlju —
Ti si mlad iosht i nevjesht vladiko!
Prve kaplje iz chashe otrovi,
Najgrche su i najupornije —
O da znadesh, shto te ioshte cheka!
Svjet je ovaj tiran, tiraninu —
Akamoli dushi blagorodnoj!
On je sostav paklene nesloge —[103]
Unj ratue dusha sa tijelom,
Unj ratue more s bregovima,
Unj ratue zima i toplina,
Unj ratuju vjetri s vjetrovima,
Unj ratue zhivina s zhivinom,
Unj ratue narod sa narodom,
Unj ratue chovjek sa chovjekom,
Unj ratuju dnevi sa noc'ima,
Unj ratuju dusi s nebesima;
Tjelo stenje pod silom dushevnom,
Koleba se dusha u tijelu —
More stenje pod silom nebesnom,
Koleblju se u moru nebesa —
Volna volnu uzhasno popire,
O brijeg se lome obadvije —
Niko srec'an, a niko dovoljan —
Niko miran a niko spokojan —
Sve se chovjek bruka sa chovjekom,
— Gleda majmun sebe u zrcalo —

VLADIKA DANILO.

Dobra vatra, a iosht bolje vino,
Malo si se djedo ugrijao,
Pa prechishc'ash svijet na resheto!

IGUMAN STEFAN.

Dje si bio danas amanati,
Te si doma tako pozdno dosha?
Stoja u lov toliko nijesi,
Ranije si svagda dohodio,
I dje su ti tjelohranitelji?[104]
Dva Novaka i barjaktar Pima! (Edno Velestovac a drugo, Dupiljanin)
Ne bio ih pushtavat od sebe,
Bio dozvat dok ti Bozhic' prodje,
Dva tri sina staroga Martina
Ere ti se ja sve boim sinko,
Da c'e Turci tebe izgubiti;
Dvadest tridest da noc'as udare,
Kako ti se kuc'a osamila,
Shto bi shc'eli, to bi uchinili!

VLADIKA DANILO.

Nebojmi se, ako Bogda, djedo!
Ne misli se o tome Turcima,
Zle su misli i na njih napale. —
Pa i da bi doshli i stotina,
Imam ovde desetak djachadi,
U kuc'u se bismo zatvorili,
Mi se bili, a ti bi nam pjeva!

IGUMAN STEFAN.

Od te pjesne, Bozhe me sahrani!
Tezha bi mi bila no plakanje —
Plakanje je pjesna sa suzama —

Idu da spavaju; dizhu se pred zoru i idu u crkvu svrshila se leturdjija izlaze.

Djache pricha igumnu Stefanu pred crkvom.

DJACHE.

Slushaj, djedo! da ti neshto kazhem:
Kad su prva zvona zazvonila,
Diga’ sam se da idem u crkvu,[105]
Ali jeku nechesovu chuem,
Te ja strchi brzhe na kraj polja,
I ako je lijepo vrijeme,
Mishljah, skache voda u ponoru,
Kad prisjedoh malo u kraj polja,
Ali nije ono shto ja mishljah,
No to brdo na kraj polja jechi,
Kako da c'e prsnut u oblake,
Pushke grme nebesa se lome!
Fiska stoi mlade ubojnike!
Te ja brzhe bolje, preko polja,
Kada dodji pri Djinovu brdu,
Al u brdo nigdje nishta nema,
No se negdje boj krvavij bije,
Pa odzivom brdo uzechalo.

IGUMAN STEFAN.

Much budalo! da li Bozhic' nije?
Vec' je troe pojalo pjevacah,
Sada pushke najvishe pucaju,
A to brdo ka’ shuplja tikvina,
Pa glasove hvata od svakuda,
Vec' za drugo i netreba nishta
No ponavlja ono, shto dje chue,
Kao jedna prekomorska tica: —

DJACHE.

Nije, djedo, tako mi rozhdestva!
No nekakav pokolj te velikij,
Od miline uru sam slushao:
Dim je crnij lega’ nad Baice,[106]
Ka’ najgushc'ij oblak o jeseni!

IGUMAN STEFAN.

Hajd otolen, shto koeshta drobish!
Dim na Bozhic', velikoga chuda!
Kako c'e se svenarodna zhertva,
Bez oblakah dima uchiniti?

Chue se grmljava pushakah niz polje, pojaha vladika Danilo hata, i izide u polje, kad eto niz polje pet shest stotinah ljudih, on potrchi konja i brzhe bolje dodje medju nji; oni se svi oko njega u kolo okupi; videc'i vladika pet Martinovichah, Vuka Borilovic'a i tri svoe sluge sve krvave, poche ih zapitovati.

VLADIKA DANILO.

Prichajte mi shto je tamo bilo,
Al ste vuci, aliste lisice?

VOJVODA BATRIC'.

Veseli su glasi gospodare,
Klanjamo se Bogu i Bozhic'u!
Najpridje ti Bozhic' chestitamo!
Chestitamo Bozhic' Gori Crnoj!
Mi pet bratah pet Martinovichah,
I tri tvoe sluge najvjernije
Sa sokolom Borilovic' Vukom,
Poklasmo se sinoc' sa Turcima,
U pomoc' nam kogod chu priteche,
Sakupi se vojske kao vode
I shto c'u ti duljiti prichanje,
Koliko je ravnoga Cetinja,[107]
Neuteche oka ni svjedoka
Ni da kazhe kako im je bilo,
Te pod sablju svoju ne metnusmo,
Koi ni se nekc'e pokrstiti,
Koi li se pokloni Bozhic'u,
Prekrsti se krstom hristjanskijem,
Uzesmo ga za svoega brata —
Kuc'e Turske ognjem izgorjesmo!
Da se nezna ni stana ni traga,
Od nevjerna domac'ega vraga —
Iz Cetinja u C'eklic' podjosmo,
C'eklic'kij se razbjezhashe Turci,
Malo koga od njih posjekosmo,
Ma njihove kuc'e popalismo,
Od mecheta i Turske dzhamije,
Napravismo prokletu gomilu,
Neka stoi za uklin narodu. —

VLADIKA DANILO.

Blago meni, moi sokolovi!
Blago meni, junachka svobodo!
Jutros si mi divno voskresnula,
Iz grobovah, nashijeh djedovah! —

Skida se s konja vladika, te grli i celiva junake, koi su pocheli boj s Turcima, i tako idu niz polje pjevajuc'i i pushkama veselje chinec'i; kada dodjoshe blizu crkve, ali je iguman Stefan pred crkvom i iosht jedan kaludjer, koi drzhashe svetij putir u ruke.

IGUMAN STEFAN.

Ja nevidim, nego chuem dosta,
Hajte, brac'o, te se pricheshc'ujte!
Bez priprave i bez ispovjesti,[108]
A ja michem sve na moju dushu. —

Pristupaju i pricheshc'uju se koi nebjeshe rucha, poshto se prichestishe, navrc'eshe, peciva i pocheshe kolo voditi — a vladika uljeze u kuc'u i uvede sa sobom pet Martinovichah Vuka Borilovic'a i tri njegove sluge za njima uljegoshe.

Peku se peciva, igraju se momchad svake igre i kolo poe.

KOLO.

Bjeshe oblak sunce uhvatio! —
Bjeshe goru tama pritisnula! —
Pred oltarom plakashe kandjelo! —
Na gusle se strune pokidale!
Sakrile se vile u peshtere,
Bojahu se sunca i mjeseca!
Bjehu mushka prsa ohladnjela,
A u njima umrla svoboda;
Ka’ kad zrake umru na planinu,
Kad utone sunce u puchinu! —
Bozhe dragij svijetla prazdnika!
Kako su se dushe pradjedovske,
Nad Cetinjem danas uzvijale,
Igraju se na bijela jata —
Kako jata divnih labudovah,
Kad se nebom vedrijem igraju,
Nad obrazom svijetla jezera —
Sokolovi pet Martinovichah!
Koe jedna prsa zadoishe,
A odnjiha jedna kolijevka,
Dva Novaka s barjaktarom Pimom!
I vitezhe Borilovic' Vuche![109]
Koi prvij udriste na Turke,
Ko umije vama splesti vjence?
Spomenik je vashega junashtva,
Gora crna i njena svoboda! —

Izlazi iguman Stefan medju narod i nose za njim dva momka medju sobom jednu siniju i na njoj dvadest okah shenice varene, izmijeshate zrnima shipchanima, nalite dobro vinom i medom; narod se chudi njegovu poslu i sav se okupi okolo njega, da gledaju shto hoc'e da radi; momci postavishe koljivo na sred velikoga guvna; a iguman poche govoriti.

IGUMAN STEFAN.

Chuj narode, svi skinite kape!
Hoc'u spomen da chinim dushama,
Vitezovah nashega naroda,
Danas c'e im najmilije biti —
Od Kosova nigda kao danas —

(Svak skida kapu i smijuse.)

IGUMAN STEFAN (chita na izust.)

Vjerne sluge pomjani gospodi!
Vladaoce ma tvoe robove —
Nepobjednog mladoga Dushana!
Obilicha, Kastriota Djura!
Zrinovic'a, Ivana, Milana!
Strahinic'a, Relju krilatoga!
Crnovic'e, Iva i Urosha!
Cmiljanic'a, Vojvodu Momchila!
Jankovic'a, devet Jugovic'ah,
I Novaka poradi halaka! —[110]
I ostale nashe vitezove —
Na nebu im dushe carovale,
Ka’ im ime na zemlji carue. —

Izjedoshe ono koljivo, ruchashe, i svak doma odlazi.

Novo ljeto, izishli iz crkve, sjede uz oganj pa se neshto iguman zamislio.

VLADIKA DANILO.

Neshto si se zamislio djedo!
Ali ti se drijemat’ pochelo.

IGUMAN STEFAN.

Ne drijema, nego neshto mislim,
Pa se chudim, za novu godinu,
Shto je danas oshc'ela ljudima?
Rashta nije s pochetkom proljec'a,
Kad se sunce sa juga povrati,
I kad pochnu dnevi napredovat’,
Kad se zemlja obuche zelenju,
I stvar svaka kad na njoj dobije,
Novij zhivot i vid sa svim novij. —

VLADIKA DANILO.

Sve jednako, tada ali danas,
Vrijeme c'e svoim tokom hodit’! —
A ovo su stari uredili.

IGUMAN STEFAN.

Koe dae nije ugodio. —

(Ulazi edno momche k njima celiva vladiku u ruku, pa igumna Stefana).

VLADIKA DANILO.[111]

Shto je momche, odkuda si sada?
Eda c'esh ni shto dobro prichati?

MOMCHE.

Ja sam ulak, od Rijeke sada!
Serdar Janko posla me do tebe,
Da ti pricham, shto je kod nas bilo.

VLADIKA DANILO.

Prichaj sinko, shto najbrzhe mozhesh!

MOMCHE.

Kako chusmo za boj na Cetinju,
Da na glavu pogiboshe Turci,
Serdar Janko odmaha odpravi,
Dva momcheta Rijechkim Turcima:
Ko ne misli na Koran pljunuti,
Neka bjezhi glavom bez obzira;
Turci momchad kod sebe primami,
I oboe na Obod objesi,
U to serdar poklich niz nahiju!
Svak potrchi k Rijechkome gradu,
Al zaludu svi utekli Turci,
U ladjama put bijela Skadra,
Samo Bogdan, shto je pohitao,
Te ubio Rijechkog kadiju;
Shc'ashe doc'i serdar s glavarima,
Da ti pricha sve kako je bilo,
No nemashe kada ostaviti,
Razuraju grada Obodnika.
I sve Turske kule i dzhamiju,[112]
Da nash pazar ne smrdi nekrshc'u. —

Preklanjase ulak, celiva opet vladiku u ruku, mec'e mu knjigu na skut i odlazi.

Vladika Danilo zove djache da prochita onu knjigu, da je chue i iguman Stefan, djache uzima knjigu.

(chita.)

Knez Nikola i svi Dupiljani,
Pozdravljamo nashega vladiku!
Pishemo ti shto je kod nas bilo:
Kako chusmo shto bi na Cetinju,
Poklasmo se s nashijem Turcima,
Dan i noc' je poklanje trajalo,
Bjeshe puna Crmnica Turakah,
Desechara, age, izjelice;
Malo ko nam u pomoc'i dodje,
I mi smo ti grdno izginuli,
Polovina u boj pogibosmo! —
Nestalo je groblja oko crkve,
Po shestinu u jedan kopamo!
Po Crmnici Turke izsjekosmo,
I grad Besac s zemljom izravnismo,
Sad ti nema u nashu nahiju,
Obiljezhja od Turskoga uha,
Do trupine, ali razvaline.

Vladika Danilo plache, a iguman se Stefan smije.

VLADIKA DANILO.

Ti, igumne, ne razumje pismo!
A bi i ti na njem proplakao,
Po shestinu u jedno kopaju!

IGUMAN STEFAN.[113]

Razumjeh ga, al plakat’ ne mogu,
Da umijem plakat’ od radosti!
Bih plakao sladje nego igda —
Al kod mene kada poe dusha,
Suze mi se smrznu od radosti. —

(Bije neko u vrata od kuine da ih slomi, misle da je lud)

IGUMAN STEFAN.

Pomoz Bozhe i malij Bozhic'u!
Kad je radost sa svakoe strane,
Nek uljeze i ta ludij k nama,
Da nam kuc'u napuni smijeha!

(Otvaraju djaci vrata, kad evo Vuk Mandushich, namrachio se i crnij mu brci pali na izlomjene toke, dzheferdar prebjen nosi u ruke, i sjeda kod ognja sav krvav nikome ni pomoz Bog, zachude se kad ga onakvoga vide),

VLADIKA DANILO.

Shto je Vuche? grdnoli izgledash!
Vidju da si s krvave poljane,
Gazio si negdje vatru zhivu,
I Bog znade do tebe samoga,
Eli iko tu zhiv pretekao!
Er bez muke ne prskaju toke —
Ni se lome takvi dzheferdari,
Te s’ od vitke zhice sakovani. —

VUK MANDUSHIC' (mrko pricha.)

Na Shc'epandan dodje mi odiva,
Iz Shtitarah, ljetos povedena,
I kaza mi: „Evo harachlije”![114]
U Shtitare da kupe harache,
Te ja skupi pedest momchadi,
I zapadni s njima pod Shtitare, (selo)
Da posjechem Turke izjelice;
Puchu pushke Ljeshanskom nahiom,
Mislim idu Turci u harache,
Pa na raju stravu udaraju;
Kad boj chuem u Progonovic'e, (selo)
Te ja potec sa onom druzhinom,
A kad tamo, muka i nevolja!
Udarilo dvjesta harachlijah,
Na krvavu Radunovu kulu,
Sam se Radun u kulu nagnao,
I s njim zhena njegova Ljubica;
Zhena mlada, a ma soko sivij’,
Puni pushke svome gospodaru,
Radun gadja s prozora od kule,
Sedminu je na obor ubio,
No mu doshla bjeshe pogibija,
Turci bjehu slamu i sijeno
Oko bjele kule nanijeli,
Pa zazhegli sa svakoe strane,
Plam se diga bjeshe u nebesa
I kulu mu bjeshe dohvatio.
A on gadja pushkom neprestae;
Popijeva tanko glasovito;
Pripijeva Baja i Novaka!
Pripijeva Drashka i Vukotu!
I dva Vuka od sela Trnjinah,
Markovicha — i Tomanovicha!
A klikue i zhive i mrtve,[115]
Vidi strashnu uru pred ochima! —
Nama zhiva srca popucashe,
Potrchasmo kuli Radunovoj,
Oko nje se poklasmo s Turcima,
Izbavismo iz kule Raduna,
Ma izgore ojadjela kula!
Josht nam dje ko u pomoc' priskochi,
Te od kule poc'erasmo Turke,
Do Kokotah vishe Ljeshkopolja, (sela)
Osamdeset i tri posjekosmo,
I u boju kod bijele kule,
Olova mi toke izlomishe!
A u razdvoj boja krvavoga.
Najpotonja, koja puche-Turska,
Dzheferdara drzhah pred ochima,
Prestrizhega, ostala mu pusta! (plache)
Po remiku ka’ da trska bjeshe!
Vishe zhalim pusta dzheferdara,
No da mi je ruku okinula! —
Zha’ mi ga je ka’ jednoga sina —
Zha mi ga je ka’ brata rodnoga —
Ere bjeshe pushka mimo pushke,
Srec'an bjeshe, — a uboit bjeshe —
Oko njega ruke ne previjah,
Svagda bjeshe kao ogledalo,
U hiljadu drugijeh pushakah,
Poznati ga shc'ashe kada pukne;
Pa sam dosha do tebe vladiko!
Na moru je od svashta majstorah,
Bil’ mi mogli pushku prekovati?

VLADIKA DANILO.[116]

Mrkij Vuche, podigni brkove!
Da ti vidju toke na prsima,
Da prebroim zrna od pushakah,
Kolika ti toke izlomishe.
Mrtvu glavu ne dizhe iz groba!
Ni prekova bistra dzheferdara!
Zdravo tvoja glava na ramena!
Ti c'esh pushku drugu nabaviti.
A u ruke Mandushicha Vuka,
Bi c'e svaka pushka uboita! —

(Vladika ustade, i dade Mandushichu iz odae svoe jedan dobar dzheferdar).